Friday, December 15, 2017

Putokaz za pravac ka tvojim snovima...


Kažu da je decembar. I kažu da je vrijeme praznika, da je čarobni prah blještavila počeo da se rasipa i da je vrijeme smijeha, i želja, i planova, i dječijih radosti. A šta je sa mojim radostima? Šta je sa mojim pismom Deda Mrazu? Gdje je ono zalutalo? Da li sam ga i napisala... Listam bilješke, i rokovnike, i dok odzvanja Eminem kroz stan shvatam - ja još nisam ništa poželjela.

A i čemu želje?

Da se rasipam njima tako svuda, da ih kačim po drveću i da ih neko skida s neba kao zvijezde. Moje želje su neispričane, i zatvorene u mojim kanjonima, i tek ponekad, kad je oblačno, izviri poneka na površinu zenica. Tek ponekad joj pustim na volju da se razlije i ostvari se. I znam, te želje su dragocjene. Imam sve što poželim, i volim sve što imam, i raduje me činjenica da je moj život neprestano promjenljiv i da ne mogu predvidjeti ništa. Nekad, plašilo me neznanje. Nekad, plašila me promjena. Nekad, plašila sam samu sebe.

Još uvijek nisam podvukla crtu, i nisam izvela nijednu matematičku operaciju nad prethodnom godinom. I nisam napisala listu odluka, ni želja. Još uvijek je deembar. Suv, bez snijega. Čak i on štrajkuje. U dosluhu smo, snijeg i ja. A bila je ovo godina u kojoj sam naučila neke važne stvari. Bila je ovo godina kad sam porasla za jedan pedalj duše i kad sam ugrizla strah za kost. Bila je ovo godina kad sam skočila u nebo, i još uvijek letim, još uvijek maštam. Drogiram se snovima. Na čemu si ti ove zime? 

Ostala sam uskraćena za neke riječi ovog decembra, i nisam još načela paket novih mudrosti. Ali naučila sam koliko je važno ostati vjeran sebi, i koliko je važno vjerovati u svoja krila. Nemoj da pitaš druge za pravac, nemoj da ti oni ukazuju na slobodne puteve i stranputice, da te vode prečicama za Sunovrat. Ne daj. Tvoj kompas je u grudima, i to je jedina mapa koja ti je potrebna da pronađeš put do sebe i od sebe. Daj otkaz, upiši kurs koji želiš, zaljubi se, ne plaši se, pjevaj i uvijek vjeruj. Vjeruj i svojim suzama, i vjeruj kad u noći nema nijednog svica. Ne vidiš ih u svojim zenicama. Vjeruj da nisi rođen za tuđe hirove već za sopstvene snove. Nikad ne odustaj! Nikad! Ne vjeruj kad ti kažu kako je vrijeme da odrasteš, i da bajke ne postoje. Ne vjeruj kad ti kažu kako je smrt kraj svega, i da iza tebe treba da ostane kuća i dvorac, i konto u banci. Ne vjeruj kad ti kažu da moraš da budeš normalan, jer ti imaš svoju definiciju normalnog i ona se uklapa u ludilo.

Nemoj da se plašiš promjene u životu. Nemoj da se plašiš da kažeš ono jebeno NE! i da okreneš leđa. Nemoj da se plašiš osude ljudi koji nisu važni i koje ne poznaješ. Nemoj da vrhunac tvog obrazovanja bude čitanje deklaracije na prašku za veš, i nemoj da vrhunac tvog druženja bude chat. Izađi iz svoje kukuljice, i zagrli svijet. Nemoj da se plašiš da kreneš ka snovima, i nemoj da slušaš kada ti kažu da je u redu da uzmeš kredit u banci. Život, ovakav kakav je, ovakav kakvim ga kreiraš je savršen. Nemoj da te plaše rečenicama da je novac izvor zla i da treba da živiš kao prosjak u pustinji. Novac je samo sredstvo za ludilo. Ali sreća je u tebi. Znam kako to izlizano zvuči, znam kako ti to jadno izgleda, ali zaista je tako. Kad budeš živio u ovom sad trenutku, baš sad, shvatićeš da je život čarobna magija, i da je sve za čim si tragao duboko u tebi već odavno probuđeno. Samo nisi znao put. A rekla sam ti, kompas je u grudima. 

Raduj se, i budi zahvalan što još uvijek dišeš, jer kad pogledaš u fotografije, naći ćeš bar pet ljudi koji ti nedostaju i koji nikad više sa tobom neće dočekati zoru. Zbog njih diši. Neka bar pola udisaja bude za njih. I kad pogledaš vijesti i vidiš kako je svijet otišao dovraga, izađi vani i pogledaj u nebo, ili u zvijezde, stani bosim stopalima na zemlju ili na beton i reci "Hvala!" Hvala za mir, hvala za nebo koje nije izrezbareno granatama, hvala za parče hljeba koje imaš, hvala za gutljaj čiste vode, hvala za osmijeh i hvala što si uopšte živ. Evo baš sad, u ovom trenutku, sklopi oči i udahni, i izgovori tu jednu jedinu čarobnu riječ i osjeti ljubav kako ključa u tebi. 

Hvala za ovih četvrt miliona pregleda! Kažu da nije sve u veličini, ali to je za mene četvrt miliona duša. I cijelo more stihova, i jednog dana, kad sve ovo bude dio neke knjige koju će neko čitati, ja ću možda juriti repove zvijezda i opet, biti zahvalna što sam dotakla bar jednu dušu među ovih četvrt miliona. I još nešto... Ovo nije kraj. Kraj ne postoji. To je samo početak nečeg novog.

Za mene, ni ova godina nema kraj, ovo je jedna uzbudljiva avantura koju sam započela trideset dvije godine ranije i svakog trena sam uživala. Čak i kad je bilo najteže, spoznala sam svoju snagu i shvatila sam da uvijek postoji način za radost, i razlog za sreću. Za ljubav mi nikad nije trebao razlog. A tebi? 

No comments:

Post a Comment