Kad je jedini izbor odabrati sebe

 

Prošlo je previše vremena otkad sam smisleno napisala nešto. Otkad sam raskopala ožiljke i otvorila vrata duše. Previše je vremena prošlo otkad sam ruke u krv zaronila i umila se svojim emocijama. Nisam pisala. Nisam umjela.

Danas, na korak od svog stana, na korak od svoje sigurnosti, na korak od svojih snoviđenja, dišem sa istim onim ratištem u grudima. još jednom sam sve svoje pjesme odživjela. Još jednom sam sve svoje stihove istetovirala u vene, da ne zaboravim. Još jednom sam neki pun mjesec provela zavijajući na oblake i u očima sam sakrila zvijezde.

Nije me pogodila detonacija, i nije me ubio kraj. Znala sam već duže vrijeme da se sprema, znala sam da je još jedna ljubav otišla kroz onaj bezdan u grudima. Bespovratno. Nije me pogodilo ni to što sam tako jednostavno izbrisana kao da nikad nisam ni postojala. Ostali su geleri da štrče iz rana na rukama u kojima mi je svijet se raspao na komade. Ostali su krateri na duši i pokidana jedra. I tuga. Tuga što ljubav nije bila dovoljna.

Više nisam curica sa kratkom kosom. Odrasla sam u svim ratovima koji su se vodili u meni. Odrasla sam naglo, i prerasla cipele za koji broj. Srce je već odavno preveliko za normalan svijet. Odrasla sam i danas, hiljadama duševnih krahova kasnije, zatičem sebe kako kao herkulov stub ponosno i čvrsto stojim na sopstvenoj zemlji, i umjesto žene vidim onu gorštačku kći koja je prkosila svim olujama. Koja je ratovala za sebe. Koja je umrla i ustala stotinama puta zbog sebe.

Danas sam žena koja neće odustati, i ako ništa drugo, bar danas znam na šta neću pristati.

Kad jednom opet odlučim da dišem

 

Često pobjegnem u utočište šume koje sam našla ovde, gdje nikad nisam pripadala. Kao sad. Dok me vjetar grli svojim prohladnim dahom, tu sam, na nekom obronku divljine sa pogledom na grad.
Sa pogledom na sebe.
Balašević odzvanja svud oko mene. Src emi bije čežnjive skale i tražim putokaz do sebe. Do one koja sam bila samo koju godinu ranij, prije svih tragedija, prije ruševina, prije ove mene od danas. 

Znam da sam zagliila u svakodnevnicu, u običnost, u strepnje, strahove koje mi podmeću pod jastuke.
Znam da sa predugo ovde jer me proganjaju pitanja, jer mi i dalje dišu za vratom svo oni koji su navikli na ovu pustinju života. Gledam se u odrazu neba, slušam se u notama koje eskaliraju oko mene i znam da sam daleko od klinke koja je na ovom mjestu stavila poljubac sakriven od svijeta. 

Toliko toga sam postigla i toliko sam odrasla a opet toliko još malo znam. Sagledala sam sve voje u ovoj pustinji od grada i zahvalna sam jer imala sam ljubavi, jer voljela sam, putovala, jer sam naučila da krila napravim od vlati trave sa koncem uzdaha, jer nauila sam da mi je za sreću potrebno da dišem. 
Zaboravim ponekad da mogu.
Da sam uvijek mogla da od kamena srce izgraviram i da sam gubila da bih znala kako je biti pobjednik. 
Pobjednik u ratovima koje sam vodila sa svojim demonima, sa svojim strahovima, sa svojim kompleksima.

Gubila sam i ljude i sebe. I srce. I ponekad pomislim da sam i dušu gubila na svim tim giljotinama za koje sam usput zapinjala. Ali nisam.
Duša je uvijek ostajala tu, netaknuta, čista, slobodna. 
Zalud svi pokušavaju da me strpaju u kutiju za cipele, da me uklope u minijature grada, u osmijehe na pola. Ne mogu. 
Nisam nikad bila rođena da se uklopim. Jer sam vidjela više od ovog neba, jer sam zagrlila i more, i okean, i planine,  i granice, jer sam vidjela da ovo utočište koje imam ovdeje samo jedan mali kutak u koji mogu da se sklonim dok oluje ne stanu.Dok bol ne prođe.

Uvijek sam se ovde vraćala kao da je to Klinika za Oporavak Slomljenih Snova i Rastrgnutog Srca. I to će ovde uvijek postojati. I samo nebo zna da mi je oporavak bio potreban. 
Zahvalna sam što sam spoznala ljude i njihova prava lica za koja sam bila slijepa zahvaljujući emocijama i mojim PREviše nategnutim strunama pripadanja. I što konačno znam zašto se ovde uvijek vraćam. 
Mislila sam da vučem neku karmu i da su mi duhovi uvezan neraskidivo sa notama ovog mjesta, ali sad znam... Ovde je moja rehabilitacija za snove. 

Nema veze što ovde više nema prijatelja, ni mačića, ni bioskopa, ni ljubavi. Nema veze jer moji su koraci neizbrisivo utkani u ovo nebo.
Jesam li iskovala nanovo srce polupano u prevozu od nekad do sad? Jesam li popravila rupu kroz koju neprestano diše zima? Nisam. 
Ali naučila sam da živim s njom kao da je sastavni dio mene i spremna sam da krenem dalje. 
Vjerujem da ću moći opet da samostalno dišem. 

Kad biraš, koga stavljaš na prvo mjesto?

Zatekla sma sebe nasmijanu ovog jutra. Nekako neobično uvjerenu da će ipak sve da bude kako je najbolje, kako sam obećala sebi. Negdje u nekom izvoru lutanja sam čvrsto vjerovala u ljubav i u čuda. Sve dok nisma otkrila da je ljubav zapravo nastanjena u meni, duboko unutar pećine grudi.

A čuda? Ja sam svoje čudo.

Jer ko bi drugi umjesto mene gazio po minskim poljima, bio amputiran i miniran, do kosti nagrižen, i opet sastavljen. Još ljepši. Sjajniji. Srećniji. Sigurniji.

Vidiš, svako ima svoju priču. Od neke se ježe one skrivene dlačice na vratu, od neke se stomak zaledi, od neke srce raskomada. Svaka priča je posebna, i čarobna. Ali nije poenta u priči. Poenta je u junaštvu. U onome što te nauči tvoja priča.

Dugo mi je trebalo da shvatim svoje korijene, da shvatim svoj korake. Dugo nisa razumjela izbore koje sam prvaila, a još manje one koje su drugi pravili. Bila sam osuđenik, i vještica na lomači. Bila sam i junak, ljubav nečijeg života. Bila sam nesuđena, i bila sam oskrnavljena. Grizla me je krivica, i grizla me je radost. Jer nekad sam vjerovala da nemam pravo biti sretna kad su meni dragi ljudi nesretni. Mislila sam da nemam pravo biti voljena jer su me neki najmiliji tretirali kao štene pored puta.

Naučila sam na teži način da je moj život baš to – moj. Da samo ja i jedino ja imam pravo na odluke, na padove, na letove, na ljubavi, orgazme, putovanja, suze, smijeh... I da se to nikoga drugog ne tiče. Da su to moje odluke. Da imam pravo na radost, na ljubav, na sreću, na suze, na želje. Trebalo je da umrem u sebi, da bih znala kojim putem da krenem, i koliko za sebe da se borim.

Život nije neka neprestana borba i patnja kako su nas učili oni koji su se borili i patili jer nisu znali drugačije. Život nije besmisao, ni trnjem posuta staza. Život je sve ono što odabereš.

Brige? Zar su važne?

Udahni, osjeti život u sebi. Brige će biti tu i sutra ako im nađeš mjesto. Ali ako odlučiš da sve posmatraš kao izazov, kao novo učenje, brige mogu postati nešto potpuno drugačije. Nisam razumjela život niti koliko je zapravo jednostavno biti srećan. A jeste. Potrebno je usuditi, odabrati, i krenuti. Putem svog srca, svojih snova. Učili su me da je sebično sebe stavljati na prvo mjesto i zanemariti tuđe osjećaje. A nije. To je, zapravo, najispravnija stvar koju možeš da odabereš.

Istina, ja sam još uvijek pomalo izgubljena u monotoniji koja me okružila, i u gradu kog ne volim. Još uvijek sam šuplja i prazna, ali se smijem. Svakog dana ustanem, nekad teže, nekad lakše, ali ustnem. I odaberem biti sretna. Možda ne svakog trenutka svakog dana, ali uglavnom sretna. Kojim putem ćeš ti krenuti – isključivo je do tebe.

Sve smrti me ubiti neće

 

Udahnula sam preduboko i progutala sam srce. Desi li ti se to ponekad? Da zašutiš i utoneš u sebe? Da se sjetiš zašto si zapravo ikad bio srećan? Da se sjetiš zašto si volio? Desi li ti se nekad da zaroniš u sebe?

Tmurno je vrijeme. Zima još nije otišla, i evo me, posle ko zna kojeg gubitka, stojim prkosno i kažem „Živa sam“. Sve smrti me ubiti neće. Prkosna i sa sjajem milion zvijezda u očima, nisam odustala. Ni od sebe, ni od svojih snova. Zaboravim se ponekad. Zaboravim koliko sam puta ustala i koliko sam puta i ranjena koračala. Zaboravim ponekad da se smijem. Prepustim se kad me navala emocija ponese i zaboravim ključ do sigurnosti. Dešava se. Svakom.

Poslednjih sam dana morala da obavim niz razgovora sa sobom.
Ozbiljnih razgovora.
Podsjetila sam se da je sasvim u redu osjećati tugu, i isprati dušu suzama.
Da je sasvim u redu osjećati nezadovoljstvo, i iritaciju zbog kašnjenja proljeća.
Da je sasvim u redu osjećati strah zbog neizvjesnosti u koju smo svi upali zbog krize u svijetu.
Da je sasvim u redu osjećati nesigurnost kad krećeš u neke nove poduhvate.
Da je sasvim u redu osjećati bilo šta.

Osjećati. Ne – biti.

U čemu je razlika?
Ja nisam moj strah.
Ja nisam moja tuga.
Ja nisam moja nesigurnost.
Ja nisam moje nezadovoljstvo.
To su moje emocije i sa ponosom ih nosim na reverima i nakon svake pobjede u ringu emotivnosti sa njima, okačim po jedan osmijeh na zid postojanja.

Jer ja jesam sreća. Odabrala sam sreću kako svoj izvor.
I jesam ljubav. Odabrala sam je kao svoj put.
I jesam snaga. Odabrala sam je kao svog saputnika.
Biti i osjećati su dvije različite stvari, i zato sledeći put kad budeš htio reći „Tužan sam“, zastani, sjeti se mene i reci „Osjećam se tužno“. 

Osjećati i biti nije isto.

Pustila sam da me osjećanja preplave, da se udavim u njima. Pustila sam emocije da se pokažu, da se ne kriju po ćoškovima ove napukle sjene koja se nastanila u meni. Pustla sam ih, i opet, kad podignem veo razdražljivosti, u meni i dalje bivstvuje sreća. U meni i dalje ima ljubavi. I dalje ima snage da ustanem, i kažem „Još uvijek mogu“.

Nisam odustala. Ni od sebe ni od svojih snova. Ni od svog srca, ma koliko polupano bilo. Nisam i neću jer još toliko u meni želje ima za letom. Još nisam sve zvijezde dotakla. Udaljila sam se od nekih razgovora, udaljila sam se od bespotrebnih detonacija i ključeve ka svojim tunelima ne dam više nikom. Ja sebe moram da sačuvam za sebe. Za onu sutra koja će mi ostati kad svi oko mene odu. Zato nemoj da te grize savjest ako odabereš sebe jer samo ako si ti srećan i drugi oko tebe mogu biti.
A sreća se bira.
Nije to neka stvar u izlogu na snženju.
Sreća je u tebi, potraži je.
Odaberi je.
Sve ostalo su emocije.

A ja još uvijek sanjam avione i maštam o...

Ovih dana sam poput nakostriješenog cvijeta, jogunasta i prepuna snova. Počeli da se raspaju kroz džepove i šuplje cipele. Sanjam nebo iznad Pariza, i možda, samo možda napravim neki korak ka rasporedu svojih zvijezda. 

A nije meni nikad bilo jednostavno da koračam kroz život. Tamo gdje su curice nosile haljinice i lakovane cipelice ja sam nosila starke i igrala se klikera sa uličnim dječacima, i vozila sanke na čelu kolone na najbrže. I život sam živjela na najbrže. Žurila sam da odrastem, da procvjetam, da budem buntovnik, da budem prva među neodraslima. Knjige su me gurale naprijed, ispred generacije kojoj sam pripadala. Obožavala sam Indijance i maštala "Jednom ću da postanem pilot, i letjeću nebom i bacati bombone djeci sa neba". 

Nisu mi dali da ostvarim snove. Nikad. Znali su drugi uvjek šta je bolje za mene, šta treba da postanem, kojim stazama treba da idem, kako da se oblačim, ponašam, smijem, kakvog momka da nađem, koji posao da radim, gdje da živim. Sve su znali i vodili ratove sa mnom.
Nikad nisam postala pilot jer ne daj Bože da odem u srednju školu u Beograd da učim vojnu akademiju.
Nisam nikad upisala književnost jer šta će meni to, zaluđenoj knjigama, od toga ne može da se živi.
Nisam otišla u Norvešku jer ne daj Bože majku da ostavim, kako će ona bez mene.
Nisam ostvarila sve svoje snove jer, ne daj Bože, šta će reći komšije i familija. 

Branili su mi da se smijem cijelim srcem jer sam bila preglasna, jer je moj osmijeh privlačio pažnju.
Branili su mi da volim jer nisu bili ti muškarci po volji drugima.
Branili su mi da budem živa, jer društvo na Balkanu takve ne prihvata. 
Sve što su željeli za mene bila je fakultetska diploma (evo imam dvije), dobar posao u struci, nekog pristojnog i kulturnog (čitaj dosadnog) muža i buljuk djece.
A ja evo danas imam mačka i sanjam o avionskim kartama, koferima i Parizu. Bez posla, muža i djece.

Kažu da nisam ispala kako treba. A ja se na to nasmijem baš cijelim srcem da odzvanja. Da se svi okrenu. 

Kažem ti, nije meni nikad bilo lako biti krojač svojih snova. Uvijek sam ostajala prekratka, i nikad eto nisu pasovali moji snovi nikom osim meni. A kome je trebalo da pašu? Niko nije umio da me nauči da treba da sledim srce, sama sam to odabrala. Negdje usput, u svm tim bunama i ratovima postala sam ono što niko nije očekivao. Postala sam žena, i čovjek, iako i dalje zaluđena snovima i željama. I dalje maštam da postanem pilot iako nikad to neću biti. Za neke je snove kasno, ali za maštu još uvijek nije uveden porez i zato ne dam da mi oduzmu krila. 

Jednom, kad budem šetala ulicama Pariza, i budem pisala ko zna koji blog post u nekom parku uz kroasane, sjetiću se svih neostavrenih snova. Jednom, kad budem koračala Škotskom, sjetiću se svega što nisam postala da bih danas bila ovo što jesam. 

A i nisam loše ispala. Uopšte nisam loše ispala. 

Možda mi jesu putevi bili krivudavi, možda su neki bili pusti, ali uvijek sam nalazila neku avanturu, i zvijezde da načičkam nebo njima. Uvijek bi naišao neki pas, ili mačka da zaprede. Ponekad, mada rijetko, i čovjeka bih srela umjesto bitangi. Pa i nije bilo to loše putovanje, kad zbrojim. Jednom, možda, srešću nekog čovjeka koji neće biti po volji drugima, ali biće po volji meni, i možda ćemo zajedno jednom maštati.

Nedostaju li ti snovi koji se nisu ostvarili? Ja i dalje pravim papirne avione i svaki put kad vidim bijeli trag na nebu, zamislim da sam ja to gore i bacam bombone djeci. I dalje sanjam o svojoj velikoj sobi punoj knjiga u koju bih se zavukla vikendima i nestajala u maštu. I dalje maštam o nekoj razigranoj djeci, i životu u kom samo ja znam šta je najbolje za mene. 

O čemu ti maštaš ove zime?

Živi, sasvim živi, ne grickaj kao miš dane

 

Umrla sam.

Ne znam kad. Možda onog dana kad su mi javili iz podgoričke bolnice da Tate nema. Možda one noći kad su mi javili da moje Prve Ljubavi nema. Možda onda kad sam prvi put otišla na mjesto vječitih snova. Možda su se godinama od mene odlamali djelići i sad nije ostalo ništa. Možda...

Možda sam usput zaboravila kako da živim, i samo sam jednostavno prestala da dišem.

Kako znam da sam umrla?

Primjetila sam to po malim stvarima, možda naizgled beznačajnim. Da li hoćeš da mi kažeš da si ti živ? Jer mogu da ti dokažem da nisi. Niko od nas nije. Gomila živih mrtvaca korača ulicama, pozdravlja se uljudno na ulici, ali niko od nas više nije živ.

Kad si mrtav, ne osjećaš više svježinu vjetra na licu. Ne osjećaš ni mirise u vazduhu. Ne okreneš se pored sebe. Ne primjećuješ slatkoću badema, ni ukus kafe. Piješ je po navici. Pola kesice šećera, dupli espresso. Čaša vode, nije važno da li je hladna, mlaka, sveža ili sa kockom leda i limunom. Nije važno. Kao što ne primjećuješ gomilu izbora koje imaš, ali si ih sveo na jedan ili dva, na šetnju, posao ili boravak u kući ne radeći ništa. 

Ne primjećuješ nijanse dječijeg osmijeha. Znaš samo da je već početak mjeseca i da treba da platiš račune uskoro i onu ratu kredita. Ne primjećuješ da ima pored tebe neko ko brine o tebi. Ko brine za tebe. Ne vidiš to od svoje potrebe da se ubijediš da si dobro, da te ova izokrenuta situacija u svijetu ne dotiče jer to je još samo jedna teorija zavjere. Ne primjećuješ više ništa osim restrikcija, depresije, sumorne zime i činjenici da su otkazani prazanici. 

Ne primjećuješ da su ti se urezale nove bore. Ne osjećaš više ni ljepotu jutra jer to je jutro kao i svako prethodno. Ne zastaneš da osjetiš smijeh. I niko, ali baš niko te ne pita kako si. To je prećutano podrazumjevano pitanje jer ako ti je nešto, reći ćeš. Samo što ti ćutiš. I ja ćutim. Jer umrli smo. Mrtvi su uvijek dobro, uvijek u redu, uvijek OK. 

Ne osjećaš ukus omiljenog jela, samo znaš da je to tvoje omiljeno.
Ne plešeš više, ne igraš. Dovraga, i ne slušaš muziku više.
Ne raduješ se zori, ne posmatraš predvečerje, ne osjećaš ni vino kao nekad.

Umrli smo, vidiš.

Ne znam da li ću ikad više osjećati nešto jer u meni su oduvijek ljubav pokušavali da udave, da je osakate, da je izvrnu u ono što ljubav nije. Mnogi je nisu ni vidjeli kao ljubav. I negdje sam usput prestala da radim sve ono što volim, prestala sam da osjećam sve sitnice, i postala sam jedna od onih kojima život prolazi dan po dan, i evo već je kraj godine a zatekla sam se danas u razgovoru kako mislim da više neću umjeti da volim.

Kad sam ono umrla?

Možda nije ni važno kada, koliko je važno hoću li sebi opet pružiti šansu da oživim, da se ponovo smijem i da osjetim ljepotu novog jutra bez obzira što ovaj grad nije moj prvi izbor sreće.
Biti živ.
Imati izbor.
Plesati.
Smijati se.
Pronalaziti mrvice radosti u suludo vrijeme restrikcija i izolacije.
Prekršiti glupa pravila i smisliti svoja.
Ljubiti.

Zaboravila sam kako je život predivno putovanje, i to je u redu. Jer svima se dešava. Neko se pak, sjeti, a neko zauvijek ostane u toj zaboravljenosti i kad jednog dana stvarno umre u grlu ostane samo gorčina. Ne želim da se to meni desi. 

Idem pokušati biti živa. Ponovo.

Mi smo bar imali neke veze s' planetom i sa ljudima

 

              

Vidim, mnogi žale za ’80im u poslednje vrijeme. Za običnošću života koji je tada postajao i za jednostavnošću voljenja koje nas je tada odlikovalo. Ja sam rođena u tim istim ’80im i ne sjećam se Titove Juge, ali se sjećam svih kasnijih raspada i nemaština. Sjećam se posledica tih ’80ih i njihovog izdisaja pred kraj ’90ih. Bila su to neka pitoma vremena, i ako moram da ih uporedim sa ovim danas – mnogo društvenija.

Previše vremena sam provela u šumi poslednjih mjeseci, šetajući i tražeći sebe, puštajući misli da koračaju ispred mene kao nemirni psi na povodcu od 5m. Previše vremena sam provela u patikama i farkama, zanemarujući omiljeni crven ruž koji miriše na jesen, i cipele od kojih se osjećam kao da je Bajaga pjevao nekad o meni. Valjda je to poenta ovog vijeka i milenijuma – što više „društvenih“ mreža i što drečavija virtuelna stvarnost kako bi se zaboravile baš te godine za kojima svi žalimo. 
Ne prima se to kod mene, izgleda. Meni nedostaju ljudi. 

Ne znam, ali voljela bih kad bih mogla da sve svoje strahove danas otjeram kao nekad upaljenim svjetlom. Kao da je to i tada bilo dovoljno, ali šta smo mi tada znali šta je strah. Danas, strahovi jurišaju na nas svom silinom  u ljudskom obličju i ujedaju gore nego bijesni psi. 

Voljela bih kad bih mogla da se kao nekad ugnijezdim pod tatinim nogama, da zajedno pročitamo još jedan roman o kaubojima i da ga čujem kako mi kaže da odem u sobu i vidim šta ima u zadnjem džepu. I da budem neizrecivo sretna zbog te jedne marke od kusura, jer mogla sam s njom da kupim sve na svijetu.

Za čim najviše žalim tih godina? Ili je možda ispravnije da kažem – koliko je radosti u sjećanjima na te godine rasula pa mi nedostaju?
Ne znam.
Možda mi i komšije nedostaju, kad dođu u predveče, na kafu i kad nisam imala pojma o čemu oni toliko pričaju i kad mi je najveća misterija bila šta se daje na programu posle tog užasno dosadnog Dnevnika.
Možda pamtim i nedelje, kad smo svi zajedno gledali Bolji život, i Porodično blago, i kad smo i sami ličili na porodicu. Zbunjenu i nazubljenu, ali porodicu.
Ponekad pomislim da sam sanjala sve te nedelje jer evo danas, komšije više ne dolaze na kafu, djece nema u sokaku, nema rukovanja, i plašim se, nestaje sve ono što nas čini ljudima. Kad pomislim, radije ću pamtiti te izdisaje prošlog vijeka nego naprednost ove digitalne ere.

Voljela bih da sam tada znala sačuvati momente i da me neko tada mogao naučiti radosti trenutka i onome što danas znam. Potrudila bih se da te trenutke zauvijek ugraviram u sebe, da možda razvijem jedan film sa fotografijama više, da možda sačuvam tu jednu marku iz zadnjeg tatinog džepa da pozlatim uspomenu.
Da naspem pun tanjir šećera, i uzmem parče hljeba i umočim ga u tu slatkoću.
Sve bih saher torte mijenjala za taj jedan trenutak kad smo bili svi zajedno, krajem prošlog vijeka.
Prije nego sam otvorila prvi mail, kupila prvi telefon i postala samo binarni kod. 

Šta tebe drži na okupu ovih dana novembra?

Imam ovu neobuzdanu želju da vrisnem dok se umorno provlačim kroz šumsko lišće zaljubljena do besvijesti u jesenje ljeto. Želju da se zaletim na prvo drvo, da ga zagrlim umjesto ljudskog bića, a potom da ga udarim pesnicom iz sve snage.
Ostalo je tako malo radosti u nama, u ljudima. 

Grčevito se držim za svoje ostatke, proživljavam ovaj identičan dan iznova i iznova kao da je neka otrcana šala za Noć vještica. Držim se za svoje poispadale niti i još uvijek zaljubljeno gledam u sunce. Ne, nije jesen moj problem, ne smeta mi ova uljuljkana šuškavost pod nogama. Ali osjećam da je nestalo radosti oko mene. Jer svi su na ivici sopstvene stvarnosti, svi su na sopstvenim rezervama smijeha, čitajući knjige na temu "Kako se osjećati bolje", ali zalud je tražiti tajnu življenja u knjigama ako je ne pronađeš u sebi. 

Zaječala su jata ptica u mojoj kosi i smijeh mi je zaspao ipod trepavica.
Ponekad tako dok ležim u krevetu pomislim da ću na kraju dana stići do ivice ludila, da ću opet zakoračiti u depresiju sa kojom sam se nekad borila kao sa najvećom aždajom svog postojanja. I mislila sam da ću tada prestati da postojim.
Ali evo me danas, u ovom ludilu od svijeta, još uvijek prisebna i još uvijek neuklopiva. 

Prečesto slušam komentare ljudi i ponekad samo prošetam ovim virtuelnim svijetom, da oslušnem duše koje se tamo kočopere svojim novim ukrasima na vitrini postojanja. I užasnuto shvatim da se ništa nije promijenilo. Još uvijek se živi između dva citata, i još uvijek se nose maske i šminke i lažne trepavice.
Pa kako ćeš zamisliti želju ako ti trepavica nikad do obraza ne došeta?
Kako ćeš naučiti da prepoznaš prave osmijehe od ovih maskiranih, i gdje ćeš pronaći prave radosti kad ti se sve svodi na ono što može da se sruši, zapali, izgrebe i vrati na fabričko podešavanje.
Kako ja dušu ovu moju da vratim? 

U meni samo ljubav tinja, u meni samo ljubav stanuje, i mir, i tople čarape su mi dovoljne i ova jesen. U meni knjige žive, i nemam puder za lice, ni hiljadu kvadrata stambenog prostora. Samo par hektara srca imam, jel dosta?
Ja u kutiju mogu da stanem, samo da u meni ljubav i dalje gori k'o svjetionik u ova suluda vremena. 

Kad malo bolje razmislim, pa imam baš sve što mi treba. 

Još uvijek nisam poklekla kao ono nekad kad su kompleksi i nesigurnosti preuzeli kontrolu nad umom, i još uvijek se iznova zaljubljujem u svoje bore ispod očiju, i gajim ljubav u srcu umjesto začinskog bilja o kojem maštam. Još uvijek nisam pronašla dovoljno dobar izgovor da prestanem da volim. Jednom, kad bude pravo vrijeme ta će ljubav umjeti nekom da dočara svijet u bojama snova.
Jednom, kad ovaj crno bijeli film prestane i dan prestane da se ponavlja.
Šta misliš, koliko je dovoljno za radost? 

Meni eto danas ne treba više od ovog osmijeha koji sam uspjela sačuvati još jedan dan. Dekorisala sam snove, i ne bježim više od sebe. Zagrlim i svoju tugu i svoju radost jer obje su ono što me čini čovjekom. Ne krijem oči kad zasuze i ne stidim se reći da sam put do svog pakla dobro utabala da ga nikad više ne izgubim, da ne zalutam. Da ga prepoznam.
Jer ti putevi i stranputice su me izgradile. 

Danas sjedim pod drvetom zagrljena lišćem i prisjećam se svih savjeta koje su mi davali o životu i kako ni jedan nisam poslušala već sam živjela po svom, išla sam tamo gdje su me noge vodile, i bila sam (možda još uvijek sam) najdosadnije dijete ulice, ali nije mi žao, jer ne možeš znati koliko sam samo naučila o životu dok sam sama spajala oguljene krajeve opstanka i dok sam sve tuge svijeta pokušavala da prezdravim kako me Tata učio, sa čašom u ruci.
Jer nije tuga za svakoga.
Nisam ni ja.
I ako sam se nekad stidila svojih ruševina danas ih sa ponosom obilazim, jer u tim ruševinama sam postala žena i čovjek kakav jesam. 

I još uvijek nisam naučila da dekorišem stan, da kupujem zavjese i tepihe i šoljice za kafu.
Još uvijek mi nije važno što nosim rasparene čarape, sve dok mi snovi nisu raspareni.
Dekorišem svijet osmijehom, poezijom, ljubavlju i željama iz pravih, original trepavica.
To je sve što umijem. 

I mislim se, pa, to je za danas sasvim dovoljno.  

Da li te plaši oktobar i put u središte sebe?

Još jedna je jesen. Još jednom sam "zaglavila" u gradu koji ne volim, i kojem nikad nisam pripadala iako sam tu odrasla, i ozelenila, i imala svoja proljeća i ljeta, ali najviše zime. Iako u ličnoj karti piše da sam tu rođena, a društvo kaže da trebam biti patriota, da treba da je ljubav ovom šupku kosmosa uklesana u mene kao iskonska odbrambena barijera protiv zla svijeta. Žao mi je. Nije se to primilo na mene. Patriotizam i korijeni i te priče. Žao m i je, zaista. Meni je do svijeta a ne do jednog grada. Do života mi je, ne do grupe ljudi. Do ljubavi mi je, ne do materijalizma i ostalih -izama. Žao mi je grade. Pogrešno bi ti srce pjevalo pjesmu. 

Ovog trenutka, posle prethodno napisanog, sigurna sam da će me gomila onih koji potiču odavde procijeniti, iskomentarisati, oblatiti i sve ono što se radi kad neko objavi svoju istinu, ali kao i svaki heroj lične agende, neće mi biti prvi put da podnesem spaljivanje na lomači tuđih ideala. Ali istina je - ne volim ovaj ćošak planete. Nešto me posebno iziritiralo večeras, jer kasni je sat. Prošla je ponoć, i počeo je Oktobar, i biće onaj veliki pun mjesec. MOžda baš zato opet ne mogu da zaspim, jer sjećanja... 

Eto, vidiš, zaglavila sam trenutno tu, u nekom mjestu gdje poznajem više onih pod zemljom nego onih koji hodaju istom. Uplašim se od ovih koje sretnem, nisam sigurna dal' se iza hiruških maski smiju ili samo poziraju za Instagram. Uplašim se jer mnogi nikad nisu ni skidali maske, one lične, one što su im srasle u kožu pa više i ne znaju ko su. Uplaše me svi oni kopirani citati na fejsu po kojima niko ne živi, ali pametni su, treba ih podijeliti između pjesama Sakiba i Cece. Uplaše me svi gurui, i učitelji života i silni kursevi o vezama i odnosima sa ljudima i kursevi kako se pliva, kako se trči, kako se pleše, kako se uči, kako se voli, kako se diše... A kako se postaje čovjek? Ko će to da nas nauči? Kako se bude ljudina? Kako se bude srećan već je napisano. Objašnjeno. Ispričano. Samo se ne treba plašiti toga. 

A onda opet, sjetim se gdje živim i kako me svi gledaju čudno kad kažem da sam vegan, da čitam godišnje oko stotinu knjiga manje-više, pišem neke pjesme, ne marim za stvari i marke, imam samo jedan par patika... Gledaju me kao da sam gora od korone, ureći ću ih, zaraziću ih, preplaše se. Ali sjetim se gdje živim, tu sa ljudima koji dalje od ćevapa i bureka nisu otišli i kojima je sinonim za sreću da komšiji krepa krava, i kojima je važno da imaju masku. Ne hirušku, već ovu za pozornicu svijeta jer šta će ljudi reći, pobogu. 

I uplašim se, onda od silnih instagramskih mudraca, jer eto svi sve znaju bez knjiga i obrazovanja, bez rada na sebi, a srce da im otvoriš iz njega bi crvi izašli, i katran bi provrio mržnjom. Uplaši me ta dvoličnost kod ovih samoproklamovanih mudraca koji su obišli svijet i na koje djeca žele da nam liče. Uplašim se od gluposti u koje bih povjerovala da sam samo malo manje svoja, da sam samo malo manje jaka. Jer velika gomila tih koje smatraš pametnim uzimaju veliku lovu da ti "preporuče" baš taj neki prozivod, marku, brend, cipelu, šta već. Uplašena sam, ozbiljno, jer možda ja ne znam da živim?

Jer, meni je jako važno da budem svoja, iskrena, jedinstvena u toj otvorenosti srca. Zato pišem. I ovde, i na fejsu i na Instagramu. Bez maske. Bez šminke. I kad volim, i kad plačem, i kad sam musava od tuge, i kad lajem na zvijezde i pun mjesec. Jer sve što znam sam isprobala na svojoj koži. Sve te divne padove, i krahove koje kao porcelanske figurnie držim u galeriji sjećanja - sve sam i h doživjela. Sa svim mojim demonima zatvorenim u tamnici duše, okovanim i odrezanih krila - sa svima sam se sama rvala, i borila do pobjede. Jer sve te pročitane knjige o meditaciji, liječenju srca, i tijela, i sve to o dubini ljudskosti, i saznaju ko sam - sve sam to na svojoj koži tetovirala u silnim lutanjima za sobom, za otkrivanjem slojeva sebe. Jer nikad nisam živjela po tuđim pravilima i predlozima. Birala sam sama, sve ono što sam mislila da može biti dobro za mene. Odlazila sam i vraćala se. Putovala sam i otkrivala sebe u tim lukama. Voljela sam i puštala da budem voljena, i povrijeđena jer i tako sam učila. Sva ta minska polja koja sam pregazila - zbog njih znam ko sam, šta želim, i ono najglavnije  - kako da oprostim. 

Zaglavila sam, ovde, u mjestu u kojem su svi pokušavali da me ukalupe, da me isprogramiraju, da me uslove. Tu gdje su mi lijepili etikete na leđima samo zato jer sam se usuđivala da volim, da sanjam, da živim, da budem srećna uprkos svemu. Jer sam željela da budem čovjek. Žena. Duša. Ja sam danas svoje ideale ispunila. Iako sam tu gdje ne volim biti, zaglavljena u predrasudama drugih, zalutala u maskaradu, i dalje sam srećna. I svoja. Odem često da se ispričam sa onima kojih nema jer oni me bar ne osuđuju, oni me saslušaju i ne mare za moje suze. Smijem da im kažem i da ih volim, i da mi nedostaju. Plašim se, ovi koji su ostali da hodaju zemljom uplašili bi se od tih riječi. Pitali bi šta mi treba. Lutam po planinama i oko gorskih jezera, zaronim u more i da sam aktivan vozač, ni kuće ne bih imala. Draže mi je sve to od izlizanih lica, sivih očiju, i sumornih razgovora. Da su granice otvorene, otišla bih da lutam negdje drugo, da otkrivam dijelove sebe koji su još uvijek tajna. Mislim da se ljudi plaše spoznaje sopstvenih dubina. 

Zima dolazi. Kalendarska. Ova ljudska već odavno ne prolazi. Plašim se... Šta ako nikad ne prođe? Šta ako nam ostanu samo Instagram zvijezde a one na našem nebu se ugase? Ja ću svoje braniti, srcem i dušom ako treba. Jer te moje zvijezde - to sam ja. I da mi ništa ne ostane, ono što jesam niko mi ne može oduzeti. A ko su oni bez Instagrama? Bez svoje šarade? Kad mrak te pokrije, i maske se poskidaju - ko si mraku svoje duše?

HIljadu godina od danas u meni život neće stati

 

Plašila sam se ovog datuma kao da ću biti živa razapeta na sopstvenoj boli. Plašila sam se jer i dalje boli praznina koja je ostala. Možda se malo smanjila, možda učim da koegzistiram sa njom, da naviknem da prosto tu, u meni, postoji jedan krater, bezdan, crna rupa koja se hrani nostalgijom, slikama i sjećanjima. I moram da živim sa njom. 

U nju stanu svi odlasci i rastanci, sve smrti i svi koji su bitno postojali. U početku bijaše samo mala pukotina. Vremenom, i životom, danas na tom mjestu koje sam uporno pepelom zatrpavala leži krater duše i ne pokušavam da ga zatvorim. U njega istresem suze kad treba i nestanu. I tugu u njega sahranim i ovaj osjećaj koji imam danas a koji mi je prvi, i ne znam kako da se nosim sa tim. 

Rođendan mu je.
Tati.
I sama sam poput nekog kalendara sa tim datumima o kojim sam već pisala. Rođendan mu je, a ja imam samo neke fotke od prije pet godina kad sam se pojavila na vratima nenajavljena noseći tortu, i svjećice u obliku brojeva i slavili smo neki broj 59. Prvi i zadnji put smo slavili Njegov rođendan. Prvi i zadnji put smo imali tortu, i da nikad ne zaboravim, njegov trapavi smijeh se istetovirao na meni da me progoni danas. Kako da odem danas i umjesto njega zagrlim mermer a da mi se ne odvali opet neko parče srca? Okruniću se ovako, od mene će se odlamati djelići i kamenčići i ostaću ošukana tako za vijek vijekova i trebaće čudo da se sastavim. Ili Ljubav. Ne znam, nije ni važno. 

Znala sam da će me ovaj dan stići, a onda će opet neki rođendan, i opet sve isto... 

Znala sam.
Zato sam prije par dana sjedila blizu vrha Durmitora. Dovoljno blizu da poljubim nebo, da zagrlim oblake. Dovoljno blizu da vjerujem da su me čuli kad sam im ispričala koliko mi nedostaju. Bila sam na tim stijenama jedini cvijet koji još nije podlegao jesenjoj melodiji. Bila sam tu, blizu svih bogova i bila sam tako mala naspram tih zemaljskih tegova. Pustila sam se vjetru, i suncu, i crnim oblacima koji su nas nadvisili. I korčala sam, i mislila sam da će me ovaj dan natjerati da opet plačem, ali evo me, smijem se i slavim njegov život, ono što mi je bio, i ono što će uvijek biti. Heroj. Ne onaj iz kliše priča koje se pričaju o tatinim princezama i curicama, već ljudina, gromada. Čovjek. 

Ja danas znam odgovore na sve znakove pitanja koje je ostavio u meni tokom djetinjstva i kroz naš turbulentni uragan od života. Nije ni malo bilo lako biti Moj Otac, jer me baš On knjigama hranio i pričama o Indijancima i o mornarici, i baš On me učio da volim životinje i da pomilujem svakog uličnog psa. Nije bilo lako ispustiti moje odrastanje iz ruku. 

Danas mi nije žao ni zbog čega jer poslednje čemu me naučio je bilo da oprostim. Njemu, drugima, i ponajviše sebi. 

Čula sam sve to kroz onaj vjetar planinski i osjetila sam onog leptira koji mi je na ramenu disao. I naučila sam još nešto. Da ukrotim bol koji je ostao za Njim, i za mojom Ljubavi, i za mačkama i za onim komadom srca koji sam odlomila par godina prije. 
Naučila sam da ukrotim bol slaveći život. 
Zato danas neću plakati. Popiću čašu vina, i pojesti parče neke torte, i nemam mnogo šta reći osim „Hvala ti što si bio baš moj Tata. Ponosna sam na tebe.“ 

I nastaviću biti živa, disati bez obzira na okrnjenost.
Jer još uvijek život ima šta da mi da. A i ja životu.

Put kojim se sve rijeđe ide

 

Septembar je gotovo zagazio na polovinu svog postojanja. I dok mi se Miholjsko ljeto upliće u kosu, u meni je nemir, kao da sam progutala cijelu jednu košnicu sjećanja. Otvorim kalendar na telefonu, cijeli izbrazdan nekim crvenim tačkicama u znak sjećanja na datume, na rođendane, kao da sam postala vremeplov sopstvenog života. Srce mi izbrazdano sjećanjima. Oči natekle od neisplakanih suza, ne zato jer neću da plačem. Skupljam so još uvijek. Oblijepim misli datumima i ne znam, ima li svrhe sjećati se. 

Evo, Spetembar mi donosi te rođendane Onih Kojih Nema i sigurna sam da ću pisati, da će iz mene nabujati emocije kao iz prepunog bunara, da neću moći da zaustavim grcaje i potrese, i šta ostane nama Živima nakon svega? Datumi? Sjećanje? Uspomene? Ne znam. Valjda ostane i ljubavi. 

Imam ja tako te neke mjesece kad mi datumi šapuću istoriju mog postojanja, kad mi se ne diše jer ti dani su teški i crni i olovni i najradije bih da ih prespavam, da ne postoje. 

Kako se boriti sa datuima? 

Zaboraviti ih? 

Otvoriti neku drugu aplikaciju sa fotografijama koje će te podsjetiti na neke ljepše momente, na neke osmijehe, ljubavi, prijatelje, zemlje... Opet na nešto što nedostaje. Na mačku. Na more. Na Rusiju. Na Promašenu Ljubav? 

Čemu podjsećanje? 

Da se zna da sam bila živa, da sam voljela, da sam putovala, da sam bila živo ljudsko biće, pregršt srca zarobljeno u tijelu...? Ne znam... Ali zbog uspomena se ipak osjećam bolje. 

Ti datumi možda su zapravo spomenici. Planine izgrađene u spomen ljubavi, u spomen ljudima i životinjama i mjestima koja su obilježila ovaj moj kratki život. Kratak ali mudrostima dug. Životima proživljen. To su meni ti datumi. Spomenici pred kojima ponizno spustim glavu, zapalim svijeću kao svjetionik sopstvene ljubavi, i zahvalim se baš na tom danu, na godini, na onome po čemu pamtim taj dan. Jer biće je moje sastavljeno od ljubavi, od sjećanja, od iskustva, od onog što me gradilo, što me isklesalo u ovu gromilu emocija koja sam danas. 

A danas, živim miran život. Odlutam često u nove prostore, zagrlim ponekad sjećanja, udahnem mirise knjiga i novih puteva, novih daljina. Pokušavam sagraditi neki život za sebe, nadajući se da jednom će neko razumjeti i neće pitati "Zašto to tako?". Možda jednom datumi neće boljeti iako su ugravirani u mojoj koži poput tajne mape do srca, do srži moje duše.
Ja možda ne umijem da vodim život kao svi ostali ljudi, ne umijem da dekorišem stan i obučem iste čarape, ali umijem tako divno da napišem put do sebe. Put kojim se rijeđe ide. Eto to su meni datumi. Slikovnica mojih zabiti, moji lični putokazi i sažvežđa ka svijetovima u koje odlutam, samo zato jer još postojim. 

Jer dok ih se sjećam, znam da sam živa.
Sve mi mogu uzeti, osim toga. Jer čovjek prestaje da živi kad prestane da pamti tako neke datume, neke ljubavi, ljude i mjesta. To je svo što samrtna postelja bude. Hrpa sjećanja pohranjena u srcu. I nek budu bar ispunjena ljubavlju, ako se ja nešto pitam. I knjigama, zemljama, dobrim ljudima, avanturama i čudima. O, čuda su najljepša od sveg. 

Testament: ako me korona pokosi treba da znaš...

Ako čuješ da imam koronu, ili neku drugu zemaljsku opaku bolest, treba da znaš da sam živjela svakog dana, cijelim bićem svojim. Možda je ponekad trebalo više ubjeđivanja, možda sam nekad zaboravljala da dišem, ali živjela sam. Putovala sam stazama koje sam uglavnom sama birala a i one koje su drugi birali zamene prilagođavala sam svojim htjenjima. Birala sam da budem živa danas, uprkos svemu. Da budem srećna danas, uprkos onom juče. Da vjerujem u bolje, uprkos neizvjesnom sutra.

Treba da znaš da sam voljela. Svijet, ljude, mačke pse, knjige... O, kako sam samo knjige voljela. Napravi mi spomenik u obliku jedne, nećeš pogriješiti. Dođi mi na grob i pročitaj mi bajku za svaki dan koji nisam bila tu. Ako se desi da me pokosi neka zemaljska pošast, znaj da da sam voljela ljude, onako ljudski, iz srca, iz koštane srži. Voljela sam i neke muškarce sa polovnim srcima, i one koji su se plašili te moje ljubvi, i one koji su me voljeli. Voljela sam i bila sam voljena. I te kako jesam. Bar sam naučila šta je ljubav za života. I šta je orgazam. Nie me sramota, jer voljela sam. Jer sve je to ljubav.

Hoću da se rodim ponovo...

Sutra mi je rođendan. Hoću da se rodim ponovo. Hoću da dišem ponovo čistim plućima i da gledm nebo novim očima. Hoću da mi srce bude neoštećeno životom i Balkanom, da budem opet nasmijana, da budem opet drug sa cvijećem i pčelama, da se ne plašim paukova. Hoću da budem živa još jednom.

Znaš, toliko puta u životu kažemo da okrećemo novu stranicu a u stvari samo zaglavimo na onoj istoj, sa novim pasusom, i velikim slovom. Ne počinjemo ništa ispočetka, samo se nadovezujemo na tri tačke ili zarez. Nastavljamo propale veze, brakove, loše poslove, loše porodične odnose. Mislimo da je lako prekinuti sve, podvući crtu, okrenuti leđa ali veoma često pogledamo iza sebe, preko leđa, okrenemo se i gotovo je. Na istom poglavlju, na istom mjestu padamo i uvijek se sve vrti u krug. I tako svake godine donosimo odluke, ređamo liste očekivanja, duvamo u maslačke i kažemo da se želje ne ostvaruju. Da je teško krenuti iznova, da te magneti prošlosti vuku unazad, izmišljamo hiljadu razloga zbog samo jednog – jer se plašimo.

Preživjela sam sve to.
Vraćala sam se u mazohistične veze jer sam se plašila bii sama, jer me niko nikad nije razumio.
Vraćala sam se u neke porodične drame iznova i iznova jer sam htjela biti dobra onima kojim nikad neću biti i koji su toliko duboko zagrizli u svoju ulogu da i ne vide radost kad im se gurne ispod nosa.
Vraćala sam se nekim prijateljstvima jer sam tu bila manje usamljena, jer sam voljela te prijatelje koji su me zaboravili tako lako, i koji su me još lakše ostavljali iza sebe zbog nekog novog prijateljstva, veze, posla, novca i ostalih prolaznih stvari.
Ostajala sam na lošim radnim mjestima jer je kriza, jer ekonomija stagnira, jer nadređeni ne usavršavaju ni sebe a ne još i mene, jer sam se plašila ovih mojih godina i okoline i pitanja. Jer sam se plašila svega.

Danas, svoja sam žena jer sam jednog dana rekla da je dosta. Jer nisam pristala na manje od sebe. Jer nisam mogla da napravim kompromis između svog života i ostatka svijeta. Rekla sam dosta i poslu, i usranim vezama, i površnim prijateljima, i životu na klimavim nogama.

Vidjela sam svijet. Djeliće njega bar. Oči su mi još gladne. Živjela sam. Jesam. I voljela sam. Živim bez pola srca i plućnog krila, i arterija, živim bez onih bitnih ljudi koji su bili moje srce, koji su sad fotografije i sjećanja i svijeće i molitve. Izgubila sam. Jesam. I zbog svega toga ne mogu da napravim kompromis sa životom i pristanem na manje od sebe. Neću.

Hoću da se rodim ponovo. Hoću da mi ovo što je preostalo od srca bude kolaž predivnih uspomena na smijeh, na snove, na knjige, na mačke, na one ljude koje ću sresti, na momente u kojima ću biti živa a ne nagrižena savješću i obavezom i svim onim što ne volim. Hoću da se smijem, i da ponovo budem svoja. Da budem sa ljudima koji će razumjeti, koji će voljeti, kojima je isto tako malo biti jednoličan. Jer život mora da bude više od toga. Ne želim da vjerujem u ove verzije koje mi svi podvaljuju kao najbolje, kao najvažnije, za život presudne odabire.

Odavno se ne plašim. Odavno sam strah ujela za ruku i stopila se sa usirenom krvi i ne plašim se. Ne plašim se govora, ni riječi, ni emocija, ni sebe, ni novih koraka. Ne plašim se novih znanja, poslova, prijatelja,puteva. Ne plaši me ni novi grad, ni stan, ni ljudi, ni izazovi.

Hoću opet da se sutra rodim. Da pokušavam. Da izazivam. Da gazim naprijed jer iza leđa više ništa nije ostalo. Osim ljubavi. Još me jedino plaši ta riječ, jer najskuplje me koštala, najviše me osakataila. Ali jednom... Jednom se neću plašiti.

Oprostila sam sebi, tebi i životu

Bilo je nekih ljudi koji su me povrijedili. Neki riječima, neki djelima. Neki su me lomili kao suvo granje, neki se igrali mojim srcem kao da je od pamuka napravljeno. Možda sam olako vjerovala, možda sam mislila da ljudi su. Možda je trebalo da budem manje dijete, više zver, manje žena a više stijena. Možda je trebalo da se sačuvam u školjci od sanja, da čekam na princa kojeg sam sigurno jednom zgazila, misleći da je samo žaba na putu do odrastanja. Možda – ima hiljadu lica.

Pamtila sam udarce, i ogrebotine, razderotine i amputacije. Pamtila sam lomove, polupane prozore i detonacije. Pamtila sam sve što su mi drugi učinili a što je boljelo. I najmanju riječ, pogrešan uzdah, pamtila sam. Vjerovala sam da je do mene, da sam ja pogriješila, da sam ja sa felerom. A nisam bila. Samo sam imala srce, samo sam vjerovala u ljude u vrijeme kad se zveri kriju u koži ljudi. I jednog dana, odrasla sam i oprostila sam. Prestala sam da pamtim.

Oprostila sam da bih mogla ljepše da spavam, da bih mogla da dišem. Ne da bi se oni kitili oproštajem, već da bih ja mogla sebe da pogledam u ogledalo. Nositi teret na leđima i rane na duši je veliko breme. Kao da ti je vječito neki kamen na srcu, da te pritiska kad dišeš, žulja kad spavaš, smeta ti kad hodaš, nekako šepaš uvijek na jednu stranu. Nositi loša sjećanja i lizati svoje rane da ne zarastu, njegovati ih da te uvijek bole jer ne znaš kako da oprostiš nije ni za jednog čovjeka, a ponajmanje za ženu. Jer ne treba dušu kvariti mržnjom.

To jutro kad sam shvatila da moram da stanem ispred svojih stradanja, da ih pomilujem i oprostim sebi i svima je bilo jedno od ljepših. Bila je to najljepša stvar koju sam mogla da uradm za sebe. Vidiš, neko ode i kupi sebi cipele, ili ode napije se sa jaranima, a ja... Ja sam odabrala veliko spremanje duše.
Oprostila sam sebi sve što su zvali greškama, i ono što sam ja zvala promašajima.
Oprostila sam onima koji su mi srce slomili jer nisu znali da vole, i onima koji su mi dušu razreazali jer nisu znali prave riječi.
Oprostila sam za život, za ljubav, za tugu i napuštanja. Za snove pokidane, i poglede ljutnje.
Oprostila sam jer imaju neki zakoni i sile veće od mene koje nikad neće. Ko sam ja u ovom svemiru da se ljutim onda?

Srce polako zarasta. Dušu ušivam slobodom, lijepim riječima, smijehom i snovima. Nebom se ogrnem, odmahnem rukom i kažem da nije moja stvar to što u vijestima kažu. Ja imam neke svoje puteve kojim se više ne plašim da koračam. Imam neke svoje sanje kojima se igram kao da sam opet ona trogodišnja klinka. Imam trepavice u kojima rastu želje, i sazvežđe iscrtano na rukama. I imam srce čovjeka. Na njega sam najviše ponosna. Oprostila sam. A ti?

Danas imam samo jedno pitanje za tebe. Kako si...

Ima tamo jedan kutak u koji sam sakrila određene dijelove sebe, i nikom ne pričam o tome. Zaleđeni u prostoru i vremenu, plutaju po hladnoj površini sjećanja i ponekad, na neke određene datume i sama odlutam tamo, pustim po neki papirni brod u rijeku sjećanja i zapalim neke svijeće u ime rastrgnute ličnosti. Zaćutim, ne plačem. To je samo moje Groblje Umrlih Snova.

Postoje i neki ljudi koji znaju sve nadgrobne ploče na tom mjestu, i oni koji nikad ni jednu nisu usnama hladnim dotakli. I niko me ne pita. Ne pitaju gdje uporno bježim, ni zašto ne volim ovo od trnja napravljeno mjesto. Ne pitaju ni zašto mi nekad zenice požute od tuge i zašto nekad reagujem kao nagazna bomba koju su aktivirali jednom riječju. Ljudi ne pitaju ništa, ne razmišljaju, ali tako su jebeno dobri u kritikovanju i davanju savjeta. E pa, zabijte sve te savjete sebi u ....

Ne volim kad mi se um pomrači i jezik zabrza u odbranu. Znaš, frende, lako je dati savjet iz svoje udobne perspektive ili ko zna kakvog iskustva. Lako se uplašiti i savjetovati nekom da odustane jer je to nešto što bi ti uradio. Nemamo svi istu količinu hrabrosti u venama i nemamo svi snove u boji.
Lako je reći meni da nisam normalna što hoću da idem preko okeana dok neki virus hara svijetom, i svi su preplašeni jer ne vode računa o svom imunitetu.
Lako je reći meni da bi trebalo da se udam jer mi jajnim ćelijama ističe rok trajanja u koji ja ne vjerujem, jer mi je neka vremenska linija udarila na godine, ili mi kosa polako sijedi.
Lako je reći da treba da rodim dijete, sa ili bez muža, ali da treba da se zovem majkom.
Lako je biti savjetnik, sudija, advokat, i sve ostalo nekome. Znaš li kako je biti taj neko?

Ne pomisli niko da sam u ovom gradu neko ko je odavno prerastao komšijske priče i ogovaranja, i da ovde jesam rođena ali nisam zaljubljena u ovaj grad. Ne kao nekad što sam bila. Ne pomisi niko da možda sve u ovom gradu me podjseća na izgubljene ljubavi, prijatelje koji su otišli i one kojih više nema, na oca kog sam tu ostavila u zemlji, na srce koje sam izvadila da ne zakuca, na mrak i suze. I želim da odem. Jer ništa osim tuge ovde nema za mene.

Ne pomisli niko da me sva ta priča o udaji i porodici vrijeđa, da možda i ne volim uvijek što sam jednina, što imam drugačije prioritete i što ne želim praznu ljušturu od muškarca pored sebe. Ne pomisli niko da je to isto kao da nekog bez noge pitaš zašto ne igra fudbal ili balet. Ti misliš da jednina ne boli? Da mi što smo samostalni i jaki, što smo izgubili više nego što smo dobili u životu, što smo put do pakla i nazad pršli više od jednom, da je nama svjedno što smo sami, da uživamo u tome što ne želimo površni brak i porodicu koja će biti sve osim porodice sa nekim ko nije nikad volio, nebo ljubio ili gorko plakao? Misliš da je tako jednostavno pitati „Pa kad ćeš se udati/oženiti“?

Ne pomisli niko da pričom o djeci možda otvara neka sjećanja i rane koje nikad ne zarastu, odluke donešene bez razmišljanja, misleći kako nema izlaza. Ne pomisli niko da možda pričom o tome kako mi je vrijeme da imam djecu otvara neke mračne strane djetinjstva, i ne pita niko da li uopšte želim biti roditelj. Naravno da želim, ali šta bi bilo ako ne bih? Osudili bi me. Spalili bi me na lomači kao najveću jeres, na karnevalu Ljudskih Gluposti i Izmišljenih Ideala. Nismo svi za sve rođeni, i to nije ničija stvar. 

Tako je lako u životu posmatrati tuđi život i biti savjetnik, bez razmišljanja o posledicama. Znaš, znala sam da je riječ najsnažnije oružje, ali vjeruj mi , riječi su mnogo više od oružja. Od oružja možeš i da preživiš, ali riječi te mogu i ubiti. Znam ja, prošla sam kroz to kamenovanje. I ponekad se uplašim, svi znaju šta je dobro za mene a da me niko od tih ljudi nije nikad pitao "Kako si". Niti se neko od njih potrudio da me upozna.

Nosim neke tajne u sebi jer ne smijem da ih ispričam nikome, jer će me osuditi i odreći me se, jer neće razumjeti. Jer nikad nisu razumjeli čak ni kad sam govorila. Možda takvi ljudi i ne treba da budu tu, u mojoj blizini, jer uperiti prst i osuditi nekog je tako lako. Ubiti nekog riječima je najjednostavnije, a od toga se najteže oporavlja.

I prije nego kreneš dijeliti savjete ljudima oko sebe, pogledaj sviju riječ u ogledalu. Osjeti je na jeziku, na usnama, osjeti je u srcu. Sačekaj. Znaš, u većini slučajeva, nikom nije potreban savjet od tebe. potrebno je samo jedno pitanje.

Kako si?

Snovi sa neparnim krilima – za ženu koja ne vidi sebe u ogledalu

Trideset mi je i nešto sitno godina. Stojim ispred ogledala i vidim tamnu kosu i neke bijele vlasi kako se ponosno šepure kao da su upale u čokoladu. Vidim zenice boje ispranog badema, i bijelu kožu. Neizloženu suncu poslednjih par godina. I bijele zube, zdrave. To je sve što vidim. Neke podočnjake, možda i neku boru više oko očiju ali ako uzmem u obzir poslednje dane, ne čudim se.

Ali neka ih. Moje su. Imam dva izbora – da ih posmatram kao nešto što me čini starom i ružnom ili da ih posmatram kao svoje pobjede. Kao bitke koje sam preživjela u ovom ratu zvanom život. I tako ih i gledam.

Ove ispod očiju, gdje mi je koža tanka – one su od smijanja i plakanja. Od svih smijehova koji su ispali direktno iz srca kad se nisam smijala samo usnama. Od svih suza kad sam dušu isplakala. 

Ove dvije bore oko usana, i one su od smijeha. 

Ožiljak iznad obrve od najgoreg mamurluka ikad. 

Lijeva obrva malo izvijena od ponosa. 

Mala nazubljenost na vrhu nosa – od jednog decembra kad me ujeo ulični pas. 

Podočnjaci su nekad tu, nekad nestanu ali uglavnom pričaju o besanim noćima. To su moje priče.

Sjedam, i pijem kafu, ni prevruću ni mlaku, baš po mjeri. Bez šećera. Stigla mi je poruka još odavno, ali ne mogu da je pročitam. Pisaće ono što sam toliko puta ranije pročitala i u šta ne vjerujem. „Volim te. Nedostaješ mi.“ U meni raste bijes. Nelagoda. Jer to nije ljubav. Odavno već, od prve prećutane istine, od prve sakrivene laži, od moje radoznalosti kad sam ipak sve saznala. Odavno nije ljubav. I već dugo me ne boli.

Jer sve što sam prošla u životu, sve bore i svi vidljivi i nevidljivi ožiljci na meni, naučili su me jednoj istini – da uvijek mogu da preživim. Da mogu da istrajem. Da sam jaka.

Umorna sam, istna je. Umorna sam od jadaca i koštaca i predaha i taktika. Ali izdržala sam sve. Prekinute veze, ukradene ljubavi, roditeljske svađe, samostalni život, plaćanje računa, iščupano srce, odustajanje, studiranje, laži i istine, operacije, ostavljala sam i bila ostavljena, voljela sam i bila sam voljena, izgubila sam prijatelje i mačke i kolege i oca i... Evo me, raskomadana i ušivana, sa neparnim krilima, i kažem sebi da mogu. Izdržala sam puno više nego što sam napisala, i mogu evo

još da stojim na nogama.

Još uvijek mogu da iscrtam ajlajner i stavim crveni karmin. Da obujem štikle kako je Tata volio. Da se nasmijem. Jer možda sam samo slomljena ali još u meni kuca srce divljačko. Potpuno polupano, ali kuca, dovraga. Srce gorštačke kćeri. Jer mogu. Jer smijem. Jer sam napustila sve poznato i sigurno i otisnula se okeanima, i evo danas nemam dom, ali imam ljude neke po svijetu, srca neka koja kucaju s mojim. Ne treba mi jedna poruka od nekog ko ne zna šta ljubav je. Ne treba mi isprazno napisano „Volim te“ između predaha.

Odaberi, ženo, sebe. Između svih drugih odaberi uvijek sebe. Jer živiš bez roditelja, bez djeteta, bez svih onih muškaraca za kojim si mislila da ćeš umrijeti, bez prve ljubavi, bez najdraže mačke. Živiš i posle zlostavjlanja, i posle batina, i posle finansijskih lomova. Živiš i nakon rata, i nakon ružnih snova, izdaja prijatelja, i onih koji su sebi oduzeli život. Živš, ženo, i živjećeš. I zato, uvijek odaberi

sebe. Parfem koji se tebi dopada, nijansu karmina koja se tebi sviđa, nemoj ustati iz kreveta cijeli dan nedeljom i odjebi mašinu za veš. Odaberi uvijek sebe, jer preživjela si toliko toga da bi te jedan muškarac mogao slomiti. Na kraju, i njega si ti birala, nije on tebe.

Sloboda nema cijenu. Sloboda izbora je najvrijednije što možeš imati, i vjeruj mi, ljubav nema ništa s tim. Ljubav je predivna samo onda kad je obostrana, i tu gdje jedno pokušava zadržati slomljeno rukama, tu ljubavi nema. I zato ne daj svoju moć. Moć da preživiš, moć da odabereš ono što je najbolje za tebe.

Bila je to divna ljubav. Bila su to predvna krila od kojih je samo perje ostalo da ispletem neparne snove na kraju. Ali kad ljubav prestane biti sreća i postane samo gomila otkucanih poruka, neodgovorenih poziva, i ispraznih planova onda to više nije ljubav. Onda je to kraj. 

I znam da me neće ubiti. Jer uvijek ću odabrati da preživim. 

Da ustanem. Da budem ono što je najboje za mene. 

Šta će ti odabrati, ženo?

Sutra je ipak novi dan

Probudim se svakog jutra rano. Otvorim
oči, udahnem i opsujem uličnu rasvjetu jer mi remeti vid. Ali ne zatvaram
roletne. Navučem povez preko očiju sa naslikanom mačjom njuškom. Pretvaram se
da noć i dalje traje. Da svijet izvana ne postoji. Probudim se i shvatim da mi
srce i dalje panično kuca, da život ne čeka da zalijem rupu u grudima betonom i
posadim cvijeće. Ne čeka da otresem inje sa trepavica.

Ne pričam ni sa kim o tome. Ne pričam o tome koliko me mrak plaši, koliko me muče sklopljene oči i slike koje vidim iza trepavica. Ne pričam koliko mi smeta svijet. Pitanja. Nekako je sve neispravno, razumiješ? Kao da nije na svom mjestu. Kao da sam propala u neku drugu zemlju, u drugi svijet i samo još očekujem Ludog Šeširdžiju da se pojavi. I lijepo je to što me prijatelji pokušaju nasmijati, i skrenuti mi pažnju, i lijepo je što brinu, ali iskreno, samo želim spavati, navući povez na oči, i spavati. Nekako preboljeti.

Znam, neću nikad.

Znam, to su otrcane fraze da bude lakše sa vremenom, da bude podnošljivo, da život ide dalje, bla bla bla. Cijeli život sam bila jaka. Upravo me Tata tome naučio. Cijeli me život nesvjesno gurao u tom pravcu, ostavio me željnu te njegove ljubavi, ostavio me pohabanu i zauvijek okrnjenu. Ali mi nije žao, jer danas ne bih bila to što jesam da nije bilo njega.

Opet evo pišem o tugaljivom životu, a samo sam zapravo htjela reći da sam živa. Da se i dalje smijem, da i dalje sanjam budna moje more, slobodu, mir. Onaj mir u kojem ustaneš ujutru i znaš da si svoj, da si na tlu, da si slobodan i da je život lijep. Možda bih i da zadržim bol, da mi ne ode, jer ako prebolim, plašim se zaboraviću mu lik, zaboraviću trapave oči, zaboraviću djetinji osmijeh zbog one rođendanske torte, prve i jedine koju je imao. Plaši me vrijeme koje prolazi. Ne želim da ga zaboravim. Bol me podsjeća, i ako prestane da boli, šta onda?

Dosta toga se desilo. Ona ogromna ljubav koju sam pronašla (ili sam bar (Opet) pomislila da jesam (ćurka)) se utopila u talasima okeana. I dalje postoje te jebene poruke kojim me voli, ali nije to ljubav. Samo sigurnost, nešto poznato, uljuljkana jednoličost i mehanički napisana poruka „Nedostaješ  mi“. Kako da ne!

Meni je ponovo došlo vrijeme da biram
put. Da li se cijeli život zaista sastoji od raskrsnica ili ja konstantno
nailazim na kružne tokove? Odlučila sam da pokušam da iskočim sa puta. Idem
pješke. Korak po korak.

Istrošila sam se na Ljubav koja to
nije bila, borila sam se kao zvijer da je zadržim, kao i uvijek u mom životu
što se borim. Možda treba da prestanem. Možda treba da samo uvučem kandže i
zube, očešljam krzno i krenem laganim korakom ka naprijed. Imam moje knjige u
koje mogu uvijek da utonem, da pobjegnem od svijeta koji mi sve manje odgovara.
Možda samo treba da dišem, toliko je jednostavno. Jer kako ću okrnjenog srca
živjeti?

Čitam iz inboxa poruke ljudi koji me ne poznaju, koji mi nikad nisu ruku stegnuli pri pozdravu, a koji razumiju tugu, koji znaju težinu betona u ovoj rupi bez dna i povjerujem da nas ipak ima. Da ipak ima ljudi koji saosjećaju, da nas nije sve tehnologija ubila, da se nije sve svelo na filtere i poziranje. Povjerujem da ima tih koji su kao ja, okrnjeni životom, pohabani ne-ljubavima, isparani po ivicama ali ipak hodaju osmijehom. I poželim da ih sretnem, te ljude, da ih zagrlim onako svojski, mojski, ma ko da su mi od srca napravljeni. Ne znam, odnekud su me našli, ili ja njih. Ma srešćemo se negdje na ovom kružnom toku sigurno.

I tako, još je jedan vijek prošao (ili je to samo jedan dan), prazan. Na stolu ištampan ugovor za novo putovanje, za novu etapu. Ako je odaberem. Još očekujem neke druge vijesti. Još mi odzvanja kopno u grudima. Čekam. Da skinem povez sa očiju. Da ne psujem uličnu svjetijku. Da ustanem sa koljena na koja sam pala kad su me pozvali iz bolnice. Čekaj, samo da još malo predahnem.

Sutra je ipak novi dan!

A Šta Ako Ljubav Nije Dovoljna Za Sreću?

Nisam primjetila kad se moj najdraži javni par razveo. Predivna priča, ljubav i sklad, ali jbg, razvode se. I kako to biva, mediji, kruciferi, razapeše ih po stranicama novina i online člancima. I ne mogu da se ne zapitam. Da li smo zaista stvoreni da imamo jednog partnera do kraja života i da li je vječna ljubav zaista moguća? Da li prerastemo sebe i svoja očekivanja ili jednostavno pristanemo na to što imamo jer ne daj bože da ostanemo sami, pa šta bi svijet rekao.

Svoj život dijelim na sebe do prije pet godina i na sebe od prije pet godina. Ova prva Ja je bila jedno malo neshvaćeno čudovište koje je bilo željno ljubavi, i istu je tražila svuda i svemu. Pristajala sam na sve, bila sam mazohistično nastrojena prema sebi i donosila sam mnogo glupih odluka zbog ljubavi. U onim prvim godinama, kad sam imala oko 18, bila sam u psiički nezdravoj vezi u kojoj nije bilo ljubavi, samo moj starh od samoće i psihoza s druge strane. Ta me veza naučila mnogim stvarima, a posebno šta ljubav nije. Sve sam svoje muškarce voljela, i volim ih i danas nekom drugačijom ljubavi, sve osim tog psihoznog manijaka zbog kojeg nisam smjela disati.

I uvijek sam vjerovala da su te ljubavi prave, jedine, da nikad tako neću voljeti, i nisam. Uvijek sam sledeći put voljela jače, većim dijelom sebe, i iskrenijom stranom duše. I sve su se te ljubavi završile posle nekog vremena. Danas, ova nova ja koja ne mari za statistiku i ne mari za komšijino mišljenje, nekako sve više se pitam da li postoji idealan partner i onaj “do kraja života” čovjek. Vidiš, potpišeš taj neki papir i tamo neki matičar ti kaže da se morate voljeti “u dobru i zlu”, i zbog tog potpisa ostaneš u braku jer naiđe to neko zlo, mora naići. Taj potpis je tvoja riječ, tvoj “obraz”. Kako da ga pogaziš? A to što te ta druga strana zgazi, ne mari. Potpis je bitan. Istrpiš sve i svašta, progutaš i kamenje i cipelu i pesnicu, i ćutiš, jer potpisala si. Dobro si prošla kakvih ima. I što je još gore, onaj mazohistični dio u tebi ga još voli, bez obzira na cipelu i pesnicu i ljubavnicu. Voliš ga jer on je onaj “pravi”.

Ljudi se mijenjaju. Drugačije sazrijevaju tokom godina i ono što je za tebe bio ideal u dvadesetim, sigurno nije kad dođeš u tridesete. Želje i snovi rastu sa razvojem ličnosti, i ono što sam bila ranije, danas sigurno više nisam. Danas cijenim najviše ljubav prema sebi, iskrenost i poštovanje sebe. Jer svakog dana rastem i razvijam se kao žena, kao čovjek, kao ljubav. Nikad neću zaboraviti scenu iz serije “Seks i grad” u kojoj Samanta raskida sa tipom posle pet godina rečenicom “Volim te ali sebe volim više. Ja sam u vezi sa sobom već pedeset godina i to je veza na kojoj trebam raditi”. Kako moćno! Ta veza sa samim sobom obično nam je najmanje važna. Obično nju najmanje održavao i postajemo ono što “druga polovina” želi, očekuje, i pristajemo na manje jer bojimo se šta ako ostanemo sami. Ko ćeš biti bez tog drugog dijela koji te vuče na kauč, na patos, što dalje od sebe.

Ne znam da li ću ikad potpisati parče papira pred matičarem, i ne znam koliko će moje ljubavi trajati. Nisam sigurna da mogu nekom da obećam vječnu ljubav osim sebi. Jer mijenjamo se. Jer rastemo. Jer nisu nam isti snovi u trenutku kad se prvi put poljubimo i nakon sedam godina. Ne mogu biti. Lijepe su te ljubavi, srela sam ih na brodu, divila im se i nakon 70 godina braka ti neki ljudi su uživali pored svoje polovine duše. Jer su vjerovali u nju. Jer su svašta progutali, preživjeli, i vjerovali u datu riječ, dato obećanje. Jer su vjerovali da su to ljubavi za jedan cijeli život. Da li smo to mi dobili rok trajanja ili se ljubav pokvarila?

U svakom slučaju, mnogo važnije od braka i “gutanja” jeste iskrenost. Prema sebi prvo, pa onda prema partneru i porodici. Jer šta je život i partnerstvo ako se lažima pokrivamo, i ako u njih vjerujemo. Jer vidiš, ponekad ljubav nije dovoljna za sreću. Voliš ali ipak nisi sretna jer tvoja duša traži više, traži drugačiji put, želi drugačije snove od onih koje je sanjala kad je prvi put poljubljena. I ne treba se stiditi toga. Treba biti iskren, priznati da si odrastao, da su ti krila neka porasla. Treba se pogledati u ogledalo bez žaljenja. I možda nisam stvorena za jednog muškarca, ali jesam sigurno stvorena za jednu ženu. Za ovu u sebi koja svakog dana raste i rastvara svoje latice, i sanja svoja krila.

Džaba biti cjelina s nekim kad si sam pola čovjeka. Džaba se uklapaš.

• 

• 
  

Čovječe, ja te ipak volim,

Negdje prošle godine dok sam bila na odmoru pročitala sam knjigu "Černobiljska molitva". Pročitala sam je u dahu. Nisam bila šokirana, ali jesam bila pod utiscima danima. Možda zato jer je to svedočenje onih koji su živi, onih koji su bili tamo. Koji su preživjeli, ako je takve strahote moguće preživjeti. Ostala je knjiga da mi lebdi negdje u zabiti misli, potpuno svjesna da na svijetu postoje takve strahote. 

Ove godine uspjela sam pročitati i "Tetovažer iz Aušvica". Još jedna preživjela priča, još jedno svedočenje. Još jedna priča koja me dotakla u venama. 

Juče sam odgledala HBO mini seriju o Černobilu. U mnogome je slična knjizi, nisam primjetila da li je scenario rađen po njoj. Spakovala sam i ostale knjige od iste spisateljice, priče iz drugog svjetskog rata, i priče iz Avganistana. Želim ih pročitati, zajedno sa još 300 drugih knjiga koje strpljivo leže u mom kindle-u i čekaju. Čekaju da im posvetim pažnju koju sam nekad posvećivala knjigama na odmoru. Ali danas ne mogu. 

Ovo nije recenzia knjige, niti serije. Nije čak ni riječ o knjigama. Riječ je o svijetu. Riječ je o svim nesrećama koje su se desile u istoriji čovječanstva. Robovlasništvo, drugi svjetski rat, Hirošima, Aušvic, Černobil, Jugoslavija i Balkan, Sirija, Avganistan... Toliko ratova, toliko smrti, toliko nesreće nastale zbog pojedinaca. Pročitala sam jednom "Nije nikad bio problem što je postojao jedan Hitler, već što su milioni ga sledili". Isto tako, nije problem što se desio jedan rat, već što su milioni ljudi i dalje ostali nesvjesni koliko su ratovi danas nepotrebni. 

Svijet je jedno opasno mjesto. Ali i predivno. Živimo u naprednom svijetu, tehnologija i nauka napreduju, industrija znanja dobija na snazi, postajemo svjesni života i sitnih raodsti, a opet, tamo negdje postoje neki nesvjesni ljudi koji i dalje vjeruju da među nama postoje razlike, da pojedinim rasama treba uskratiti obrazovanje i pravo glasa, da im treba uskratiti pravo na život. I dalje postoje ljudi koji se plaše da novca nema dovoljno za sve, da sreće i ljubavi nema dovoljno za sve, da nam treba farmaceutska industrija da bi se izliječili od svega. Ne shvataju da se jedino ne možemo izliječiti od "Neću". Jer činjenica je da svi možemo da napredujemo, da budemo svjesni, samo se mnogi plaše šta će onda imati od života ako izgube svu tu mržnju, svu zavist, sav strah. Šta će raditi ako shvate da im je prošlo pola života u nesreći a mogli su da budu sretni i bogati, i lijepi i zdravi. Šta će imati od sebe ako prestanu da mrze, ako prestanu da prave razlike, ako prestanu da budu tuđe marionete. I eto danas, mi još uvijek imamo ratove, i izbjeglice, i gladnu djecu, i neškolovane žene, i imamo predrasude i razlike. 

Svijet tehnologije i medija nikad nije bio snažniji. Toliko je toga rečeno o zagađenju i spašavanju planete da je tužno što još uvijek postoje oni koji uništavaju Amazon, što još uvijek postoje oni koji iza sebe ostavljaju smeće, koji ne mare za okolinu i generacije koje dolaze. Još uvijek su to sebične vrste ljudi koji misle da se njihovo jedno Ja ne pita mnogo u lancu života i da njihovo patetično postojanje ne može da igra značajnu ulogu u očuvanju zemlje na kojoj živimo. A kad bi svi ti pojedinci činili 10% onog što je u njihovoj moći planeta bi bila divno mjesto za život. 

Živimo u eri tehnologije u kojoj je plastika još uvijek glavni resurs i glavni zagađivač, i u kojoj ljudi misle da je biti vegan u stvari pripadati nekoj sekti koja ti zabranjuje da jedeš meso. Svaki put kad to čujem posramim se među kakvim glupostima nam djeca odrastaju. Posramim se što je ljudima ovde važnije da znaju ko sa kim spava u nekoj od cirkuskih predstava na malim ekranima, važnije im je voditi tuđi život od sređivanja svog sopstvenog. I vjeruj mi, nije to samo na Balkanu. 

Oduvijek su me fascinirale istorijske katastrofe koje su izazivali pojedinci. Fascinirali su me ljudi koji su preživjeli, koji nisu odustajali. I to kako je uvijek zbog par usijanih glava ispaštala većna ljudskog roda. I onda se sjetim svih nesvjesnih ljudi koji tada nisu znali da postoji bolje, kojima nije bilo dostupno znanje kao danas. Oprostim to nekako u sebi. Ali kako danas u eri interneta, društvenih medija, marketinga, kako danas da oprostiš nekom ko vjeruje da smo rođeni da se dijelimo na ove i one, da rijeka služi za odlaganje smeća, da ne možemo da promijenimo ništa u svijetu, da ne možemo da utičemo... Promjene kreću od sebe, dragi moji ljudi. Iz svoje sobe, svog dvorišta. Promjene ne gledaju na godine, na boju kože i imena. Promjena je jedinstvena za svako živo biće i iskreno, ništa te ne košta da budeš fin. Da budeš bolji čovjek. Zar zaista treba da se desi neka nova apokalipsa? Ili možda opet ništa ne bi naučili. Svi vole istraživati po prošlosti i istoriji ali niko ništa ne želi da nauči iz toga. Kao da se svi plaše da ako budemo bolji ljudi, možemo ne daj Bože, sretnije živjeti. Možemo možda svi biti bogati, zdravi, ono čudo za koje smo rođeni.

Ne znam, mene su eto te knjige malo zamislile. Ako želiš da pročitaš kako je danas u Černobilu, možeš pogledati ovaj tekst sa video zapisom sjajnog bloga "Rio Priče sa putovanja" koji sa uživanjem pratim. Dečko mi je uvijek bio fascinanatan kako u današnjem vremenu zaista postoje oni koji se ne plaše da zgrabe svoje snove. Ako nas istorija ničem ne nauči, čemu onda služi? Ako zbog nesreća iz prošlosti ne postanemo bolji ljudi, čema onda bol i patnja? 

Nekad molitve nisu dovoljne. Nije dovoljno samo prekrstiti se, proučiti El Fatihu, prinijeti žrtvu, zapaliti tamjan ili meditirati u podnožju drveta dok ti korijen ne nikne iz... Nije dovoljno samo željeti. Moraš nešto i uraditi. Iskreno, plaši me ovaj svijet stikera i bezosjećaja. Plaši me jer sutra ću ja roditi još jednog čovjeka. Jer ti ćeš sutra napraviti drugog. Jer smo svi povezani i svi smo jedno. 

I još nešto na kraju. Uprkos svim nesvjestima, svim prkosima, i svim nesrećama, ipak te volim Čovječe. Voliš li ti sebe?

Zaviri u moj život ako smiješ

Jesen je na izmaku. Moje omiljeno godišnje doba i ne znam ni sama kada se desio takav prelaz. Bilo je to oduvijek ljeto i sunce i more i sloboda, pijesak na ramenima i so u kosi. Možda me okean zaista promijenio, možda mi je Karipsko more zauvijek zarobilo ljubav. Ne znam. Možda sam odrasla? Jesam li? 

Vatra pucketa, na stolu je šolja čaja i James Arthur na Winampu. Jeste, još uvijek koristim winamp za muziku. Šta mogu, vjerna sam svom stilu i robujem još uvijek nekim starim navikama. Otkud ovaj tekst večeras i zašto? Kako se to otvaranje vrata mog života uklapa u sve ono o čemu već godinama pišem, u emociju, čistokrvne otkucaje srca, lomljavinu duše? Ne znam, ali vjerujem da ćemo do kraja ove priče saznati i ti i ja. 

Možda i sama činjenica da sam milion puta pala i pogriješila a da nije bilo nikog da mi kaže riječ ohrabrenja. Možda upravo statistika da već sedam godina pišem blog, a da u njemu samo krv teče i srce vibrira snagom emocije kroz moje riječi koje se otkidaju sa usana. Vrijeme je da te pustim da upoznaš više od krvi, i možda, samo možda, pronađeš sigurno rame, sigurnu podršku, a možda ideju, inspiraciju, savjet. Možda poželiš da znaš kako sam ja uspjela, jer jesam. Svaki novi dan je uspjeh. 

U mom blogu je moje srce. Moj cijeli život je satkan tu u riječima, ono što me lomilo, što me hrabrilo, ljudi koje sam izgubila i oni koji su otišli, sretan im put. Svaka moja misao, moja suština, ono što jesam, to je tu. A vidim opet, najmanje me poznaješ. Najmanje sam pisala o sebi. 

Nisam oduvijek znala ono što znam danas. Učila sam svakondevno, nekad kroz knjige, nekad kroz sopstveno iskustvo a nekad i kroz tuđe priče. 

Tako sam naučila psihologiju života, procjenu ljudi i da se uvijek oslanjam na svoj kompas. I ti ga imaš, samo ga ne slušaš. 

Naučila sam marketing, i nije mi bilo teško da provodim dane i noći vježbajući i istražjući. Nisam nikad u potpunosti savladala dizajn, jer mi apsolutno to ne leži i važno je da znaš u životu šta je za tebe a šta ne, šta možeš a šta treba da prepustiš drugima. Vjeruj mi, odrekla sam se toliko toga da bih naučila sve što znam danas i o blogu i o radu, i o sebi najviše, i vrijedilo je svakog propuštenog izlaska, i šopinga i svake neprospavane noći. 

Ovo sigurno nije poznato o meni, ali otvaram ti vrata svog života jer želim da mi vjeruješ. Želim da znaš da nije sramota. Želim da znaš da sam tu. Dijelilo me godinu dana od dijalize. I onda sam dobila još jednu dijagnozu, HS, i do sada sam trebala da ličim na Fredi Krugera. Da, da. Međutim, postala sam vegan, i naučila sam toliko toga o nutricionizmu, koji nije samo brojanje kalorija, držanje dijete, liječenje biljem i sva ta ostala moderna sranja. Danas vodim holistički stil života, trudim se da živim minimalizmom, i naučila sam biti iskrena prema sebi i svom tijelu. Pet godina kasnije, nijednom nisam otišla kod ljekara osim na redovnu provjeru kod zubara i ginekologa. Nisam se ni prehladila. 

Izbrusila sam svoj stil pisanja i trebalo mi je jako mnogo vremena za to. Mnogi mi pišu i pitaju kako da prebace svoje emocije na papir i kako da uopšte napišu bilo šta. Moj savjet – samo otvori srce. Nije važno kako će te riječi biti složene, padeži i gramatika su nebitni kad srce govori. Ali moraš da se otvoriš. Biser ne vrijedi ničem ako školjka ostane zatvorena. 

Znaš, prošla sam ja i rastanke, i kućne ljubimce, i bila švorc, i na ulici, i gladna, i naučila sam putovati svijetom, cijeniti sebe, uzdignuti se iznad lošeg, bila sam pokradena, diskriminsana, ali sam bila i voljena, i nezaposlena, i još toliko toga. Ali sam uvijek ostajala svoja. 

Ovo su samo mali detalji kojima želim da me malo bolje upoznaš. Možda poželiš da naučiš nešto od mene, i tu sam. Ja svoje znanje ne krijem u sefu banke i voljela bih kad bi svi radili posao koji vole, onako kako vole. Ali postoji način i da to što radiš zavoliš i radiš bolje. Znam, učenje je tabu, učenje je smor, gubljenje vremena, nije trend, nema se vremena i hiljadu drugih izgovora. Ali na kraju, ipak, ja znam napisati čestitku za rođendan, i pjesmu za tebe, i poslovni blog za kompaniju. Znam ti napraviti lifestyle plan, pomoći da središ i stan i život, uvesti te u zdraviji izbor hrane koji nije nužno veganski, znam ti čak napraviti i plan basic treninga za neprofesionalne ciljeve. Znam ti srediti marketing plan, naučiti te digitalnom oglašavanju, pisanju bloga, čak i zaradi od istog. Naučila sam sve, ali baš sve muške i ženske laži, izgovore i fazone, ali i trikove za jeftinija putovanja, kao i kako možeš zaraditi dok putuješ. 

I još mnogo toga sam naučila u ovom svom kratkom životu. Sad kad pročitam sve ovo gore, pa mogu ti reći da jesam ponosna na sebe. A znam da i ti to možeš. Bar dio onoga što sam ja uspjela. Moj stil života je lud, šaren, ali iskren i zaista u njemu nema mjesta za laži. Sve što zaista želim je biti srećna, uživati u sadašnjosti i pomoći tebi da živiš isto. 

Ako ti je nešto od svega ovog zanimljivo, piši mi, pisaću o tome. Pisaću ja svakako, ali želim da mi pomogneš da to bude baš namijenjeno tebi, krojeno za tebe. Želiš naučiti kreativno pisanje? Uskoro ću napraviti mini priručnik za to koji će ti pomoći. Želiš da se baviš blogovanjem? Pa biće i to zastupljeno. Želiš da središ svoj život po holističkom principu a ne znaš ni šta je to ni odakle da kreneš? Samo mi reci, i o tome ću ti pričati. Ja sam neko ko ima mnogo interesovanja, i ne vezujem se za stvari i mjesta, povezujem se sa prirodom koliko je god moguće, i pripremam se za novi redizajn života, i grada ali i bloga. Odlučila sam se za avanturu i briga me da li će komšije to da odobre. 

Možeš i da ostaviš svoju email adresu, ako želiš da primaš tekstove koji neće biti na blogu i neće biti dostupni na društvenim mrežama. Nadam se da ti je bilo zanimljivo da malo provedeš vremena sa mnom. A sad je red na tebe. Ne stidi se riječi, slobodno mi piši.