Showing posts with label Lifestyle po mom. Show all posts
Showing posts with label Lifestyle po mom. Show all posts

Wednesday, November 11, 2020

Mi smo bar imali neke veze s' planetom i sa ljudima

 
              

Vidim, mnogi žale za ’80im u poslednje vrijeme. Za običnošću života koji je tada postajao i za jednostavnošću voljenja koje nas je tada odlikovalo. Ja sam rođena u tim istim ’80im i ne sjećam se Titove Juge, ali se sjećam svih kasnijih raspada i nemaština. Sjećam se posledica tih ’80ih i njihovog izdisaja pred kraj ’90ih. Bila su to neka pitoma vremena, i ako moram da ih uporedim sa ovim danas – mnogo društvenija.

Previše vremena sam provela u šumi poslednjih mjeseci, šetajući i tražeći sebe, puštajući misli da koračaju ispred mene kao nemirni psi na povodcu od 5m. Previše vremena sam provela u patikama i farkama, zanemarujući omiljeni crven ruž koji miriše na jesen, i cipele od kojih se osjećam kao da je Bajaga pjevao nekad o meni. Valjda je to poenta ovog vijeka i milenijuma – što više „društvenih“ mreža i što drečavija virtuelna stvarnost kako bi se zaboravile baš te godine za kojima svi žalimo. 
Ne prima se to kod mene, izgleda. Meni nedostaju ljudi. 

Ne znam, ali voljela bih kad bih mogla da sve svoje strahove danas otjeram kao nekad upaljenim svjetlom. Kao da je to i tada bilo dovoljno, ali šta smo mi tada znali šta je strah. Danas, strahovi jurišaju na nas svom silinom  u ljudskom obličju i ujedaju gore nego bijesni psi. 

Voljela bih kad bih mogla da se kao nekad ugnijezdim pod tatinim nogama, da zajedno pročitamo još jedan roman o kaubojima i da ga čujem kako mi kaže da odem u sobu i vidim šta ima u zadnjem džepu. I da budem neizrecivo sretna zbog te jedne marke od kusura, jer mogla sam s njom da kupim sve na svijetu.

Za čim najviše žalim tih godina? Ili je možda ispravnije da kažem – koliko je radosti u sjećanjima na te godine rasula pa mi nedostaju?
Ne znam.
Možda mi i komšije nedostaju, kad dođu u predveče, na kafu i kad nisam imala pojma o čemu oni toliko pričaju i kad mi je najveća misterija bila šta se daje na programu posle tog užasno dosadnog Dnevnika.
Možda pamtim i nedelje, kad smo svi zajedno gledali Bolji život, i Porodično blago, i kad smo i sami ličili na porodicu. Zbunjenu i nazubljenu, ali porodicu.
Ponekad pomislim da sam sanjala sve te nedelje jer evo danas, komšije više ne dolaze na kafu, djece nema u sokaku, nema rukovanja, i plašim se, nestaje sve ono što nas čini ljudima. Kad pomislim, radije ću pamtiti te izdisaje prošlog vijeka nego naprednost ove digitalne ere.

Voljela bih da sam tada znala sačuvati momente i da me neko tada mogao naučiti radosti trenutka i onome što danas znam. Potrudila bih se da te trenutke zauvijek ugraviram u sebe, da možda razvijem jedan film sa fotografijama više, da možda sačuvam tu jednu marku iz zadnjeg tatinog džepa da pozlatim uspomenu.
Da naspem pun tanjir šećera, i uzmem parče hljeba i umočim ga u tu slatkoću.
Sve bih saher torte mijenjala za taj jedan trenutak kad smo bili svi zajedno, krajem prošlog vijeka.
Prije nego sam otvorila prvi mail, kupila prvi telefon i postala samo binarni kod. 

Monday, November 9, 2020

Šta tebe drži na okupu ovih dana novembra?

Imam ovu neobuzdanu želju da vrisnem dok se umorno provlačim kroz šumsko lišće zaljubljena do besvijesti u jesenje ljeto. Želju da se zaletim na prvo drvo, da ga zagrlim umjesto ljudskog bića, a potom da ga udarim pesnicom iz sve snage.
Ostalo je tako malo radosti u nama, u ljudima. 

Grčevito se držim za svoje ostatke, proživljavam ovaj identičan dan iznova i iznova kao da je neka otrcana šala za Noć vještica. Držim se za svoje poispadale niti i još uvijek zaljubljeno gledam u sunce. Ne, nije jesen moj problem, ne smeta mi ova uljuljkana šuškavost pod nogama. Ali osjećam da je nestalo radosti oko mene. Jer svi su na ivici sopstvene stvarnosti, svi su na sopstvenim rezervama smijeha, čitajući knjige na temu "Kako se osjećati bolje", ali zalud je tražiti tajnu življenja u knjigama ako je ne pronađeš u sebi. 

Zaječala su jata ptica u mojoj kosi i smijeh mi je zaspao ipod trepavica.
Ponekad tako dok ležim u krevetu pomislim da ću na kraju dana stići do ivice ludila, da ću opet zakoračiti u depresiju sa kojom sam se nekad borila kao sa najvećom aždajom svog postojanja. I mislila sam da ću tada prestati da postojim.
Ali evo me danas, u ovom ludilu od svijeta, još uvijek prisebna i još uvijek neuklopiva. 

Prečesto slušam komentare ljudi i ponekad samo prošetam ovim virtuelnim svijetom, da oslušnem duše koje se tamo kočopere svojim novim ukrasima na vitrini postojanja. I užasnuto shvatim da se ništa nije promijenilo. Još uvijek se živi između dva citata, i još uvijek se nose maske i šminke i lažne trepavice.
Pa kako ćeš zamisliti želju ako ti trepavica nikad do obraza ne došeta?
Kako ćeš naučiti da prepoznaš prave osmijehe od ovih maskiranih, i gdje ćeš pronaći prave radosti kad ti se sve svodi na ono što može da se sruši, zapali, izgrebe i vrati na fabričko podešavanje.
Kako ja dušu ovu moju da vratim? 

U meni samo ljubav tinja, u meni samo ljubav stanuje, i mir, i tople čarape su mi dovoljne i ova jesen. U meni knjige žive, i nemam puder za lice, ni hiljadu kvadrata stambenog prostora. Samo par hektara srca imam, jel dosta?
Ja u kutiju mogu da stanem, samo da u meni ljubav i dalje gori k'o svjetionik u ova suluda vremena. 

Kad malo bolje razmislim, pa imam baš sve što mi treba. 

Još uvijek nisam poklekla kao ono nekad kad su kompleksi i nesigurnosti preuzeli kontrolu nad umom, i još uvijek se iznova zaljubljujem u svoje bore ispod očiju, i gajim ljubav u srcu umjesto začinskog bilja o kojem maštam. Još uvijek nisam pronašla dovoljno dobar izgovor da prestanem da volim. Jednom, kad bude pravo vrijeme ta će ljubav umjeti nekom da dočara svijet u bojama snova.
Jednom, kad ovaj crno bijeli film prestane i dan prestane da se ponavlja.
Šta misliš, koliko je dovoljno za radost? 

Meni eto danas ne treba više od ovog osmijeha koji sam uspjela sačuvati još jedan dan. Dekorisala sam snove, i ne bježim više od sebe. Zagrlim i svoju tugu i svoju radost jer obje su ono što me čini čovjekom. Ne krijem oči kad zasuze i ne stidim se reći da sam put do svog pakla dobro utabala da ga nikad više ne izgubim, da ne zalutam. Da ga prepoznam.
Jer ti putevi i stranputice su me izgradile. 

Danas sjedim pod drvetom zagrljena lišćem i prisjećam se svih savjeta koje su mi davali o životu i kako ni jedan nisam poslušala već sam živjela po svom, išla sam tamo gdje su me noge vodile, i bila sam (možda još uvijek sam) najdosadnije dijete ulice, ali nije mi žao, jer ne možeš znati koliko sam samo naučila o životu dok sam sama spajala oguljene krajeve opstanka i dok sam sve tuge svijeta pokušavala da prezdravim kako me Tata učio, sa čašom u ruci.
Jer nije tuga za svakoga.
Nisam ni ja.
I ako sam se nekad stidila svojih ruševina danas ih sa ponosom obilazim, jer u tim ruševinama sam postala žena i čovjek kakav jesam. 

I još uvijek nisam naučila da dekorišem stan, da kupujem zavjese i tepihe i šoljice za kafu.
Još uvijek mi nije važno što nosim rasparene čarape, sve dok mi snovi nisu raspareni.
Dekorišem svijet osmijehom, poezijom, ljubavlju i željama iz pravih, original trepavica.
To je sve što umijem. 

I mislim se, pa, to je za danas sasvim dovoljno.  

Thursday, October 1, 2020

Da li te plaši oktobar i put u središte sebe?




Još jedna je jesen. Još jednom sam "zaglavila" u gradu koji ne volim, i kojem nikad nisam pripadala iako sam tu odrasla, i ozelenila, i imala svoja proljeća i ljeta, ali najviše zime. Iako u ličnoj karti piše da sam tu rođena, a društvo kaže da trebam biti patriota, da treba da je ljubav ovom šupku kosmosa uklesana u mene kao iskonska odbrambena barijera protiv zla svijeta. Žao mi je. Nije se to primilo na mene. Patriotizam i korijeni i te priče. Žao m i je, zaista. Meni je do svijeta a ne do jednog grada. Do života mi je, ne do grupe ljudi. Do ljubavi mi je, ne do materijalizma i ostalih -izama. Žao mi je grade. Pogrešno bi ti srce pjevalo pjesmu. 

Ovog trenutka, posle prethodno napisanog, sigurna sam da će me gomila onih koji potiču odavde procijeniti, iskomentarisati, oblatiti i sve ono što se radi kad neko objavi svoju istinu, ali kao i svaki heroj lične agende, neće mi biti prvi put da podnesem spaljivanje na lomači tuđih ideala. Ali istina je - ne volim ovaj ćošak planete. Nešto me posebno iziritiralo večeras, jer kasni je sat. Prošla je ponoć, i počeo je Oktobar, i biće onaj veliki pun mjesec. MOžda baš zato opet ne mogu da zaspim, jer sjećanja... 

Eto, vidiš, zaglavila sam trenutno tu, u nekom mjestu gdje poznajem više onih pod zemljom nego onih koji hodaju istom. Uplašim se od ovih koje sretnem, nisam sigurna dal' se iza hiruških maski smiju ili samo poziraju za Instagram. Uplašim se jer mnogi nikad nisu ni skidali maske, one lične, one što su im srasle u kožu pa više i ne znaju ko su. Uplaše me svi oni kopirani citati na fejsu po kojima niko ne živi, ali pametni su, treba ih podijeliti između pjesama Sakiba i Cece. Uplaše me svi gurui, i učitelji života i silni kursevi o vezama i odnosima sa ljudima i kursevi kako se pliva, kako se trči, kako se pleše, kako se uči, kako se voli, kako se diše... A kako se postaje čovjek? Ko će to da nas nauči? Kako se bude ljudina? Kako se bude srećan već je napisano. Objašnjeno. Ispričano. Samo se ne treba plašiti toga. 

A onda opet, sjetim se gdje živim i kako me svi gledaju čudno kad kažem da sam vegan, da čitam godišnje oko stotinu knjiga manje-više, pišem neke pjesme, ne marim za stvari i marke, imam samo jedan par patika... Gledaju me kao da sam gora od korone, ureći ću ih, zaraziću ih, preplaše se. Ali sjetim se gdje živim, tu sa ljudima koji dalje od ćevapa i bureka nisu otišli i kojima je sinonim za sreću da komšiji krepa krava, i kojima je važno da imaju masku. Ne hirušku, već ovu za pozornicu svijeta jer šta će ljudi reći, pobogu. 

I uplašim se, onda od silnih instagramskih mudraca, jer eto svi sve znaju bez knjiga i obrazovanja, bez rada na sebi, a srce da im otvoriš iz njega bi crvi izašli, i katran bi provrio mržnjom. Uplaši me ta dvoličnost kod ovih samoproklamovanih mudraca koji su obišli svijet i na koje djeca žele da nam liče. Uplašim se od gluposti u koje bih povjerovala da sam samo malo manje svoja, da sam samo malo manje jaka. Jer velika gomila tih koje smatraš pametnim uzimaju veliku lovu da ti "preporuče" baš taj neki prozivod, marku, brend, cipelu, šta već. Uplašena sam, ozbiljno, jer možda ja ne znam da živim?

Jer, meni je jako važno da budem svoja, iskrena, jedinstvena u toj otvorenosti srca. Zato pišem. I ovde, i na fejsu i na Instagramu. Bez maske. Bez šminke. I kad volim, i kad plačem, i kad sam musava od tuge, i kad lajem na zvijezde i pun mjesec. Jer sve što znam sam isprobala na svojoj koži. Sve te divne padove, i krahove koje kao porcelanske figurnie držim u galeriji sjećanja - sve sam i h doživjela. Sa svim mojim demonima zatvorenim u tamnici duše, okovanim i odrezanih krila - sa svima sam se sama rvala, i borila do pobjede. Jer sve te pročitane knjige o meditaciji, liječenju srca, i tijela, i sve to o dubini ljudskosti, i saznaju ko sam - sve sam to na svojoj koži tetovirala u silnim lutanjima za sobom, za otkrivanjem slojeva sebe. Jer nikad nisam živjela po tuđim pravilima i predlozima. Birala sam sama, sve ono što sam mislila da može biti dobro za mene. Odlazila sam i vraćala se. Putovala sam i otkrivala sebe u tim lukama. Voljela sam i puštala da budem voljena, i povrijeđena jer i tako sam učila. Sva ta minska polja koja sam pregazila - zbog njih znam ko sam, šta želim, i ono najglavnije  - kako da oprostim. 

Zaglavila sam, ovde, u mjestu u kojem su svi pokušavali da me ukalupe, da me isprogramiraju, da me uslove. Tu gdje su mi lijepili etikete na leđima samo zato jer sam se usuđivala da volim, da sanjam, da živim, da budem srećna uprkos svemu. Jer sam željela da budem čovjek. Žena. Duša. Ja sam danas svoje ideale ispunila. Iako sam tu gdje ne volim biti, zaglavljena u predrasudama drugih, zalutala u maskaradu, i dalje sam srećna. I svoja. Odem često da se ispričam sa onima kojih nema jer oni me bar ne osuđuju, oni me saslušaju i ne mare za moje suze. Smijem da im kažem i da ih volim, i da mi nedostaju. Plašim se, ovi koji su ostali da hodaju zemljom uplašili bi se od tih riječi. Pitali bi šta mi treba. Lutam po planinama i oko gorskih jezera, zaronim u more i da sam aktivan vozač, ni kuće ne bih imala. Draže mi je sve to od izlizanih lica, sivih očiju, i sumornih razgovora. Da su granice otvorene, otišla bih da lutam negdje drugo, da otkrivam dijelove sebe koji su još uvijek tajna. Mislim da se ljudi plaše spoznaje sopstvenih dubina. 

Zima dolazi. Kalendarska. Ova ljudska već odavno ne prolazi. Plašim se... Šta ako nikad ne prođe? Šta ako nam ostanu samo Instagram zvijezde a one na našem nebu se ugase? Ja ću svoje braniti, srcem i dušom ako treba. Jer te moje zvijezde - to sam ja. I da mi ništa ne ostane, ono što jesam niko mi ne može oduzeti. A ko su oni bez Instagrama? Bez svoje šarade? Kad mrak te pokrije, i maske se poskidaju - ko si mraku svoje duše?

Sunday, September 20, 2020

HIljadu godina od danas u meni život neće stati

 

Pogled sa Durmitora

Plašila sam se ovog datuma kao da ću biti živa razapeta na sopstvenoj boli. Plašila sam se jer i dalje boli praznina koja je ostala. Možda se malo smanjila, možda učim da koegzistiram sa njom, da naviknem da prosto tu, u meni, postoji jedan krater, bezdan, crna rupa koja se hrani nostalgijom, slikama i sjećanjima. I moram da živim sa njom. 

U nju stanu svi odlasci i rastanci, sve smrti i svi koji su bitno postojali. U početku bijaše samo mala pukotina. Vremenom, i životom, danas na tom mjestu koje sam uporno pepelom zatrpavala leži krater duše i ne pokušavam da ga zatvorim. U njega istresem suze kad treba i nestanu. I tugu u njega sahranim i ovaj osjećaj koji imam danas a koji mi je prvi, i ne znam kako da se nosim sa tim. 

Rođendan mu je.
Tati.
I sama sam poput nekog kalendara sa tim datumima o kojim sam već pisala. Rođendan mu je, a ja imam samo neke fotke od prije pet godina kad sam se pojavila na vratima nenajavljena noseći tortu, i svjećice u obliku brojeva i slavili smo neki broj 59. Prvi i zadnji put smo slavili Njegov rođendan. Prvi i zadnji put smo imali tortu, i da nikad ne zaboravim, njegov trapavi smijeh se istetovirao na meni da me progoni danas. Kako da odem danas i umjesto njega zagrlim mermer a da mi se ne odvali opet neko parče srca? Okruniću se ovako, od mene će se odlamati djelići i kamenčići i ostaću ošukana tako za vijek vijekova i trebaće čudo da se sastavim. Ili Ljubav. Ne znam, nije ni važno. 

Znala sam da će me ovaj dan stići, a onda će opet neki rođendan, i opet sve isto... 

Znala sam.
Zato sam prije par dana sjedila blizu vrha Durmitora. Dovoljno blizu da poljubim nebo, da zagrlim oblake. Dovoljno blizu da vjerujem da su me čuli kad sam im ispričala koliko mi nedostaju. Bila sam na tim stijenama jedini cvijet koji još nije podlegao jesenjoj melodiji. Bila sam tu, blizu svih bogova i bila sam tako mala naspram tih zemaljskih tegova. Pustila sam se vjetru, i suncu, i crnim oblacima koji su nas nadvisili. I korčala sam, i mislila sam da će me ovaj dan natjerati da opet plačem, ali evo me, smijem se i slavim njegov život, ono što mi je bio, i ono što će uvijek biti. Heroj. Ne onaj iz kliše priča koje se pričaju o tatinim princezama i curicama, već ljudina, gromada. Čovjek. 

Ja danas znam odgovore na sve znakove pitanja koje je ostavio u meni tokom djetinjstva i kroz naš turbulentni uragan od života. Nije ni malo bilo lako biti Moj Otac, jer me baš On knjigama hranio i pričama o Indijancima i o mornarici, i baš On me učio da volim životinje i da pomilujem svakog uličnog psa. Nije bilo lako ispustiti moje odrastanje iz ruku. 

Danas mi nije žao ni zbog čega jer poslednje čemu me naučio je bilo da oprostim. Njemu, drugima, i ponajviše sebi. 

Čula sam sve to kroz onaj vjetar planinski i osjetila sam onog leptira koji mi je na ramenu disao. I naučila sam još nešto. Da ukrotim bol koji je ostao za Njim, i za mojom Ljubavi, i za mačkama i za onim komadom srca koji sam odlomila par godina prije. 
Naučila sam da ukrotim bol slaveći život. 
Zato danas neću plakati. Popiću čašu vina, i pojesti parče neke torte, i nemam mnogo šta reći osim „Hvala ti što si bio baš moj Tata. Ponosna sam na tebe.“ 

I nastaviću biti živa, disati bez obzira na okrnjenost.
Jer još uvijek život ima šta da mi da. A i ja životu.

Sunday, September 13, 2020

Put kojim se sve rijeđe ide

 
Put ka središtu sebe

Septembar je gotovo zagazio na polovinu svog postojanja. I dok mi se Miholjsko ljeto upliće u kosu, u meni je nemir, kao da sam progutala cijelu jednu košnicu sjećanja. Otvorim kalendar na telefonu, cijeli izbrazdan nekim crvenim tačkicama u znak sjećanja na datume, na rođendane, kao da sam postala vremeplov sopstvenog života. Srce mi izbrazdano sjećanjima. Oči natekle od neisplakanih suza, ne zato jer neću da plačem. Skupljam so još uvijek. Oblijepim misli datumima i ne znam, ima li svrhe sjećati se. 

Evo, Spetembar mi donosi te rođendane Onih Kojih Nema i sigurna sam da ću pisati, da će iz mene nabujati emocije kao iz prepunog bunara, da neću moći da zaustavim grcaje i potrese, i šta ostane nama Živima nakon svega? Datumi? Sjećanje? Uspomene? Ne znam. Valjda ostane i ljubavi. 

Imam ja tako te neke mjesece kad mi datumi šapuću istoriju mog postojanja, kad mi se ne diše jer ti dani su teški i crni i olovni i najradije bih da ih prespavam, da ne postoje. 
Kako se boriti sa datuima? 
Zaboraviti ih? 
Otvoriti neku drugu aplikaciju sa fotografijama koje će te podsjetiti na neke ljepše momente, na neke osmijehe, ljubavi, prijatelje, zemlje... Opet na nešto što nedostaje. Na mačku. Na more. Na Rusiju. Na Promašenu Ljubav? 
Čemu podjsećanje? 
Da se zna da sam bila živa, da sam voljela, da sam putovala, da sam bila živo ljudsko biće, pregršt srca zarobljeno u tijelu...? Ne znam... Ali zbog uspomena se ipak osjećam bolje. 

Ti datumi možda su zapravo spomenici. Planine izgrađene u spomen ljubavi, u spomen ljudima i životinjama i mjestima koja su obilježila ovaj moj kratki život. Kratak ali mudrostima dug. Životima proživljen. To su meni ti datumi. Spomenici pred kojima ponizno spustim glavu, zapalim svijeću kao svjetionik sopstvene ljubavi, i zahvalim se baš na tom danu, na godini, na onome po čemu pamtim taj dan. Jer biće je moje sastavljeno od ljubavi, od sjećanja, od iskustva, od onog što me gradilo, što me isklesalo u ovu gromilu emocija koja sam danas. 

A danas, živim miran život. Odlutam često u nove prostore, zagrlim ponekad sjećanja, udahnem mirise knjiga i novih puteva, novih daljina. Pokušavam sagraditi neki život za sebe, nadajući se da jednom će neko razumjeti i neće pitati "Zašto to tako?". Možda jednom datumi neće boljeti iako su ugravirani u mojoj koži poput tajne mape do srca, do srži moje duše.
Ja možda ne umijem da vodim život kao svi ostali ljudi, ne umijem da dekorišem stan i obučem iste čarape, ali umijem tako divno da napišem put do sebe. Put kojim se rijeđe ide. Eto to su meni datumi. Slikovnica mojih zabiti, moji lični putokazi i sažvežđa ka svijetovima u koje odlutam, samo zato jer još postojim. 

Jer dok ih se sjećam, znam da sam živa.
Sve mi mogu uzeti, osim toga. Jer čovjek prestaje da živi kad prestane da pamti tako neke datume, neke ljubavi, ljude i mjesta. To je svo što samrtna postelja bude. Hrpa sjećanja pohranjena u srcu. I nek budu bar ispunjena ljubavlju, ako se ja nešto pitam. I knjigama, zemljama, dobrim ljudima, avanturama i čudima. O, čuda su najljepša od sveg. 

Sunday, August 16, 2020

Testament: ako me korona pokosi treba da znaš...


Ako čuješ da imam koronu, ili neku drugu zemaljsku opaku bolest, treba da znaš da sam živjela svakog dana, cijelim bićem svojim. Možda je ponekad trebalo više ubjeđivanja, možda sam nekad zaboravljala da dišem, ali živjela sam. Putovala sam stazama koje sam uglavnom sama birala a i one koje su drugi birali zamene prilagođavala sam svojim htjenjima. Birala sam da budem živa danas, uprkos svemu. Da budem srećna danas, uprkos onom juče. Da vjerujem u bolje, uprkos neizvjesnom sutra.

Treba da znaš da sam voljela. Svijet, ljude, mačke pse, knjige... O, kako sam samo knjige voljela. Napravi mi spomenik u obliku jedne, nećeš pogriješiti. Dođi mi na grob i pročitaj mi bajku za svaki dan koji nisam bila tu. Ako se desi da me pokosi neka zemaljska pošast, znaj da da sam voljela ljude, onako ljudski, iz srca, iz koštane srži. Voljela sam i neke muškarce sa polovnim srcima, i one koji su se plašili te moje ljubvi, i one koji su me voljeli. Voljela sam i bila sam voljena. I te kako jesam. Bar sam naučila šta je ljubav za života. I šta je orgazam. Nie me sramota, jer voljela sam. Jer sve je to ljubav.

Friday, June 26, 2020

Hoću da se rodim ponovo...


Sutra mi je rođendan. Hoću da se rodim ponovo. Hoću da dišem ponovo čistim plućima i da gledm nebo novim očima. Hoću da mi srce bude neoštećeno životom i Balkanom, da budem opet nasmijana, da budem opet drug sa cvijećem i pčelama, da se ne plašim paukova. Hoću da budem živa još jednom.

Znaš, toliko puta u životu kažemo da okrećemo novu stranicu a u stvari samo zaglavimo na onoj istoj, sa novim pasusom, i velikim slovom. Ne počinjemo ništa ispočetka, samo se nadovezujemo na tri tačke ili zarez. Nastavljamo propale veze, brakove, loše poslove, loše porodične odnose. Mislimo da je lako prekinuti sve, podvući crtu, okrenuti leđa ali veoma često pogledamo iza sebe, preko leđa, okrenemo se i gotovo je. Na istom poglavlju, na istom mjestu padamo i uvijek se sve vrti u krug. I tako svake godine donosimo odluke, ređamo liste očekivanja, duvamo u maslačke i kažemo da se želje ne ostvaruju. Da je teško krenuti iznova, da te magneti prošlosti vuku unazad, izmišljamo hiljadu razloga zbog samo jednog – jer se plašimo.

Preživjela sam sve to.
Vraćala sam se u mazohistične veze jer sam se plašila bii sama, jer me niko nikad nije razumio.
Vraćala sam se u neke porodične drame iznova i iznova jer sam htjela biti dobra onima kojim nikad neću biti i koji su toliko duboko zagrizli u svoju ulogu da i ne vide radost kad im se gurne ispod nosa.
Vraćala sam se nekim prijateljstvima jer sam tu bila manje usamljena, jer sam voljela te prijatelje koji su me zaboravili tako lako, i koji su me još lakše ostavljali iza sebe zbog nekog novog prijateljstva, veze, posla, novca i ostalih prolaznih stvari.
Ostajala sam na lošim radnim mjestima jer je kriza, jer ekonomija stagnira, jer nadređeni ne usavršavaju ni sebe a ne još i mene, jer sam se plašila ovih mojih godina i okoline i pitanja. Jer sam se plašila svega.

Danas, svoja sam žena jer sam jednog dana rekla da je dosta. Jer nisam pristala na manje od sebe. Jer nisam mogla da napravim kompromis između svog života i ostatka svijeta. Rekla sam dosta i poslu, i usranim vezama, i površnim prijateljima, i životu na klimavim nogama.

Vidjela sam svijet. Djeliće njega bar. Oči su mi još gladne. Živjela sam. Jesam. I voljela sam. Živim bez pola srca i plućnog krila, i arterija, živim bez onih bitnih ljudi koji su bili moje srce, koji su sad fotografije i sjećanja i svijeće i molitve. Izgubila sam. Jesam. I zbog svega toga ne mogu da napravim kompromis sa životom i pristanem na manje od sebe. Neću.

Hoću da se rodim ponovo. Hoću da mi ovo što je preostalo od srca bude kolaž predivnih uspomena na smijeh, na snove, na knjige, na mačke, na one ljude koje ću sresti, na momente u kojima ću biti živa a ne nagrižena savješću i obavezom i svim onim što ne volim. Hoću da se smijem, i da ponovo budem svoja. Da budem sa ljudima koji će razumjeti, koji će voljeti, kojima je isto tako malo biti jednoličan. Jer život mora da bude više od toga. Ne želim da vjerujem u ove verzije koje mi svi podvaljuju kao najbolje, kao najvažnije, za život presudne odabire.

Odavno se ne plašim. Odavno sam strah ujela za ruku i stopila se sa usirenom krvi i ne plašim se. Ne plašim se govora, ni riječi, ni emocija, ni sebe, ni novih koraka. Ne plašim se novih znanja, poslova, prijatelja,puteva. Ne plaši me ni novi grad, ni stan, ni ljudi, ni izazovi.

Hoću opet da se sutra rodim. Da pokušavam. Da izazivam. Da gazim naprijed jer iza leđa više ništa nije ostalo. Osim ljubavi. Još me jedino plaši ta riječ, jer najskuplje me koštala, najviše me osakataila. Ali jednom... Jednom se neću plašiti.


Sunday, June 7, 2020

Oprostila sam sebi, tebi i životu


Bilo je nekih ljudi koji su me povrijedili. Neki riječima, neki djelima. Neki su me lomili kao suvo granje, neki se igrali mojim srcem kao da je od pamuka napravljeno. Možda sam olako vjerovala, možda sam mislila da ljudi su. Možda je trebalo da budem manje dijete, više zver, manje žena a više stijena. Možda je trebalo da se sačuvam u školjci od sanja, da čekam na princa kojeg sam sigurno jednom zgazila, misleći da je samo žaba na putu do odrastanja. Možda – ima hiljadu lica.

Pamtila sam udarce, i ogrebotine, razderotine i amputacije. Pamtila sam lomove, polupane prozore i detonacije. Pamtila sam sve što su mi drugi učinili a što je boljelo. I najmanju riječ, pogrešan uzdah, pamtila sam. Vjerovala sam da je do mene, da sam ja pogriješila, da sam ja sa felerom. A nisam bila. Samo sam imala srce, samo sam vjerovala u ljude u vrijeme kad se zveri kriju u koži ljudi. I jednog dana, odrasla sam i oprostila sam. Prestala sam da pamtim.

Oprostila sam da bih mogla ljepše da spavam, da bih mogla da dišem. Ne da bi se oni kitili oproštajem, već da bih ja mogla sebe da pogledam u ogledalo. Nositi teret na leđima i rane na duši je veliko breme. Kao da ti je vječito neki kamen na srcu, da te pritiska kad dišeš, žulja kad spavaš, smeta ti kad hodaš, nekako šepaš uvijek na jednu stranu. Nositi loša sjećanja i lizati svoje rane da ne zarastu, njegovati ih da te uvijek bole jer ne znaš kako da oprostiš nije ni za jednog čovjeka, a ponajmanje za ženu. Jer ne treba dušu kvariti mržnjom.

To jutro kad sam shvatila da moram da stanem ispred svojih stradanja, da ih pomilujem i oprostim sebi i svima je bilo jedno od ljepših. Bila je to najljepša stvar koju sam mogla da uradm za sebe. Vidiš, neko ode i kupi sebi cipele, ili ode napije se sa jaranima, a ja... Ja sam odabrala veliko spremanje duše.
Oprostila sam sebi sve što su zvali greškama, i ono što sam ja zvala promašajima.
Oprostila sam onima koji su mi srce slomili jer nisu znali da vole, i onima koji su mi dušu razreazali jer nisu znali prave riječi.
Oprostila sam za život, za ljubav, za tugu i napuštanja. Za snove pokidane, i poglede ljutnje.
Oprostila sam jer imaju neki zakoni i sile veće od mene koje nikad neće. Ko sam ja u ovom svemiru da se ljutim onda?

Srce polako zarasta. Dušu ušivam slobodom, lijepim riječima, smijehom i snovima. Nebom se ogrnem, odmahnem rukom i kažem da nije moja stvar to što u vijestima kažu. Ja imam neke svoje puteve kojim se više ne plašim da koračam. Imam neke svoje sanje kojima se igram kao da sam opet ona trogodišnja klinka. Imam trepavice u kojima rastu želje, i sazvežđe iscrtano na rukama. I imam srce čovjeka. Na njega sam najviše ponosna. Oprostila sam. A ti?


Tuesday, March 3, 2020

Danas imam samo jedno pitanje za tebe. Kako si...


Ima tamo jedan kutak u koji sam sakrila određene dijelove sebe, i nikom ne pričam o tome. Zaleđeni u prostoru i vremenu, plutaju po hladnoj površini sjećanja i ponekad, na neke određene datume i sama odlutam tamo, pustim po neki papirni brod u rijeku sjećanja i zapalim neke svijeće u ime rastrgnute ličnosti. Zaćutim, ne plačem. To je samo moje Groblje Umrlih Snova.

Postoje i neki ljudi koji znaju sve nadgrobne ploče na tom mjestu, i oni koji nikad ni jednu nisu usnama hladnim dotakli. I niko me ne pita. Ne pitaju gdje uporno bježim, ni zašto ne volim ovo od trnja napravljeno mjesto. Ne pitaju ni zašto mi nekad zenice požute od tuge i zašto nekad reagujem kao nagazna bomba koju su aktivirali jednom riječju. Ljudi ne pitaju ništa, ne razmišljaju, ali tako su jebeno dobri u kritikovanju i davanju savjeta. E pa, zabijte sve te savjete sebi u ....

Ne volim kad mi se um pomrači i jezik zabrza u odbranu. Znaš, frende, lako je dati savjet iz svoje udobne perspektive ili ko zna kakvog iskustva. Lako se uplašiti i savjetovati nekom da odustane jer je to nešto što bi ti uradio. Nemamo svi istu količinu hrabrosti u venama i nemamo svi snove u boji.
Lako je reći meni da nisam normalna što hoću da idem preko okeana dok neki virus hara svijetom, i svi su preplašeni jer ne vode računa o svom imunitetu.
Lako je reći meni da bi trebalo da se udam jer mi jajnim ćelijama ističe rok trajanja u koji ja ne vjerujem, jer mi je neka vremenska linija udarila na godine, ili mi kosa polako sijedi.
Lako je reći da treba da rodim dijete, sa ili bez muža, ali da treba da se zovem majkom.
Lako je biti savjetnik, sudija, advokat, i sve ostalo nekome. Znaš li kako je biti taj neko?

Ne pomisli niko da sam u ovom gradu neko ko je odavno prerastao komšijske priče i ogovaranja, i da ovde jesam rođena ali nisam zaljubljena u ovaj grad. Ne kao nekad što sam bila. Ne pomisi niko da možda sve u ovom gradu me podjseća na izgubljene ljubavi, prijatelje koji su otišli i one kojih više nema, na oca kog sam tu ostavila u zemlji, na srce koje sam izvadila da ne zakuca, na mrak i suze. I želim da odem. Jer ništa osim tuge ovde nema za mene.

Ne pomisli niko da me sva ta priča o udaji i porodici vrijeđa, da možda i ne volim uvijek što sam jednina, što imam drugačije prioritete i što ne želim praznu ljušturu od muškarca pored sebe. Ne pomisli niko da je to isto kao da nekog bez noge pitaš zašto ne igra fudbal ili balet. Ti misliš da jednina ne boli? Da mi što smo samostalni i jaki, što smo izgubili više nego što smo dobili u životu, što smo put do pakla i nazad pršli više od jednom, da je nama svjedno što smo sami, da uživamo u tome što ne želimo površni brak i porodicu koja će biti sve osim porodice sa nekim ko nije nikad volio, nebo ljubio ili gorko plakao? Misliš da je tako jednostavno pitati „Pa kad ćeš se udati/oženiti“?

Ne pomisli niko da pričom o djeci možda otvara neka sjećanja i rane koje nikad ne zarastu, odluke donešene bez razmišljanja, misleći kako nema izlaza. Ne pomisli niko da možda pričom o tome kako mi je vrijeme da imam djecu otvara neke mračne strane djetinjstva, i ne pita niko da li uopšte želim biti roditelj. Naravno da želim, ali šta bi bilo ako ne bih? Osudili bi me. Spalili bi me na lomači kao najveću jeres, na karnevalu Ljudskih Gluposti i Izmišljenih Ideala. Nismo svi za sve rođeni, i to nije ničija stvar. 

Tako je lako u životu posmatrati tuđi život i biti savjetnik, bez razmišljanja o posledicama. Znaš, znala sam da je riječ najsnažnije oružje, ali vjeruj mi , riječi su mnogo više od oružja. Od oružja možeš i da preživiš, ali riječi te mogu i ubiti. Znam ja, prošla sam kroz to kamenovanje. I ponekad se uplašim, svi znaju šta je dobro za mene a da me niko od tih ljudi nije nikad pitao "Kako si". Niti se neko od njih potrudio da me upozna.

Nosim neke tajne u sebi jer ne smijem da ih ispričam nikome, jer će me osuditi i odreći me se, jer neće razumjeti. Jer nikad nisu razumjeli čak ni kad sam govorila. Možda takvi ljudi i ne treba da budu tu, u mojoj blizini, jer uperiti prst i osuditi nekog je tako lako. Ubiti nekog riječima je najjednostavnije, a od toga se najteže oporavlja.

I prije nego kreneš dijeliti savjete ljudima oko sebe, pogledaj sviju riječ u ogledalu. Osjeti je na jeziku, na usnama, osjeti je u srcu. Sačekaj. Znaš, u većini slučajeva, nikom nije potreban savjet od tebe. potrebno je samo jedno pitanje.

Kako si?


Saturday, February 1, 2020

Snovi sa neparnim krilima – za ženu koja ne vidi sebe u ogledalu


Trideset mi je i nešto sitno godina. Stojim ispred ogledala i vidim tamnu kosu i neke bijele vlasi kako se ponosno šepure kao da su upale u čokoladu. Vidim zenice boje ispranog badema, i bijelu kožu. Neizloženu suncu poslednjih par godina. I bijele zube, zdrave. To je sve što vidim. Neke podočnjake, možda i neku boru više oko očiju ali ako uzmem u obzir poslednje dane, ne čudim se.

Ali neka ih. Moje su. Imam dva izbora – da ih posmatram kao nešto što me čini starom i ružnom ili da ih posmatram kao svoje pobjede. Kao bitke koje sam preživjela u ovom ratu zvanom život. I tako ih i gledam.

Ove ispod očiju, gdje mi je koža tanka – one su od smijanja i plakanja. Od svih smijehova koji su ispali direktno iz srca kad se nisam smijala samo usnama. Od svih suza kad sam dušu isplakala. 
Ove dvije bore oko usana, i one su od smijeha. 
Ožiljak iznad obrve od najgoreg mamurluka ikad. 
Lijeva obrva malo izvijena od ponosa. 
Mala nazubljenost na vrhu nosa – od jednog decembra kad me ujeo ulični pas. 
Podočnjaci su nekad tu, nekad nestanu ali uglavnom pričaju o besanim noćima. To su moje priče.

Sjedam, i pijem kafu, ni prevruću ni mlaku, baš po mjeri. Bez šećera. Stigla mi je poruka još odavno, ali ne mogu da je pročitam. Pisaće ono što sam toliko puta ranije pročitala i u šta ne vjerujem. „Volim te. Nedostaješ mi.“ U meni raste bijes. Nelagoda. Jer to nije ljubav. Odavno već, od prve prećutane istine, od prve sakrivene laži, od moje radoznalosti kad sam ipak sve saznala. Odavno nije ljubav. I već dugo me ne boli.

Jer sve što sam prošla u životu, sve bore i svi vidljivi i nevidljivi ožiljci na meni, naučili su me jednoj istini – da uvijek mogu da preživim. Da mogu da istrajem. Da sam jaka.

Umorna sam, istna je. Umorna sam od jadaca i koštaca i predaha i taktika. Ali izdržala sam sve. Prekinute veze, ukradene ljubavi, roditeljske svađe, samostalni život, plaćanje računa, iščupano srce, odustajanje, studiranje, laži i istine, operacije, ostavljala sam i bila ostavljena, voljela sam i bila sam voljena, izgubila sam prijatelje i mačke i kolege i oca i... Evo me, raskomadana i ušivana, sa neparnim krilima, i kažem sebi da mogu. Izdržala sam puno više nego što sam napisala, i mogu evo
još da stojim na nogama.

Još uvijek mogu da iscrtam ajlajner i stavim crveni karmin. Da obujem štikle kako je Tata volio. Da se nasmijem. Jer možda sam samo slomljena ali još u meni kuca srce divljačko. Potpuno polupano, ali kuca, dovraga. Srce gorštačke kćeri. Jer mogu. Jer smijem. Jer sam napustila sve poznato i sigurno i otisnula se okeanima, i evo danas nemam dom, ali imam ljude neke po svijetu, srca neka koja kucaju s mojim. Ne treba mi jedna poruka od nekog ko ne zna šta ljubav je. Ne treba mi isprazno napisano „Volim te“ između predaha.

Odaberi, ženo, sebe. Između svih drugih odaberi uvijek sebe. Jer živiš bez roditelja, bez djeteta, bez svih onih muškaraca za kojim si mislila da ćeš umrijeti, bez prve ljubavi, bez najdraže mačke. Živiš i posle zlostavjlanja, i posle batina, i posle finansijskih lomova. Živiš i nakon rata, i nakon ružnih snova, izdaja prijatelja, i onih koji su sebi oduzeli život. Živš, ženo, i živjećeš. I zato, uvijek odaberi
sebe. Parfem koji se tebi dopada, nijansu karmina koja se tebi sviđa, nemoj ustati iz kreveta cijeli dan nedeljom i odjebi mašinu za veš. Odaberi uvijek sebe, jer preživjela si toliko toga da bi te jedan muškarac mogao slomiti. Na kraju, i njega si ti birala, nije on tebe.

Sloboda nema cijenu. Sloboda izbora je najvrijednije što možeš imati, i vjeruj mi, ljubav nema ništa s tim. Ljubav je predivna samo onda kad je obostrana, i tu gdje jedno pokušava zadržati slomljeno rukama, tu ljubavi nema. I zato ne daj svoju moć. Moć da preživiš, moć da odabereš ono što je najbolje za tebe.

Bila je to divna ljubav. Bila su to predvna krila od kojih je samo perje ostalo da ispletem neparne snove na kraju. Ali kad ljubav prestane biti sreća i postane samo gomila otkucanih poruka, neodgovorenih poziva, i ispraznih planova onda to više nije ljubav. Onda je to kraj. 
I znam da me neće ubiti. Jer uvijek ću odabrati da preživim. 
Da ustanem. Da budem ono što je najboje za mene. 
Šta će ti odabrati, ženo?


Tuesday, January 28, 2020

Sutra je ipak novi dan

Fantastic view of sunrise over the clouds seen from airplane window Premium Photo

Probudim se svakog jutra rano. Otvorim
oči, udahnem i opsujem uličnu rasvjetu jer mi remeti vid. Ali ne zatvaram
roletne. Navučem povez preko očiju sa naslikanom mačjom njuškom. Pretvaram se
da noć i dalje traje. Da svijet izvana ne postoji. Probudim se i shvatim da mi
srce i dalje panično kuca, da život ne čeka da zalijem rupu u grudima betonom i
posadim cvijeće. Ne čeka da otresem inje sa trepavica.

Ne pričam ni sa kim o tome. Ne pričam o tome koliko me mrak plaši, koliko me muče sklopljene oči i slike koje vidim iza trepavica. Ne pričam koliko mi smeta svijet. Pitanja. Nekako je sve neispravno, razumiješ? Kao da nije na svom mjestu. Kao da sam propala u neku drugu zemlju, u drugi svijet i samo još očekujem Ludog Šeširdžiju da se pojavi. I lijepo je to što me prijatelji pokušaju nasmijati, i skrenuti mi pažnju, i lijepo je što brinu, ali iskreno, samo želim spavati, navući povez na oči, i spavati. Nekako preboljeti.

Znam, neću nikad.

Znam, to su otrcane fraze da bude lakše sa vremenom, da bude podnošljivo, da život ide dalje, bla bla bla. Cijeli život sam bila jaka. Upravo me Tata tome naučio. Cijeli me život nesvjesno gurao u tom pravcu, ostavio me željnu te njegove ljubavi, ostavio me pohabanu i zauvijek okrnjenu. Ali mi nije žao, jer danas ne bih bila to što jesam da nije bilo njega.

Opet evo pišem o tugaljivom životu, a samo sam zapravo htjela reći da sam živa. Da se i dalje smijem, da i dalje sanjam budna moje more, slobodu, mir. Onaj mir u kojem ustaneš ujutru i znaš da si svoj, da si na tlu, da si slobodan i da je život lijep. Možda bih i da zadržim bol, da mi ne ode, jer ako prebolim, plašim se zaboraviću mu lik, zaboraviću trapave oči, zaboraviću djetinji osmijeh zbog one rođendanske torte, prve i jedine koju je imao. Plaši me vrijeme koje prolazi. Ne želim da ga zaboravim. Bol me podsjeća, i ako prestane da boli, šta onda?

Dosta toga se desilo. Ona ogromna ljubav koju sam pronašla (ili sam bar (Opet) pomislila da jesam (ćurka)) se utopila u talasima okeana. I dalje postoje te jebene poruke kojim me voli, ali nije to ljubav. Samo sigurnost, nešto poznato, uljuljkana jednoličost i mehanički napisana poruka „Nedostaješ  mi“. Kako da ne!

Meni je ponovo došlo vrijeme da biram
put. Da li se cijeli život zaista sastoji od raskrsnica ili ja konstantno
nailazim na kružne tokove? Odlučila sam da pokušam da iskočim sa puta. Idem
pješke. Korak po korak.

Istrošila sam se na Ljubav koja to
nije bila, borila sam se kao zvijer da je zadržim, kao i uvijek u mom životu
što se borim. Možda treba da prestanem. Možda treba da samo uvučem kandže i
zube, očešljam krzno i krenem laganim korakom ka naprijed. Imam moje knjige u
koje mogu uvijek da utonem, da pobjegnem od svijeta koji mi sve manje odgovara.
Možda samo treba da dišem, toliko je jednostavno. Jer kako ću okrnjenog srca
živjeti?

Čitam iz inboxa poruke ljudi koji me ne poznaju, koji mi nikad nisu ruku stegnuli pri pozdravu, a koji razumiju tugu, koji znaju težinu betona u ovoj rupi bez dna i povjerujem da nas ipak ima. Da ipak ima ljudi koji saosjećaju, da nas nije sve tehnologija ubila, da se nije sve svelo na filtere i poziranje. Povjerujem da ima tih koji su kao ja, okrnjeni životom, pohabani ne-ljubavima, isparani po ivicama ali ipak hodaju osmijehom. I poželim da ih sretnem, te ljude, da ih zagrlim onako svojski, mojski, ma ko da su mi od srca napravljeni. Ne znam, odnekud su me našli, ili ja njih. Ma srešćemo se negdje na ovom kružnom toku sigurno.

I tako, još je jedan vijek prošao (ili je to samo jedan dan), prazan. Na stolu ištampan ugovor za novo putovanje, za novu etapu. Ako je odaberem. Još očekujem neke druge vijesti. Još mi odzvanja kopno u grudima. Čekam. Da skinem povez sa očiju. Da ne psujem uličnu svjetijku. Da ustanem sa koljena na koja sam pala kad su me pozvali iz bolnice. Čekaj, samo da još malo predahnem.

Sutra je ipak novi dan!


Monday, November 11, 2019

A Šta Ako Ljubav Nije Dovoljna Za Sreću?

A šta ako ljubav nije dovoljna za sreću?

Nisam primjetila kad se moj najdraži javni par razveo. Predivna priča, ljubav i sklad, ali jbg, razvode se. I kako to biva, mediji, kruciferi, razapeše ih po stranicama novina i online člancima. I ne mogu da se ne zapitam. Da li smo zaista stvoreni da imamo jednog partnera do kraja života i da li je vječna ljubav zaista moguća? Da li prerastemo sebe i svoja očekivanja ili jednostavno pristanemo na to što imamo jer ne daj bože da ostanemo sami, pa šta bi svijet rekao.

Svoj život dijelim na sebe do prije pet godina i na sebe od prije pet godina. Ova prva Ja je bila jedno malo neshvaćeno čudovište koje je bilo željno ljubavi, i istu je tražila svuda i svemu. Pristajala sam na sve, bila sam mazohistično nastrojena prema sebi i donosila sam mnogo glupih odluka zbog ljubavi. U onim prvim godinama, kad sam imala oko 18, bila sam u psiički nezdravoj vezi u kojoj nije bilo ljubavi, samo moj starh od samoće i psihoza s druge strane. Ta me veza naučila mnogim stvarima, a posebno šta ljubav nije. Sve sam svoje muškarce voljela, i volim ih i danas nekom drugačijom ljubavi, sve osim tog psihoznog manijaka zbog kojeg nisam smjela disati.

I uvijek sam vjerovala da su te ljubavi prave, jedine, da nikad tako neću voljeti, i nisam. Uvijek sam sledeći put voljela jače, većim dijelom sebe, i iskrenijom stranom duše. I sve su se te ljubavi završile posle nekog vremena. Danas, ova nova ja koja ne mari za statistiku i ne mari za komšijino mišljenje, nekako sve više se pitam da li postoji idealan partner i onaj “do kraja života” čovjek. Vidiš, potpišeš taj neki papir i tamo neki matičar ti kaže da se morate voljeti “u dobru i zlu”, i zbog tog potpisa ostaneš u braku jer naiđe to neko zlo, mora naići. Taj potpis je tvoja riječ, tvoj “obraz”. Kako da ga pogaziš? A to što te ta druga strana zgazi, ne mari. Potpis je bitan. Istrpiš sve i svašta, progutaš i kamenje i cipelu i pesnicu, i ćutiš, jer potpisala si. Dobro si prošla kakvih ima. I što je još gore, onaj mazohistični dio u tebi ga još voli, bez obzira na cipelu i pesnicu i ljubavnicu. Voliš ga jer on je onaj “pravi”.

Ljudi se mijenjaju. Drugačije sazrijevaju tokom godina i ono što je za tebe bio ideal u dvadesetim, sigurno nije kad dođeš u tridesete. Želje i snovi rastu sa razvojem ličnosti, i ono što sam bila ranije, danas sigurno više nisam. Danas cijenim najviše ljubav prema sebi, iskrenost i poštovanje sebe. Jer svakog dana rastem i razvijam se kao žena, kao čovjek, kao ljubav. Nikad neću zaboraviti scenu iz serije “Seks i grad” u kojoj Samanta raskida sa tipom posle pet godina rečenicom “Volim te ali sebe volim više. Ja sam u vezi sa sobom već pedeset godina i to je veza na kojoj trebam raditi”. Kako moćno! Ta veza sa samim sobom obično nam je najmanje važna. Obično nju najmanje održavao i postajemo ono što “druga polovina” želi, očekuje, i pristajemo na manje jer bojimo se šta ako ostanemo sami. Ko ćeš biti bez tog drugog dijela koji te vuče na kauč, na patos, što dalje od sebe.

Ne znam da li ću ikad potpisati parče papira pred matičarem, i ne znam koliko će moje ljubavi trajati. Nisam sigurna da mogu nekom da obećam vječnu ljubav osim sebi. Jer mijenjamo se. Jer rastemo. Jer nisu nam isti snovi u trenutku kad se prvi put poljubimo i nakon sedam godina. Ne mogu biti. Lijepe su te ljubavi, srela sam ih na brodu, divila im se i nakon 70 godina braka ti neki ljudi su uživali pored svoje polovine duše. Jer su vjerovali u nju. Jer su svašta progutali, preživjeli, i vjerovali u datu riječ, dato obećanje. Jer su vjerovali da su to ljubavi za jedan cijeli život. Da li smo to mi dobili rok trajanja ili se ljubav pokvarila?

U svakom slučaju, mnogo važnije od braka i “gutanja” jeste iskrenost. Prema sebi prvo, pa onda prema partneru i porodici. Jer šta je život i partnerstvo ako se lažima pokrivamo, i ako u njih vjerujemo. Jer vidiš, ponekad ljubav nije dovoljna za sreću. Voliš ali ipak nisi sretna jer tvoja duša traži više, traži drugačiji put, želi drugačije snove od onih koje je sanjala kad je prvi put poljubljena. I ne treba se stiditi toga. Treba biti iskren, priznati da si odrastao, da su ti krila neka porasla. Treba se pogledati u ogledalo bez žaljenja. I možda nisam stvorena za jednog muškarca, ali jesam sigurno stvorena za jednu ženu. Za ovu u sebi koja svakog dana raste i rastvara svoje latice, i sanja svoja krila.

Džaba biti cjelina s nekim kad si sam pola čovjeka. Džaba se uklapaš.

Saturday, October 26, 2019

Čovječe, ja te ipak volim,




Negdje prošle godine dok sam bila na odmoru pročitala sam knjigu "Černobiljska molitva". Pročitala sam je u dahu. Nisam bila šokirana, ali jesam bila pod utiscima danima. Možda zato jer je to svedočenje onih koji su živi, onih koji su bili tamo. Koji su preživjeli, ako je takve strahote moguće preživjeti. Ostala je knjiga da mi lebdi negdje u zabiti misli, potpuno svjesna da na svijetu postoje takve strahote. 

Ove godine uspjela sam pročitati i "Tetovažer iz Aušvica". Još jedna preživjela priča, još jedno svedočenje. Još jedna priča koja me dotakla u venama. 

Juče sam odgledala HBO mini seriju o Černobilu. U mnogome je slična knjizi, nisam primjetila da li je scenario rađen po njoj. Spakovala sam i ostale knjige od iste spisateljice, priče iz drugog svjetskog rata, i priče iz Avganistana. Želim ih pročitati, zajedno sa još 300 drugih knjiga koje strpljivo leže u mom kindle-u i čekaju. Čekaju da im posvetim pažnju koju sam nekad posvećivala knjigama na odmoru. Ali danas ne mogu. 

Ovo nije recenzia knjige, niti serije. Nije čak ni riječ o knjigama. Riječ je o svijetu. Riječ je o svim nesrećama koje su se desile u istoriji čovječanstva. Robovlasništvo, drugi svjetski rat, Hirošima, Aušvic, Černobil, Jugoslavija i Balkan, Sirija, Avganistan... Toliko ratova, toliko smrti, toliko nesreće nastale zbog pojedinaca. Pročitala sam jednom "Nije nikad bio problem što je postojao jedan Hitler, već što su milioni ga sledili". Isto tako, nije problem što se desio jedan rat, već što su milioni ljudi i dalje ostali nesvjesni koliko su ratovi danas nepotrebni. 

Svijet je jedno opasno mjesto. Ali i predivno. Živimo u naprednom svijetu, tehnologija i nauka napreduju, industrija znanja dobija na snazi, postajemo svjesni života i sitnih raodsti, a opet, tamo negdje postoje neki nesvjesni ljudi koji i dalje vjeruju da među nama postoje razlike, da pojedinim rasama treba uskratiti obrazovanje i pravo glasa, da im treba uskratiti pravo na život. I dalje postoje ljudi koji se plaše da novca nema dovoljno za sve, da sreće i ljubavi nema dovoljno za sve, da nam treba farmaceutska industrija da bi se izliječili od svega. Ne shvataju da se jedino ne možemo izliječiti od "Neću". Jer činjenica je da svi možemo da napredujemo, da budemo svjesni, samo se mnogi plaše šta će onda imati od života ako izgube svu tu mržnju, svu zavist, sav strah. Šta će raditi ako shvate da im je prošlo pola života u nesreći a mogli su da budu sretni i bogati, i lijepi i zdravi. Šta će imati od sebe ako prestanu da mrze, ako prestanu da prave razlike, ako prestanu da budu tuđe marionete. I eto danas, mi još uvijek imamo ratove, i izbjeglice, i gladnu djecu, i neškolovane žene, i imamo predrasude i razlike. 

Svijet tehnologije i medija nikad nije bio snažniji. Toliko je toga rečeno o zagađenju i spašavanju planete da je tužno što još uvijek postoje oni koji uništavaju Amazon, što još uvijek postoje oni koji iza sebe ostavljaju smeće, koji ne mare za okolinu i generacije koje dolaze. Još uvijek su to sebične vrste ljudi koji misle da se njihovo jedno Ja ne pita mnogo u lancu života i da njihovo patetično postojanje ne može da igra značajnu ulogu u očuvanju zemlje na kojoj živimo. A kad bi svi ti pojedinci činili 10% onog što je u njihovoj moći planeta bi bila divno mjesto za život. 

Živimo u eri tehnologije u kojoj je plastika još uvijek glavni resurs i glavni zagađivač, i u kojoj ljudi misle da je biti vegan u stvari pripadati nekoj sekti koja ti zabranjuje da jedeš meso. Svaki put kad to čujem posramim se među kakvim glupostima nam djeca odrastaju. Posramim se što je ljudima ovde važnije da znaju ko sa kim spava u nekoj od cirkuskih predstava na malim ekranima, važnije im je voditi tuđi život od sređivanja svog sopstvenog. I vjeruj mi, nije to samo na Balkanu. 

Oduvijek su me fascinirale istorijske katastrofe koje su izazivali pojedinci. Fascinirali su me ljudi koji su preživjeli, koji nisu odustajali. I to kako je uvijek zbog par usijanih glava ispaštala većna ljudskog roda. I onda se sjetim svih nesvjesnih ljudi koji tada nisu znali da postoji bolje, kojima nije bilo dostupno znanje kao danas. Oprostim to nekako u sebi. Ali kako danas u eri interneta, društvenih medija, marketinga, kako danas da oprostiš nekom ko vjeruje da smo rođeni da se dijelimo na ove i one, da rijeka služi za odlaganje smeća, da ne možemo da promijenimo ništa u svijetu, da ne možemo da utičemo... Promjene kreću od sebe, dragi moji ljudi. Iz svoje sobe, svog dvorišta. Promjene ne gledaju na godine, na boju kože i imena. Promjena je jedinstvena za svako živo biće i iskreno, ništa te ne košta da budeš fin. Da budeš bolji čovjek. Zar zaista treba da se desi neka nova apokalipsa? Ili možda opet ništa ne bi naučili. Svi vole istraživati po prošlosti i istoriji ali niko ništa ne želi da nauči iz toga. Kao da se svi plaše da ako budemo bolji ljudi, možemo ne daj Bože, sretnije živjeti. Možemo možda svi biti bogati, zdravi, ono čudo za koje smo rođeni.

Ne znam, mene su eto te knjige malo zamislile. Ako želiš da pročitaš kako je danas u Černobilu, možeš pogledati ovaj tekst sa video zapisom sjajnog bloga "Rio Priče sa putovanja" koji sa uživanjem pratim. Dečko mi je uvijek bio fascinanatan kako u današnjem vremenu zaista postoje oni koji se ne plaše da zgrabe svoje snove. Ako nas istorija ničem ne nauči, čemu onda služi? Ako zbog nesreća iz prošlosti ne postanemo bolji ljudi, čema onda bol i patnja? 

Nekad molitve nisu dovoljne. Nije dovoljno samo prekrstiti se, proučiti El Fatihu, prinijeti žrtvu, zapaliti tamjan ili meditirati u podnožju drveta dok ti korijen ne nikne iz... Nije dovoljno samo željeti. Moraš nešto i uraditi. Iskreno, plaši me ovaj svijet stikera i bezosjećaja. Plaši me jer sutra ću ja roditi još jednog čovjeka. Jer ti ćeš sutra napraviti drugog. Jer smo svi povezani i svi smo jedno. 

I još nešto na kraju. Uprkos svim nesvjestima, svim prkosima, i svim nesrećama, ipak te volim Čovječe. Voliš li ti sebe?

Wednesday, October 23, 2019

Zaviri u moj život ako smiješ



Jesen je na izmaku. Moje omiljeno godišnje doba i ne znam ni sama kada se desio takav prelaz. Bilo je to oduvijek ljeto i sunce i more i sloboda, pijesak na ramenima i so u kosi. Možda me okean zaista promijenio, možda mi je Karipsko more zauvijek zarobilo ljubav. Ne znam. Možda sam odrasla? Jesam li? 

Vatra pucketa, na stolu je šolja čaja i James Arthur na Winampu. Jeste, još uvijek koristim winamp za muziku. Šta mogu, vjerna sam svom stilu i robujem još uvijek nekim starim navikama. Otkud ovaj tekst večeras i zašto? Kako se to otvaranje vrata mog života uklapa u sve ono o čemu već godinama pišem, u emociju, čistokrvne otkucaje srca, lomljavinu duše? Ne znam, ali vjerujem da ćemo do kraja ove priče saznati i ti i ja. 

Možda i sama činjenica da sam milion puta pala i pogriješila a da nije bilo nikog da mi kaže riječ ohrabrenja. Možda upravo statistika da već sedam godina pišem blog, a da u njemu samo krv teče i srce vibrira snagom emocije kroz moje riječi koje se otkidaju sa usana. Vrijeme je da te pustim da upoznaš više od krvi, i možda, samo možda, pronađeš sigurno rame, sigurnu podršku, a možda ideju, inspiraciju, savjet. Možda poželiš da znaš kako sam ja uspjela, jer jesam. Svaki novi dan je uspjeh. 

U mom blogu je moje srce. Moj cijeli život je satkan tu u riječima, ono što me lomilo, što me hrabrilo, ljudi koje sam izgubila i oni koji su otišli, sretan im put. Svaka moja misao, moja suština, ono što jesam, to je tu. A vidim opet, najmanje me poznaješ. Najmanje sam pisala o sebi. 

Nisam oduvijek znala ono što znam danas. Učila sam svakondevno, nekad kroz knjige, nekad kroz sopstveno iskustvo a nekad i kroz tuđe priče. 

Tako sam naučila psihologiju života, procjenu ljudi i da se uvijek oslanjam na svoj kompas. I ti ga imaš, samo ga ne slušaš. 

Naučila sam marketing, i nije mi bilo teško da provodim dane i noći vježbajući i istražjući. Nisam nikad u potpunosti savladala dizajn, jer mi apsolutno to ne leži i važno je da znaš u životu šta je za tebe a šta ne, šta možeš a šta treba da prepustiš drugima. Vjeruj mi, odrekla sam se toliko toga da bih naučila sve što znam danas i o blogu i o radu, i o sebi najviše, i vrijedilo je svakog propuštenog izlaska, i šopinga i svake neprospavane noći. 

Ovo sigurno nije poznato o meni, ali otvaram ti vrata svog života jer želim da mi vjeruješ. Želim da znaš da nije sramota. Želim da znaš da sam tu. Dijelilo me godinu dana od dijalize. I onda sam dobila još jednu dijagnozu, HS, i do sada sam trebala da ličim na Fredi Krugera. Da, da. Međutim, postala sam vegan, i naučila sam toliko toga o nutricionizmu, koji nije samo brojanje kalorija, držanje dijete, liječenje biljem i sva ta ostala moderna sranja. Danas vodim holistički stil života, trudim se da živim minimalizmom, i naučila sam biti iskrena prema sebi i svom tijelu. Pet godina kasnije, nijednom nisam otišla kod ljekara osim na redovnu provjeru kod zubara i ginekologa. Nisam se ni prehladila. 

Izbrusila sam svoj stil pisanja i trebalo mi je jako mnogo vremena za to. Mnogi mi pišu i pitaju kako da prebace svoje emocije na papir i kako da uopšte napišu bilo šta. Moj savjet – samo otvori srce. Nije važno kako će te riječi biti složene, padeži i gramatika su nebitni kad srce govori. Ali moraš da se otvoriš. Biser ne vrijedi ničem ako školjka ostane zatvorena. 

Znaš, prošla sam ja i rastanke, i kućne ljubimce, i bila švorc, i na ulici, i gladna, i naučila sam putovati svijetom, cijeniti sebe, uzdignuti se iznad lošeg, bila sam pokradena, diskriminsana, ali sam bila i voljena, i nezaposlena, i još toliko toga. Ali sam uvijek ostajala svoja. 

Ovo su samo mali detalji kojima želim da me malo bolje upoznaš. Možda poželiš da naučiš nešto od mene, i tu sam. Ja svoje znanje ne krijem u sefu banke i voljela bih kad bi svi radili posao koji vole, onako kako vole. Ali postoji način i da to što radiš zavoliš i radiš bolje. Znam, učenje je tabu, učenje je smor, gubljenje vremena, nije trend, nema se vremena i hiljadu drugih izgovora. Ali na kraju, ipak, ja znam napisati čestitku za rođendan, i pjesmu za tebe, i poslovni blog za kompaniju. Znam ti napraviti lifestyle plan, pomoći da središ i stan i život, uvesti te u zdraviji izbor hrane koji nije nužno veganski, znam ti čak napraviti i plan basic treninga za neprofesionalne ciljeve. Znam ti srediti marketing plan, naučiti te digitalnom oglašavanju, pisanju bloga, čak i zaradi od istog. Naučila sam sve, ali baš sve muške i ženske laži, izgovore i fazone, ali i trikove za jeftinija putovanja, kao i kako možeš zaraditi dok putuješ. 

I još mnogo toga sam naučila u ovom svom kratkom životu. Sad kad pročitam sve ovo gore, pa mogu ti reći da jesam ponosna na sebe. A znam da i ti to možeš. Bar dio onoga što sam ja uspjela. Moj stil života je lud, šaren, ali iskren i zaista u njemu nema mjesta za laži. Sve što zaista želim je biti srećna, uživati u sadašnjosti i pomoći tebi da živiš isto. 

Ako ti je nešto od svega ovog zanimljivo, piši mi, pisaću o tome. Pisaću ja svakako, ali želim da mi pomogneš da to bude baš namijenjeno tebi, krojeno za tebe. Želiš naučiti kreativno pisanje? Uskoro ću napraviti mini priručnik za to koji će ti pomoći. Želiš da se baviš blogovanjem? Pa biće i to zastupljeno. Želiš da središ svoj život po holističkom principu a ne znaš ni šta je to ni odakle da kreneš? Samo mi reci, i o tome ću ti pričati. Ja sam neko ko ima mnogo interesovanja, i ne vezujem se za stvari i mjesta, povezujem se sa prirodom koliko je god moguće, i pripremam se za novi redizajn života, i grada ali i bloga. Odlučila sam se za avanturu i briga me da li će komšije to da odobre. 

Možeš i da ostaviš svoju email adresu, ako želiš da primaš tekstove koji neće biti na blogu i neće biti dostupni na društvenim mrežama. Nadam se da ti je bilo zanimljivo da malo provedeš vremena sa mnom. A sad je red na tebe. Ne stidi se riječi, slobodno mi piši. 



Sunday, October 6, 2019

Kako si ustao ako si ikad pao?



Ne tako davno, moj život je bio mirna oaza skladnih obaveza, dobro planiran, organizovan i nekako "naštelovan" moglo bi se reći. Držala sam se rutina koje sam sebi nametnula, i prošle su godine. Bilo je iskakanja "iz šina", ali uvijek sam se vraćala sa osmijehom i govorila sebi "Ma možeš ti to curo, gazi naprijed".

I gubila sam. Sve što je imalo smisla, sve što sam željela, u mnogim sam situacijama izgubila i sebe i nisam se umjela pronaći ni uz pomoć svih tragača i kompasa. Prosto, mislim, nisam htjela da se nađem. Odlazila sam uvijek u takvim prilikama. Okretala leđa i započinjala nešto sasvim drugo. Zaboravljala sam na izgubljenu sebe i otkrivala neku novu ličnost. I sve sam bila ja. Samo nisam znala. Nekad nisam umjela sama da se podignem. I ne, nisu me prijatelji pomagali. Bilo je tu i suza, i depresije, i psihoterapije, (ponekad i alkohola), ali nisam se stidila da tražim pomoć kad je bila potrebna.

Danas, nakon godina iskustava i godina strpljenja, danas mogu reći da sam zaista odolijevala svemu. Šta bi ti uradio da izgubiš sve što imaš danas, sada u ovom trenutku? Da sutra otvoriš oči i shvatiš da je sve nestalo? Koliko dugo bi bio ljut i tužan, depresivan i destruktivan? Koliko bi ti trebalo da se oporaviš od šoka, otreseš prašinu i ustaneš, da udahneš i kažeš sebi "Ma ok si, možeš ti to"?
Da li su te razočarenja naučila nečemu i koliko je trebalo?
E, to se zove, prijatelju, otpornost na život. 

Trebalo mi je dosta samodiscipline i pozitivne energije, ali i snage da razgovaram sa sobom. Trebalo mi je da se pogledam u ogledalo bez stida. Mnogo snage da se suočim sa ljudima koji su i dalje bili negativni i bacali mi moje promašaje pod nos. Morala sam toliko puta pobijediti strah, ali ako sam mogla jednom - mogu opet. Loše stvari u životu nekad zavise od tebe, nekad ne, ali ono što je sigurno to je da tvoja budućnost zavisi isključivo od tebe. Ono što se desilo - desilo se. Jednostavno moraš da ideš dalje. To je izdržljivost. Ta vjera u sebe i svoje sposobnosti, ta sopstvena snaga bića da svaki put nastavi dalje, jače i sigurnije. Trebalo je mnogo krvi da to naučim. Jesi li ti naučio?

Ovo su bile moje lekcije o izdržljivosti i snazi:

1. Moraš da budeš hrabar da postaviš sebi teška pitanja, ali još važnije je da na njih odgovoriš iskreno. Važno je da preuzmeš odgovornost za svoje postupke. Ne vrijedi lagati, ni sebe ni druge. 

2. Uvijek se moraš oslanjati na sebe. Niko te neće gurnuti nazad na životnu stazu, i niko ti neće reći najbolji način, svi smo drugačiji, ali u mnogo situacija gotovo da nema nikoga oko nas kad padamo. Zato je uvijek najvažnije da naučiš da se oslanjaš na to svoje malo srce, i na svoje umjeće preživljavanja. 

3. Što jači razlog imaš za uspjeh, to je snažnija akcija koju ćeš preduzeti da svoje ideje i planove sprovedeš u djelo. Primjer su samohrani roditelji koji uvijek opstaju jer imaju ono malo čudo koje zavisi od njih, za koje su odgovorni. Ako misliš da nisi odgovoran ni za koga, ni za kuče ni mače, razmisli još jednom - odgovoran si za sebe.

4. Nekad je potrebno da uradiš i nemoguće da bi uspio da kreneš ispočetka. Ali ako si svjestan sebe, svojih kvaliteta, i još važnije, ako vjeruješ u sebe, onda ćeš u tome i uspjeti. Ustaćeš kao da se ništa loše nije ni desilo. 

5. Niko nije među nama rođen sa super moćima, ali vjerujem da je jedna od najboljih karakteristika svakog pojedinca upravo ta izdržljivost kad smo pritjerani u ćošak. Tada nastaju najkreativnije ideje i načini za opstanak, za ustajanje, za ponovni početak. Tada se usuđujemo. Tada najviše vjerujemo. 

6. Ne znam dal ti se ikad desilo da plačeš dok ne počneš da se smiješ, ali nemoj nikad da zaboraviš da je smijeh izuzetno važan kad ti se život okreće naopačke. Shvati svoje ciljeve ozbiljno, ali s vremena na vrijeme nemoj da zaboraviš da se nasmiješ sebi i situaciji, jer na kraju sve će to biti samo jedna dobra kosmička šala. 

7. Za kraj, najbitnija stvar - šta god radio da ustaneš i da uzmeš život u svoje ruke, zapitaj se da li je moralno to što radiš. Nemoj da gaziš preko mrtvih da bi uspio. Što više prepreka savladaš, češće ćeš se vratiti na pravi put kojim želiš ići, i što više teškoća pobijediš postaješ otporniji na nedaće. Ali nikad ne zaboravi, svi smo povezani na planeti, i što daješ to i primaš. 


Sunday, September 8, 2019

Do mene mi je



Okrznula sam život ptičijim letom. Možda nisam ni živjela dovoljno da bih spoznala mnoge istine, ali vjerujem da sam ipak osjetila ljepote i nedivnoće ovog života. Učim da zaboravim ove druge, da samo lijepo postoji i da živim od toga. Okrznula sam patnje krilima i svo perje mijenjala za predah na tlu. O bila sam ja i slomljena, polupana i raskrojena kao stara haljina rašivena. Bila sam i rascvjetala kao polje makova i bila sam zaludjela kao suncokret. Ma sve sam bila. Jedino nikad nisam bila normalna. 

Možda je taj obični život prepun rutina nešto najbolje što sam imala, ali i dalje u meni zastruji krv kad se sjetim. Možda sam i sama kriva jer sam se izopštila od društva i ljudi, jer nisam bila sigurna u sebe. Možda sam i sama kriva što sam zagrizla knjige prerano... Ma dođavola, knjige nikako nisu mogle biti krive. Sve pokušavam da sručim krivicu na njih, da je to razlog što se nisam uklopila u današnje društvo, što ne želim biti prosječna žena, domaćica, majka, ili šta već. Neke stvari nije da ne želim, ali nisam spremna. Možda nikad neću biti. Možda sam prokockala šanse. Možda sam odabrala sunovrat umjesto leta. Možda sam sve bila, ali svakako knjige ne mogu više kriviti. Kriva sam ja. Ja sam odabrala.

Evo me danas, rvem se sa sobom i ponekim zaostalim demonom sebi, negdje na nekom moru svijeta. Rvem se sa običnošću i izolovala sam se da bih bar pokušala da shvatim šta i ko želim biti. Znam šta jesam. Znam ko sam. Ali još uviek ne znam ko ću postati. Jer ako pristanem opet da živim rutinu, bez izleta u snove, u radosti, ako pristanem na prazan život u kom će svi razgovori biti o krečenju kuće, kupovini namještaja, plaćanja računa i polise osiguranja i o tome da li autu trebaju zimske gume; ako pristanem na to da mi život bude samo na brzinu očešljana kosa, ako se uljuljkam u osjećaj lažne sigurnosti i pristanem da živim samo bih radila i plaćala kojekakve kamate i namještaje – proglasite me ludakom i strpajte me u džak i bacite u ovo isto more na kom danas vodim bitke. 

Jer ne mogu. Jesam sve to, sva ta običnost, ali sam i mnogo više. Jer nije mi stalo do lustera i porcelanskih tanjira, do zidova i ugraviranih umjetnosti koje će skupljati prašinu kad mi knjiga ponestane. Jer nije mi stalo do najnovijeg bakrenog lonca sa jastogom i supom od budalaština. Stalo mi je do života, do razmazanih jagoda i preglasnog smijeha, do vriska i plesanja. Stalo mi je do neparnih boja, i do kasnih večernjih šetnji, do jeftinih avio karata i ogrlica za mačke. Stalo mi je do nekih raznobojnih ukrasa u kosi, i rasparenih čarapa, do tople vatre u zimskoj noći i da bar jednom odgledam film do kraja u množini. Stalo mi je do života. Do ćutanja kad treba. Do golotinje tijela i duše. Stalo mi je do mene. 

Znam, kad siđem sa talasa i zagrlim zemlju još jednom će se slomiti arhitekture u duši. Izgubiću znam, boljeće i sigurno će biti pijanih noći i možda iz peta izrovim još poneku zaostalu suzu. Ali biću u redu, i disaću i biću oluja ponovo. I neću odustati od knjiga. Ni od sebe. Ni od sreće. Ne mogu odustati ni od ljubavi. Od uzaludnosti hoću. Prigrliću još jednom ovu svoju ćud koja divlja. I biću zahvalna. Čovjeku koji me volio do srži bića i kojeg ću sigurno voljeti cijelog života. Kao i sve velike ljubavi koje sam imala. Kao i svo trnje koje sam grlila. Biću zahvalna na životu koji sa odabrala jer drugačija ne bih postojala. Drugačija ne bih ni vrijedila.

Sunday, January 6, 2019

Da li je moguće da je Džim Keri u pravu, a ne moja mama?



Oduvijek sam bila drugačija. Znala sam to. Ne znam u kom trenutku sam to shvatila još dok sam bila dijete, ali znala sam da sa mnom "nešto nije u redu". Možda zato jer sam previše čitala, premnogo maštala, premalo vjerovala u sebe (jer me nisu naučili kako), ali nešto nije štimalo. Način na koji sam odrasla, izbori koje sam pravila, ljudi koje sam "privlačila" sve je išlo protiv mog bića. Osjećala sam da je nešto pogrešno. Nisam znala da li sam ja, ili ljudi oko mene, ili život, sudbina, samo sam osjećala. A život, nije bio bajka koje sam čitala. 

Prošlo je trideset godina. Osjećaj nije prošao. Tražila sam odgovore. Možda nisam bila spremna ranije, ali danas ih znam.

Vrijeme je prošlo. Promijenilo se mnogo toga u načinu življenja, a opet, mnoge stvari su ostale iste. Programiraju nas od djetinjstva. Uče nas razlikama, uče nas da je važan fakultet, da je važno raditi, raditi, raditi, plaćati račune, štediti za crne dane, uče nas da trebamo ćutati, da je jedino važno osnovati porodicu i izroditi buljuk djece kojima u nasledstvo moramo ostaviti kuću ili stan, tu ličnu nekretninu zbog koje treba da rintamo decenijama da bi otplatili kredit. Uče nas da trebamo ostati tu gdje smo se rodili, paziti na roditelje koliko god da su oni dobri ili loši bili prema nama. Ne smiješ ni reći da su bili loši, to je sramota, to je udarac na njihov ponos, na ego. Umanjuju nam vrijednosti, i srozaju nam samopouzdanje ubijajući nam snove i želje sa riječima poput "Šta ti znaš", "Ne možeš uspjeti", "Od snova se ne živi" i sl. I mene su htjeli tako da ubiju. Nisu uspjeli.

Danas sam tu gdje jesam zbog svih izbora koje sam donosila, i na koje su uticali ljudi oko mene. Odricala sam se mnogih snova jer sam mislila da nisam vrijedna. Pristajala sam na manje od onog što sam znala da mogu, vjerovala sam da je ta kleta sudbina mene uzela na zub jer sam sigurno nagazila nekom đavolu na rep. Tražila sam ljubav iz posve pogrešnih razloga. Pokušavala sam da se prilagodim očekivanjima roditelja, profesora, rodbine, komšija... Svima osim sebi. Jedino što se u tom vremenu od tri decenije nije promijenilo je moje čitanje knjiga i osjećaj da nešto i dalje nije u redu. I nije bilo.

Ušli smo u eru digitalizacije, marketinga, društvenih mreža, instruktora i još kojekakvih zanimanja. Privatni životi više to nisu, sve je javno, sve je fotografija, sve je poziranje, sve je peglanje i šminka, korekcija nesavršenih života savršenim fotografijama. Ljubav je zamijenjena lajkovima. Lajkajte me jer ja sebe ne lajkam. Ego je našao novi način ishrane - društvene mreže. Ništa ispod savršenosti se ne očekuje, ne priznaje. Masovna olimpijada u kategoriji "ko ima bolje, više, ljepše, pa makar i lažno". Prosto ni na to nisam nasjela. Pa šta dovraga, nije u redu sa mnom?

Možda bih i nasjela da nisam u međuvremenu otkrila neke knjige i ljude koji se nikako nisu uklapali u današnji način života. Oni su posve obični ali koračaju u smjeru u kojem sam ja oduvijek tapkala. Mislila sam da sam ja šašava jer ne marim za mišljenje okoline, jer ne želim da radim nešto iz obaveze, jer ne želim običan posao, brak, muža, začine i djecu, ne na način na koji su svi oko mene to imali. Nikad nisam željela običnu ljubav na kojoj piše "Rok trajanja dvije godine. Posle toga prelazi u naviku". Ne, nemoguće da je život sve ono što su mi govorili ljudi oko mene, roditelji, učitelji. Zar niko nije vidio u meni nešto drugačije osim mene? Ne, jer oni nisu ni sebe vidjeli. Oni su prihvatili ono što im je nametnuto rođenjem, savršeno su se uklopli u uloge žrtvi na Balkanu, i ne znaju za bolje. Ja sam oduvijek željela da znam.

Nije bilo lako. Još uvijek učim. Prvo što sam naučila jeste da vjerujem. Gomilu motivacionih govora i videa kasnije, svi ti uspješni ljudi čije su riječi zabilježene rekli su istu stvar - vjeruj. U sebe. U svoje želje. Da li je moguće da je Džim Keri u pravu, a ne moja mama? Hmmmm. I zaista - obično prvi ljudi koji će te "zakucati na zemlju" su upravo rodtelji, rodbina, komšije, ne iz straha za tebe, već zbog sopstvenog nezadovoljstva. Jer kako se ti usuđuješ da ostvaruješ svoje snove kad su svi oni prihvatili taj crno bijeli život bez želja i te bajkovite ljubavi o kojoj toliko pričaš? Kako se usuđuješ biti hrabriji od njih? Poslednjih godinu dana, moj život se (p)okrenuo na potpuno blesav način jer sam odlučila reći Ne svima kojima je važnije bilo mišljenje okoline od mišljenja sopstvenog srca. Desile su se mnoge lijepe stvari, obišla sam predivne zemlje, zaljubila sam se kao da sam lik iz romana, dobila sam predivne ponude i upoznala sjajne ljude koji su potpuno drugačiji kao i ja. Spremam se na još jedno putovanje prje nego nastavim koračati snovima. I prvi put se ne plašim.

Prihvatila sam sebe, ovakvu kakva jesam i nema tog lajka koji će mi promijeniti mišljenje. Nemam savršen Instagram feed, al imam divan život koji je satkan od snova, putovanja, ljubavi, pravih prijatelja i neću odustati od svojih ciljeva, snova i knjiga. Neću odustati od sebe pa ma koliko da se to kosilo sa rodbinskim uvjerenjima. Nastaviću da slušam te iste ljude koji su od moje sorte, da čitam te iste knjige koje su me oblikovale i neću se odreći snova. Jer osjećam svim svojim bićem da mogu. Nastaviću da nadograđujem djelove sebe jer mi je znanje danas dostupno jednim klikom. Jer sam umjesto vijesti i rijaliti prgrama odabrala potpuno druge uzore. Okružila sam sebe svim onim što želim da čitam, da pratim, da budem i to i jesam. Svakog dana sam sve bolja u onom što radim, bolji čovjek, sve manje reagujem na nerazumjevanje, na pitanja "Kad ćeš se udati", "Šta će ti to" i sl. Izašla sam iz uloge žrtve u filmu koju su pokušali da mi dodjele i koju sam toliko dugo savršeno igrala tražeći krivce u svima osim u sebi. Danas znam, bili su to moji izbori. Bio je to moj način učenja. I zahvalna sam na tome.

Da, naučila sam ono o čemu svi danas pričaju, ali ne sprovode. Tajna više nije tajna. Zahvalna sam. Zaista jesam. Svako veče, prije nego se predam snovima, zahvalim se svemu što mi je važno, što me upotpunilo, što je bilo. Iskreno, često zaplačem od tog osjećaja jer pamtim vrijeme kad ništa od toga od toga nisam znala, ni cjenila, a ponajmanje razumjela. Srećan život je stvar izbora. A život se ne dešava na društvenim mrežama. Život se dešava baš sad. Ne juče. Ne sutra. Sad. Sad se više nikad neće ponoviti, živi ga. Ako su svi oni mogli da uspiju, ako su Džm Keri, Oprah, Gary V, Connor McGregor, i ostala družina  mogli da uspiju, da sa dna krenu, da prevaziđu predrasude, da vjeruju, da budu zahvalni, da budu ono za šta su rođeni - mogu i ja. Možeš i ti. Nemoguće je da su oni "u krivu", a mama u pravu. I da budem jasna - to nema veze sa finansijskim statusom. I ne, niko ih nije "pogurao", nisu imali kuma u vladi, ujku u odboru, strika u policiji i sl. Uspjeli su tako što su radili ono što vole, učili, nadograđivali sebe, vjerovali u sebe i kad niko nije, nisu odustali i kad su im svi govorili da treba, i da - bili su zahvalni na svemu. Padali su i oni, ai to nisu doživljavali kao greške. Učili su. A danas, ja učim od njih.

I neću odustati. Jer, izvini mama, Džim Keri jeste u pravu.

Sunday, November 18, 2018

Prestani da živiš moj život, kreiraj sopstveni




Napravila sam mnogo izbora u žvotu. Bili su moji. Mnoge od njih sam napravila hladne glave, neke u šoku, mnogi su bili stranputice ali jebi ga, nisam znala bolje. Bili su to moji izbori i danas ih nosim na reveru kao položene ispite u životnoj školi. Jer jesu bili ispiti. Naučili su me, izgradili su me i od mene napravili to što jesam danas. Ali opet, bili su to moji izbori.

Nikad nisam očekivala od okoline podršku niti odobrenje. Nisam očekivala to ni od familije, ni od komšiluka. Prijatelja ionako imam dovoljno da stanu svi na par pozivnica za rođendan. Prijatelji su nekako uvijek poštovali moje izbore. Možda se nisu slagali sa njima, možda ih nisu podržavali, ali su ih bar poštovali, što se ne može reći za gore navedene. Iskreno, gotovo uvijek su drugi „znali“ šta je bolje za mene. Ili su bar mislili da znaju. Nije da sam marila. Nije da mi je bilo važno. Ja sam ta koja je snosila posledice i obično sam u tim trenucima bila uvijek sama. Znaš – posijala si pa sad kusaj. Svi su htjeli učestvovati u sjetvi, ali kad je kusanje dolazilo na red – niko nije bio gladan.

No nekako, u poslednje vrijeme, poseban broj i sorta ljudi ima svoje mišljenje o mojim izborima. Mišljenje koje pokušavaju da mi nametnu, da mi ga prodaju kao „spasenje“, kao da sam zalutalo jagnje koje će svakog trena pojesti vuk ako ih ne poslušam. I zvučalo je to obično ovako:

A zašto si dala otkaz na poslu koji je izuzetno plaćen za naše prostore? Mogla si lijepo da uzmeš stambeni kredit (čitaj „da staviš omču sebi oko vrata i otplaćuješ doživotno kredit kreditom“), kupiš sebi nešto, imala si penzijsko i zdravstveno, staž i sve te ostale mantrake...

A zašto ideš da radiš na brodu, pa ti nisi normalna! Pa neko ti može tamo nešto podvaliti, drogirati te, prodati te ili šta već ja znam. Ideš da se smucaš po bijelom svijetu (čitaj „a gdje ćeš tamo kad je ovde na našoj livadi sigurnije, poslušaj mene pametnog, nije svijet ništa naročito“ a pogledaš mu u pasoš on ni do granice sa komšijskom baštom nije došao).

Ma kako možeš biti vegan, šta ti jedeš uopšte (moja omiljena osuda), razboljećeš se, nije ti to zdravo.

A jel, zbog čega ti pišeš to nešto tamo na blogu? Imaš li kakve koristi, može li se šta zaraditi?

A kako to da se još nisi udala, pa imaš koliko...? Trideset tri (u ovom stadijumu ljudi su obično šokirani više nego skokom cijena goriva)? Pa imaš još samo par dobrih godina (čitaj „plodnih jajnih ćelija“).

Nekako, dosadilo mi je zaista da svi imaju mišljenje o mom veganstvu, razloge za biti protiv toga. Svi imaju svoje mišljenje o mom pisanju i samačkom životu. O itekako, imali su oni svi mišljenje i o mojim mačkama, no eto sad su s mački prešli na biblioteku koju strpljivo upotpunjujem novim izdanjima („Šta će ti tolike knjige, ko to još danas čita“). Dosta mi je tih „intelektulaca“ koji imaju mišljenje o svemu i svačemu i svakome. Sjašite bre više!

Moji su izbori samo moji i ja živim sa njima. Ne miješam se u tuđe, ne zato jer ne želim pomoći, već zato jer mi nije tu mjesto. Da, imam savršeno rame za plakanje, umijem slušati sve jadikovke a da ne kažem ni jednu riječ, ne zato jer nemam šta reći (o imala bih itekako), već prosto – sposobni smo svi donositi odluke i kreirati svoje živote. Moja odluka da budem vegan je nešto što je moje tijelo tražilo od mene, nešto čemu je moja duša težila, i srećna sam što sam napravila taj izbor prije skoro pet godina. Moje pisanje je nešto što je moja duša željela, nešto za čim je srce vapilo jer nije imalo drugi način da kaže ono što osjeća. Mnei nikad pisanje nije bilo povezano sa džepom. Riječi dolaze is srca, nikako iz džepa.

I sad, dok kucam ove redove, izrevoltirana mišljenjima svih onih ljudi koji nisu bili uz mene kad sam donosila najteže odluke svog života, osjećam se kao da stojim na vrhu planine i iz mene se urlik otima. Ma nosite se sa svojim mišljenjima i ubjeđivanjem kako ja griješim, kako moji koraci vode unazad, kako će meni nebo na glavu da padne. Dosta mi je tih ljudi koji žele najbolje za mene a sebi ne znaju da srede život. Znaš, moji izbori su od mene napravili ovo što jesam. Činjenica da nikad nisam birala lake puteve me naučila da sve ono što drugi vide kao gubitak – ja vidim kao dobitnu kombinaciju. Jer iz mog života odlazi sve ono što nije za mene najbolje, otvaraju se prostori za nove ljude, za nova mjesta, za nove izbore. I biće opet samo moji. Mene će da tetoviraju ispod kože, ali živjeću u skladu sa svojom dušom. Ne želim biti brend, ne želim biti savršena, ne želim imati predivan Instagram feed i ne želim biti obično lice sa naslovnice.

Ja sam oduvijek bila više duša nego čovjek i više čovjek nego žena, otvorena za ljude koji znaju obijati brave srca i preskakati ograde oko tajnih gazova ličnosti. Bila sam uvijek dlanova okrenutih ka nebu. Možda sam se nekad u određenim trenucima stidjela svojih izbora, možda sam se i kajala, ali naučila sam da ih gledam kroz prizmu mogućnosti i danas, u svojim zrelim tridesetim znam da su moji izbori bili ono što je bilo najbolje za mene.

Tako sam rasla, tako sam disala, tako sam danas ovo što jesam – stijena i žena u isto vrijeme, sa svijetom u srcu, i neopisivom količinom ljubavi u sebi. A šta si ti osim mišljenja?