Ljubav ne pobeđuje, to su budalaštine

 

Eto te tu, pored mene, a milion svjetlosnih godina daleko. Ne dotiče me tvoja ruka a opet je osjećam na koži kao da sam zarobljena u nekom stogodišnjem zaboravljenom vulkanu. Ne mogu da ne uzdahnem. Ne mogu a da ne čujem erupciju sopstvenih oblaka koji se odlamaju sa vrhova razočarenja i gube se van mog vidokruga. 

Nisam razočarana. Samo uvelo tužna. Samo okrnjena po ivicama. Samo rasparana od tvog nepogleda. Nekako sam razdvojena kao da je vrpca među nama pokidana i džaba svi osmijesi, džaba svi pogledi, zaludu je nadanje. Tu negdje Ed Sheeran pjeva neku savršenu stvar, a moje misli su miljama daleko. I srce je daleko. Predaleko. Preskupa je ova erupcija. 

Koštaće me moje snage sigurna sam. Koštaće me moje slabosti. Koštaće me onog najvrijednijeg što imam a opet, moram da prihvatim da se svijet nikad nije vrtio oko tebe. Moram da prihvatim da sam uvijek ja bila svoja glavna uloga, a ne ti. I moram da prihvatim da ću te pustiti da odeš svojim putem. Nije ni vrijedilo da se razočaram. Trebala sam te sačuvati savršenog u svojim snovima. 

Trebalo je da sačuvam onu poslednju sliku koju sam zapamtila, uplakanu i raskomadanu tog jednog septembra. Trebalo je da samo pustim. Ovako, kako mi sad izgledaju stvari, ostarila bih pored tebe prije vremena, i dušu bih izgubila. Bilo bi to kao da je običnost zarazila sve ruske bajke i sve princeze bi odjednom postale domaćice (nije da imam nešto protiv njih), ali odustale bi od snova. Odustale bi od sebe. Ne mogu. 

Previše sam provela školujući se u paklu da bih pristala na verziju poluraja koju sam sanjala pored tebe. Jer nikad mi nismo bili raj. Nikad ne možemo ni biti. Bolje da te pustim da odeš. Da sačuvam fotografiju u dnevniku, da mi nedostaješ, da se napijem svaki put kad mi kažeš da me voliš. Izgleda da ću na dan sopstvene smrti još jednu nadgrobnu ploču isklesati. Dan sahranjenih nada sa nekim ko je ljubav. 

I eto, Sheeran je otpjevao svoju savršenu, a ja sam napisala svoju posmrtnu. I nek ostane tako. Nek ostanu snovi i glupave maštarije, nek ostanu moje razočarane želje prije nego im krila porastu. Bolje na zemlji da ostanu nego s neba da padnu. I tu je kraj. Tu se završavaju sage o ljubavi. Budalasta maštanja. Konačno je kraj bajkama. Dok ne dođe neko novo vrijeme. Za nas. Za mene. 

Tu negdje Ed Sheeran pjeva neku savršenu stvar, a moje misli su miljama daleko. I srce je daleko. Predaleko. Preskupa je ova erupcija.

Noć kad je umro novembar

U zaglušujućoj noći kad je umro novembar nije se čuo ni vrisak, ni tamponada srca koja je označila kraj jedne ere snova. Svijet u kojem AIDS više nije tabu je postao bogatiji za nekolicinu prerano okićenih jelki, dotjeranih kao one stare tetke iz prethodnog stoljeća u doba Sigmunda Frojda, sa peruškom na šeširu. Svijet je otišao dođavola i to je činjenica.

Raštimovana sam ovih dana. Zvučim kao klavir na kojem je Betoven smišljao sonate koje nikad ne bi objavio od sramote zvuka. Škripim, i jecam rasparenim notama, ali nakon smrti novembra, uglavnom ćutim. Ćutim jer sam prepuna riječi koje me pritiskaju, jer se nebo nakrivilo na desnu stranu i ulegla se ramena. Dramatična sam. Pretjerujem ponekad. Hladna sam, što je možda najgore od svega.

Heroj je davno umro u mojim očima. Ne tražim takve odavno. Činjenica je da uvijek kad sam okružena zidovima u meni zabjesne oluje. U meni se pobune gorštaci i podivlja mi krv. Razočaram se. Rastužim se. Nije to zbog jelke prerano okićene. Negdje je u meni proljeće zapelo. Negdje je ostalo jato lasta skuplačnih u grudima kao da su tu pronašle stanište, među trnjem kojim sam se opasala jer, naprosto, heroji su umrli.

Miriše mi vazduh na ratište. Miriše mi na nadolazeću oluju u obliku ljubavi koje ću se odreći kao Petar, jer tako mora. Jer postoje dani kad ljubav i jedno izgovoreno Volim te ne znači ništa ako je to put ka degradaciji srca i svega onoga što sam mukotrpno gradila sve ove godine. Čudna je ova nadolazeća zima. Ponekad mislim da u mojim grudima nije ni prestala biti, a opet voljela sam. Cvjetala sam proljećem i kitila se suncem ljeta. Bila sam toliko živa, a opet, ne čujem da kuca u grudima.

Možda je to samo zbog datuma. Utihnulo srce da oda počast sjenama. Umirilo se da ne čuje noć. Da ne naruši ovaj razočarani svijet svojom istinom. Gdje da pronađem ponovo snove? Gdje otkucaj srca da čujem još jednom?

U meni su se sledile godine. Još jedan decembar neparne decenije, i tamo neke previše nestvarne jelke. Udahnem jako, i ćutim. Tonem u sebe, u svoje dubine jer u svijetu nema ničeg iskrenog i zanimljivog. Heroji umiru svakog dana u dječijim očima. Svijet je otišao dovraga. Kažem, raštimovana sam. Nije za mene tuga. U meni je ostala vučica, da na mjesec zavija. Tiho i divlje.

U toj noći kad je Novembar umro, okamenilo se nešto u mojoj duši. Možda je oduvijek taj kamen tu bio kao umrtvljeni spomen na propale želje, na ono što sam bila nekad. Možda je tek sad tu srastao sa trnjem. Ne znam. Ali tu je. Stjena. Hladna a u njoj čujem tihi odjek sata. Detonacija odbrojava. Detonacija koja će i mene otjerati dovraga.

Ništa mi nije. Tišina mi je.

Danas mi se tišina naselila u skute i odzvanja u meni. Vrišti mi u glavi i traži da u meni sve zadrhti, da zajecam od neke tuge što se ukorijenila tu, u grudima, kao da je bijelo drvo umrlih kraljeva. Kao da je umrlo baš tu u meni. Ne znam kad. Ne znam zašto. 

I tišina me miluje, umjesto ruku koje su potrebne. Zagrli me i kao bijesno pseto me ujede za vrat, da me rastrgne u bolu za sjećanjima na smijeh. Na ljubav. Na radost. Saginjem glavu, i ćutim. Ni glas se ne otima iz duše. Ni jecaj sa usana. Ni suza nema. Spečena zemlja pod stopalima. 

I ne znam zašto i tišine danas djeluju bliske, ni otkud ta tama u zenicama. I odakle bol. Bol koju sam sahranila kao da je vaskrsla ovog potmulog novebra kad je život proklijao svuda kao da je proljeće. Svuda život raste osim u meni. 

I svaki put kad zakoračim u ovo trnje u meni pustinja se rodi. Ili je to možda samoća. Ona nasušna potreba da te neko tvoj pita "Kako si?". Da te neko tvoj razumije i prigrli, da ne budeš samo ti ispovedaonica za tuđe suze. Ovde je uvijek tako. Nikad ovde nije bilo tlo za sreću. I da cijelo polje zasadim osmijehom, tuga bi ga pojela k’o korov. 

I laste su otišle. I ljubav, ona ogromna koju sam izvukla sa dna okeana, koja me izvukla sa dna progona, ona me smrvila. Ona me tugom uvezala. Jer je ljubav na stotinu pogrešnih načina. Jer je ljubav od koje bih plakala. A suza nemam. Samo taj odvratni utišani jecaj koji mi odjekuje u grudima. Samo tišina u koju sam se zavukla kao puž u svoje carstvo. U svoje oblake, da samo dišem, da samo još jedan dan prođe prije nego ustanem zaražena bijesom. Zaražena željom da odem. Jer to je oduvijek bio jedini način za mene. Da zagrlim puteve koji što dalje vode, da se ne osvrćem. Da zaćutim. 

Nije mi do ljudi. Nije mi do smijeha. Nije mi do te divne melodije u kojoj mi srce grca. Loš je mjeec, onaj nerođeni. Onaj iskasapljeni. I još ne razumijem tugu. 

Danas, pobjegnem u knjige. Pobjegnem u druge svijetove jer ovom mom prijeti razaranje. I svi misle da je sve u redu, da mogu svojim budalastim pitanjima da dopru do bedema i razvale kapije u koje sam se zatočila. Kao su ikad i bile zaključane. A jedno obično pitanje nekad bi bilo dovoljno. Jedno obično "Kako si?" nekad bi mjesto zagrljaja leglo. Mjesto one prve kafe jutarnje. 

Jer tužna sam. 

Ništa mi nije. Samo sam tužna. 

I umorna. Treba mi da predahnem. Da ne mislim. Da ne čujem plač kojeg nema. Da oćutim. 

Danas, pobjegnem u knjige. Pobjegnem u druge svijetove jer ovom mom prijeti razaranje.

Sretna sam zbog tebe, ali tužna sam danas. Tužna zbog sebe

Tužna sam danas. I srećna na neki čudan način. I umorna sam. Danas sam samo umorna. Od života, od disanja, od propalih veza, od borbi, od ratova. Umorna sam od disanja. Od biti živa. 

Obuzela me sjeta. Obuzela me tama. Obuzela me razočarenja. Negdje sam zalutala u neko mračno mjesto u glavi i stojim tu na proplanku punom nadgrobnih spomenika mojih ratova. Stojim, dok iznad mene bruje oluje, iznad glave mi jato leptira i u očima tama. Suze su mi na vrhu trepavica i jecaj mi vrišti u grudima. Neizgovoreni jecaj. Neutaženi vrisak. 

Moja prva ljubav je konačno pronašao nekog ko će ga učiniti sretnim. I neka je. Taj je čovjek zaslužio svu sreću koju može da skupi u ovom promašenom svijetu u kojem je godinama lutao i čekao mene. Biće otac kaže. I srećna sam zbog njega. Srećna sam jer znam koliko je naših snova ostalo neiskrojeno iz srca, a toliko smo ih imali. Oduvijek mi je bila želja da on konačno pronađe svoj mir, onaj koji smo željeli za sebe. Da voli nekog drugog i da ga neko voli onako kako sam ga ja voljela. Kako ću ga sigurno uvijek voljeti. 

Jer mi smo bili ljubav gdje niko nije smio ljubav da bude. I bili smo protiv svijeta dok nas svijet nije ubio. I čekao me godinama, i ja sam čekala njega, ali na pogrešnim stanicama. Nikad više nismo mogli ući u isti vagon voza života. Ali sretna sam zbog njega. Tužna sam zbog sebe. 

Nedostaju mi večeras svi oni snovi koje sam imala sa tim velikim ljubavima. Pitam se da li je zaista bilo dovoljno to kako sam ih voljela. Da li je zaista to što sam tražila cijelo srce i cijelu dušu da mi prinesu ko žrtvu bilo previše ili tek samo jedna kap u ljubavi. 

Možda su me moji demoni naučili da tražim previše. Da budem i sama nedostižna oluja sa mrakom u očima. Da li sam trebala da se zadovoljim onim što su mi kao srce crtali iako sam znala da srce ne može da se oslika. Ono se doživi. Ono se osjeti. Ili se voli cijelo ili nikako. Nisam ja za komadiće sreće. Ne mogu. 

Umorila sam se od slaganja slagalice i sklapanja mozaika tih neodraslih dječaka koji nikad nisu razumjeli. I plače mi se. 

Plače mi se večeras jer mi je tijelo umorno, jer su me bitke razapele i meso mi je oguljeno do kostiju. Neke su čak i smrvljene. Duša poput ratničke zastave sva u ritama i dronjama. Umorna sam od pokušaja. Od voljenja. Od disanja. 

Tu sam, na koljenima u mokroj zemlji, među sopstvenim grobovima koje sam noktima iskopala da u njh položim sve neodsanjane snove, sve nedovršene želje. Još uvijek četiri svijeće gore u mojim prozorima, svake večeri ih palim i uspavanku oćutim. I svi su zaboravili, samo se ja sjećam. Ali eto, danas mi je posebno teško. Danas mi je posebno tužno. Jer eto, moja prva ljubav je uspjela tamo gdje sam ja odustala. 

Stavljam ruku punu zemlje na prazno mjesto u tijelu kjoje je ostalo nakon iščupanih snova. Dišem i dalje. Nisam prestala. Oluje negdje jenjavaju. I makovi rastu. 

"Makovi rastu, pile moje", šapućem. 

Umorna sam. 

Želim samo zaspati u makovima, sanjati i bar jedan dan ne želim ratovati. 

Danas sam samo umorna. Od života, od disanja, od propalih veza, od borbi, od ratova. Umorna sam od disanja. Od biti živa.

Rođendan za nerođene

Rođendan ti je. Tebi i još jednom čovjeku koji je bio Moja Velika Ljubav. I veliki je čovjek. I voli me. Onako kako se uspomene vole. A ti... Sanjala sam te. Vidjela sam te sretnog, iako su prošle godine otkad sam okrznula parče sreće u tvojim očima. Prošle su godine otkad sam te slušala kako se smiješ. I proći će godine prije nego te opet sretnem. Hoće. 

Al nije ovo samo zbog rođendana. Nisam ga nikad zaboravila. Jer ti rođendani i datumi se neopozivo uvuku u moje srce, zabetoniraju se u mojim mislima i ostanu tako, kao jezivi svetionici sjećanja. Na nas. Na tebe. Na nerođene. A nekad sam pisala za tebe. Nekad sam drhatala od tebe. Nekad si bio moja Ljubav. 

Novembar je. Otkud ti opet u mojim snovima. Otkud u riječima da opet tražim utjehu za ovu žal koju osjećam. Svake godine je osjećam na ovaj dan. Radost što je taj veliki Čovjek s početka još uvijek jedna od grandioznih ljubavi u mom životu iako smo se sreli samo dva puta u poslednjih deset godina, ali takve ljubavi su velike baš zbog toga. To su oni zauvijek ucrtani simboli na dlanovima, i ma koliko vremena da prođe ostaju posebni, čuvani u zdencima srca i uspomena kao najvrijednije drangulije od mesinga, iscrtane bojom krvi. Takve su te Velike Ljubavi. Ti nisi jedan od takvih. A bio si Ljubav. 

Bili smo. Ostao si moje veliko čudo i dom. Uvijek je pored tebe mirisalo na dom. I tvoj zagrljaj je uvijek bio kao predah umojim uzburkanim talasima života. Nadam se da si popio ono vino koje sam ti kupila jednog ovavog datuma dok sam se iskradala da te ne probudim, dok su naša jutra još uvijek bila naša. Mr Right. Tako smo te zvali. 

I zašto uopšte danas mislim o tebi a ne o onom svom parčetu srca koje je zakucalo, kad sam pobjegla od tebe i tvog rođendana. Kad sam stvorila sebi novi rođendan, i smrtnu kazu. Potpisala oboje krvlju i zagrizla u dušu. Danas nije trebalo da bude dan o tebi. 

Nadam se da si srećan. Vjerujem u to, jer ti ne umiješ biti ništa drugo. Vjerujem da si danas uspio tamo gdje smo mi zapeli. U meni je za nama ostala samo žal. Ostao si ljubav u mojim očima jer si bio divno proljeće koje sam srela na putu za radost. Ostao si bitan, eto baš zato jer te godinama nisam srela, jer ćutimo i pravimo zaobilaznice oko koraka, da se ne upletemo, da nas život ne spoji. Bolje za nas. Nismo mi bili kao obični ljudi. 

Rođendan je, i tebi i njemu, i... Stavljam četiri svijeće u prozor da tamo u sumrak osvijetlim put do neba. Možda mi dođe u snove i onaj čiji rođendan samo ja pamtim. Jer je ostao nerođen. 

Rođendan ti je. Tebi i još jednom čovjeku koji je bio Moja Velika Ljubav. I veliki je čovjek. I voli me. Onako kako se uspomene vole. A ti...

Šta da radim kad mi nedostaješ?

Kasni neki sat. Tijana sa njenom Reset pjesmom me kida na repeat. Srce me kida za Njim. O Njemu ne pišem. O Njemu ne mislim. O Njemu ne sanjam. Ništa ne radim, samo ćutim. To najljepše znam da radim kad smo Mi u pitanju. Jer ćutanjem se branim od srca. Od kraha. 

Nije pametno? Znam. 

Ali ne smijem drugačije. Jer ako kažem koliko mi pod kožom stanuje neće ostati ništa od mene, sva ću se u ljubav pretvoriti i nedostajaće mi a ne želim. Ne mogu. 

Možda i ne smijem. 

U meni su se načele bitke, i ratovi neki prošli su izvirili iz zastava koje sam davno pobola u zemlju srama. Zaćutala sam i ne umijem da udahnem, ne umijem da se nasmijem, da kažem Volim te. Ne umijem ništa osim da nedostajem. Da mi nedostaje. Ne smijem ništa osim da gledam zvijezde, planiram karijeru, neke korake koje možda nikad neću napraviti. Ne smijem da mislim o Njemu, a još manje da pišem. Jer kako ću onda se spustiti u krevet prazan, i kako ću onda večeru praviti za jedno. Kako ću sanjati u jednini a tamo negdje na drugoj stran svijeta je On kojeg volim, koji kaže da me voli. 

Kaže. Možda i misli tako. Osjeća. Znam da je ljubav postojala dok smo bili skupa. Znam da je disao za mene. Ali sad, kad kilometri pletu tragove između nas i kad su vremenske zone izmijšane poput martinija, ne mogu da dozvolim sebi da se i ja upletem u misli. Da pišem o toj ljubavi koja bi trebalo da pobijedi rase i kulture i kilometre i u kojoj ću ja biti pobjednik, a nešto mi u stomaku govori da ćemo oboje biti samo veliki gubitnici koji su se nadali najboljem. Možda smo samo idealisti koji ne smiju da priznaju da je previše svega što ne treba osim nas koji trebamo. Ne znam. 

Ne znam ni zašto me večeras Tijana rastura pa pišem o Njemu koji nije tu, koji nikad ovo neće pročitati ni na jednom jeziku. Možda nekad, ako uspijemo. Ne očekujem snovi da mi padnu u krilo. Volim ga, taj jedan neotupivi dio mene će ga uvijek voljeti kao što volim sve te Velike Ljubavi mog Minijaturnog života. Ali ćutim. 

Uvezala sam ruke, utopila usne u meso, zatvorila oči da ne osjećam mirise. I ćutim. Ne mislim o Njemu. Mislim samo o sebi, o sretnim trenucima koje imam. Dišem i postojim. Čitam. Radim na svemu osim na srcu. A bojim se sve će se zaustaviti ako mi se srce rasprsne u komade nakon što se oboje probudimo iz nemogućih snova. Plaše me ajkule i nemani koje smo postavili između nas. Snovi i ambicije, i ti jebeni kilometri koji se uvijek uvuku u prave ljubavi. I uvijek je neko pogrešno vrijeme. 

Možda moj sat ide unazad, ili kasni, ili nešto nije u redu. Ili je možda sa svjietom sve u potpunom haosu a ja sam ta koja je u redu. Možda je sve bolje samo da ne završim opustošena još jednom. A neodstaje mi. (Tras!) Od sto. Čaša u komade. Sklanjam slike tamo gdje ih ne mogu vidjeti tako često. Otpijam gutljaj vina i ćutim. 

Još jedna noć. Sutra ću se opet zakopati u priče, u život, u porjekte, u neke nove ideje. 

Samo da noć prođe. 

Samo da prestane da nedostaje.

Jer ti nikad nisi bio pola čovjeka!

Konstelacije zvijezda kad sam rođena su bile pijane. Možda su čak i bile pod nekim čudnim uticajem i pod krivim uglom. Ne znam. Znam da naprosto u meni ključaju krvlju uzavrele oluje. U meni srce gladno da voli. U meni duša željna čovjeka, ljudskosti, razuma. Ne znam gdje rastu ti ljudi koji umiju da izađu iz uloge žrtve, koji umiju da razgovaraju bez osiclacija u glasu. Gdje ima tih ljudi koji znaju da vole? Ima li neko da ih uvozi, evo ja ću da platim carinu, samo ih dovedite pa da imam s kim progovoriti k'o čovjek, k'o žena. 

Svijet je postao čudno mjesto. I ja zajedno sa svijetom. Do prije par godina bila sam i ja raštimovani oblak neuparen sa periodnim sistemom ljudi. Bila sam i ja neko ko je srce krio u starim cipelama, prepuna ožiljaka koji su uvijek krvarili nesposobni da zacijele. Tražila sam utjehu u ljudima, ljubav u zagrljajima, mir upoljupcima, tražila sam ljude u ženama i prijatelje u muškarcima. Tražila sam sve ono što je jednoj osobi na ovoj planeti potrebno da prezdravi, da postoji. Ili je to bilo ono što su mi drugi prodavali kao potrebno. A ja sam nasjedala kao i svi drugi. 

Prošle su godine. Bila sam psihički zakržljali instrument svoje ličnosti, vjerovala sam da mora da postoji više od toga, da mora da postoji svrha, nešto više od onog što su mi kao "istinu" podvaljivali svi ti nesposobni ljudi. Nisu me umjeli voljeti. Znam sad. Nisu ni umjeli, ni smjeli, i zasigurno znam da sam bila uzrok nesanice mnogim noćima onima koji su mi život udahnuli. Znam da su brinuli kako sam ispala tako naopaka. U njihovim očima i jesam. Još uvijek me sve tetke i strine i mnogobrojna radoznala lica gledaju izokrenuto jer eto, gnijezdo nemam, čovjeka nemam, djece nemam, ni mački više nemam. Samo te svoje knjige i maštarije i neke suvisle želje koje se roje u glavi. Imam neke čizme koje su gladne koraka i pasoš još uvijek nepopunjen pečatima. Brinu se za moj penzioni staž, i hoću li uspjeti da nađem posao sad kad sam na kopno stala. Dajte zečije šapice i bijeli luk, pospite je solju i biberom da opet ne odleti ova ptica sanjalica. 

A ja sam konačno naučila osmijeh da razvučem kao ono majka nekad tijesto za pitu. Naučila sam da vjerujem i da se ne stidim. Ne stidim se svojih ljubavi, svojih potreba, svojih odluka i ne stidim se svojih osjećaja. Odavno sam shvatila da muškarac ne mora da ima dobar auto i još veći ego, i da žena ne mora da ima push up bra da bi bila primjećena. Vjeruj mi, ako zračiš iskrenošću, radošću, i ljubavlju, bićeš primjećena pa taman i da se u džak od krompira obučeš. I ja sam nekad živjela lažne morale i vjerovala da ću biti kompletna ličnost samo ako pored sebe imam muškarca koji će da me voli, ili bar da laže da me voli. Prošla sam svoje krugove pakla i nije mi bilo lako da izađem iz njih. Sama sam ih stvorila, ali sam ih i sama uništila. 

Danas znam - cijeli život sam tražila samo jednu osobu. Sebe! 

Jer jesam dovoljna. 

Jer jesam žena. 

Jer jesam ljubav. 

Jer jesam čovjek. 

Koliko me samo osakatilo društvo u kom sam odrastala i porodica u kojoj sam disala, koliko su me ubjeđivali da znaju šta je najbolje za mene a ni za sebe nisu umjeli da se izbore. Ne krivim ih, danas znam da oni ne snose odgovornost jer ni sami nisu znali šta rade. I oprostila sam im. Jedne noći na burnom okeanu, oprostila sam svima što su mi nametali svoje želje i još važnije, oprostila sam sebi što sam dozvolila da mi ih nametnu. Što sam toliko jako željela da im vjerujem da bih oslobodila sebe odgovornosti. Možda sam željela da imam nekog drugog da okrivim. Nekog drugog osim sebe. 

Danas znam - ja jesam odgovorna. 

I zato sam oprostila. Sebi a i drugima. Oprosti i ti. Oprosti i udahni, Živi svoj život po svojim mjerilima. Nemoj da se stidiš svojih emocija i nemoj da se zavaravaš da je popularnost bitna. Pusti instagram živote ljudi koji zarađuju od takvih kao ti. Živi svoj život. Pravi svoje fotografije umjesto da lajkaš tuđe. Lajkaj svoj život i sutra nemoj da žailiš za izgubljenim šansama. Nemoj da žališ za svojim izborima. Danas je najbolji dan tvog života. 

Vjeruj u to. U sebe. Ne plaši se da ostvariš svoje snove. 

Ne plaši se svoje ljubavi. 

I još nešto, prije nego odem da zagrlim klupko sreće i odazovem se na titulu tetke. Ne pitaj se da li si dovoljan za nekog. Treba da budeš dovoljan za sebe! 

Nikad ti nije bila potrebna druga polovina! Jer ti jesi cijeli svijet! Svoj cijeli svijet! Cijelo srce. 

Jesi i ne daj da te uvjere u suprotno oni koji sebe smatraju polovinama i rasparčanim dušama.

Šta te plaši ovog ljeta jesenjeg?

Još jedan raštimovan dan. Još jedna nakrivljena jesen sa svojim presahlim kišama i umiljatim suncem. Još jednom pusto srce i još jedna jesen. I opet ja na pragu nekih promjena za koje ni sama ne znam jesu li ispravne. Možda čak i po prvi put u životu ne razmišljam da li je nešto ispravno. Kompas u grudima pokazuje na zeleno i stopala sama okreću smjer. Srce mi kaže da je u redu, i da ne brinem. I nasmijem se. Nasmijem se jer koliko juče sam bila potpuno rasparena i izgubljena u geografskim kartama, pitanjima i planovima za koje nikad nisam imala hrabrosti da ih ostvarim. Sad mi je jasno, nisam ja za korijenje rođena. Nisam ja za zemlju zakovana. Meni su krila na rođenju bila uvezana da zaboravim da sam nebo. I zenice su mi bile naviknute na mrak društvenih normi, a ruke bile ograničene na zagrljaj u jednoj veličini. 

Odrasla sam. Juče sam vjerovala da je bilo prerano. Danas znam da je bilo taman na vrijeme da otvorim oči i ugasim mrak. Danas znam da su sve te preplašene dječije noći, da su sve te želje od kojih sam razočarano odustajala bile prave odluke koje su me dovele do žene kakva sam danas. Do djeteta kakvo sam sad. 

Svijet je jedno veliko mjesto upakovano u strah. Ljudi se još uvijek plaše, još uvijek postoje oni koji bi da nas kontrolišu, da nam programiraju misli, da nam predvide ponašanje, da stvore obrasce razmišljanja. Još uvijek pokušavaju da nam oduzmu slobodu izbora s kojom smo svi rođeni. Još uvijek nam kažu da je sramota voljeti više od jednom, da je sramota zagrliti i zaplakati, ne daj bože da se raspadneš i pokažeš da si slab, da si ljudsko biće, da imaš srce. Nipošto. 

A evo, ja ti priznajem, jednom su me ostavili oni koji su mi život udahnuli. Jednom su mi šamar opalili oni koji su mi dnk kao porodicu podvalili. Jednom su me neki muškarci lagali. Prijateljice su me prodavale za neke sitne novce. Neki su bili uplašeni od moje brutalne iskrenosti. Postoji i taj jedan koji me voli više od svega na svijetu, on je ja i ja sam on, ali strah je nekako uvijek bio jači. Možda strah od osude, možda strah od ljubavi, možda je ipak bilo najbolje ovako jer samo takve ljubavi se cijeli život pamte. Ma jebeš to, pamte se sve ljubavi. Bila je i ta jedna noć kad je čovjek plakao jer ne smije da me voli. i bila je ta neka strast, želja od koje se gorelo. 

Čovječe, ženo, i ja sam odrasla u radničkoj klasi, u pokušaju da ispunim očekivanja roditelja, da budem ono što su oni željeli, ali nisam umjela. Nikad se na mene nisu nakalemile religije, ni patriotizam, ni predrasude. U meni je oduvijek klijala biljka zvana život. U meni je oduvijek rasla sloboda. U meni je oduvijek bila rođena ljubav. 

Ne plašim se danas. Ni života, ni novca, ni ljubavi, ni požude, ni pasa. Ponekad se uplašim od ljudi. Ponekad samo zatvorim oči i pomislim da sam prezrela za ovaj vijek. I udahnem. I nasmijem se. I zahvalim se jer imam šansu da živim ovo ludo jesenje ljeto, jer imam šansu da učim biti bolja svakog dana. Jer imam tebe. Jer još uvijek vjerujem da smo jednaki. 

Dolazi novembar. Rođendani. 

Dani kad mi nedostaju ljubavi, zagrljaji. 

Kad mi nedostaju poljupci. 

Dolazi jesen. Možda i zima. 

Ja ću u sebi još uvijek grliti ljeto. 

A kome ćeš ti pružiti ruke ove zime?

Jer eto ipak, desio mi se život

Ne pišem ovih dana. Klizi mi oktobar kroz kosu i ne osjećam kako izmiče a već su neki dani došli da se grizem sa sjećanjima i da se rvem sa nemanima. Dođu tako neki dani, jesenji, olinjali, mirišu na trulež i lišće, na kiše u stomaku i zaćutim. Nestanem u sivilu. Nestanem u sebi. Meni je uvijek to vrijeme za odluke, uvijek mi je za odlaske, uvijek mi je za ono Ispočetka. Možda sam zaista kosmički predodređena da budem poput oluje. Možda je neka karma se prikačila na mene i zatrovala me životom. I trebale su mi godine da to shvatim, da to otkrijem, da prihvatim ovu moju krv uzburkalu i poljubim dlanove. Trebale su mi godine da prihvatim sebe.

Znaš, stalno ti pišem o tom obaranju ruke sa samom sobom. O uklesanim danima tuge kad su se lomili odjeci na mojim leđima. Trebale su mi godine da razumijem promašeno djetinjstvo, i još toliko da shvatim izgubljene tinejdžerske dane. Trebalo mi je vrijeme da razumijem ovu moju divlju krv i to što me jednostavno niko nije razumio. Mislila sam da je u meni kvar. Oduvijek sam mislila da sam rođena sa nekom fabričkom greškom, da se tu nešto nije primilo. O i te kako se nije primilo. Nije ni trebalo. 

Danas sam na nekim novim skretnicama, Vozim se u tom zarđalom vagonu života i uprkos tome što mi je bankovni račun hakovan, i što mi je djetinjstvo ispalo iz ruku, i što sam se borila sa depresijom, i uprkos najvećim gubicima ličnosti... Ma uprkos svemu što sam prošla, danas sam sebe zatekla nasmijanu, i rasterećenu životom. Zatekla sam sebe kako mirišem na najbolje drugarice, na velike odluke, još mi karipsko more sija u očima, još postoje Oni Neki Posebni Muškarci koje volim, i postoje oni koji vole mene cijelom svojom dušom. 

Odabrala sam jednom da budem srećna. Odabrala sam da vjerujem da je taj čičak netrpeljivosti koji mi se zakačio na rođenju zapravo nešto najdragocjenije što imam. Ta drugačijost, ta štrčavost. To sam što jesam i takva sam najbolja. Put sam birala onako kako sam umjela i svi moji nervni slomovi su moja snaga sa kojom sam danas poput planine nesalomiva. Odabrala sam biti to što jesam. Odabrala sam da me ne boli samoća jer nisam usamljena, da me ne muči sjeta jer nisam tužna i možda najbitnije, da me ne muče uspomene jer to su samo sjećanja. To je ono što je bilo. To nije ono što ću biti. 

Loše stvari se moraju dešavati kao protivteža ljepoti i onim sretnim momentima. Loši ljudi će postojati čak i na najsretijim događajima. Ali ja im više ne dam moć. Oprostila sam sjećanja na izvađeno srce iz grudi i na nikad postavljeno pitanje "Kako si?". Oprostila sam uvrede i bičevanje riječima. Oprostila sam i svoje suze i osjećaj krivice, i ono kad sam vjerovala da nisam vrijedna. Oprostila sam ostavljanja i prigrlila sam sebe kao ženu i kao čovjeka koji je učio život onako kako je znao. 

Nekad puzeći, nekad na koljenima, ali uvijek sam ustajala. I uvijek ću. 

I idu sad neki datumi, rođendani, sjećanja na koja nisam ni malo ponosna. Idu neki dani kad bih da se zatvorim u četiri zida i pokrijem po srcu i ne ustanem iz kreveta. Da otplačem još malo i predahnem. Idu u koloni sa neisplakanim snovima i zamrlim pjesmama. Idu - dođavola!
Nasmijaću se prvi put na to parče fotografije na kojem je nacrtano srce i reći ću molitvu u kojoj će biti samo jedna riječ. Hvala!

Hvala što sam danas to što jesam, srećna iako iskrzana, potpuna iako polupana, ničija i potpuno svoja. Ponosna sam na svoje sunovrate jer sam ipak doticala visine. I nasmijaću se opet uprkos kamenju za koje zapnem i trnju na koje se ogrebem.

Jer znaš, potpuno je u redu što mi se desio život. 

I tebi je.

Jednog od tih dana sam skočila u nebo

Eto, opet sam juče naišla na trn kao nekad. Opet sam se ogrebala i očekivala sam da mi vrisak potrči ka grlu. Očekivala sam opet da ću slomiti jedan dio sebe, jer to trnje je uvijek bilo otrovno. To me trnje koštalo radosti života. Potekla je krv i nije mirisala na sram. Potekla je i bila je to samo krv. Nekoliko kapi. I nije boljelo. Riječi su pronašle put do mog grla i nisu zapele u koščatoj ekstazi. Kad sam se to ponovo rodila a da nisam ni primjetila? 

Ne volim gnijezda da pravim. Ne volim, otkad sam svako koje sam počela graditi napustila i otišla. Jer takva sam rođena. Sa vjetrom u tabanima i vatrom u kosi, sa vodom u venama i maglom u očima. Ne bih mogla biti drugačija. Ne volim da puštam korijenje iako sam ponekad toliko umorna od snova o toj jednoj kolibi negdje usred šume, sa baštom, mačkama, knjgama i mirom. Možda jednog dana pronađem to skrovište od svijeta. Za sad će i ovo poslužiti. Ovaj ćošak planete u koji se uvijek nekako vratim da predahnem. I umrem. Uvijek sam ovde umirala i odavde odlazila ranjena, polupana, osakaćena. Bila sam uvijek zgažena, odbačena, bila sam tužna i sve je boljelo. 

Eto juče, opet sam nagazila na neviđeno i nije bilo eksplozije. Nije bilo moje krvi raznijete. Udahnula sam i pogledala u svoje oči i tamo je i dalje kucao život. Jesam li to odrasla? Ili sam izgubila sve one mačje živote i sad, kad nemam šta izgubiti, sad sam rekla da je u redu. U redu je što ste me gurnuli ka minskom polju mojih nadanja, u redu je i što ste zažmurili. Evo me, živa sam. I ne bolite me više. Ne bole me više tuge, ne bole me više riječi ni prećutani zagrljaji. Utihnule su buntovničke oluje i ostala je samo mirna površina moje rijeke, i moja rakovska kućica prazna. Da se u nju povučem samo pred snove. 

Odrasla sam, djelimično. I sakrila sam se u svoje oblake, tražila sam grešku koja se sigurno potkrala. Zašto dovraga nisam raznešena opet? Zavirila sam u sve knjige koje su ostavile tragove, liznula sam krv koja se skorela ali nije bila otrovna. I u jednom trenutku tog ćutanja shvatila sam da sam ne tako davno, na nekom svjetskom moru, sjedila sa sjećanjem u rukama i uradila nezamislivo. Oprostila sam. 

Oprostila sam svima i oprostila sam sve. I nepitanja i nepozive i nemanje i neznanje. Oprostila sam suze i psovke i svađe i tuge. Oprostila sam i sebi cijelu tu bukinju emocija i svo trnje koje sam spalila i posijala iza sebe svaki put kad sam odlazila. I tada su negdje potekle suze kojih tako dugo nisam imala. Zato sad nisam umrla. Jer i taj trn na koji sam nagazila juče samo je bio neznanje. Oprostila sam a nisam im rekla. Možda i ne moram. Možda je dovoljno da ipak ponekad svratim ovde na predah. Možda isto toliko često koliko sam ranije odlazila. 

Kome ćeš ti oprostiti danas?

Vrijeme je za moju karmu

Ne zaboravi me. Onog trenuka kad smjestim svoje kofere i okrenem se da te poslednji put pomilujem po obrazu, kažem ti da se čuvaš, i progutam suze, nemoj se smijati. Nemoj mi reći da me voliš, da ću ti nedostajati. Nemoj me grliti najjače. Pusti me kao da sam umorni list koji pada sa uvele grane u opustošenu jesen svog života. Pusti me i ne zaboravi me. 

Sačuvaj moje osmijehe u džepovima koje sam napravila u tvom sjećanju. Sačuvaj moje poglede u zadnjem dijelu misli pred spavanje. Sačuvaj moje trepavice koje sam skuplljala danima i ostavila ti ih u džepu košulje da poneseš moje želje sa sobom. Da ostanem bez njih kao što ću i bez tebe vremenom. Moraće tako. Vrijeme je za moju karmu. Sačuvaj zato moje ugasle zvijezde iz očiju kao uspomenu na tamne noći u kojima nisam spavala, u noćima u kojima sam učila tvoj lik da ga doživotno urežem u svoje zenice. Da te pamtim. Sačuvaj moje mirise koje sam ostavila u tvojoj koži, da jednom kad uzdahneš u snu osjetim da si pomislio na mene. Sačuvaj i ne zaboravi me. 

Ja sam preživjela mnogo gore rastanke dušo moja, i od nekih se još uvijek oporavljam. Preživjela sam i mnogo gora ostavljanja, bezlična i sramna. I mnogo toga o čemu ti nikad nisam pričala jer ti ne bi shvatio. Ti si odrastao u drugačijem svijetu od mog i ne bi shvatio ni djelić onoga što je ugravirano u moju kožu. Ali ostala sam jaka svaki put. Svaki put sam ustala. Ovaj put neću ni pasti. Ostaću uspravna i nasmijana dok te budem gledala sa zadnjeg sjedišta taksija koji će me odvesti nazad svijetu iz kojeg sam zakoračila. Biću zahvalna što si me volio. Jer bila je to nemjerljiva ljubav u kojoj sam se izgubila da bih pronašla sebe. Ne brini se. Samo mi mahni u znak pozdrava i ne zaboravi me. 

Biće mnogo tužnih noći. Biće onih noći kad druge oči neće imati ništa moje, i kad drugi smijeh neće imati ništa tvoje, i ništa od svega toga neće biti naše. Biće možda i psovki. I zamišljenog gledanja u daljinu. Svega će biti, osim nas. Mi ćemo možda prestati da postojimo. Ali i tada me ne zaboravi. Pričaj me kao bajku koja se desila nekom drugom. Spomeni me kao najljepše ime koje si čuo. Otvori neki zaključani folder u telefonu i prelistaj naše slike. Pošalji mi poruku da ti nedostajem ali da si srećan. I ne zaboravi me. 

Doći će dani kad će sve ličiti na nas. Doći će dan kad ću jednom hodati tom zemljom koju voliš i sjetiću se tebe. Možda ćemo i sjesti jedno naspram drugog, ja sa mnogo više bijelih vlasi u kosi nego sad, ti sa istim demonskim sjajem škorpije u očima. Možda ćemo se okrznuti dlanovima. Možda te poželim opet. Možda se Ljubav opet poigra sa nama, ko zna. Možda će do tebe dolaziti poruke koje budem slala po svakom uvelom maslačku. Možda i neke zvijezde padnu u tvoje naručje. Doći će noći kad ću možda grebati noktima po zidu željeći da si tu, da slušam tvoje disanje. Možda ću zatvoriti oči i naučiti da spavam. Možda ćeš i ti jednom sanjati nas. Sanjaj dušo, i ne zaboravi me. 

Jer ako me ti zaboraviš umrijeće u meni sve pjesme i sve laste će izgubiti svoja gnijezda. Sunce će biti za nijansu tamnije i u meni će ostati odjek mjeseca. I ako te više nikad ne sretnem biću u redu. Biću srećna onom srećom koju si ti želio za mene. Za one neodsanjane snove. Biću ono što si maštao o meni, i svakog dana sjetiću se nas. Sjetiću se Bajke i Snova. I svaki dodir vjetra koji osjetiš biće moj uzdah, biće moj šapat da mi nedostaješ. Samo me ne zaboravi.

Kad jednom pođem a poći ću

Rasparala sam srce po svim šavovima koje sam uspjela da nađem. A mnogo ih je. Rasparala sam i dušu na rite, uklonila zakrpe i istresla suze iz japanki da neka slučajno ne ostane. Počupala sam trepavice da ni jedna više ne može da otpadne sa željom o Tebi. O Nama koji smo to bili u snovima koji su zapeli negdje među moje jastuke. Budalasti snovi, zalutali, pijani. Baš kao i ja. 

Jednom ću ti reći zašto sam glas iskidala na oštricama mačeva koje sam gutala da ne progovrim, da mi ni jedno Volim Te ne pobjegne sa usana, nikad više. Jednom ću ti reći zašto su mi se oči obojile u mutno i gdje je nestao otkucaj srca. Jednom. Ne danas. 

Danas ću te još uvijek zagrliti kao da ćeš zauvijek ostati Moj. Danas ću te poljubiti u čelo, i priviti se uz tebe kao da si i dalje moja ljubav a ne stradanje. Danas ću još pružiti ruku da te nehajno dodirnem, kao da ćeš već sutra nestati. I hoćeš. I tada ću zaćutati. Predaću te vremenu. Predaću te snovima. Položiću oružje, i zaklete straže, i bijelu zastavu uviti u riječi, da se predam. Da odustanem. 

Nikako mi nismo mogli biti više od snova, i nikako ja nisam mogla biti više od želje na tvojim usnama. Zanijemiću i sklopiti oči kad se detonacije oglase. Kad se još jednom svijet sruši jer nije dobro izgledao. Može to bolje. Zaslužujemo bolje. Nije to ni bila zemlja za nas. 

Nemoj da brineš. Ja ću i dalje bti živa. I dalje ću se strpljivo probijati korz namete života, i kasniću na neke Prave Sastanke, i sigurno uvijek pronalaziti Pogrešna Skretanja, ali i dalje ću biti živa. Neću odustati. Ali neću ni zaboraviti kako ti je koža mrisala na kiši, i kako ti je osmijeh blistao u očima, i kako te nerviralo moje veganstvo, i kako si volio moje snove. Neću zaboravti i sigurno ću se napiti toliko puta koliko sam ti rekla da te Volim, i sigurno ću pored nekog zaćutati kad ti osjetim dah na leđima a Taj Jadni Neko neće znati šta se desilo. Neće i niko ne treba da zna koliko sam te samo čekala i koliko si me bolio. Niko neće znati ni koliko si bio lud za mnom a ništa nisi umio da uradiš sa tom ljubavlju osim da me pustiš da se strmoglavim sa svim svojim polupanim maštama u džepovima. Tako je najbolje za nas. 

Možda ću jednom nekad opet izgovoriti Volim te nekom ko će me čuti, ko će željeti da me zagrli kad zaćutim, i ko će čekati da prva zaspim pa da me čuva. Možda ću nekad opet umjeti da zavolim oči i smijeh i možda ću nekad opet plesati. I pomisliću na tebe. Svaki put. Svakog dana. Možda ću te opsovati. Sačuvati tvoju sliku negdje u dnevnicima. Možda ćemo pisati poruke jedno drugom i hvaliti se fotografijama naše nerođene djece. Možda... 

Čuvaću te u sebi za sve dane koji dolaze, i nemoj me kriviti ako jednom utonem u san bez snova i bez putokaza za tebe. Nemoj me kriviti za tišine i ugasle zvijezde. Trebaće mi hrabrosti za novi život, za nove trepavice, za nove šavove. Trebaće mi mnogo više mene nego što ću imati kad jednom opet sa perona odletim prva. Trebaće mi cijeli život da prestanem da sanjam drugačije boje. Srešćemo se, znam. Jednom. Nećeš me prepoznati. A ja ću samo progutati srce i otkoračati. Jer bolje je tako. Za nas. Za djecu nerođenu i snove ugasle. Bolje je. Pust da vjerujem u to.

Kad ljubav nije dovoljna

Volim te. Toliko puta izgovoreno i napisano. Toliko puta odglumljeno i izlizano. A opet najsnažnije što može opisati eho u usamljenoj noći. I sve stane u te dvije riječi. Volim te. Zbog svega što nisi, zbog onog što jesi, zbog onog što ja jesam, i još ponajmanje zbog onog što želim biti. Za tebe. Za nas. Za svoje srce. Za ono koje nemam. A želim. Puno više od onog što sam uradila. I volim te. 

Gledam u mrak i disanje me proganja. Tišina me posjeduje. Misli mi stoje zaleđene u tom jednom trenutku kad izgovoriš te dvije riječi. I smrznem se. Smrzne mi se svaka kap krvi u tijelu. Srce prestane da kuca i znam, u nekj od tih tišina će se sigurno rasprsnuti poput najveće detonacije. Jer Volim te nije dovoljno. Jer ljubav nekad nije dovoljna. Toliko se plašim nve zore u kojoj to mjesto na jastuku neće biti tvoje. Toliko se plašim zore u kojoj mi neće mirisati tvoja koža i znam, zaboraviću ukus usana, i miris vina. I zaboraviću te dvije riječi. I plašim se. 

Znaš, dati srce je lako. Toliko je lako voljeti drugo biće. Toliko je lako otvoriti dušu i vjerovati. Prepustiti se. Željeti veće snove i šire osmijehe. Toliko je lako voljeti da pomisliš da bi zbog ljubavi mogao da uradiš bilo šta. Ja bih mogla. Ne i ti. Jer ljubav nije definicija koju moraš da naučiš i slijepo je slijediš. Ljubav je srce a to je mnogo više od riječi. A ja ne mogu bez srca da te volim. Ne smijem. 

Plaše me usamjene noći. Plaše me dani koji dolaze i oni koji su prošli. Plaše me uspomene. Sve me plaši. Život bol. Radost. Koraci. Disanje. Samo moje postojanje me plaši jer našto svemu to bez ljubavi. Čemu ako su ruke prazne, i ako te na kraju dana ne pomiluju trepavice i zagrle usne. Čemu sve to ako je doručak samo hrana, i ako je nebo samo plavo. Nikad neću biti sa ovog svijeta, i sada to jasno vidim. Jer ljubav više nije samo reći Volim te. Ljubav nije dovoljna. Potrebno je hrabrosti. Potrebno je vjere. Potrebo je života a ja ga nemam. Ubile su me te svije riječi previše puta ponovljene. 

Udahnuću jedne zore. Upaliću svijetlot u očima i prognaću mrak. Jednom ću ponovo biti cijela i neće mi smetati otucaji srca u praznoj krletci. Neće mi smetati tišina i nesnosna praznina u grudima. Jednom ću naučiti kako da budem živa bez straha. I bez riječi Volim te. Neće mi biti potrebne. Jer živjeću život bez riječi. Imaću srce u grudima. I tada će biti dovoljno. Jednom.

Kad jedno se sretnemo opet

Srešću te opet jednom, kad se utišaju oluje i uragani na morima. Bićeš još jednom moja zvijezda vodilja, moje utočište i moja podsvjesna molitva. Bićeš još jednom srce koje kuca u grudima i niko mi neće moći osporiti pravo na tebe jer čekala sam te. Godinama. Životima. Čekala sam te i kad su se svijetovi rušili. Čekala sam te kao dijete novogodišinju želju, da mi se ostvariš, da me zagrliš. Da još jednom u životu potonem u tvoj miris i da budem ponovo opijena životom. 

Srešću te još jednom bar. Na vrijeme. U pravom trenutku, kad srce bude spremno da te voli. Jer sad nisam bila spremna. Nisam bila spremna na ljubav koju si mi poklonio. Ni na ljubav koja se probudila u meni. Tako se voljelo samo u bajkama. Tako se voljelo u legendama. Tako se zapravo možda nikad nije ni voljelo. Jer znaš, prije tebe je postojala ljubav, ali je uvijek nedostajalo nešto. Nekad ruka, nekad zagrljaj. Nekad ja. Nekad oboje. Srce je falilo najviše. A sad, sad mi samo fali vremena. Fali mi da ostanem pored tebe. Fali mi da te ne zaboravim. 

Ostavili smo tragove u pijesku, uspomenu da smo koračali tuda, da smo se ržali za ruke, smijali se i lovili školjkama boje. Ostavili smo uzdahe na zidu umjesto zamišljenih zvijezda i sakrila sam suze govoreći da me talas poljubio u zenice sa previše soli. Sakrila sam i želje u džepove znajući da će se rasuti iza mene dok budem koračala pored tebe. Znam, nikad se više tako neće voljei, čeznutljivo i sa primjesom snova koje smo razmazali ispod trepavica maštajići o nekoj usnuloj djeci. Za mene su bila živa, za tebe možda ipak samo mašta. Jer ti si samo za more rođen. 

Srešću te ipak, samo još jednom. Još samo jedan pogled na tvoje zalutale nemire koje sputavaš u krvi. Još samo jedn osmijeh da osjetim na koži, da me opet nespretno poljubiš i okrzneš jezikom po nosu. Da me stegneš i obaviješ rukama k'o lijana, da me ne pustiš, da me sa sobompod talase povedeš. Da pored tebe izdahnem. Sve one velike ljubavi prije tebe koje su me rastavljale, koje su me učile, koje jesu bile ljubavi samo sa moje strane, bile su samo sjene i nagovještaji oluje koju si donio sa sobom tog aprilskog jutra na putu preko okeana. Jer znaš, svako može umrijeti riječima za tebe, ali neće svako dijeliti sebe sa tobom. Neće ti se svako cijeli dati kao što smo se mi dali. A dali smo sve. 

U daljini čujem samotne vile i jecaje koji se otimaju, i plaši me zvuk gitare koji vuče samoću za sobom. Plaši me zora čiji jauk čujem u daljini kao najavu apoklaipse. Kao najavu dana bez tebe. Dana koje ne znam kako ću disati, ni kako ću postojati u njima. I znam, srešću te opet. Nije važno kad, pronaći ću te. I neću te pustiti. Nikada.

Ponekad se prosto desi previše

Desilo se previše. Prosto je tako. Nakupe se stvari kao trice u džepovima. Nekad se i prepune. Desi se. Džepovi se pocijepaju, krene se rasipati sve iz tebe. Ne možeš da ostaneš hladan. Ne možeš da samo zaćutiš i odmahneš ruukom kao da ti se krv nije istočila. Ja ne mogu. Sve me zaboli. Srce mi stane. Borim se da udahnem. Pluća rastežem, grudi rasparam, trepavice pokidam na so koja se nakupi tu, tik do one tačke gdje se ocrtava bol. Ne mogu. 

U meni prosto zabruji roj stršljenova, otrovnih na pogled. Kičma se pokida i polako odumirem. Treba mi vrijeme za mene. Za onaj iskreni razgovor sa sobom. Lutam ovim hodnicima u kojima sam kao zarobljena lavica, pokušavam pronaći snagu u metalu koji me okružuje, pokušavam se uhvatiti za nebo i oprati bosa stopala u okeanu samo da sperem lutanje. Da sperem gorčinu koja se nataložila. Često se uhvatim kako se smijem lažno nekim ljudima. Srce mi nije na mjestu. I shvatam... Moram da pustim. 

Moram da odmahnem rukom i da vjerujem da i raspadanje znači život. Da i kad se sve pokida, nešto se ipak sastavi. Srce mi dovikuje iz jazbine u koju se skrilo da treba da vjerujem. Da pustim. Da mu otvorim vrata i vratim ga na mjesto. Jer sve mora da bude onako kako sanjamo, onako kako je najbolje za nas. Moram da pustim niti za koje se držim. Moram da konačno izvršim egzorcizam nad strahom. Paralisao me. Jer desilo se previše. 

Ćutim. Ne umijem da sakrijem kad me bole leđa od nagomilanih košmara. Ne umijem da sakrijem kad mi usne ispucaju od leda koji se nagomila ispod kože. Ne umijem da sakrijem ni so koja ostaje iza mojih stopala. Lažem da je od mora, a znam – od suza je. I u redu je.pusti bol da odboluje. Bez brige. Pusti srce da oćuti. Bez straha. Jer našto strah? Život je satkan od predivnih snova, pa čak i najtežih mrakova koji znaju zasijati ljepše nego ijedna zora. 

Plašim se. Priznajem. Plašim se da ću strahom otključati tamnice gdje sam sakrila stare nemani čije me sjene pohode ponekad, u vremenima kad se desi previše. Zaboravim tada na sreću. Zaboravim na ljubav koju imam. Prestanem vjerovati. Kao sada. 

Zastajem ispred ogledala i vidim gomilu propuštenih osmijeha i radosti kako stoje iza mene. Propustila sam ih zbog straha. Zbog nemoći da se ponekad oduprem. A treba živjeti. Disati. Skupljati momente po džepovima a ne kučine koje mi strahovi pokušavaju podvaliti. Treba ljubiti, i vjerovati da je sreća uvijek tu, čak i kad je ne vidim. Tu je. Želim da vjerujem. Želim da se opet smijem, da budem ponovo probuđena. Jer imam ljubav, jer volim, jer živim. Jer nekako sve ipak bude kako treba. 

Spustim ruku na obraz i odahnem. Kažem sebi „Biće u redu“. 

Uvijek bude,

Jednog od ovih života...

Prećuti mi zore kad pobjegnem od tvojih košmara. Moje zvijezde ponekad nisu dovoljne da sačuvaju mrak. Uplaše se trnovitih prevoja na kojim počivaju maštanja i iluzije u koje sam uvila suze kao najljepši poklon za godišnjicu neke nepostojeće krunidbe. Kruna od soli za moje vrane kose, prerano izblijedile od sunca na kojem sam te čekala životima. 

Prećuti mi i noći u kojim se sakrijem u zagrljaj, da udavim slutnje kad nasrnu na mene, kad odbrane popuste. Tužna sam ovih dana. Zbog nekih neizgovorenih stihova koji su se nataložili na dnu mojih stopala, i mirišu na more, na želje, na školjke. Možda tu pjesmu nikad neću napisati ponovo, od nje ću napraviti smotuljak za uzglavlje pod kojim sam ugušila vrisak. Hoće li se ikad oteti iz mog grla, zarobljen kao rijetka vrsta leptira, krila sputanih, paučinom vezenih? Hoću li ikad moći slobodno da vrisnem, da te spomenem bez krvi na usnama? Jer krvarim svakog dana slovima tvog imena, željna tvog daha kao da je to jedini vazduh koji umijem disati, od kojeg se neću otrovati. Jer bila sma toksično otrovana samoćom prije tebe, prije nas. Ako postojimo mi, onda smo sigurno najtužnija parada promašenih godina koje se drže za ruke uplakanih lica zbog propuštenog života najviše. Ne jednog, sigurna sam. Jer hiljadama godina unazad smo postojali i nekako se uvijek promašimo za život, nekad za srce. 

Jednog od ovih života srešću te slobodnog, srešću te kao svog tijela dio, onaj otrgnuti u detonaciji srca kad sam znala da ću ostati uskraćena još jednom za ljubav. 

Prećuti mi snove koje smo sanjali nasukani na život. Prećuti jer tužna sam ovih dana. Pretvaram se da ne znam zašto a svake noći utonem u tugu i pokrijem se trenucima jer to je sve što imam da spakujem u džepove kad još jednom te otrgnu daljinu od mene. Tužna sam jer se plašim da još jednom zagrlim život bez tvojih trepavica koje mi prave hlad dok te upijam u dušu, da te nastanim tamo, svaki tvoj dodir i pogled, miris i osmijeh. Crtam sazvežđa od tvojih prstiju skrojena, da jednom od njih napravim mapu do radosti. Tužna sam i zvog svih zvijezda koje uzalud padaju u zagrljaj mojih želja. Od njih u jednom napraviti kamene zidove i plakaće mojim neslanim suzama svake godine u ponoć punog mjeseca u Škorpiji. 

Tugujem i zato prećuti mi sve što bi me moglo rasplakati jer umorna sam od plašenja, toliko da bih mogla u trenu izdahnuti na tvojim grudima. A ne želim. Želim te još disati, bar još jedan tren, bar još jedan gram života. Jer ne plaši me život već vječnost bez tebe.

A sada me oči ljudske plaše više nego vučije...

Januar. Pada opet snijeg. Ne volim ga. Nikad nisam voljela zimu, ni mraz, ni snijeg, vlagu u vazduhu i u mislima, izmaglicu u očima, prazninu u životu. A zima me podsjeća na to. Podsjeća me na jednoličnosti kojima se ljudi okuju tragajući za neizbježnim porocima koje nam sadašnje društvo interesa servira. Obrišu znoj sa čela od pretvaranja, skinu promrzle cipele kojima gaze kroz život i pokušavaju ugrijati svoje promrzlo srce pored nekog ko je odavno smrznut od pretjerane brobe i očajničkog traženja krivca za svoj propali život, otrgnute snove, izblijedele želje ostavljene ispod neke jelke u ponoć. Želje koje niko nije čuo, niko nije pronašao. Želje koje su gladni vukovi zime rastrgnuli i pojeli, mirisale su na meso, na hranu za dušu za zveri. Mirisale su na očaj. 

Ne volim zimu. Miriše na bijeli očaj koji je pritisnuo ljude koji oko mene koračaju u snoviđenju, kao da su hipnotsani velikom mističnom magijom, kao da ne postoji ništa na svijetu osim njihovih zenica i potrebe da se ima što više, da se skupi što više stvari, kupi što više bespotrebnih drangulija kako bi se ispunili prazni prostori duše, osakaćeni još u djetinjustvu za uspomene. 

Ne volim zimu, posebno ovu koja se gotovo neprimjetno nastanila u ljudima. Životima uskraćeni za ljubav i ne znaju kako krv vri ispod kože, ni kako se zenice zamute od strasti. Zima u ljudima koji nikad nisu voljeli, koje nikad niko nije volio do beskonačnog svemira, koji nikad nisu otkrili tajne prolaze svijesti koji se otvaraju kad se predaš tom slatkom ukusu koji ostave riječi kad skliznu sa usana. Riječi u kojima je nastanjeno ljeto. Rastope se sva sjećanja koja su napisana na pergamentima uvezanim u korice svijesti. Pod tim izgovorenim emocijama se rastope i nokti koji su do juče grebali led života i strugali ga sa zidova postojanja, da napiju umornu dušu. 

Zima iz nekih ljudi nikad neće otići. Neki nikad neće iskoračiti iz leda u koji su se okovali, u koji su ih zatrpali sniježni ljudi kojima ponos teče kroz vene i kojima se srce odavno pretvorilo u prah tog istog papira na koji pokušavaju nakalemiti svoje uspomene, maštarije o ljubavi, i o ljetu, o riječima koje klize sa usana i snijeg pretvaraju u proljeće. 

Neka je nova godina. Neki su novi dani. Plaše li i tebe mogućnosti koje nove zore donose i neizvjesnost koju ti zimsko jutro ostavlja pred vratima kao izgubljeno dijete, bez poruke, bez datuma, bez ishoda. Plaši li i tebe korak u sutra ka morima i beskraju, ka ljubavi koja ima prizvuk vriska? Ili se taj vrisak u meni nastanio umjesto zime? Plaši me pomalo neizvjesnost koja me čeka jer već odavno nisam dijete po godinama, a po izgledu nisam ova starost izlomljena iskustvom i preživljavanjem, ratovima i brodolomima. Plaše me jutra a opet ne pamtim da sam se glasnije smijala i bila srećnija zbog iščekivanja te iste avanture života, tog istog sunca ljubavi. Samo da mi nije zima. Samo da nisam okružena snijegom koji pada sa trepavica ovih ljudi koji su zaledili suze i snove i osmijehe i živote. 

Lakše ću se suočiti sa strahom od sutra nego sa zimom u ljudima. Sa urlikom gladnih vukova koji se hrane umrlim snovima. Tuđim, ne mojim. Ja moje snove ne dam.

Godine se ne broje. One se žive!

Protegao se decembar poput starog olinjalog mačora, umornog od jurnjave za mačkama i dokazivanjem da je vrijedan njihove pažnje. Vrijeme je da se oližu rane, uredi krzno, naoštre kandže i podvuče crta. Životna, ne novogodišnja. 

Ovih dana sam utonula u osmi dio knjige serijala Outlander; utonula sam u maštu i snove; gomila ideja mi se roji u glavi kao uzavreli roj stršljenova. Toliko toga će se desiti u narednom periodu da konstantno cupkam od sreće i od jedvačekanja. Ne želim da svodim račune sa ovom godinom, bila je zaista divna, i zahvalna sam joj na svemu. Na putovanjima, prijateljima, poklonima, zdravlju, novcu, ali iznad svega na V i ljubavi koju sam doživjela. Ne želim da svodim račune jer bi to značilo kraj, a za mene kraj ne postoji. Postoje nove zore, nove šanse i izazovi, pripremaju se nova putovanja (o kojima ću, nadam se, pisati malo više), prave se planovi, poslovni i privatni, ali iznad svega se raste u ljudskom obliku. 

Juče sam završila sa gledanjem serije "Pose" i ostala sam fascinirana i inspirisana za poslednji post ove godine, ovog poslednjeg petka. Radnja serije je smještena u kraj '80-tih prošlog vijeka (kako ovo smiješno zvuči, a čini mi se kao da je juče bilo) i prati LGBT populaciju u vrijeme kada je još uvijek vladalo mišljenje da samo oni mogu dobiti AIDS. Znam, mnogi još uvijek imaju predrasude u glavi prema njima, i možda će me osuditi, opsovati ili misliti koješta, ali ja smatram da sam iznad primitivizma i da se prije svega dijelimo na ljude i neljude, a da je sve ostalo izmišljeno sa ciljem kontrolisanja narodnih masa. Nego, to nije razlog zbog čega se osvrćem baš na ovu seriju. 

Vidiš, ljude je lako osuditi na osnovu boje kože, nacije, religije, seksa, izgleda i sl. Najlakše je uperiti prst, podići kamen i pucati. Ono o čemu se mi, homo sapiensi, razlikujemo od životinja (ili bar želim misliti da se razlikujemo), jeste što se mi vodimo kao svjesna bića. Kao bića koja imaju nešto što se zove Razum. Najlakše je osuditi. Hajde pokušaj razumjeti?! Ti ne možeš znati da li je osoba pored tebe koju sretneš u javnom prevozu u stvari odbačena od strane svoje porodice, ni da li je možda žrtva nasilja, da li je nekad bila silovana. Ne znaš da li ta djevojčica pored tebe u školi možda kod kuće prisustvuje svađama roditelja, ili je možda i nad njom vršeno nasilje u školi. Ne znaš da li se iza nečije arogancije i drskog stava krije ranjena zver koju su svi odbacivali i koja se tim stavom samo štiti, a iza svojih zidova vapi za ljubavlju. Ne znaš da li je tom prolazniku čijoj se garderobi podsmijevaš juče možda umro neko. Toliko toga ne znaš o ljudima koje svakodnevno srećeš i osuđuješ, pa onda, kad ti se desi nešto u životu pitaš se "Zašto meni?". Nemoj se pitati. 

Ja nemam iscrtane japanske obrve i nije mi važan njihov izgled. Imam celulit, i oštećene krajeve kose. Ne patim za modnim trendovima, nisu me nikad zanimali. Ne gledam tv, ne čitam portale, ne pratim dnevnike. Nosim neki svoj stil, i ono što mi je udobno, ne slikam se u toaletima, i nisam vegan zbog mode i trenda. Volim crveni ruž, knjige i mačke. Moja priča je možda priča hiljade njih koji ćute. Meni nije imao ko da pomogne da se izdignem iznad svojih kompleksa i strahova, da pobijedim svoje nesigurnosti i da prihvatim sebe ovakvu kakva jesam. Naučila sam sve to sama. Dugo mi je trebalo. Prihvatila sam sebe drugačiju. zaraženu knjigama umjesto balkanstvom, i to me koštalo mnogo u životu. Bila sam odbačena, bila sam žrtva nasilja, bila sam ostavljena i prevarena, izgubila sam mnoge bitke i ljude, lagali su me i pokušavali mnogi na sve načine da ubiju u meni ovu drugačiju krv koja se primila. Nisu uspjeli. Niko me nije naučio, ali sam danas ponosni pobjednik svojih ratova. Danas me više ni prošlost ne boli. Jer sam prihvatila sebe u potpunosti. A društvo - ma ko te pita. Oni će uvijek prvo osuđivati, jer to im najlakše ide od ruke. Ne plašim se više takvih.

Priznaću ti još nešto, na kraju ove godišnje balade. Nikad nisam nikom pripadala, ni jednoj strani porodice. Uvijek sam bila izuzetak, neko ko živi u snovima, ko previše mašta i ima jezik duži od pruge Beograd - Bar. Jedina sam koja se nije udala jer pored sebe želi muškarca sa intelektom a ne samo sa onim među nogama. Bila sam jedini vojnik na svojoj strani, sa oduvijek brojnijim protivnicima. Ranije mi je to smetalo, boljelo je, željela sam da pripadam bar ovom svom "plemenu", ali ja sam već sa šesnaest morala da zarađujem za sebe, imala sam kompleks niže vrijednosti, i pažnja mi je bila potrebnija od vazduha. Strah od samoće i usamljenosti je uvijek bio jači. Danas, danas sam voljena žena, samostalna, izgrađena, i iako još uvijek ne pripadam nijednom plemenu, danas me to ne boli. Danas znam da je bolje biti sam nego u lošim odnosima po svaku cijenu. Danas znam da porodica i pleme neamju veze sa DNK strukturom, već sa srcem. To što sa nekim dijeliš prezime im ne daje dozvolu da te gaze i odbacuju, jer te niko na ovom svijetu ne posjeduje. Porodica nisu roditelji. Porodica su oni koji su uz tebe bez obzira na sve. To su oni koji te i tri godine kasnije pitaju "Kako si" posle amputacije srca. I oni te ne osuđuju zbog toga ni zbog komšiluka, ni zbog rodbine, ni zbog obraza. 

Sve je to lijepo upakovano u "Pose", i još mnogo više. Shvatiće oni drugačiji. 

A na kraju, šta bih vam mogla poželjeti? 

Prihvatite sebe onakve kakvi jeste bez obzira na okolinu. Ne trebaš biti lijep nikom osim sebi, a i ljepota nisu grudi, silikonske usne, gomila šminke i visoke štikle. Ljepota je skrivena u duši. Da se tvoje misli i tvoja djela mogu vidjeti na tvojoj koži da li bi ti i dalje bilo važno kako izgledaš? Pročitaj "Sliku Dorijana Greja", možda ti bude jasnije. 

Investirajte u sebe a ne u novi auto. U svoje znanje, u svoje sposobnosti. Pronađi ono što voliš, usudi se da rizikuješ, razgazi mozak. Toliko knjiga na svijetu a tako malo ljudi koji su shvatili njihovu vrijednost. 

Pođi na pregled, važnije je od Swarovski nakita i dočeka Nove godine na trgu. Pođi na pregled jer možda tako sebi spasiš život. Možda tako izbjegneš neke ožiljke.

Zavoli sebe, drugi nisu važni. Prigrli ljude koji su prava porodica, ona koja se broji. Reci im da su ti važni, da ih voliš, zagrli ih. 

Vjeruj u ljubav. U onu iskenu i čistu ljubav o kojoj su pjesme opjevane. Postoji kao takva. Upoznala sam je. Doživjela sam je. Živim je sa V. I kad te sretne, daj joj slobodu da bude to što jeste, ne podrezuj joj krila lancima i katancima. Budi lud i zaljubljen u ljubav, i voli, ne zbog sebe ili tog nekog, već voli zbog ljubavi. 

Putuj. Što više. Kuću nećeš ponijeti sa sobom na onu drugu stranu, niti će ti značiti svi automobili i veliki tv. Klubovi i zadimljeni kafići. Batali. Putuj, istražuj, upoznaj sebe i druge. Nije svijet stao u komišjsku baštu, Facebook i Instagram. Vjeruj mi, svijet je mnogo ljepši uživo nego na svim fotošopiranim slikama koje vidiš. 

Oprosti. Sebi prvo. Za sve što nisi znao bolje. Oprosti i drugima jer nisu ni oni znali. Jer nije imao ko da ih nauči. Oprosti i kreni dalje. Nek prošlost ostane iza tebe, nek ostane samo priča. Toliko novih avantura te čeka a ti si zaglavio u prošlosti i analizama. A ako samo podigneš pogled ka suncu vidjećeš da budućnost može biti predivna. Da život može biti divan, ako mu dozvoliš. Ako ne znaš kako, pitaj. Nije sramota. 

Sretno vam dragi moji, ne samo sad, već uvijek, svakog dana !!!!

Sve sam druge voleo tamnom stranom srca

Opet sam u toj fazi kad bih ti pisala najdivnije riječi i kad bih ti dušu pod noge prostrla. U toj sam fazi kad kucam ove taktove i plačem od neke neobuzdane radosti u grudima, ali i nostalgije u krvi. Jer čekajući tebe da me pronađeš ostala sam bez toliko dijelova srca da sam sad poput polupane školjke koja ne zna da li je u stanju da te voli onako kako je maštala da voli nekog... Kad ga nađem.

A nalazila sam ih. Nalazila sam školjke poput mene, prazne olupine bačene na dno mora. I voljela sam ih jer nisam znala za bolje. Voljela sam ih jer mi je bilo potrebno da volim nekog onako kako mene nikad niko nije. Dok nisam srela tebe. Dok nisi udahnuo život u moju krv, i dok me nisi zarazio mirisima i osmijesima. I čekala sam te takvog cijeli moj život, iz bajki te izvlačila, krojila te snovima, krila ti davala, a opet nisam sigurna da ću umjeti da te zadržim, da ti dom sagradim oko svojih polupanih želja. Nisam sigurna da ćeš željeti da ostaneš jer opet – mene niko nikad nije volio cijelim svojim krvotokom. Niko me nije u vene upio i nije me ćutao kao ti što jesi.

I znaš, na kraju, nije ni važno da li ćeš ostati. Nije ni važno da li ćeš me voljeti kao što se vole princeze ili kao što se vole superheroji. Pokazao si mi koje zvijezde treba da sijaju da bih bia srećna. Uzalud sam ih cijelog života tražila po sazvežđima na nebu. U mojim su očima bile i ti si mi ih pokazao. Pokazao si mi da je važno da se smijem životu, da mu trčim u susret a ne da se krijem u svojim tamnicama. Svi oni koji su me loše voljeli dušo, učili su me kako da koračam ka tebi. Bili su moje stranputice koje su od mene pravile stijenu. Ne znam hoću li umjeti da te volim onako kako bih željela, ali znam da si upalio sve moje konstelacije, i ne znam šta ću sa tolikom svjetlošću pod kožom ne znam kako ću taj požar obuzdati ako me ti ne budeš držao za ruku jednog dana. Možda nije ni važno, jer tvoj dlan će zauvijek ostati tetoviran na mojim leđima kao jedina slamka spasa kad se sve oko mene rušilo, kad sam prognana snovima zalutala u tvoje vrijeme.

Da si me samo još malo sačekao, ali u redu je. Oprostila sam ti. I sad dok kucam taktove iz mene erupcije suza kreću u pohode i ne mogu ih zaustaviti. A dušu bih ti pod noge prostrla, otkrila ti sve što je ikad boljelo, i kosti bih ti pokazala jer u njima sam tetovirala tajne. A gdje ću tebe tetovirati ako jednom odeš od mene? U koju tajnu odaju da te spakujem osim u osmijeh da te uvijem. Jer to i jesi. Ti si onaj koji mi osmijeh izvlači na lice u ovim danima kad sam na zgarištu svega što sam nekad bila.

I nije mi važno hoćeš li umjeti da me voliš onako kako sam maštala. Oživio si moje umrle bisere koje sam sahranila duboko u okeanu prastarih očekivanja. A ako to nije ljubav, onda ne znam šta jeste. I sve dok si pored mene, ne plašim se. Opet sam u fazi kad bih pjesme neke krojila iz pohabanih novina i evo me sad dok ponavljam jednu istu pjesmu na najjače, plačem i šapućem mjesecu da ti kaže da te volim. Možda i previše jer ja drugačije ne umijem. Jer to je jedino što znam. Voljeti previše. A mene niko nikad nije volio tako.

Ja sakrivam sebe u sebi

Pun je mjesec u znaku Raka. U mom znaku. Astrološki – potrebno je očistiti stan, baciti stare stvari i napraviti mjesta za nove. U praksi – nije to baš tako jednostavno. Imamo tendenciju da se grčevito držimo upsomena koje nam služe kao izgovor za sve što nismo postigli u žvotu. Za sve što nismo uspjeli. Za sve što je boljelo najlakše je okriviti ljude iz prošlosti. Čovjeku to najbolje ide – pronaći krivca svuda osim u sebi.

Nisam očistila stan. Nisam izbacila ništa staro ni nepotrebno osim ljudi. Sa stvarima mi je uvijek bilo lako da se obračunam. Sa ljudima je već druga priča. Astrološki sam u potpunosti meso ispod ljušture, krv ispod kože, i srce ispod grudi. U praksi čovjek sam. Žena. Ljubav. Ovih dana u mom životu jedino za to ima mjesta – za mir i ljubav. Za okopavanje sopstvene bašte u kojoj gajim nade i snove, i poklanjam ljubav V koji me čeka tamo u drugoj vremenskoj zoni.

Ne znam gdje će nas more izbaciti, ne znam hoćemo li još jedan pun mjesec dočekati, ali znam da večeras gledamo u isti prizor. Znam da nam večeras srca kucaju kao jedno, želeći da se što prije sretnemo ponovo. Jer ljubav je ono što se broji u oovm suludom životu. Znam, mnogi će reći da pričam besmislice. Možda. Ali ja više volim vjerujem u ljubav i besmislice nego da pronalazim razloge i izgovore, da pronalazim razlike i posmatram tuđe živote.

Zagledana u veliki krug svjetlosti na nebu, danas znam da je to ono što pobijeđuje tamu, da je to ono što pobijeđuje svo zlo u ljudima. Ljubav, i druge nema. Ne moram da očistim stan da bih se pripremila za novu sunčanu godinu. Mnogima je vrijeme da očiste dušu.

Večeras ću se oprostiti sa starom boli. Večeras ću oprostiti zverima i vukovima ljudskim. Oprostiću sebi. Napraviću mjesta u srcu za nove ljude, za nove avanture, za nove radosti. Za neku novu mene koju neće plašiti izazove. Napraviću mjesta u džepovima za nove drangulije, za školjke i pera iz repa rajske ptice. Vrijeme je da se počne sretnije živjeti.