Friday, December 28, 2018

Godine se ne broje. One se žive!



Protegao se decembar poput starog olinjalog mačora, umornog od jurnjave za mačkama i dokazivanjem da je vrijedan njihove pažnje. Vrijeme je da se oližu rane, uredi krzno, naoštre kandže i podvuče crta. Životna, ne novogodišnja. 

Ovih dana sam utonula u osmi dio knjige serijala Outlander; utonula sam u maštu i snove; gomila ideja mi se roji u glavi kao uzavreli roj stršljenova. Toliko toga će se desiti u narednom periodu da konstantno cupkam od sreće i od jedvačekanja. Ne želim da svodim račune sa ovom godinom, bila je zaista divna, i zahvalna sam joj na svemu. Na putovanjima, prijateljima, poklonima, zdravlju, novcu, ali iznad svega na V i ljubavi koju sam doživjela. Ne želim da svodim račune jer bi to značilo kraj, a za mene kraj ne postoji. Postoje nove zore, nove šanse i izazovi, pripremaju se nova putovanja (o kojima ću, nadam se, pisati malo više), prave se planovi, poslovni i privatni, ali iznad svega se raste u ljudskom obliku. 

Juče sam završila sa gledanjem serije "Pose" i ostala sam fascinirana i inspirisana za poslednji post ove godine, ovog poslednjeg petka. Radnja serije je smještena u kraj '80-tih prošlog vijeka (kako ovo smiješno zvuči, a čini mi se kao da je juče bilo) i prati LGBT populaciju u vrijeme kada je još uvijek vladalo mišljenje da samo oni mogu dobiti AIDS. Znam, mnogi još uvijek imaju predrasude u glavi prema njima, i možda će me osuditi, opsovati ili misliti koješta, ali ja smatram da sam iznad primitivizma i da se prije svega dijelimo na ljude i neljude, a da je sve ostalo izmišljeno sa ciljem kontrolisanja narodnih masa. Nego, to nije razlog zbog čega se osvrćem baš na ovu seriju. 


Vidiš, ljude je lako osuditi na osnovu boje kože, nacije, religije, seksa, izgleda i sl. Najlakše je uperiti prst, podići kamen i pucati. Ono o čemu se mi, homo sapiensi, razlikujemo od životinja (ili bar želim misliti da se razlikujemo), jeste što se mi vodimo kao svjesna bića. Kao bića koja imaju nešto što se zove Razum. Najlakše je osuditi. Hajde pokušaj razumjeti?! Ti ne možeš znati da li je osoba pored tebe koju sretneš u javnom prevozu u stvari odbačena od strane svoje porodice, ni da li je možda žrtva nasilja, da li je nekad bila silovana. Ne znaš da li ta djevojčica pored tebe u školi možda kod kuće prisustvuje svađama roditelja, ili je možda i nad njom vršeno nasilje u školi. Ne znaš da li se iza nečije arogancije i drskog stava krije ranjena zver koju su svi odbacivali i koja se tim stavom samo štiti, a iza svojih zidova vapi za ljubavlju. Ne znaš da li je tom prolazniku čijoj se garderobi podsmijevaš juče možda umro neko. Toliko toga ne znaš o ljudima koje svakodnevno srećeš i osuđuješ, pa onda, kad ti se desi nešto u životu pitaš se "Zašto meni?". Nemoj se pitati. 

Ja nemam iscrtane japanske obrve i nije mi važan njihov izgled. Imam celulit, i oštećene krajeve kose. Ne patim za modnim trendovima, nisu me nikad zanimali. Ne gledam tv, ne čitam portale, ne pratim dnevnike. Nosim neki svoj stil, i ono što mi je udobno, ne slikam se u toaletima, i nisam vegan zbog mode i trenda. Volim crveni ruž, knjige i mačke. Moja priča je možda priča hiljade njih koji ćute. Meni nije imao ko da pomogne da se izdignem iznad svojih kompleksa i strahova, da pobijedim svoje nesigurnosti i da prihvatim sebe ovakvu kakva jesam. Naučila sam sve to sama. Dugo mi je trebalo. Prihvatila sam sebe drugačiju. zaraženu knjigama umjesto balkanstvom, i to me koštalo mnogo u životu. Bila sam odbačena, bila sam žrtva nasilja, bila sam ostavljena i prevarena, izgubila sam mnoge bitke i ljude, lagali su me i pokušavali mnogi na sve načine da ubiju u meni ovu drugačiju krv koja se primila. Nisu uspjeli. Niko me nije naučio, ali sam danas ponosni pobjednik svojih ratova. Danas me više ni prošlost ne boli. Jer sam prihvatila sebe u potpunosti. A društvo - ma ko te pita. Oni će uvijek prvo osuđivati, jer to im najlakše ide od ruke. Ne plašim se više takvih.

Priznaću ti još nešto, na kraju ove godišnje balade. Nikad nisam nikom pripadala, ni jednoj strani porodice. Uvijek sam bila izuzetak, neko ko živi u snovima, ko previše mašta i ima jezik duži od pruge Beograd - Bar. Jedina sam koja se nije udala jer pored sebe želi muškarca sa intelektom a ne samo sa onim među nogama. Bila sam jedini vojnik na svojoj strani, sa oduvijek brojnijim protivnicima. Ranije mi je to smetalo, boljelo je, željela sam da pripadam bar ovom svom "plemenu", ali ja sam već sa šesnaest morala da zarađujem za sebe, imala sam kompleks niže vrijednosti, i pažnja mi je bila potrebnija od vazduha. Strah od samoće i usamljenosti je uvijek bio jači. Danas, danas sam voljena žena, samostalna, izgrađena, i iako još uvijek ne pripadam nijednom plemenu, danas me to ne boli. Danas znam da je bolje biti sam nego u lošim odnosima po svaku cijenu. Danas znam da porodica i pleme neamju veze sa DNK strukturom, već sa srcem. To što sa nekim dijeliš prezime im ne daje dozvolu da te gaze i odbacuju, jer te niko na ovom svijetu ne posjeduje. Porodica nisu roditelji. Porodica su oni koji su uz tebe bez obzira na sve. To su oni koji te i tri godine kasnije pitaju "Kako si" posle amputacije srca. I oni te ne osuđuju zbog toga ni zbog komšiluka, ni zbog rodbine, ni zbog obraza. 

Sve je to lijepo upakovano u "Pose", i još mnogo više. Shvatiće oni drugačiji. 

A na kraju, šta bih vam mogla poželjeti? 

Prihvatite sebe onakve kakvi jeste bez obzira na okolinu. Ne trebaš biti lijep nikom osim sebi, a i ljepota nisu grudi, silikonske usne, gomila šminke i visoke štikle. Ljepota je skrivena u duši. Da se tvoje misli i tvoja djela mogu vidjeti na tvojoj koži da li bi ti i dalje bilo važno kako izgledaš? Pročitaj "Sliku Dorijana Greja", možda ti bude jasnije. 

Investirajte u sebe a ne u novi auto. U svoje znanje, u svoje sposobnosti. Pronađi ono što voliš, usudi se da rizikuješ, razgazi mozak. Toliko knjiga na svijetu a tako malo ljudi koji su shvatili njihovu vrijednost. 

Pođi na pregled, važnije je od Swarovski nakita i dočeka Nove godine na trgu. Pođi na pregled jer možda tako sebi spasiš život. Možda tako izbjegneš neke ožiljke.

Zavoli sebe, drugi nisu važni. Prigrli ljude koji su prava porodica, ona koja se broji. Reci im da su ti važni, da ih voliš, zagrli ih. 

Vjeruj u ljubav. U onu iskenu i čistu ljubav o kojoj su pjesme opjevane. Postoji kao takva. Upoznala sam je. Doživjela sam je. Živim je sa V. I kad te sretne, daj joj slobodu da bude to što jeste, ne podrezuj joj krila lancima i katancima. Budi lud i zaljubljen u ljubav, i voli, ne zbog sebe ili tog nekog, već voli zbog ljubavi. 

Putuj. Što više. Kuću nećeš ponijeti sa sobom na onu drugu stranu, niti će ti značiti svi automobili i veliki tv. Klubovi i zadimljeni kafići. Batali. Putuj, istražuj, upoznaj sebe i druge. Nije svijet stao u komišjsku baštu, Facebook i Instagram. Vjeruj mi, svijet je mnogo ljepši uživo nego na svim fotošopiranim slikama koje vidiš. 

Oprosti. Sebi prvo. Za sve što nisi znao bolje. Oprosti i drugima jer nisu ni oni znali. Jer nije imao ko da ih nauči. Oprosti i kreni dalje. Nek prošlost ostane iza tebe, nek ostane samo priča. Toliko novih avantura te čeka a ti si zaglavio u prošlosti i analizama. A ako samo podigneš pogled ka suncu vidjećeš da budućnost može biti predivna. Da život može biti divan, ako mu dozvoliš. Ako ne znaš kako, pitaj. Nije sramota. 

Sretno vam dragi moji, ne samo sad, već uvijek, svakog dana !!!!

No comments:

Post a Comment