Friday, September 20, 2019

Vrijeme je za moju karmu



Ne zaboravi me. Onog trenuka kad smjestim svoje kofere i okrenem se da te poslednji put pomilujem po obrazu, kažem ti da se čuvaš, i progutam suze, nemoj se smijati. Nemoj mi reći da me voliš, da ću ti nedostajati. Nemoj me grliti najjače. Pusti me kao da sam umorni list koji pada sa uvele grane u opustošenu jesen svog života. Pusti me i ne zaboravi me. 

Sačuvaj moje osmijehe u džepovima koje sam napravila u tvom sjećanju. Sačuvaj moje poglede u zadnjem dijelu misli pred spavanje. Sačuvaj moje trepavice koje sam skuplljala danima i ostavila ti ih u džepu košulje da poneseš moje želje sa sobom. Da ostanem bez njih kao što ću i bez tebe vremenom. Moraće tako. Vrijeme je za moju karmu. Sačuvaj zato moje ugasle zvijezde iz očiju kao uspomenu na tamne noći u kojima nisam spavala, u noćima u kojima sam učila tvoj lik da ga doživotno urežem u svoje zenice. Da te pamtim. Sačuvaj moje mirise koje sam ostavila u tvojoj koži, da jednom kad uzdahneš u snu osjetim da si pomislio na mene. Sačuvaj i ne zaboravi me. 

Ja sam preživjela mnogo gore rastanke dušo moja, i od nekih se još uvijek oporavljam. Preživjela sam i mnogo gora ostavljanja, bezlična i sramna. I mnogo toga o čemu ti nikad nisam pričala jer ti ne bi shvatio. Ti si odrastao u drugačijem svijetu od mog i ne bi shvatio ni djelić onoga što je ugravirano u moju kožu. Ali ostala sam jaka svaki put. Svaki put sam ustala. Ovaj put neću ni pasti. Ostaću uspravna i nasmijana dok te budem gledala sa zadnjeg sjedišta taksija koji će me odvesti nazad svijetu iz kojeg sam zakoračila. Biću zahvalna što si me volio. Jer bila je to nemjerljiva ljubav u kojoj sam se izgubila da bih pronašla sebe. Ne brini se. Samo mi mahni u znak pozdrava i ne zaboravi me. 

Biće mnogo tužnih noći. Biće onih noći kad druge oči neće imati ništa moje, i kad drugi smijeh neće imati ništa tvoje, i ništa od svega toga neće biti naše. Biće možda i psovki. I zamišljenog gledanja u daljinu. Svega će biti, osim nas. Mi ćemo možda prestati da postojimo. Ali i tada me ne zaboravi. Pričaj me kao bajku koja se desila nekom drugom. Spomeni me kao najljepše ime koje si čuo. Otvori neki zaključani folder u telefonu i prelistaj naše slike. Pošalji mi poruku da ti nedostajem ali da si srećan. I ne zaboravi me. 

Doći će dani kad će sve ličiti na nas. Doći će dan kad ću jednom hodati tom zemljom koju voliš i sjetiću se tebe. Možda ćemo i sjesti jedno naspram drugog, ja sa mnogo više bijelih vlasi u kosi nego sad, ti sa istim demonskim sjajem škorpije u očima. Možda ćemo se okrznuti dlanovima. Možda te poželim opet. Možda se Ljubav opet poigra sa nama, ko zna. Možda će do tebe dolaziti poruke koje budem slala po svakom uvelom maslačku. Možda i neke zvijezde padnu u tvoje naručje. Doći će noći kad ću možda grebati noktima po zidu željeći da si tu, da slušam tvoje disanje. Možda ću zatvoriti oči i naučiti da spavam. Možda ćeš i ti jednom sanjati nas. Sanjaj dušo, i ne zaboravi me. 

Jer ako me ti zaboraviš umrijeće u meni sve pjesme i sve laste će izgubiti svoja gnijezda. Sunce će biti za nijansu tamnije i u meni će ostati odjek mjeseca. I ako te više nikad ne sretnem biću u redu. Biću srećna onom srećom koju si ti želio za mene. Za one neodsanjane snove. Biću ono što si maštao o meni, i svakog dana sjetiću se nas. Sjetiću se Bajke i Snova. I svaki dodir vjetra koji osjetiš biće moj uzdah, biće moj šapat da mi nedostaješ. Samo me ne zaboravi.

No comments:

Post a Comment

Note: Only a member of this blog may post a comment.