Friday, October 18, 2019

Jer eto ipak, desio mi se život




Ne pišem ovih dana. Klizi mi oktobar kroz kosu i ne osjećam kako izmiče a već su neki dani došli da se grizem sa sjećanjima i da se rvem sa nemanima. Dođu tako neki dani, jesenji, olinjali, mirišu na trulež i lišće, na kiše u stomaku i zaćutim. Nestanem u sivilu. Nestanem u sebi. Meni je uvijek to vrijeme za odluke, uvijek mi je za odlaske, uvijek mi je za ono Ispočetka. Možda sam zaista kosmički predodređena da budem poput oluje. Možda je neka karma se prikačila na mene i zatrovala me životom. I trebale su mi godine da to shvatim, da to otkrijem, da prihvatim ovu moju krv uzburkalu i poljubim dlanove. Trebale su mi godine da prihvatim sebe.




Znaš, stalno ti pišem o tom obaranju ruke sa samom sobom. O uklesanim danima tuge kad su se lomili odjeci na mojim leđima. Trebale su mi godine da razumijem promašeno djetinjstvo, i još toliko da shvatim izgubljene tinejdžerske dane. Trebalo mi je vrijeme da razumijem ovu moju divlju krv i to što me jednostavno niko nije razumio. Mislila sam da je u meni kvar. Oduvijek sam mislila da sam rođena sa nekom fabričkom greškom, da se tu nešto nije primilo. O i te kako se nije primilo. Nije ni trebalo. 

Danas sam na nekim novim skretnicama, Vozim se u tom zarđalom vagonu života i uprkos tome što mi je bankovni račun hakovan, i što mi je djetinjstvo ispalo iz ruku, i što sam se borila sa depresijom, i uprkos najvećim gubicima ličnosti... Ma uprkos svemu što sam prošla, danas sam sebe zatekla nasmijanu, i rasterećenu životom. Zatekla sam sebe kako mirišem na najbolje drugarice, na velike odluke, još mi karipsko more sija u očima, još postoje Oni Neki Posebni Muškarci koje volim, i postoje oni koji vole mene cijelom svojom dušom. 

Odabrala sam jednom da budem srećna. Odabrala sam da vjerujem da je taj čičak netrpeljivosti koji mi se zakačio na rođenju zapravo nešto najdragocjenije što imam. Ta drugačijost, ta štrčavost. To sam što jesam i takva sam najbolja. Put sam birala onako kako sam umjela i svi moji nervni slomovi su moja snaga sa kojom sam danas poput planine nesalomiva. Odabrala sam biti to što jesam. Odabrala sam da me ne boli samoća jer nisam usamljena, da me ne muči sjeta jer nisam tužna i možda najbitnije, da me ne muče uspomene jer to su samo sjećanja. To je ono što je bilo. To nije ono što ću biti. 

Loše stvari se moraju dešavati kao protivteža ljepoti i onim sretnim momentima. Loši ljudi će postojati čak i na najsretijim događajima. Ali ja im više ne dam moć. Oprostila sam sjećanja na izvađeno srce iz grudi i na nikad postavljeno pitanje "Kako si?". Oprostila sam uvrede i bičevanje riječima. Oprostila sam i svoje suze i osjećaj krivice, i ono kad sam vjerovala da nisam vrijedna. Oprostila sam ostavljanja i prigrlila sam sebe kao ženu i kao čovjeka koji je učio život onako kako je znao. 

Nekad puzeći, nekad na koljenima, ali uvijek sam ustajala. I uvijek ću. 

I idu sad neki datumi, rođendani, sjećanja na koja nisam ni malo ponosna. Idu neki dani kad bih da se zatvorim u četiri zida i pokrijem po srcu i ne ustanem iz kreveta. Da otplačem još malo i predahnem. Idu u koloni sa neisplakanim snovima i zamrlim pjesmama. Idu - dođavola!
Nasmijaću se prvi put na to parče fotografije na kojem je nacrtano srce i reći ću molitvu u kojoj će biti samo jedna riječ. Hvala!
Hvala što sam danas to što jesam, srećna iako iskrzana, potpuna iako polupana, ničija i potpuno svoja. Ponosna sam na svoje sunovrate jer sam ipak doticala visine. I nasmijaću se opet uprkos kamenju za koje zapnem i trnju na koje se ogrebem.

Jer znaš, potpuno je u redu što mi se desio život. 
I tebi je.

No comments:

Post a Comment

Note: Only a member of this blog may post a comment.