Thursday, November 7, 2019

Šta da radim kad mi nedostaješ?



Kasni neki sat. Tijana sa njenom Reset pjesmom me kida na repeat. Srce me kida za Njim. O Njemu ne pišem. O Njemu ne mislim. O Njemu ne sanjam. Ništa ne radim, samo ćutim. To najljepše znam da radim kad smo Mi u pitanju. Jer ćutanjem se branim od srca. Od kraha. 
Nije pametno? Znam. 
Ali ne smijem drugačije. Jer ako kažem koliko mi pod kožom stanuje neće ostati ništa od mene, sva ću se u ljubav pretvoriti i nedostajaće mi a ne želim. Ne mogu. 
Možda i ne smijem. 

U meni su se načele bitke, i ratovi neki prošli su izvirili iz zastava koje sam davno pobola u zemlju srama. Zaćutala sam i ne umijem da udahnem, ne umijem da se nasmijem, da kažem Volim te. Ne umijem ništa osim da nedostajem. Da mi nedostaje. Ne smijem ništa osim da gledam zvijezde, planiram karijeru, neke korake koje možda nikad neću napraviti. Ne smijem da mislim o Njemu, a još manje da pišem. Jer kako ću onda se spustiti u krevet prazan, i kako ću onda večeru praviti za jedno. Kako ću sanjati u jednini a tamo negdje na drugoj stran svijeta je On kojeg volim, koji kaže da me voli. 

Kaže. Možda i misli tako. Osjeća. Znam da je ljubav postojala dok smo bili skupa. Znam da je disao za mene. Ali sad, kad kilometri pletu tragove između nas i kad su vremenske zone izmijšane poput martinija, ne mogu da dozvolim sebi da se i ja upletem u misli. Da pišem o toj ljubavi koja bi trebalo da pobijedi rase i kulture i kilometre i u kojoj ću ja biti pobjednik, a nešto mi u stomaku govori da ćemo oboje biti samo veliki gubitnici koji su se nadali najboljem. Možda smo samo idealisti koji ne smiju da priznaju da je previše svega što ne treba osim nas koji trebamo. Ne znam. 

Ne znam ni zašto me večeras Tijana rastura pa pišem o Njemu koji nije tu, koji nikad ovo neće pročitati ni na jednom jeziku. Možda nekad, ako uspijemo. Ne očekujem snovi da mi padnu u krilo. Volim ga, taj jedan neotupivi dio mene će ga uvijek voljeti kao što volim sve te Velike Ljubavi mog Minijaturnog života. Ali ćutim. 

Uvezala sam ruke, utopila usne u meso, zatvorila oči da ne osjećam mirise. I ćutim. Ne mislim o Njemu. Mislim samo o sebi, o sretnim trenucima koje imam. Dišem i postojim. Čitam. Radim na svemu osim na srcu. A bojim se sve će se zaustaviti ako mi se srce rasprsne u komade nakon što se oboje probudimo iz nemogućih snova. Plaše me ajkule i nemani koje smo postavili između nas. Snovi i ambicije, i ti jebeni kilometri koji se uvijek uvuku u prave ljubavi. I uvijek je neko pogrešno vrijeme. 

Možda moj sat ide unazad, ili kasni, ili nešto nije u redu. Ili je možda sa svjietom sve u potpunom haosu a ja sam ta koja je u redu. Možda je sve bolje samo da ne završim opustošena još jednom. A neodstaje mi. (Tras!) Od sto. Čaša u komade. Sklanjam slike tamo gdje ih ne mogu vidjeti tako često. Otpijam gutljaj vina i ćutim. 
Još jedna noć. Sutra ću se opet zakopati u priče, u život, u porjekte, u neke nove ideje. 
Samo da noć prođe. 
Samo da prestane da nedostaje.

No comments:

Post a Comment