Monday, September 2, 2019

Kad ljubav nije dovoljna



Volim te. Toliko puta izgovoreno i napisano. Toliko puta odglumljeno i izlizano. A opet najsnažnije što može opisati eho u usamljenoj noći. I sve stane u te dvije riječi. Volim te. Zbog svega što nisi, zbog onog što jesi, zbog onog što ja jesam, i još ponajmanje zbog onog što želim biti. Za tebe. Za nas. Za svoje srce. Za ono koje nemam. A želim. Puno više od onog što sam uradila. I volim te. 

Gledam u mrak i disanje me proganja. Tišina me posjeduje. Misli mi stoje zaleđene u tom jednom trenutku kad izgovoriš te dvije riječi. I smrznem se. Smrzne mi se svaka kap krvi u tijelu. Srce prestane da kuca i znam, u nekj od tih tišina će se sigurno rasprsnuti poput najveće detonacije. Jer Volim te nije dovoljno. Jer ljubav nekad nije dovoljna. Toliko se plašim nve zore u kojoj to mjesto na jastuku neće biti tvoje. Toliko se plašim zore u kojoj mi neće mirisati tvoja koža i znam, zaboraviću ukus usana, i miris vina. I zaboraviću te dvije riječi. I plašim se. 

Znaš, dati srce je lako. Toliko je lako voljeti drugo biće. Toliko je lako otvoriti dušu i vjerovati. Prepustiti se. Željeti veće snove i šire osmijehe. Toliko je lako voljeti da pomisliš da bi zbog ljubavi mogao da uradiš bilo šta. Ja bih mogla. Ne i ti. Jer ljubav nije definicija koju moraš da naučiš i slijepo je slijediš. Ljubav je srce a to je mnogo više od riječi. A ja ne mogu bez srca da te volim. Ne smijem. 

Plaše me usamjene noći. Plaše me dani koji dolaze i oni koji su prošli. Plaše me uspomene. Sve me plaši. Život bol. Radost. Koraci. Disanje. Samo moje postojanje me plaši jer našto svemu to bez ljubavi. Čemu ako su ruke prazne, i ako te na kraju dana ne pomiluju trepavice i zagrle usne. Čemu sve to ako je doručak samo hrana, i ako je nebo samo plavo. Nikad neću biti sa ovog svijeta, i sada to jasno vidim. Jer ljubav više nije samo reći Volim te. Ljubav nije dovoljna. Potrebno je hrabrosti. Potrebno je vjere. Potrebo je života a ja ga nemam. Ubile su me te svije riječi previše puta ponovljene. 

Udahnuću jedne zore. Upaliću svijetlot u očima i prognaću mrak. Jednom ću ponovo biti cijela i neće mi smetati otucaji srca u praznoj krletci. Neće mi smetati tišina i nesnosna praznina u grudima. Jednom ću naučiti kako da budem živa bez straha. I bez riječi Volim te. Neće mi biti potrebne. Jer živjeću život bez riječi. Imaću srce u grudima. I tada će biti dovoljno. Jednom.

No comments:

Post a Comment