Wednesday, September 11, 2019

Kad jednom pođem a poći ću



Rasparala sam srce po svim šavovima koje sam uspjela da nađem. A mnogo ih je. Rasparala sam i dušu na rite, uklonila zakrpe i istresla suze iz japanki da neka slučajno ne ostane. Počupala sam trepavice da ni jedna više ne može da otpadne sa željom o Tebi. O Nama koji smo to bili u snovima koji su zapeli negdje među moje jastuke. Budalasti snovi, zalutali, pijani. Baš kao i ja. 

Jednom ću ti reći zašto sam glas iskidala na oštricama mačeva koje sam gutala da ne progovrim, da mi ni jedno Volim Te ne pobjegne sa usana, nikad više. Jednom ću ti reći zašto su mi se oči obojile u mutno i gdje je nestao otkucaj srca. Jednom. Ne danas. 

Danas ću te još uvijek zagrliti kao da ćeš zauvijek ostati Moj. Danas ću te poljubiti u čelo, i priviti se uz tebe kao da si i dalje moja ljubav a ne stradanje. Danas ću još pružiti ruku da te nehajno dodirnem, kao da ćeš već sutra nestati. I hoćeš. I tada ću zaćutati. Predaću te vremenu. Predaću te snovima. Položiću oružje, i zaklete straže, i bijelu zastavu uviti u riječi, da se predam. Da odustanem. 

Nikako mi nismo mogli biti više od snova, i nikako ja nisam mogla biti više od želje na tvojim usnama. Zanijemiću i sklopiti oči kad se detonacije oglase. Kad se još jednom svijet sruši jer nije dobro izgledao. Može to bolje. Zaslužujemo bolje. Nije to ni bila zemlja za nas. 

Nemoj da brineš. Ja ću i dalje bti živa. I dalje ću se strpljivo probijati korz namete života, i kasniću na neke Prave Sastanke, i sigurno uvijek pronalaziti Pogrešna Skretanja, ali i dalje ću biti živa. Neću odustati. Ali neću ni zaboraviti kako ti je koža mrisala na kiši, i kako ti je osmijeh blistao u očima, i kako te nerviralo moje veganstvo, i kako si volio moje snove. Neću zaboravti i sigurno ću se napiti toliko puta koliko sam ti rekla da te Volim, i sigurno ću pored nekog zaćutati kad ti osjetim dah na leđima a Taj Jadni Neko neće znati šta se desilo. Neće i niko ne treba da zna koliko sam te samo čekala i koliko si me bolio. Niko neće znati ni koliko si bio lud za mnom a ništa nisi umio da uradiš sa tom ljubavlju osim da me pustiš da se strmoglavim sa svim svojim polupanim maštama u džepovima. Tako je najbolje za nas. 

Možda ću jednom nekad opet izgovoriti Volim te nekom ko će me čuti, ko će željeti da me zagrli kad zaćutim, i ko će čekati da prva zaspim pa da me čuva. Možda ću nekad opet umjeti da zavolim oči i smijeh i možda ću nekad opet plesati. I pomisliću na tebe. Svaki put. Svakog dana. Možda ću te opsovati. Sačuvati tvoju sliku negdje u dnevnicima. Možda ćemo pisati poruke jedno drugom i hvaliti se fotografijama naše nerođene djece. Možda... 

Čuvaću te u sebi za sve dane koji dolaze, i nemoj me kriviti ako jednom utonem u san bez snova i bez putokaza za tebe. Nemoj me kriviti za tišine i ugasle zvijezde. Trebaće mi hrabrosti za novi život, za nove trepavice, za nove šavove. Trebaće mi mnogo više mene nego što ću imati kad jednom opet sa perona odletim prva. Trebaće mi cijeli život da prestanem da sanjam drugačije boje. Srešćemo se, znam. Jednom. Nećeš me prepoznati. A ja ću samo progutati srce i otkoračati. Jer bolje je tako. Za nas. Za djecu nerođenu i snove ugasle. Bolje je. Pust da vjerujem u to.

No comments:

Post a Comment