Saturday, November 2, 2019

Jer ti nikad nisi bio pola čovjeka!



Konstelacije zvijezda kad sam rođena su bile pijane. Možda su čak i bile pod nekim čudnim uticajem i pod krivim uglom. Ne znam. Znam da naprosto u meni ključaju krvlju uzavrele oluje. U meni srce gladno da voli. U meni duša željna čovjeka, ljudskosti, razuma. Ne znam gdje rastu ti ljudi koji umiju da izađu iz uloge žrtve, koji umiju da razgovaraju bez osiclacija u glasu. Gdje ima tih ljudi koji znaju da vole? Ima li neko da ih uvozi, evo ja ću da platim carinu, samo ih dovedite pa da imam s kim progovoriti k'o čovjek, k'o žena. 

Svijet je postao čudno mjesto. I ja zajedno sa svijetom. Do prije par godina bila sam i ja raštimovani oblak neuparen sa periodnim sistemom ljudi. Bila sam i ja neko ko je srce krio u starim cipelama, prepuna ožiljaka koji su uvijek krvarili nesposobni da zacijele. Tražila sam utjehu u ljudima, ljubav u zagrljajima, mir upoljupcima, tražila sam ljude u ženama i prijatelje u muškarcima. Tražila sam sve ono što je jednoj osobi na ovoj planeti potrebno da prezdravi, da postoji. Ili je to bilo ono što su mi drugi prodavali kao potrebno. A ja sam nasjedala kao i svi drugi. 

Prošle su godine. Bila sam psihički zakržljali instrument svoje ličnosti, vjerovala sam da mora da postoji više od toga, da mora da postoji svrha, nešto više od onog što su mi kao "istinu" podvaljivali svi ti nesposobni ljudi. Nisu me umjeli voljeti. Znam sad. Nisu ni umjeli, ni smjeli, i zasigurno znam da sam bila uzrok nesanice mnogim noćima onima koji su mi život udahnuli. Znam da su brinuli kako sam ispala tako naopaka. U njihovim očima i jesam. Još uvijek me sve tetke i strine i mnogobrojna radoznala lica gledaju izokrenuto jer eto, gnijezdo nemam, čovjeka nemam, djece nemam, ni mački više nemam. Samo te svoje knjige i maštarije i neke suvisle želje koje se roje u glavi. Imam neke čizme koje su gladne koraka i pasoš još uvijek nepopunjen pečatima. Brinu se za moj penzioni staž, i hoću li uspjeti da nađem posao sad kad sam na kopno stala. Dajte zečije šapice i bijeli luk, pospite je solju i biberom da opet ne odleti ova ptica sanjalica. 

A ja sam konačno naučila osmijeh da razvučem kao ono majka nekad tijesto za pitu. Naučila sam da vjerujem i da se ne stidim. Ne stidim se svojih ljubavi, svojih potreba, svojih odluka i ne stidim se svojih osjećaja. Odavno sam shvatila da muškarac ne mora da ima dobar auto i još veći ego, i da žena ne mora da ima push up bra da bi bila primjećena. Vjeruj mi, ako zračiš iskrenošću, radošću, i ljubavlju, bićeš primjećena pa taman i da se u džak od krompira obučeš. I ja sam nekad živjela lažne morale i vjerovala da ću biti kompletna ličnost samo ako pored sebe imam muškarca koji će da me voli, ili bar da laže da me voli. Prošla sam svoje krugove pakla i nije mi bilo lako da izađem iz njih. Sama sam ih stvorila, ali sam ih i sama uništila. 

Danas znam - cijeli život sam tražila samo jednu osobu. Sebe! 

Jer jesam dovoljna. 
Jer jesam žena. 
Jer jesam ljubav. 
Jer jesam čovjek. 

Koliko me samo osakatilo društvo u kom sam odrastala i porodica u kojoj sam disala, koliko su me ubjeđivali da znaju šta je najbolje za mene a ni za sebe nisu umjeli da se izbore. Ne krivim ih, danas znam da oni ne snose odgovornost jer ni sami nisu znali šta rade. I oprostila sam im. Jedne noći na burnom okeanu, oprostila sam svima što su mi nametali svoje želje i još važnije, oprostila sam sebi što sam dozvolila da mi ih nametnu. Što sam toliko jako željela da im vjerujem da bih oslobodila sebe odgovornosti. Možda sam željela da imam nekog drugog da okrivim. Nekog drugog osim sebe. 

Danas znam - ja jesam odgovorna. 

I zato sam oprostila. Sebi a i drugima. Oprosti i ti. Oprosti i udahni, Živi svoj život po svojim mjerilima. Nemoj da se stidiš svojih emocija i nemoj da se zavaravaš da je popularnost bitna. Pusti instagram živote ljudi koji zarađuju od takvih kao ti. Živi svoj život. Pravi svoje fotografije umjesto da lajkaš tuđe. Lajkaj svoj život i sutra nemoj da žailiš za izgubljenim šansama. Nemoj da žališ za svojim izborima. Danas je najbolji dan tvog života. 

Vjeruj u to. U sebe. Ne plaši se da ostvariš svoje snove. 
Ne plaši se svoje ljubavi. 
I još nešto, prije nego odem da zagrlim klupko sreće i odazovem se na titulu tetke. Ne pitaj se da li si dovoljan za nekog. Treba da budeš dovoljan za sebe! 
Nikad ti nije bila potrebna druga polovina! Jer ti jesi cijeli svijet! Svoj cijeli svijet! Cijelo srce. 
Jesi i ne daj da te uvjere u suprotno oni koji sebe smatraju polovinama i rasparčanim dušama.

No comments:

Post a Comment

Note: Only a member of this blog may post a comment.