Sunday, December 23, 2018

Sve sam druge voleo tamnom stranom srca




Opet sam u toj fazi kad bih ti pisala najdivnije riječi i kad bih ti dušu pod noge prostrla. U toj sam fazi kad kucam ove taktove i plačem od neke neobuzdane radosti u grudima, ali i nostalgije u krvi. Jer čekajući tebe da me pronađeš ostala sam bez toliko dijelova srca da sam sad poput polupane školjke koja ne zna da li je u stanju da te voli onako kako je maštala da voli nekog... Kad ga nađem.

A nalazila sam ih. Nalazila sam školjke poput mene, prazne olupine bačene na dno mora. I voljela sam ih jer nisam znala za bolje. Voljela sam ih jer mi je bilo potrebno da volim nekog onako kako mene nikad niko nije. Dok nisam srela tebe. Dok nisi udahnuo život u moju krv, i dok me nisi zarazio mirisima i osmijesima. I čekala sam te takvog cijeli moj život, iz bajki te izvlačila, krojila te snovima, krila ti davala, a opet nisam sigurna da ću umjeti da te zadržim, da ti dom sagradim oko svojih polupanih želja. Nisam sigurna da ćeš željeti da ostaneš jer opet – mene niko nikad nije volio cijelim svojim krvotokom. Niko me nije u vene upio i nije me ćutao kao ti što jesi.

I znaš, na kraju, nije ni važno da li ćeš ostati. Nije ni važno da li ćeš me voljeti kao što se vole princeze ili kao što se vole superheroji. Pokazao si mi koje zvijezde treba da sijaju da bih bia srećna. Uzalud sam ih cijelog života tražila po sazvežđima na nebu. U mojim su očima bile i ti si mi ih pokazao. Pokazao si mi da je važno da se smijem životu, da mu trčim u susret a ne da se krijem u svojim tamnicama. Svi oni koji su me loše voljeli dušo, učili su me kako da koračam ka tebi. Bili su moje stranputice koje su od mene pravile stijenu. Ne znam hoću li umjeti da te volim onako kako bih željela, ali znam da si upalio sve moje konstelacije, i ne znam šta ću sa tolikom svjetlošću pod kožom ne znam kako ću taj požar obuzdati ako me ti ne budeš držao za ruku jednog dana. Možda nije ni važno, jer tvoj dlan će zauvijek ostati tetoviran na mojim leđima kao jedina slamka spasa kad se sve oko mene rušilo, kad sam prognana snovima zalutala u tvoje vrijeme.

Da si me samo još malo sačekao, ali u redu je. Oprostila sam ti. I sad dok kucam taktove iz mene erupcije suza kreću u pohode i ne mogu ih zaustaviti. A dušu bih ti pod noge prostrla, otkrila ti sve što je ikad boljelo, i kosti bih ti pokazala jer u njima sam tetovirala tajne. A gdje ću tebe tetovirati ako jednom odeš od mene? U koju tajnu odaju da te spakujem osim u osmijeh da te uvijem. Jer to i jesi. Ti si onaj koji mi osmijeh izvlači na lice u ovim danima kad sam na zgarištu svega što sam nekad bila.

I nije mi važno hoćeš li umjeti da me voliš onako kako sam maštala. Oživio si moje umrle bisere koje sam sahranila duboko u okeanu prastarih očekivanja. A ako to nije ljubav, onda ne znam šta jeste. I sve dok si pored mene, ne plašim se. Opet sam u fazi kad bih pjesme neke krojila iz pohabanih novina i evo me sad dok ponavljam jednu istu pjesmu na najjače, plačem i šapućem mjesecu da ti kaže da te volim. Možda i previše jer ja drugačije ne umijem. Jer to je jedino što znam. Voljeti previše. A mene niko nikad nije volio tako.

No comments:

Post a Comment

Note: Only a member of this blog may post a comment.