Wednesday, November 20, 2019

Ništa mi nije. Tišina mi je.

Danas mi se tišina naselila u skute i odzvanja u meni. Vrišti mi u glavi i traži da u meni sve zadrhti, da zajecam od neke tuge što se ukorijenila tu, u grudima, kao da je bijelo drvo umrlih kraljeva. Kao da je umrlo baš tu u meni. Ne znam kad. Ne znam zašto. 

I tišina me miluje, umjesto ruku koje su potrebne. Zagrli me i kao bijesno pseto me ujede za vrat, da me rastrgne u bolu za sjećanjima na smijeh. Na ljubav. Na radost. Saginjem glavu, i ćutim. Ni glas se ne otima iz duše. Ni jecaj sa usana. Ni suza nema. Spečena zemlja pod stopalima. 

I ne znam zašto i tišine danas djeluju bliske, ni otkud ta tama u zenicama. I odakle bol. Bol koju sam sahranila kao da je vaskrsla ovog potmulog novebra kad je život proklijao svuda kao da je proljeće. Svuda život raste osim u meni. 

I svaki put kad zakoračim u ovo trnje u meni pustinja se rodi. Ili je to možda samoća. Ona nasušna potreba da te neko tvoj pita "Kako si?". Da te neko tvoj razumije i prigrli, da ne budeš samo ti ispovedaonica za tuđe suze. Ovde je uvijek tako. Nikad ovde nije bilo tlo za sreću. I da cijelo polje zasadim osmijehom, tuga bi ga pojela k’o korov. 

I laste su otišle. I ljubav, ona ogromna koju sam izvukla sa dna okeana, koja me izvukla sa dna progona, ona me smrvila. Ona me tugom uvezala. Jer je ljubav na stotinu pogrešnih načina. Jer je ljubav od koje bih plakala. A suza nemam. Samo taj odvratni utišani jecaj koji mi odjekuje u grudima. Samo tišina u koju sam se zavukla kao puž u svoje carstvo. U svoje oblake, da samo dišem, da samo još jedan dan prođe prije nego ustanem zaražena bijesom. Zaražena željom da odem. Jer to je oduvijek bio jedini način za mene. Da zagrlim puteve koji što dalje vode, da se ne osvrćem. Da zaćutim. 

Nije mi do ljudi. Nije mi do smijeha. Nije mi do te divne melodije u kojoj mi srce grca. Loš je mjeec, onaj nerođeni. Onaj iskasapljeni. I još ne razumijem tugu. 

Danas, pobjegnem u knjige. Pobjegnem u druge svijetove jer ovom mom prijeti razaranje. I svi misle da je sve u redu, da mogu svojim budalastim pitanjima da dopru do bedema i razvale kapije u koje sam se zatočila. Kao su ikad i bile zaključane. A jedno obično pitanje nekad bi bilo dovoljno. Jedno obično "Kako si?" nekad bi mjesto zagrljaja leglo. Mjesto one prve kafe jutarnje. 

Jer tužna sam. 

Ništa mi nije. Samo sam tužna. 

I umorna. Treba mi da predahnem. Da ne mislim. Da ne čujem plač kojeg nema. Da oćutim. 

Danas, pobjegnem u knjige. Pobjegnem u druge svijetove jer ovom mom prijeti razaranje.

No comments:

Post a Comment