Sunday, November 17, 2019

Sretna sam zbog tebe, ali tužna sam danas. Tužna zbog sebe



Tužna sam danas. I srećna na neki čudan način. I umorna sam. Danas sam samo umorna. Od života, od disanja, od propalih veza, od borbi, od ratova. Umorna sam od disanja. Od biti živa. 

Obuzela me sjeta. Obuzela me tama. Obuzela me razočarenja. Negdje sam zalutala u neko mračno mjesto u glavi i stojim tu na proplanku punom nadgrobnih spomenika mojih ratova. Stojim, dok iznad mene bruje oluje, iznad glave mi jato leptira i u očima tama. Suze su mi na vrhu trepavica i jecaj mi vrišti u grudima. Neizgovoreni jecaj. Neutaženi vrisak. 

Moja prva ljubav je konačno pronašao nekog ko će ga učiniti sretnim. I neka je. Taj je čovjek zaslužio svu sreću koju može da skupi u ovom promašenom svijetu u kojem je godinama lutao i čekao mene. Biće otac kaže. I srećna sam zbog njega. Srećna sam jer znam koliko je naših snova ostalo neiskrojeno iz srca, a toliko smo ih imali. Oduvijek mi je bila želja da on konačno pronađe svoj mir, onaj koji smo željeli za sebe. Da voli nekog drugog i da ga neko voli onako kako sam ga ja voljela. Kako ću ga sigurno uvijek voljeti. 

Jer mi smo bili ljubav gdje niko nije smio ljubav da bude. I bili smo protiv svijeta dok nas svijet nije ubio. I čekao me godinama, i ja sam čekala njega, ali na pogrešnim stanicama. Nikad više nismo mogli ući u isti vagon voza života. Ali sretna sam zbog njega. Tužna sam zbog sebe. 

Nedostaju mi večeras svi oni snovi koje sam imala sa tim velikim ljubavima. Pitam se da li je zaista bilo dovoljno to kako sam ih voljela. Da li je zaista to što sam tražila cijelo srce i cijelu dušu da mi prinesu ko žrtvu bilo previše ili tek samo jedna kap u ljubavi. 

Možda su me moji demoni naučili da tražim previše. Da budem i sama nedostižna oluja sa mrakom u očima. Da li sam trebala da se zadovoljim onim što su mi kao srce crtali iako sam znala da srce ne može da se oslika. Ono se doživi. Ono se osjeti. Ili se voli cijelo ili nikako. Nisam ja za komadiće sreće. Ne mogu. 

Umorila sam se od slaganja slagalice i sklapanja mozaika tih neodraslih dječaka koji nikad nisu razumjeli. I plače mi se. 

Plače mi se večeras jer mi je tijelo umorno, jer su me bitke razapele i meso mi je oguljeno do kostiju. Neke su čak i smrvljene. Duša poput ratničke zastave sva u ritama i dronjama. Umorna sam od pokušaja. Od voljenja. Od disanja. 

Tu sam, na koljenima u mokroj zemlji, među sopstvenim grobovima koje sam noktima iskopala da u njh položim sve neodsanjane snove, sve nedovršene želje. Još uvijek četiri svijeće gore u mojim prozorima, svake večeri ih palim i uspavanku oćutim. I svi su zaboravili, samo se ja sjećam. Ali eto, danas mi je posebno teško. Danas mi je posebno tužno. Jer eto, moja prva ljubav je uspjela tamo gdje sam ja odustala. 

Stavljam ruku punu zemlje na prazno mjesto u tijelu kjoje je ostalo nakon iščupanih snova. Dišem i dalje. Nisam prestala. Oluje negdje jenjavaju. I makovi rastu. 

"Makovi rastu, pile moje", šapućem. 

Umorna sam. 

Želim samo zaspati u makovima, sanjati i bar jedan dan ne želim ratovati. 

Danas sam samo umorna. Od života, od disanja, od propalih veza, od borbi, od ratova. Umorna sam od disanja. Od biti živa.

No comments:

Post a Comment

Note: Only a member of this blog may post a comment.