Showing posts with label Dnevnik nasukanog mornara. Show all posts
Showing posts with label Dnevnik nasukanog mornara. Show all posts

Sunday, June 26, 2022

Pa, sretan rodjendan, moja mila, nevesto si krila sakrila




Sutra je taj dan. Trideset i nešto godina ranije, na svijet je došao neplanirani grumen mirnoće, i niko nije ni slutio da će im zadati toliko nevolja u životu. Ako su to bile nevolje. Ako je pregršt emocija ikad nevolja. Ali eto, sutra je dan za slavlje, jedna unikatna Ja je došla na svijet i pregršt stranputica i ko zna kakvih skretanja kasnije, evo me na okeanu, i kažem sebi da je sasvim u redu. U redu je što nisam znala, u redu je što sam padala. I u redu ješto sam ispala potpuno drugačija od onog što su planirali za mene.

Jer odlučila sam da se ponovo rodim. Svakog dana, iznova. Svakog dana zahvalna. Svakog dana – snažnija i odvažnija. To što se neki važni ljudi ne sjete kad su me rodili, i to što su mi u više navrata željeli svu nesreću svijeta – to više nije važno. To što su pored mene ti isti prolazili kao da sam korov pored puta, i to što su me se odricali – to više nije važno. To ne govori ništa o meni. Govori sve o njima. Onaj koji je mario, i koji je svake godine nazdravljao za mene – njega nema. Zato ja nazdravim za oboje. Znao je u kakvom me svijetu ostavlja. (Nedostaješ Tata)

To što nikad nisam imala tortu (lažem, bila je jedna za moj 30ti koju sam napravila i sama pojela), i to što nisam zamišljala želje i gasila svjećice nikad mi nije bilo važno. Moj rođendan je uvijek značio više nekim drugim ljudima nego meni, ali vrijeme je da se i to promijeni. Vrijeme je da znači jer znaš koliko sam postigla u ovom sumanutim svjetu? Znaš li koliko sam uspjela?

Jer jesam.
Diplomirala, dva puta.
Objavila knjige, i to četiri (4).
Putovala svijetom.
Postala TV lice u seriji The Cruise.
Voljela sam.
Bila sam voljena (i te kako jesam).
I ostala sam na zemlji, ostala sam svoja.
Ustala sam svaki put.
Nakon smrti, nakon gubitaka, nakon izdaja. Ustajala sam.
Svaki jebeni put.

Kad skupim sve ono loše što me lomilo i sve ono lijepo što me spajalo, mojih trideset i nešto je kolaž divnih uspomena. I kad jednom ispričam tu priču, kad jednom napravim taj veliki korak i dušu otvorim, znaću da je vrijedilo. Jer preživjela sam. I zaslužila sam da se ponovo rodim sutra. Da obećam da više nikad neću dati drugome moć da mi pokvari dan, ili život. Čak ni onima koji su mi život dali. Jer ne dugujem nikom ništa osim sebi da budem sretna, da budem živa, da volim sebe kako me moji ljudi nisu umjeli voljeti.

Danas, kad sam svoja, i kad sam spoznala šta je ljubav, i kad znam koliko je važno ne odustati od sebe... Danas, kad vidim koliko sam toga preživjela i koliko sam ostala uskraćena za neke sitne radosti, obećavam sebi da više neću propuštati momente. Jer svi padovi nas vode ka letovima. Danas, poslednjeg dana ove godine, moje godine – obećavam – neću odustati od snova, od ljubavi, od sebe.

Neću jer život mi je oduzeo toliko toga, ljudi još više, ali vidi – srce mi kuca i dalje. I dalje putujem svijetom, i dalje volim. I dalje sam živa. 

Sunday, March 20, 2022

Moje drugo proljeće...

 


Ponekad, kao da sam te sanjala. Iz nekog prošlog živoa. Kao da sam ti dušu znala vijekovima prije. Ponekad kao da je trag tvojih prstiju ostao na mojim nervima pa te prepozna. Kao nekog svog. Ponkead, kao da sam već bila tvoja, prije rođenja, prije svehga što je ikad postojalo.

Trapavi moji stihovi i riječi prosute po stazama trnja kojima sam gazila, ponekad zvuče kao da su za tebe pisani. Kao da su tražili put do mojih prstiju, do srca, da ih otkucam. Da ti kažem koliko te duša tražila. Koliko sam se plašila koraka kroz život, kroz bojišta, kroz ratišta na kojima sam ginula pa mi sad svaka livada liči na minirano polje koje će me raznijeti. Sad mi svako srce liči na zamku za divlje vukove koja će me rastrgnuti. A ništa od mene nije ostalo. Još uvijek se plašim. Tebe, sebe, osmijeha, radosti. Onih sitnica za koje sam ti rekla da nikad nisam radila. Onih sitnica koje nikad nisam osjetila. Mnogo ih je.

Nisam sigurna da imam bilo šta za dati, još manje da je u meni ostao i pedalj života koji umije voljeti, ali proljeće kojim si me zagrlio je nešto što znam da ću zauvijek pamtiti. Životni putevi su kao lavirint krvotoka koji se zna izgubiti, i ne znam kojim ću stazama koračati, ali znam da ću tvoje proljeće sa sobom nositi ispod kože. I nisam neko ko prosipa riječi uzaludno, ali evo me sada, gdje ponovo izvlačim sebe iz krvi, i osjećam. Ponovo osjećam život, onaj koji su mi odzeli, i onaj koji je naglo prekinut. Osjećam da još nisam umrla potpuno, i ako ipak jesam da je ostao trag koji te pamtio. Koji te prepoznao.

I ako sjajim ponekad, to zbog tebe je. I ako tužna sam ponekad, to zbog nas je. Jer malo mi je vremena, malo mi je kože tvoje, i malo mi je pogleda. Malo mi je a opet, osjetim da će mi ove krhotine od srca iskočiti iz rebara i poći ti u susret. Da će te pratiti nekud po svijetu kojim lutam. Malo mi je, a opet, plašim se. Cijeli se život plašim. I cijeli život već bježim. Možda konačno neko zna da me zaustavi. Možda konačno luka postoji.

I ponekad, kao da sam tebi pisma pisala iz nekih uzburkanih mora, iz životnih letova. Ponekad pomislim da zapravo mir nikad nije trebao biti mir. Možda si mir zapravo bio ti.

Thursday, February 10, 2022

Kad mi nedostaju trenuci...



Zafali mi ponekad mir. Zafali mi jednostavnost življenja, disanja i radovanja. Zafale mi ponekad trenuci kad imam kome nasloniti glavu na rame, ispričati dan, i oćutati stihove. Zafali mi ponekad poznati miris, i nagrize me život koji sam izabrala za sebe, nemajući drugog izbora, ne pristajući na manje od onog što sam oduvijek vjerovala da zaslužujem.

Zafali mi ponekad da budem dijete koje ne zna za život, za opstanak, za odgovornost. Zafali mi ponekad da budem žena, razmažena, pažena, da obrišem ožiljke sa kože, ugrize sa srca. Da budem neko iz bajke. Kap vode na dlanu. Ovako, previše svoja, previše samostalna, previše oprezna, zaboravim biti živa. Zaboravim ponekad udahnuti. Teško mi je nasloniti se na nekog. Teško mi je otvoriti škrinju sebe i reći ko sam, šta sam, i gdje sam bila do sada, kome sam pobjegla.

Uhvatim sebe i dalje ponekad u raskoraku života koji je bio, i onog koji jeste. I dalje me razjeda izdaja krvi, i ostavljenost. I dalje poželim da se vratim u one oskudne godine djetinjstva kad sam mogla biti dijete, bar na moment, kad je Tata bio jedini heroj koji mi je bio potreban.
I dalje mi nedostaju mačke.
I dalje mi nedostaje mir. Praistorijski, iskonski mir.

Jednom, umorće me lutanja, znam.
Jednom možda će mi nedostajati neka godina da ispunim snove.
Jednom, možda poželjeću da nisam nikad kročila u svijet, da sam bila poslušna mala curica.
Jednom... Ne, nikad mi neće biti žao! Jer birala sam.
Nekad prinudno, nekad svjesno, ali birala sam. Odabrala sam život ptice umjesto zvijeri.
I uprkos onome što boli, nije mi žao.
Jednom, u meni će bijelo drvo procvati proljećem.
Jednom brisaće se ožiljci i ugrizi.
Jednom, moži ću da predahnem. Da kažem – vrijedilo je.

Friday, June 5, 2020

Nakon svega, ostao je samo brod u boci




I tako sam još jednom se spakovala i otišla. Htjela sam da iza sebe ostavim groblje, i tugu, i majku, i sve što me slomilo tih dana očeve bolesti i njegove smrti. Htjela sam da zaboravim bolnice, starhove, suze, poslednje „Volim te“, vrisak. Bila sam polomljena i trebao mi je bijeg od stvarnosti, od činjenice da tate više nema. Eto, zato sam otišla ponovo na brod.

Iako je svijet bio na početku zaraze koronom, nisam se plašila. Vjerovala sam tada, a i sad, da je to i dalje vrius sa kojim se susrećemo gotovo svake sezone. Htjela sam da se utopim u 12h rada, u lukama, u ljudima, da ne mislim i da ne vidim njegovo lice pred očima iako me stalno pratilo, svakog momenta kad bih sklopila oči bile su njegove izgbljene oči ispred mene, i čula sam njegov glas, i pekle su me suze kao kiselinu da sam po srcu prolivala. Htjela sam otići od svega, možda ponajviše od sebe. Od porušene veze nakon dvije godine, otkrivenih laži, od odgovornosti. Od razočarenja, od činjenice da više nisam klinka, i da sam sama. Da sam uvijek bila sama. Htjela sam, kažem, najviše od sebe da pobjegnem, ali srećan je onaj ko je u tome uspio.

I tako, aerodromi su se mijenjali. Beč, Čikago, Hjuston, New Orleans. Cijeli proces ponovnog ukrcaja bio je napet, i dug, ali ipak, radovala sam se poslu, radovala sam se gostima, i možda najviše od svega – zaboravu. Ti prvi dani su bili jedini u cijeloj tužnoj epizodi života da nisam mislila na oca. Da me nije peklo nedostajanje. I vrijeme je prolazilo. Samo tih par dana, za koje sam bila zahvalna. Već pri kraju tog kruza objavljeno je da kompanija zaustavlja rad na mjesec dana. Zbog korone. To je značilo samo jedno – kraće radno vrijeme, i boravak u luci. Vlasti nam nisu dale da izađemo s broda zbog mogućnosti zaraze. Virus je pokosio pola svijeta, ljudi su umirali, a mi smo se našli tu, zarobljeni na Misisipiju. Kao da smo iskočili iz neke od knjiga o Tomi Sojeru.

U početku, nije mi to teško palo. Odvojenost od svijeta, panika, svjetsko ludilo, teorije zavjere i sl. Mi smo se našli u balonu sapunice, dovoljno sigurnom da nas zaštiti od vijesti, od loših vibracija, i nismo se nadali da će se jedna lijepa avanturica pretvoriti u horor film. U početku nije ni bilo loše biti tu, sa svojom ekipom, sa ljudima koji su polako postali porodica, prijatelji. Imali smo svoje mjesto u baru, imali smo svoje omiljeno piće, i sve je bilo u redu. Čekali smo, nismo marili. Htjeli smo tu ostati. Nas hiljade je ostalo na brodovima širom svijeta. Tu gdje smo se mi našli svijet je drugačiji. Tu gdje smo ostali sve smo bili jedni drugima pa makar se i mrzili, ali radili smo zajedno, disali smo zajedno i još ako se ne bi nasmijali šta bi bilo od nas. Nas hiljade je ostalo odvojeno od svojih života, u karantinu duše, sa molitvom da to globalno ludilo stane

Vidiš, lako je drugima suditi. Reći će mnogi da pričam gluposti, da nije trebalo uopšte da odem, ali malo ko je razumio moje razloge, i zbog toga se nikad nisam ljutila. Možda je trebalo da ostanem kući. Možda nije trebalo da dižem hajku, možda nije trebalo da pišem o svojim osjećanjima ali pisanje je odlična terapija, i kad misliš da nemaš kome da ispričaš sav onaj teret na leđima, papir će uvijek nijemo saslušati sve i izgoriti u plamenu zaborava. Papir je oduvijek sve trpio vijekovima.

Nisam se plašila, u toj izolaciji, nisam ni vjerovala da će se jedan mjesec produžiti na skoro tri. Niko nije. Živjeli smo dan po dan, jedni drugima podmetali leđa za predah i bili smo sretni. Ja sam ipak svakog dana otplakala za tatom. Postoji cijela jedna istorija o meni i njemu, i imala sam previše slobodnog vremena i misli su dolazile i odlazile. I baš na taj isti dan, kad je tati bilo dva mjeseca, dobila sam poruku da je i On umro. Moja Prva Ljubav. Čovjek koji me dvadeset godina volio. Čovjek kojeg ću cijelog života voljeti. Ostale su slike, pisma, i pjesme. Bio je ljubav mog života, moja tajna zakopana, prva ljubav, najbolji drug, prvi poljubac, bio je radost i najveća tuga. On je bio onaj koji je skakao pod voz za mene, bio je radost svaki put kad bi se sreli, peroni su pričali o nama i bili smo Ljubav o kojoj su pričali i u čije su ime svi pjevali jedne davne godine, a danas je Onaj Kog Nema. Danas je onaj za kog ću paliti svijeće, čiju sliku nosim u novčaniku pored Tatine, i ostaće ljubav mog života.

Rekao mi je u zadnjem razgovoru da je sretan, da će biti otac, i bila sam tako sretna zbog njega. Toliko mi je njegova sreća bila važna da nisam htjela da mu javim nijednu lošu vijest od mene. Mi smo bili nešto što niko neće razumjeti, osim onih koji su imali tu neku prvu ljubav koja ih je označila za cijeli život. I ne znam kako ću postojati i disati sad u svijetu u kom on nije. Sve ove godine koje su prošle bez nas, a mnogo ih je, sve te godine u kojim me čekao, dok nisam otišla, izgubile su smisao. A makovi će rasti...i više me niko neće lutkom zvati. Bila sam izolovana od svega osim od sebe. Kako sam samo plakala.

Na ulicama oko nas nije bilo nikoga. Silent Hill savremenog svijeta. Još se poneko smijao. I to je dosadilo. Optimizam je prerastao dječije boginje. Izolacija života. Reset za snove kojih nema. Oni koji su umjeli molili su se svojim bogovima i herojima. Ja sam ćutala. Zaronila bih u sebe. Obećavala sam kako ću sutra, kad prođe ova kataklizma, da odjebem sve, spakujem ovo što je ostalo od duše i da odem da lutam. Da živim. Mada ne znam šta to znači. Svima je smisao drugačiji. Neka, ćutaću. Za sad je i to dovoljno. Možda se i pomolim. Nekom. Nečemu.

Čekali smo tako u New Orleansu, cijelih 48 dana. Čekali smo, dobijali šture odgovore, slušali zabrane koje su izricane za brodove, kao da smo mi koji tu radimo pošast svijeta. Bili smo odignuti od zemlje da je pod stopalima ne osjećamo, srcem bliže nebu. Držali smo se Olivera i Gibonija, i onoga što je još ostalo u nama od radosti. Držali smo se snova i želja i nadali smo se da ćemo zaploviti još jednom. Nadali smo se da su kući svi dobro.

Kontam, sve je to bolja sigurnost od aerodroma i letova, i nismo pričali o tome kako bi bilo da nas pošalju kućama. Pretvarali smo se da nam je sve sjajno, da uživamo u hrani i vinu, da nam je ok svako veče se družiti i plesati. I niko nije govorio šta je u srcu. Tu škrinju svi smo čuvali samo za sebe. Bez obzira što sam zvala kući često, zamislila bih ih sve. Majku što sama je ostala u avetinjski praznoj kući. Sestru i klinca kojem je djetinjstvo počelo smrtonosnim virusom. Zamislila bih onu gomilu zemlje u kojoj mi je srce ostalo. Koliko porodica je imalo tamo kod nas koji su imali po jedno parče srca zaglavljeno na nekom brodu, i strepili su za nas...

A mi smo bili na Misispiju i moram ti reći, predivan je. Prljav ali predivan. Gledala bih dugo remorkere kako vuku kargo, i uvijek bih se sjetila crtaća o malom remorkeru i čula bih ono "Hoćeš li ikad odrasti mali veseljače". Evo me, upala sam direktno u taj crtać. U taj izlazak sunca. Pomislila bih koliko li sad ljudi tamo čita knjige koje su bile zaboravljene, koliko njih sad drži za ruku voljeno biće, koliko njih sad zapravo sagledava život i da li je iko shvatio da je vrijeme početi koristiti one kristalne čaše iz vitrine...

Tad smo još tamo bili sigurni, u New Orleansu. Tad je Misisipi bio najljepši dom koji imam. Ti ljudi koje sam srela, bili su ono sidro koje te drži u oluji da ne potoneš, jer nikog drugog nisam imala. Jer niko moj nije bio tu da me zagrli. I pisala sam. Ono što mnogi nisu imali hraborsti da kažu. Hrabrost me uvijek koštala, ta sposobnost da isučem papirni mač i da se zaletim na vjetrenjaču.

Obećali su nam Evropu. Kartu za kući. Kako su nas divno lagali. Promijenili smo brod. Skupio se Balkan. Srce mi se raskomadalo. Jer ostali su komadi tamo, u toj prvoj luci. Ostali su oni komadi kući, zakopani, i ove krhotine koje sam ponijela sa sobom. Vidiš, nikad to nije bio strah od virusa. Bio je to strah od nove detonacije. Bila je to potreba da budem na zemlji, da budem u svojoj šumi koja me liječila, da ponovo osjetim ukus svežih jagoda, da ponovo gnjavim ulične mačke, da vidim Laza, uličnog psa iz moje čaršije. Da vidim one kod kuće koji su mi ostali. Znaš, kad radiš na tom kruzeru, imaš neku svrhu, imaš cilj, ne osjetiš kad dani prođu, istope ti se zenice u lukama i sanjaš snove u koferima. Ta izolacija, bilo je to psihološko ratište.

Sastavljenu su me držali ljudi koje sam grčevito držala i koje sam svakog dana grlila, ne zato jer sam razmažena i jer mi je trebala pažnja, već zato jer su me ti zagrljaji čuvali od nemani bola. Jer su zagrljaji najbolji anestetici za dušu. To su one zakrpe koje sam tražila tako dugo. Sedamdeset dana. Toliko je trajalo. Jesam li izgubila posao nakon što sam tražila pomoć medija da nas neko čuje, da nas neko izvuče odatle, nakon desetak samoubistava širom kruzerske flote? Možda jesam. Jel se kajem? Ne. Jer me na granici moje zemlje sačekao najljepši žuti mačak, i jer su odmah nakon mene pošli i svi moji. Jer možda je moj papirni mač pobjedio jednu vetrenjaču. Poslova ima. Iskrenosi i hrabrosti, nažalost nema.

Gdje sam sad? Prošla sam karantin, u svojoj zemlji, ponovo slobodna da zagrlim svijet. Prošla sam tu zaključanost u par kvadrata, i spremna sam. Otklopila sam se od svijeta, od navika, ali ne i od života. Poći ću da kažem zbogom mojoj ljubavi, da zemlju pomilujem umjesto obraza. I vratiću se sebi. Svojoj zakrpljenoj duši. Prošlo je dugo vremena. Vrijeme je sebi sebe da vratim.

Nasmijem se za sjećanja. Nasmijem se na uspomene koje imam i one koje će mi ostati posle ovog boravka ni na nebu ni na zemlji. Nikad više nisam željela biti slobodna, sad kad mi je sloboda uskraćena. Možda mnogi neće naučiti ništa iz ovog, možda će kad svijet bude siguran opet nastaviti tamo gdje su stali sa svojom bahatošću i otrovnom krvi, možda će još više početi da gomilaju stvari. Da se plaše dodirnuti drugo ljudsko biće. Da se plaše zagrljaja. Ne znam, ali u meni će i dalje ostati moja bašta u glavi, i moji snovi načeti, prerano istrgnuti. I dalje ću da vjerujem da postoji bajka i živjeću je po svojim mjerilima. Možda ću nekad opet voljeti, možda će ova ravna linija u grudima jednom ponovo zalupati ritmom ljubavi, možda se iza osmijeha neće kriti strah. Možda ću konačno poći u Škotsku, Grčku, Pariz i Rim... Možda ćemo konačno posle svega početi da živimo.


Sunday, February 23, 2020

Kad još jednom odem sa koferom, pamti me...




Odlazim opet. Pomislim na sve odlaske do sad i dođe mi da se nasmijem. Koliko sam se samo puta spakovala i otišla, zalutala u sopstvene radosti, u traženja, u lutanja, a nekad nisam ni imala izbora. Ili sam bar mislila da nemam. Pripremam se, pakujem knjige u Kindle, pakujem misli i želim da vjerujem da ću biti jaka, jača nego ranijih puta.

A, vjeruj mi, bilo je toliko dana kad ne znam kako sam opstala. Kako sam izrasla uopšte u ono što sam danas. Kako sam ustala sa te hladne zemlje na koju me život oborio toliko puta. Kažem da je život, jer surovo je reći da sam uvijek ja bila u drugom uglu ringa i da sam birala loše borbe. Unaprijed izgubljene. Neke su se naprosto desile ali sam znala da ih ja moram vojevati. Morala sam jer nije imao ko drugi. Jer sam željela poštediti neke ljude od bola, neki su se sami sklonili, i uvijek sam ostajala ja.

Nije mi žao, da budemo jasni. Danas sam general u životnim bitkama, i vjerujem da će ih biti još, samo me sad nije strah. Ne kažem da se neću plašiti kasnije. Ali danas, samo me ljudi plaše. Oni koji se zovu ljudima. Sa zverima je nekako uvijek bilo lako znati šta da očekuješ. Sa ljudima ide sve teže.

Preturala sam po blogu, po tekstovima, po odjecima, i bio je tu jedan tekst koji sam zaboravila da sam pisala. Ali me podsjetio na drame, na samostalno preživljene momente, na olujne vjetrove u kojima sam bila čamac od papira. I evo, nisam potonula. Naprotiv. Izrasla sam, možda i nasilno, ali morala sam ponekad odložiti bajke na poslenju policu i biti racionalno čovjekoliko biće, neko ko nema srce i ko mora da bude pobjednik na kraju. Neko ko mora da preživi.

Nekad mi je trebalo duže da se oporavim, kao sada. Sad kad opet pakujem kofer, pripremam pasoš, a znam da ovde iza sebe zemlju ostavljam, i pola sebe u toj zemlji. Možda ću se nakalemiti negdje opet po svijetu. Možda će me okean sastaviti od školjki i bisera. Možda ću naučiti opet duboko disati a ne ovako plitko, plašeći se da će mi i ovo srca što je ostalo ispasti iz grudi ako samo malo jače zakuca.

Tamo gdje idem nema one ljubavi koju sam pronašla prvi put. Te ljubavi odavno nema. Ne znam kako se to izgubi, ne znam kako se to promijeni, možda ljubav to i nije bila. Možda je bila moja iluzija ali bila je divna. Bila je. Ostala su samo ćutanja sad kad me pozove telefonom sa nekog kraja svijeta kojem ne znam ime. I veliki jaz u očima. I neka lijepa sjećanja na plesove i smijanja. Na planove koji se ne mogu ostvariti jer nije ljubav kad ti neko pusti ruku onda kad je trebaš. Naučila sam to i ranije, ali takva sam, borim se do zadnjeg izdisaja.

I izdahnula sam sinoć. Nema tu ljubavi, nema ni osmijeha, ni razgovora, samo bijes, i neiživljena patnja i nedostajanje. Gomila nedostajanja sa kojim ne znam štd a radim, a ne umijem da živim sa tim. Ne umijem da živim ni sa pola srca, a ne sa pola čovjeka.

Izdahnula sam. Zver je izašla iz ringa.

Još jedna nedelja je, i vrijeme mi izmiče. Još jednom ću otići i usuditi se slijepiti ove polupane misli. Znam, možda bi trebalo da ostanem. Da budem kao i svi iz moje školske generacije sa kojima nemam ništa zajedničko. Da ispoštujem ovaj sat koji otkucava mojim jajnim ćelijama kao što mi svi govore da treba, da je vrijeme.

A meni još nije vrijeme. Mene još plaše zidovi. I plaši me da ostanem pored nekog sa kim neću imati o čemu da pričam osim o kući, i sa kim se neću smijati, ni plesati, i kome neću biti najljepša. Ne želim još jedan ring u kom ću da izdahnem dok će druga strana ponosno da odšeta i kaže da je sve ok.

Zato se pakujem. Jer sam još uvijek živa, iako pola sahranjena, ali još uvijek živa. I ne želim da iza mene ostanu stvari, gomila garderobe koju nisam stigla da nosim, i gomila cipela koje nemaju ni jednog pređenog kilometra.
Želim mnogo više od keramičkih figurina u vitrini.
Želim sebe, onu koja se usudila biti sve od čega su se plašili.


Friday, September 20, 2019

Kad me sjećanje jednom u zagrljaj uvije



Preturam nešto po fajlovima i otvorim folder sa fotografijama, nešto oko tri hiljade fotograija u poslednjih deset godina. Ne znam šta me navelo da ih otvorim, ali kao da ikad znamo. Prosto se otvorilo na nekoj fotki iz Beograda, nakon prve objavljene knjige i prve promocije, sa njim. Jedan Od Bivših. Jedan Od Posebnih, sad već oženjen, nadam se srećno iako je tvrdio da ne postoji sreća osim mene. Mislim da je i sina dobio, nisam raspitivala, nisam otvarala njegove profile, od one „Želim ti svu sreću, zbogom“ poruke nisam se više javljala jer eto, ja sam pola svijeta negdje daleko od njega i cijeli jedan vjenčani prsten udaljena. 

Bili smo mi sve ove godine sjajni prijatelji, čak i kad smo ušli u taj Klub Bivših Velikih Ljubavi. Ali ne zovemo se više, i ne šaljemo nebulozne poruke, i ne citiramo Balaševića, i sigurna sam da ne čita više ono što pišem jer odavno već nisam pisala o njemu. On je krivac za naziv Desetog neba, on je krivac za mnoge pjesme koje su počele navirati iz mene kad sam ga srela. Možda nije bio Jedan od Najboljih Koje Sam Srela, ali je svakako bio Jedna od Onih Važnih Uloga u Životu. Možda bez njega nikad ne bih nastavila da pišem. (Sjedili smo u njegovom stanu, jeli moje omiljene breskve i nehajno je bacio košticu preko ramena, kroz terasu i prokometarisao „Šta bi bilo kad bi breskve padale sa neba“. Smijali smo se kao šašavi zamišljajući razne situacije i tako, nastala je jedna od pjesma „Kad padaju breskve“). 

Imali smo tu sreću da baš tada u Beogradu budemo prisutni na najdosadnijem Večitom Derbiju u istoriji Večitih Derbija. Ah da, počela sam o fotografijama. Ne znam gdje se baš otvoriše na te datume, ali prelistah ih na brzinu, i baš se ovih dana pripremam na još jednu tranziciju iz Kluba Srećno Zaljubljenih u onaj drugi. Raštimovana i rasparena, osmjehnuh se na sve te uspomene, na ljude koji su se smijali pored mene, koji su putovali sa mnom, koji su dijelili sa mnom mnoge radosti i tuge, ali i prolazne trenutke koje zaboravimo. Nasmijah se svojoj frizuri iz Doba Prenagljenih Odluka (ali dobro mi je stajala). Uzdahnuh za svojim mačkama, i stegnu me nešto u grudima na te neke fotografije Ljudi Koji Se Zovu Mojim. 

I tu negdje opet neke fotografije Bivših Prijatelja i onih Prokockanih Prilika, i planina i rijeka moje male države koja je cijeli svijet u poređenju sa Barbadosom. Koliko sam samo bogata! Koje bogatstvo je tu, u mojim prstima, u sposobnosti da ispričam sve te priče koje su se odvijale iza osmijeha, puteva, lica. Kakva su se samo Iskustva i Talenti naštimovali u meni usled svih tih Životnih Lekcija koje sam pregazila kao da gazim obični planinski potok. Koliko sam samo bogata uspomenama i osmijesima i ljudima. Protka se zahvalnost kroz mene, jer možda nemam svoj stan i još ne posjedujem Minija, ali sam i te kako bogata za osmijehe, avanture, Neprospavane Noći, Poslednje Susrete... Ponosni sam član Kluba Zahvalnih Na Uspomenama. Jesam. I to je ono što nikad ne želim promijeniti. 

Sve te zlatne drangulije, Swarovski, brendovi i trendovi, skupi hoteli, garniture i moda, sve su to trice i kučine naspram ovih Pravih Uspomena koje sam uspjela sakupiti togom godina. I znam da ću sigurno negdje ispričati ponovo priču o ostavljenim rođendanskim kolačima ispred vrata ovom istom Bivšem sa početka, i sigurna sam da je on to zaboravio. I uzdahnuću zbog svih Posebnih Ljudi sa kojima sam propustila napraviti fotografije kao na primer sa Velikom Ljubavi koju sam upoznala stopirajući iz Budve za Podgoricu. Ali uviđam, jedno od Velikih Bogatstava Čovjeka je njegovo sjećanje. Tužni li su ljudi koji ga izgube.

Zapitaš li se nekad šta bi bilo sa tobom da zaboraviš one koji su te voljeli da su i pod voz skakli za tobom kao za mnom, da bi mi život spasili jer sam trapava? Šta bi bilo da zaboraviš one kojima si se nenajavljen pojavljivao na vratima stana? Da zaboraviš one prijatelje sa kojima si plakao i smijao se, sa kojima si garav izlazo iz tunela na magistrali, da zaboraviš one koje si sreo možda jednom u životu ali su ti se prikačili za srce kao Osmi Putnik... Ko bi bio bez sjećanja, bez smijeha, padova i letova? Ko bi bio da izgubiš sebe?

Tuesday, September 17, 2019

Kad odlučiš nakon svega...



Još jednom mijenjam život. Još jednom ga prekrajam ko dotrajalu haljinu sa mature. Još jednom me očekuje veliko čišćenje, fizičko i emotivno. Čišćenje tog kutka u kom ponekad živim, čišćenje ormara i stvari, emocionalnog smeća i misli. Još jedom se utapam u navike i dekoracije koje meni odgovaraju, moj zen svijet koji volim, moje tople čarape i otrcani plavi džemper koji nikad neću baciti samo zato jer u njemu imam osjećaj kao da sam u zagrljaju. Samo zato jer je toliko šlantav kao i ja. A i slaže mi se sa čarapama. 

Znam da ima tamo u tom kutku gomila stvari koje ne koristim, i one neke stare drangulije koje mi žao da bacim. A već sam to radila ranije i pisala sam o tome. Koliko se mi ljudi vezujemo za trice i kučine. Koliko je u stvari malo potrebno da imamo, a koliko mnogo da osjećamo. I tako sam se ponovo zadubila u ovom mini odmoru u neke knjige i štiva o umjetnosti čišćenja i posjedovanja. Ponovo moram da organizujem život i navike (ma jebeš navike i raspored). Iznajmiti stan, srediti sve one zaostale stvari i dokumenta i fajlove i.. O bože koliko samo toga ima. Stresem se na pomisao od tog „ozbiljnog“ dijela života, ali neophodno je da bh mogla nastaviti da budem svoja. 

Ne pravim planove. Znam samo za želje. Roje se u glavi kao podivljali stršljenovi. Divne moje želje, odavno ih nisam milovala. Ali po prvi put nemam plan i iskreno, malo me to plaši, ali na onaj uzbuđujući način. Drhturim kao dijete kad iščekuje Deda Mraza. Pitaš li se ti ikad kakav bi ti život bio da nemaš plan i čelične navike kojima robuješ jer neko ti je rekao da to tako mora? Ili se plašiš da nešto promijeniš? Gomilaš li i ti stvari i obaveze koje skupljaju prašinu, i nemaš li vremena za sebe i za mir? Za punu kadu pjene i čašu vina? Čuvaš li čaše i šerpe i neke prazne tegle za zimnicu koji nikad nećeš napraviti jer nemaš vremena? 

Nije mi teško da ponovo počnem. Nije mi teško da opet spakujem snove u kartonske kutije i da prigrlim neznanje i zakoračim opet negdje. Ne znam gdje ću, pustiću srce da me vodi. A čak i tu, na jednom mjestu na kom si se zakopao kao da si drvo, i tu možeš da promijeniš sve. Znam da se plašiš. Meni nije prvi put a tebi možda jeste. Ovaj put oko svijeta me naučio da budem hrabra kad je u pitanju nepoznato, da izađem sama u nepoznatu ulicu i krenem u nepoznatom pravcu i pitam nepoznate ljude i sjednem sama, poručim duplu kafu i da dišem. I ne plaši me više okolina. Ne plaše me vukovi. I sama sam jedan od njih. 

Nemoj ni ti da se plašiš. Kad izbaciš smeće iz fizičkog života, vidjećeš kako se i emocije mijenjaju. Poželjećeš da središ i misli, možda i neke raspadnute dijelove života odlučiš da prekrojiš, kao ja. I zvuči užasno, znam. Ali život je previše divan da bi skupljali prašinu i brisali je svakog dana. Previše je važno biti živ sa malo stvari a mnogo više emocija i vremena za one bitne trenutke. Za knjige, za vino, za snove. Za sebe. I ne, nije to sebično. Jer samo najbolji možeš dati najbolje. Al ako ti se takav ustajali život dopada, nemoj da mijenjaš ništa. Navuci svoju pidžamu iz prošlog vijeka sa otpalim dugmetom, i pobrini se za sve drugo i druge osim za sebe. I nemoj da se žališ.

Friday, September 6, 2019

I opet sve je u redu



I ponovo biću u redu. Još jednom ću otresti prašinu sa koljena, oprati stopala i udahnuti. Ponovo ću disati. Biću u redu. Oduvijek sam znala da su bitke surove, da su ratovi krvavi i da je u redu pasti. I biću opet ja. 

Obišla sam dio svijeta za koji nikad nisam mislila da ću ga vidjeti. Doživjela sam ljudsku nepravdu, bila sam diskriminisana na osnovu svega što jesam i nisam, stekla sam prijatelje za cijeli život i porodicu. Iskonsku, prastaru porodicu. Mrzili su me, i voljela sam. Zaljubila sam se i bila sam srećna. I znam, biću opet u redu kad jednom se slomim na pogrešnom koraku ovih dana. Znam da će biti pogrešan. Jer odabrala sam ga. Ali disaću. 

Prošla sam životne oluje. Utabala sam put do pakla i nazad. Znam i kako nebo gori, i kako mjesec miriše. Znam zvuk suza i ukus smijeha. Ali neizbježno je. Mora da se slomi da bi se sastavilo. Da bi zaraslo bolje. Mora da se prekalemi. Psujem naglas, i udarila bih pesnicom u zid da se slomi. Da ga ne sastave više ni svi zidari svijeta. Ali sa zidom slomljenim možeš svuda. Sa srcem nikud. Pripremam se na još jedan lom. Ponekad su oluje najbolje kroz šta možeš da prođeš. One te čine jačim. One te uče kako da opstaneš u ovom suludom svijetu koji se sve više pretvara u beznađe. Ali nije mi žao. Nikad neće biti. Jer sve te oluje pokazale su mi šta je život. Pokazale su mi koliko je divno buđenje kad sunce zaiskri nakon kiše. Pokazale su mi koliko divnih ljudi ima koji te zagrle da ne padneš u oluji. Da se ne slomiš. I koliko je onih koji bi i zemlju utabali nad tobom. Nije mi žao.

Znam da je cijeli moj život bio uvezan u čvorove i da sam uvijek birala stranputice koje bi me vodile tamo gdje su ležali oji nedostaci. Godinama su me strahovi posjedovali i vodili nemogućim ulicama. Bože koliko sam samo posrtala. Koliko je bilo teško koračati, voljeti, pustiti da te vole. Ali pobijedila sam. Pobijedila sam strahove, oprostila sam ljudima. I sebi ću uskoro. Pobijedila sam u mnogim bitkama protis sopstvenih nemira. I evo me.

Prešla sam dio svijeta, uzdigla sam se iznad sopstvenih očekivanja, voljela sam kao što se u bajkama voljelo, i nije mi žao. Spremna sam. Spremna sam još jednom poginuti za sostveno dobro, da bih mogla ustati kao bolja žena, snažniji čovjek i možda veće srce. Bol će proći. Uvijek nekako prođe. Naučila sam da se ne okrećem. Naučila sam da vjerujem. I znam da će jednom biti taj osmijeh na licu i da ću biti sretna zbog života koji sam vodila. Možda neću biti ponosna na sve odluke, ali biću sretna. I biću u redu.

Sunday, September 1, 2019

Najveće su bitke one na jastuku



Ponovo sam robovala navikama. Ustanem. U(z)dahnem. Mehanički odlazim u toalet, vruća voda, tuširanje, pranje zuba, uvijek prvo lijeva strana pa desna. Kafa, jaka, bez šećera. Voće, u bilo kom obliku. I ćutanje. I tako godinama unazad. Pokušavam pobijediti roba u sebi. Navike razbiti poput bijsnog ogledala. Pokušavam otvoriti oči i nasmijati se životu. Uspjela sam. 

Bar jedan dan sam uspjela. Pokušavam detoksikovati srce, razmaći zavese koje sam nabacila na prozore duše. Pokušavam. Svakog dana. Borim se sa tom zvijeri u sebi koja nosi moje ime i koja mehanički korača kroz život. Borim se svakog dana da pobijedim misli o budućnosti koja se nije još desila. Ali ljudi smo, godinama programirani da balansiramo između želja i realnosti, uvijek naginjući ka ovom drugom. Programirani smo da imamo red u životu, da moramo patiti da bi bili srećni, da su sve velike ljubavi tužne, da je novac zlo svijeta, da su ljudi prevrtljivi, da moraš imati diplomu i kojekakve tričarije da bi bio srećan. Programirani smo da budemo pogrešni i to je ta jebena realnost u koju moram da pogledam. 

U meni je oduvijek postojao neki antivirus koji mi nikad nije dozvolio da povjerujem u te programe koje su mi podvaljivali kao povrće djetetu. Gurali su mi ih niz grlo na silu, ali ja sam uporno povraćala. Nisu se primali programi, nije ovo pogodno tle za njih. I danas mi je drago zbog toga. Drago mi je što sam potpuno drugačija od ljudi moje generacije i mislim da sam ja poslednji promašeni kod koji je pogodio te zalutale osamdesete. Sve ostalo je ispalo po planu. Svi su ispali po planu osim mene. 

Nikad nisam imala taj osjećaj pripadanja, taj osjećaj doma. Možda zbog porodice, možda zbog knjiga, ali nikad nisam imala tu dozu nostalgije u sebi, da kad odem jedva čekam da se vratim. Nekako sam sama uvijek gradila sebi put. Možda je dobro, možda i loše po mene, ali bolje nisam umjela. Jedan program se doduše primio. Da brinem prevše o budućnosti koja se nije desila, da izmišljam scenarije i dramatizujem unaprijed. Evo me sad kako se borim sa baš tim programom. Borim se da pobijedim sva prethodna iskustva koja sam imala koja su me „naučila“ nečemu. Borim se da pobijedim sebe i ne ide mi. Preovladaju strahovi i duhovi koji su me nastanili. Borim se. 

Kako da vjerujem? Poučite me vi koji ste uspjeli, kako da udahnem u zoru i kažem sebi da je baš sve u redu, i da će tako i ostati. Kako kad u meni vrišti zebnja i proganjaju me aveti iz ormara. Kažu mi da se pazim. Zatvaraju mi srce koje ja uporno otvaram. Zašivaju mi usne koje ja uporno u osmijeh širim. Šapuću mi na uho razne „lekcije“ iz prošlosti, podsjećaju me ko sam bila i kažu mi da se pazim. Iskustvo nas je naučilo jel da? I uplašim se. Jer srećna sam. I želim da ostanem srećna jer znam da to mogu, jer znam da ta sreća čuči u meni. Znam da su sve izbori i odluke i zaista želim da vjerujem da je baš sve u redu i da će tako i ostati. Da vjerujem da ću pobijediti staru sebe i da ću odabrati da zažmurim i koračam po toj ivici koja se život zove. Želim da vjerujem. 

Želim da budem srećna uprkos tom nedostajanju koje osjećam kad On nije tu, kad nas milje dijele od pogleda. Želim da i dalje budem srećna kad odabere sve drugo osim mene. Jer nije sreća u jednom čovjeku. Sreća je u meni. Želim...ali ne znam da li umijem. Kako da kažem srcu da ne treba da bude tužno, da osušim trepavice i zagrlim osmijeh kad nikad nisam bila voljena ovako, kad mi niko nije nedostajao ovako još od vremena slamanja. Kako ... dovraga! 

Borim se. I neću odustati. Jer znam da je to ono što mi je potrebno da uklopim svoju slagalicu. Znam da je to djelić koji je nedostajao. Da povjerujem i prestanem strahovati zbog stvari koje se nisu desile. A hoće, desiće se, ali na potpuno drugi način od očekivanog iskustva. Borim se. To je ona najteža bitka. To je ono sa sobom kad se u koštac uhvatiš. I znam pobijediću. Moram. Šta ćeš ti uraditi?

Sunday, August 25, 2019

Stvorena za ljubav



Kako da ti objasnim da život nije uvijek bajka krojena po mjerama kao savršena haljina. Kako da ti objasnim ko sam, a da ti ne ispričam ko sam bila prije tebe i kako su me životne oluje klesale kao da sam savršeni kamen za umjetnost. Kako da ti nacrtam svoje srce a da mu ne prišijem sve zakrpe i da ga ne uvežem kao mornarski čvor spreman za oluje. Kako da te volim bez tog mornarskog čvora? 

Čudiš se ponekad koliko dijelova nedostaje u meni da budem žena. Ponekad se i ja pogledam u ogledalo i pomislim da me zver posmatra. Vuk. Pomislim da je sve moglo biti drugačije da sam samo odrasla kao princeza, kao djevojčica sa cvijećem u kosi i crnim cipelicama za snove. Pomislim da je sve možda moglo biti drugačije da se u meni nije budio revolt, da u meni nije klijala ljubav. Ponekad samo pomislim da bi sve bilo drugačije da nisam čitala te ruske bajke. 

Ta žena koju ti toliko želiš je sakrivena daleko od svih. Predaleko čak i od mene. Morala sam da je sačuvam. Morala sam da sakrijem te krhke niti koje su me činile ranjivom, koje su vodile do mornarskog čvora u grudima. Morala sam jer toliko puta je ta žena umrla. Postala je uplašena od života, od ljudi, od bilo kog čovjeka koji bi pokušao da joj priđe. I sve ono što me činlo ženom kakvu želiš je sakriveno. Ponešto sam sama razbila. Ponešto sam zaboravila. 

Moraš da shvatiš. Ako je pronađem u sebi, i ako opet jednom posrnem, o sopstvene snove zapnem i srušim ideale, plašim se. Neću ustati. Plašim se, nestaću. 

Život je bio divan prema meni uprkos olujama. Jer kako drugačije rasti ako nema kiše, ako nema oluja u kojima ćeš naučiti šta je snaga. Voljela sam neke ljude i oni su pokušali voljeti mene. A to nije ni malo lako, znaš i sam. Pokušali su, ali ja sam bila oduvijek oluja koju nisu umjeli sputati u staklenu bočicu za otrovne biljke. Pokušali su ali ja sam nenavikla na snove. I svi su odustajali. Možda sam zaista previše za voljeti. Možda je čovjek u meni nadvladao ženu. Možda su me iskvarile i ruske zore. 

Iskrzana sam i nedostaje mi toliko niti da pohvatam zalutale i odbjegle komade duše. Mnoge od njih sam ja minirala, mnogi su se rasuli tokom erozija godina. Neke sam zaturila u lutanjima. Ostala sam okrnjena i nepotpuna. I sve ono što me činilo ženom sam sakrila u tajni gaz. 

Jednom, kada mi snovi dojade i kad se umorim od revolta i borbi, kad u meni izdahne prošlost, ponovo cu je pronaći. Dovoljna će biti jedna riječ. Jedan san. Jedan stisak ruke. Dovoljno će biti da ti vjerujem da je nećeš ubiti. 

Jednom, kad me prođu sjete otvoriću se i prihvatiti da sam konačno pronašla mir. 

Jednom kad naučiš da me voliš ovakvu, zauvijek oštećenu i umanjenu za srce. Tada ću ponovo moći da se rodim u snovima. Da ponovo budem žena za ljubav.

Sunday, July 21, 2019

Jer kladim se uvijek na loše karte



Plašim se gubitaka, ne volim ih. Ko ih pa voli? Ostave taj užegli trag praznine za sobom, rupu posred grudi da zjapi kao nezakrpljena pukotina na cesti. Kao krofna sa rupom u sredini bez čokoladnih mrvica. I boli. Dovraga, gubici bole. Mogu svi gurui pričati da treba vjerovati u bolje, u ono „jedan se oteg'o, drugi se proteg'o“ ali dovraga s tim. Boli. Kida ponekad. I plašim ih se. Jer previše dobro znam taj osjećaj praznine i kako je kad ti se otkine dio tijela. Znam kako je i srce kad ti se iščupa kao nepotrebno stablo, kao korov u bašti. Ne volim da čupam cvijeće, pa makar to bio i čičak. Boli. Lobotomija duše. 

Nije samo bol to što me plaši. Tu je i nesanica, košmari. Inkvizicija. Preispitivanje koje je zaista nepotrebno. Ta praznina se nekako nastani u grudima, zjapi kao kad djetetu ispade prvi mljiečni zub pa se krezubo nasmiješi. Tako i ja krezubo izgledam. I nemam sa čim popuniti prazninu. Nemam novi jastuk za snove. Toliko sam već umorna od gubljenja i od pravljenja zakrpa. Duvaju vjetrovi kroz moje poderane džepove i zakrpljene cipele. Protapaju kiše kroz dušu i kao u bunar bez dna padaju u tu rupu u grudima. I dalje je ostala samo praznina. 

Izgubila sam dovoljno ljudi za dva života, i kućnih ljubimaca, i izgubila sam sebe toliko puta da svaki put kad se pronađem shvatim da još nešto nedostaje. Posebno sada, nakon ovog velikog brodolomničkog iskustva. Ne znam hoću li ikad više umjeti da se sastavim i da pripadam kao što sam se predala tom Čovjeku zbog kojeg sad pišem o gubicima. Jer plašim se, možda ću i njega izgubiti. Možda ću se opet naći u onoj samici iz koje sam pobjegla toliko puta. Možda ću se ovaj put zazidati sa sve četiri strane. 

Otuđile su me ove krive linije talasa, i nebo me osamilo. Postala sam poput mjeseca, prepuna kratera u duši, i nekako drugačija. Svrbe me putevi, daljine me zovu, a opet samo bih da se smirim u jednom kutku, u nekoj kolibi, da pijem vino, čitam knjige i mazim mačku u krilu. I da Ga gledam, Njega, od mojih pjesama krojenog. Da mu čujem smijeh, da mu vidim oči kad se probudim i da znam da je sve na svom mjestu tada. Da ne osjećam rupu u grudima. Plaši me gubitak i još jedno sakaćenje. 

Točak života neće stati samo zato jer ja to poželim. Moram ići dalje, baš kao i ti, baš kao i svako biće. Moram koračati naprijed i ipak, odabrati ono što je najbolje za mene. Pa čak i ako to znači miniranje sopstvene duše. Jer nekad je to potrebno. 

Jer nekad ljubav nije dovoljna. Potrebno je hrabrosti. 

Da li mi je dozvoljeno da plačem



Da li mi je dozvoljeno da plačem? Da vrisnem jednom jako, bez uzdaha. Da li mi je dozvoljeno da pogledam u nebo i da opsujem, da udarim pesnicama u zid i da kažem da mi nedostaješ više nego što mi je išta nedostajalo? Čak i ono moje malo zrno sreće koje sam utopila u krvi. Znaš, meni je uvijek bilo lako voljeti. Uvijek mi je bilo lako vjerovati u ljubav, vjerovati u ljude da su kao ja, da su stvoreni za ljubav. Uvijek mi je bilo lako vjerovati u želje i snove. Dok nisam ubila sebe. Čak i tada sam željela da vjerujem. Da dotknem zvijezde mrtva sam disala. Dok te nisam vidjela. Dok nisam dotakla tvoj dlan. Dok mi tvoja koža nije ožarila usne. Dok mi tvoj nos nije obrisao tugu. I one noći kad si prvi put otključao vrata moje sobe, kad si prvi put došao meni, znala sam da ćeš biti moj ponor u kojem nikad neću dotaknuti dno. 

Nedostaješ mi. Nedotsješ mi više nego što sam vjerovala da mi neko može nedostajati. Vidiš, ljubavi moja, voljela sam prije tebe. Postojao je život prije tebe. Postojale su veze i neke sitne smrti. Ostala sam željna nekih ljudi, nekih trenutaka, ostala sam neodvršena i uskraćena za mnoge stvari, ali si me ti naveo da vjerujem da možda ipak mogu da otkrijem ljepotu života. Tvoj zagrljaj je bio dom, tvoje usne su postale radost a tvoje oči cijeli svijet. I neodstaješ mi. Nedostaje mi sve ono što smo imali, a opet je sve to tako malo naspram vječnosti. 

Oprosti mi, sumnjam ponekad. Zategnem sve strune i samo bih da vrištim. Da plačem sve neisplakane boli koje nikom nikad nisam rekla a tebi bih. Posebno sad kad nisi tu da me zagrliš, da me opsuješ, da mi kažeš da idem dođavola. Posebno sad kad nisi tu da mi kažeš da me voliš, da sam ljubav tvog života. Neodstaješ mi. Kao onaj jedan dio slagalice koji te uporno nervira jer ne možeš da ga nađeš. 

Da li mi je dozvoljeno da plačem večeras kad se cijepaju oblaci i kad se snovi rasipaju po okeanu u kom nema tvojih tragova? Baš sad kad sam usamljena do srži i prepuna soli neisplakane, kad sam prepuna vriskova koji bi da se otmu poput ludaka iz mene. Ja, koja sam se ljubavi odrekla one noći decembra, ja koja sam sebi presudila i obećala da ću ostati santa leda, jer nije imalo smisla. Hoće li imati smisla ako jednom ostanem bez tebe? Ako mi te vrijeme preuzme ili ako mi te daljine prožderu i zavboraviš zvuk mog smijeha i talase moje kose. Hoću li biti živa posle nas? Vjerovatno hoću. I živa i srećna. Ali osakaćena doživotno za ljubav. U to sam sigurna. Jer vidiš, sve te ljubavi prije nas bile su prave, samo sam ja bila pogrešna. Po prvi put sam ja prava, iako ljubav zuči pogrešno. 

Jer možda nije ljubav. 

Opsesija. 

Obožavanje. 

Ideal. 

Sve što može biti jače od ljubavi ako tako nešto postoji. 

Smijem li plakati večeras? Smijem li reći da si poslednja ljubav mog utrnulog života? Da si moje utočište i jedina radost koju nosim u sebi. Smijem li reći da te volim a da ne osjetiš, da me ne poželiš. Smijem li vjerovati da si ostvarenje a ja samo utrnuli san na ivici jastuka koji je zalutao u tvoje ruke? 

Neodostaješ mi. 

Kako mi samo neodstaješ. 

Gdje je nestala ta žena



Gdje sam to nestala? Gdje je nestala ona žena spremna skočiti sa najvećeg vrha očekivanja i dočekati se na sopstvene noge, bez vriska? Gdje je nestala žena koja je ranjena se smijala i koja je umirući život dozivala, usponene slagala na tanjir umjesto prženica za doručak? Gdje je nestala ona žena u meni, onaj divlji smijeh i želja za životom, za Škotskom, za vatrom? Samo je pepeo ostao. Samo je ostala ona jebena riječ da sam ok. Da je u redu. Gdje sam to zapela, posrnula pa se slomla opet? Nasjela na ljubav još jednom? Na san o njoj? Ili možda jeste ljubav? Još jedna od onih koje će me zatvoriti u ćeliju od suza skorjenu. Još jedna od onih priča u kojoj ja volim do besvijesti i ostanem posrana kao zemljište prije berbe. Nije na meni da se ovako izražavam. Znam, žena sam, dama sam, trebala bih biti barem. Ali dovraga, danas ne brinem za manire. 

Slomili su me ovde u daljini. Slomili su mi srce, zgazili dušu, isprljali su me. Smijala sam se. Možda sam poludjela. Svima sam u lice govorila kakvu sliku imaju u mojim očima. Svima sam govorila koga sam voljela. Bila sam toliko otvorenih i raširenih ruku da su se svi plašili od mene ovde. Mislili su da sam snoviđenje, da sam vila sakrvena iza osmijeha, crvenog karmina i uniforme zaposlene žene. Mislili su da ću posegnuti za svakim zagrljajem utjehe. Smijala sam se. Jer nije vrijedilo drugačije. Nisam imala izbora osim da budem ok. Kako samo prezirem ljude koji su ok. To je kao da nisi ni živ ni mrtav, kao da si avet osuđena da zauvijek lutaš po svijetovima, da se ne smiriš. Kao da si proklet. 

Gledam te žute mrlje ispod očiju, čujem opet vriskove, i noćne more koje me progone jer sam opet nekako sama. Jer sam vjerovala. Jer još uvijek želim da vjerujem toliko da ću zaboraviti na sopstvene snove, na sopstvene želje jer eto, volim. Jer eto vjerujem u ljubav. Dušu ću razderati i srce pojesti ako treba samo da ljubav sačuvam. I svega se odreći, i prokleti sve i svakog, samo da zadržim taj osjećaj koji se rodio, koji me vratio iz davno zaboravljenih. A možda me samo još dublje gurnuo tamo. 

Leže moji snovi uredno spakovani u koferu, neraspakovani, nespretno savijeni na ivicama. Pravim se da ih ne primjećujem ali tu su, štrče i podjsećaju me. Kosti mi odzvanjaaju od njih. Gdje sam dovraga izgubila sebe u ovom lavirintu ostrva i izopačenog svijeta? Gdje sam nestala ja, prepuna snova i života, vrele krvi, gorštak od žene? Šta mi se desilo? Kako odustaneš od sebe zarad nekog kog voliš? Je li to ljubav? Kako zaboraviš sebe? Zbog čega? Zbog koga? U redu je napraviti kompromis, podržati jedno drugo, u redu je rizikovati i ginuti zbog ljudi koje voliš, ali odreći se sebe? Kako sam opet to sebi dozvolila? Ne možeš ni znati šta ti urade ovde. Svjesna lobotomija srca. Eto to je. Dovraga, moram da se pronađem još jednom. Još jednom moram pronaći put do sebe, a to jedino mogu ako se sjetim snova. Ako se usudim sanjati još jednom. 

Umorna sam. 

Wednesday, June 26, 2019

Čudno je to sa snovima



Taj neki život od ranije sa urednom platom i godišnjim odmorom, sa psom i mačkom, redovnim navikama i snom... probala sam. Živjela sam. Gorčila je svaka jutarnja kafa i preslane su bile noći. Vino nije imalo ukusa iako je alkohol udarao u srce i tjerao me ponekad da istresem džepove i otjeram sebe u traganje po prašnjavim policama. Živjela sam taj život o kojem ti maštaš i sanjala sam snove. Krila. Sanjala sam da mogu više, ali nisam vjerovala. Govorili su mi da zagrlim zemlju jer je let za ljude nemoguć. Govorili su mi da treba da uzmem kredit, kupim auto i stan, da prestanem da maštam u boji i kupim Tv. Jer vidiš, sreća je danas imati Tv i pet stotina kanala ijednu knjigu u fioci koja je greškom kupljena uz dnevne novine. Jadna knjiga. Sreća je... što nikad nisam poslušala. 

Vidiš, imala sam ambiciju i željela sam da i drugima donesem radost, da budem ono što su očekivali i mislili da jesam. Željela sam ali srce nije umjelo da posluša. Srce je željelo više. Nisu me slušali. Nisu marili. Servirali su mi odluke pred stopala, a ja sam se slagala samo da bi bili oni srećni. Donosila sam poklone, koračala na rukama kad je trebalo, odustajala od sebe i kačila snove na tavanicu, ali nekad je ljudima previše. Nisu me slušali. Nisu bili tu. Nisu umjeli da ćute i pronađu sopstvene radosti pa su pokušali da grade moje misleći da znaju najbolje. Zato mi je dugo trebalo za let.

Ubila sam sebe jedne noći ispunjavajući tuđe želje. Ubila sam sebe i sve snove spalila. Ljudi i dalje nisu bili srećni. I mislila sam da je u redu, imam taj stabilan život u ovom suludom svijetu krize ljubavi, i snove u prašnjavoj stranici dnevnika. Iam fotografiju poslednjeg dana živta. Imam redovnu platu i staži osiguranje. Doći će red i na snove. Nekad.

Nikad nije došao. Snovi su čučali i dalje, grebali i cičali, zapetljani u riječi. I nije bila sreća. Nije to bio život za mene. Otišla sam. Podigla sam zid da zaštitim sebe, krila svoja nekorišćena. Podigla sam zid ćutanja jer opet sam bila sanjalica koja diše. Isprekidano i grčevito, ali disala sam otišla sam. Plašila sam se i te kako. Putovala sam, učila, padala i puzala da ustanem. Svaki dan je bio strah ali bio je i radost jer bila sam slobodna. Bila sam svoja. Imala sam izbor, sopstveni. I odabrala sam. I ti ćeš jednom. Jer čemu lanci i stanovi i redovna plata ako je srce sprženo upovijesti tuđih razočarenja. Čemu srce ako ga ne čuješ? 

Ljudi me opet nisu shvatili. Rekli su da trošim godine, da mladost prolazi i da treba djecu da rađam a ne knjige da pišem. Čemu tolika glad za reprodukcijom? Za nasleđem? Čemu kajanje za potrganim željama? Učinjeno je. Svakog decembra zapaliću svijeću u spomen umrlom ja. jednom ću si oprostiti kao što sam ljudima. Oni nisu znali bolje, ja jesam. Jednom ću možda srušiti taj zid. Možda će bti kasno, ali još uvijeknisam prestala da sanjam. 

Nisam srećna ovde gdje sam danas zalutala. I zato ću otići dalje. Neprestano ću tragati za sobom i da, plaši me to što ne znam gdje će me koraci odvesti, što ne znam hoće li mladost prozujati pored mene i ostaviti me samu među zidovima. Ali otkrila sam mnogo divnih stvari. Otkrila sam da je sreća zakopana duboko i svakom biću i samo onda ako se usudiš i potpuno otvorip životu možeš je okusiti. Svoju viziju sreće, ne tuđu. Nisu važna očekivanja. Ni stan. Ni veliki Tv.

Još uvijektragam za suncem pod kojim ću da osušim sipele i razglednice okačim na svodove. Još uvijek nisam sigurna da želim kuću i Tv. Ali žlim život. U boji. Možda nije po mjerilima ljudi sa kojim samodrasla, ali je po mojim grafikama. I plašim se. Plašim se ponekad da je sve zabluda, ali u tišini prije nego utonem u san srcemi šapne da je u redu plašiti se. Moždaneće biti srećan kraj ali biće đavolski dobar roman. I zato vjeruj. Sebi. Svom srcu. Sreća je zakopana u tebi a kompas je u tvojim rukama. I nisu snovi tu da bi se sanjali, već da bi se živjeli.

Wednesday, June 19, 2019

Nasukana na brodolom



Već je neka noć, ovde na drugom kraju svijeta. Noć kad mi nepodnoljivo nedostaje taj Čovjek koji mi je so u suze pretvorio i umjesto zupčanika u grudima srce napravio. Jedna od onih nepodnošljivih noći kad se sa sobom obračunavam da ne posustanem. Da ne otjeram sve do vraga, kupim prvu avionsku kartu za Nigdje i odem. Da budem nasamo sa Sobom. Da se obračunam. Vjeruj mi, nije ovo ni malo jednostavan život. 

Znam, mnogi će reći da sam srećnica. Putujem po svijetu, i još me plaćaju za to. Pa, ako posmatraš stvari samo iz jednog ugla, da, i jesam srećnica. Bila sam na Karibima, kupala se u azurnoj vodi, šetala po bijelim plažama, upijala izlaske i zalaske Sunca, pila mohito na Bahamima, doživjela sam bijele noći Rusije, vodila sam ljubav u Majamiju, ručala u Švedskoj, pila sam pivo u Kanadi... Da, jesam srećnica. Nisam pravila milion fotografija i nisam često bila prisutna na društvenim mrežama da sve to digitalno obilježim, ali ostale su uspomene na Barbados, i Halifax, na Key West i Nassau. Ostaće beskrajno ucrtana u meni Antigua. Miris kiše i ukus vina u Talinu. Smijeh u Lenjingradu. Da, to su uspomene koje će me pratiti ma gdje otišla nakon ovog. 

A tako jako želim otići. Tako jako želim napustiti ovaj kavez u kojem možeš opstati samo ako si mlad i lud i nemaš baš nikakve ambicije, ako imaš plan da kupiš stan, i zaradiš lovu i ni do čega ti više nije stalo. Ako možeš da podneseš hladne glave da ti neko ko nema osnovno vaspitanje daje naredbe i zove ti se šefom. Neko ko je do juče prao noge u lokvi na putu. Ako možeš da radiš duge sate i da si nakon svega nasmijan, i da uvijek odgovaraš sa Da. Da, možeš opstati. Ja, koja znam ko sam, i donekle šta želim, borim se sa sobom svakog dana. Jer našla sam Ljubav. Dešava se i to. Dešava se da od hiljadu ljudi i gomilu onih pogrešnih kod kuće ovde sretneš nekog ko te u potpunosti razumije i prihavata, i ko dijeli tvoju sumanutu želju za ludilom i našpuštenom kolibom u šumi. Dešava se da se zaljubiš i da izgubiš glavu. Da budeš srećan i nakon napornog dana jer znaš da te u toj kutiji za cipele od kreveta na kraju čeka neko pored kog možeš da zaspiš mirno, bez straha. Dešava se po neki grumen sreće ovde. 

Mnogo sam naučila. Srela sam toliko divnih ljudi sa kojima sam još uvijek u kontaktu. Mnogi od njih su postali moja usvojena porodica. I voljela bih da ih mogu sresti ponovo. Život je čudan. Možda se i ponovo ukrste naša stopala. Možda se opet budemo smijali zajedno. Odrasla sam mnogo. Primjetila sam promjene u borama oko očiju i nove sijede vlasi u kosi. Primjetila sam neki prigušeni sjaj u očima. Ponekad sam malo više tužna. Ponekad mi nedostaje onaj stabilan život koji sam imala, uredna plata, stan, mir, jutarnja kafa, knjige. Ahhh, knjige mi jako nedostaju. Ovde, u svijetu mora, soli i čelika naučila sam neke druge snove da sanjam. Nedostaju mi neki ljudi koje sam imala tamo, kod kuće. Nedostaje mi ponekad miris moje sobe. Veliki krevet. Ali ovde sam naučila da budem zadovoljna sa mnogo manje. 

Nikad mi nije bilo važno šta će drugi ljudi misliti o meni, a ovde sam postala još odlučnija u tome. Svi oni ljudi koje sam imala na kopnu su nastavili svoje živote, i nekako vremenom prestali slati poruke, brinuti kako sam, dijeliti tuge i radosti sa mnom. Ne zato jer su me zaboravili već prosto život nas je okrenuo različitim smjerovima. Odluke i izbori koje smo donijeli su nas udaljili u vremenu i u prostoru, ispustili smo neke niti i evo me večeras, nasukana na brodolom, pokušavam udahnuti, ovde, sama u svijetu. U cijeloj borbi sa sobom i sa pokušajima da preguram dan, zaboravila sam na riječi, na sve ono što sam voljela. Na sebe koju sam voljela. Zaboravila sam da pričam, i riječi nikako ne mogu da iskoče iz grudi. Natrpala sam toliko toga u grudi da se bojim nekad da ću se rasprsnuti u knjigu koja će da plače mastilom. Plaši me ponekad ova samoća. Plaši me ponekad ovo što vidim u ogledalu. 

Znam da nikad više neću uspjeti da pohvatam niti sa ljudima kao nekad. Nikad više neće mi ni kopno izgledati isto. Sigurna sam da se ni sa svojim srcem neću moći sporazumjeti kad za to dođe vrijeme. Uvijek će me proganjati miris Indije, proganjaće me ukus vina, svijet mi nikad više neće biti isti. Biću nasukana na samoću, snove i poeziju, i sigurna sam jednom će možda neka sjajna knjiga iskočiti iz mene poput vrapca. Jer ovaj život nije za ljude kao što sam ja. Ovaj život nije za snove, za sanje ispod trepavica, i neodvršene jelke. Nije za ljude koji su bili polomljeni i razbacani svuda , koji su se lijepili i koji su imali svoje smrtovnice. Ali izabrala sam ga, i danas, nasukana ćutim pod zvijezdama. Nepodnošljivo nedostajanje me nagriza i sigurna sam, nikad više neću biti ista tršava glava. Možda je sreća, možda je tuga, ali je svakako moj izbor. Osjećam miris Bahama u vazduhu. Spremna sam za još jednu luku. 

Monday, June 17, 2019

Sa druge strane okeana



Koliko te samo život promijeni kad se otisneš od obale i pustiš sigurne niti iz ruku. Koliko ti se samo oči izbistre kad otvoriš srce za ljubav i kad prigrliš ljude zbog onoga što jesu. Prestaneš se plašiti svijeta, neba, sopstvenih odluka. Prestaneš se plašiti disanja i otkucaja u grudima. Promijeni te prašnjavi drum i so u okeanu. Promijene te noći i vremenske zone i svi ti ljudi koje sretneš zalijepe jedan komadić sebe na tvoje pohabane rite duše. Nekako se sastaviš, i ne primjetiš kad počneš da vjeruješ. Ne primjetiš kad počneš da živiš opet.

Još uvijek ne znam gdje će me odvesti drumovi. Ni gdje ću zaspati, gdje se probuditi, ni koliko dugo će trajati ova moja borba sa olujama. Ne znam kad ću poželjeti da izujem cipele i kažem da je bilo dosta. Lažem. Poželim to svakog dana. Poželim biti dvoje, biti troje, poželim sve sitnice i buđenja, i jutarnju kafu i dosadu, ali onda mi drumovi prolete ispod tabana i osjetim poznato peckanje u očima. Jer još želim da vidim svijet. Jer još želm da nahranim oči. Hoću li zakasniti? Hoće li biti kasno da se osvrnem kad jednom budem imala kuću. Kažem kuću jer nije svaka kuća dom. Baš kao što svako srce nije ljubav. 

I ostalo je samo prazno mjesto u mraku iza mene, i prazan otisak na jastuku. Ostale su prazne ruke i tuga kao dželat da visi u vazduhu očekujući svakog trena da spusti svoju sjekiru i presječe mi srce na pola. Ostale su neizgovorene riječi da lebde u vazduhu kao čestice prašine. Samo su strahovi pošli za mnom kao vjerni psi da me prate u stopu, da mi mira ne daju, da me rastrgnu iza prvog ugla kad skrenem dalje od očiju. Uplašile su me daljine i neodsanjani sni. Bajke koje sam pronašla i koje sad služe samo za ukras, za nepopločane manire i keramičke figurine. Šta mogu drugo da ponesem sa sobom osim pregršt mirisa, pune džepove uzdaha i sjećanje na beskrajne zore, na ljubav koja se odmotala u meni i zamrsila se kao krvožedna zvijer u lancima. Ostale su neke stare drangulije pobacane usput po morima, da više ista ne dođem tamo odakle su mi koraci se ukrstili sa lutanjem. Nikad više ne mogu biti ista. 

Daljine su zavrištale I razgrebale mi stopala. Oči su mi pune magle i ne mogu prestati da sanjam. I vidim sebe svuda osim u zidovima kuće. Vidim sebe svuda osim na jednom mjestu cijeli život obavijena svakodnevnicom koja je svima normalna. Meni nije. U meni je uvijek vrištala neobičnost i u meni su uvijek vrištale vatre. Stopala su me uvijek svrbila u potrazi za novim putevima, u potrazi za slobodom. Mislila sam da bih mogla da sastružem perje sa krila, da ih odložim u neku pretposlednju fioku ormara koji ću zaboraviti da postoji. Mislila sam da ću moći da skinem so sa kože i da budem divno dosadna kao ostale djevojčice. Mislila sam da ću umjeti da nosim sve te haljinice i dugine boje i da budem tako božanstveno naivna kako da nikad nisam čula nijednu mušku laž. Kao da život nije prozujao kroz mene. Dovraga, ne mogu. Ne želim. 

Oduvijek sam željela više. Željela sam da more stavim na leđa kao barku, da se zagrnem nebom i srce pokrijem travom. Željela sam da budem sve samo ne fina curica iz komšiluka. Cipele za let su našle put do mene, i odvele me. Srce mi je ostalo zaglupljeno bajkama Rusije i danas u toj istoj Rusiji sam živjela svoju bajku, i iscrtala neke svoje snove u pločniku. Danas u toj Rusiji sam napisala pismo koje ću uredno složiti na gomilu i neću ga poslati. Danas u toj Rusiji sam pronašla dio sebe koji sam izgubila u nekoj seobi Mongola i ratnika, u nekoj dvorani kraljeva i balova. 

Jednom mi je srce napuklo na hiljadu dijelova i rasulo se. Zato sam divlja i neukrotiva. I niko me nije uspio sastaviti ni shvatiti. Niko osim tog jednog čovjeka kojeg sam pronašla na dnu okeana. Hoću li umjeti da ukrotim strah?

Podigla sam zid ponovo. Možda bespotrebno. Zid od sjećanja između mene i ostatka ljudi koji su utisnuli svoju krv u moju kožu i koji sebe zovu mojim. Podigla sam zid, ne iz neljubavi ili osuđivanja, (ko sam ja da sudim drugima, ni sebi nisam umjela presuditi). Da sačuvam ono što je lijepo postojalo, da sačuvam one lijepe osmijehe i neke razrijeđene uspomene koje imam, da ih ne zatrujem ljutnjom i bijesom, jer svaki naš susret se svodi danas na to. Na bijes. Jer sam se usudila otići. Jer sam se usudila letjeti. Jer sam oduvijek bila san o slobodi koji je svima bio nemoguć. San kojeg su se svi oni plašili jer su robovali tuđem mišljenju. Pojeli su mi srce, bila sam vudu lutkica njihovih želja, ali nisu se primile magije na mene. Ne mogu ostati. Nije to iz neljubavi. 

Možda ću prokockati mladost na puteve, na riječi i stranice neobjavljenih knjiga. Možda ću potrošiti kožu na dodire koji se neće utisnuti u mene kao u glinu. Možda ću jednom svenuti usamljena, sa nekim mačkama i fotografijama svijeta, i možda ću rezbariti bundeve umjesto kolijevke. Možda ću se kajati, ali to će biti moje kajanje. Moja odluka. A to je sloboda koje ne mogu da se odreknem. To je ono što me vuče naprijed, ka daljinama, ka sebi, tražeći još uvijek dio svijeta u kojem ću moći da dišem a da me ne dave tuđa očekivanja. I zato sam podigla zid. Bičem rascijepana leđa sam pokrila bijelim vezom, oprostila sam ljudima, i odlučila živjeti svoje želje. Srela sam čovjeka koji me zavolio takvu, kao raspolućenu narandžu u zoru. Koji me zavolio takvu, natrulu i ogorčenu, oštećenu i nesposobnu da vjeruje. Srela sam ga, i pratiću ga do neke ulice u svijetu u kojoj ću možda imati dom. Ne kuću, ne krov nad glavom i dva tanjira. Dom. Srce. 

A ako se svijet raspadne i Čovjek nestane, znam da ću i dalje biti živa. Bogatija za ljubav, za sjećanje, bogatija za još jednu priču pred spavanje. Ali meni neće biti kraj. Jer još toliko krvi ima u meni. Jednom možda odustanem od traganja. Jednom možda se pokajem zbg svih zidova i propuštenih prilika. Možda. Ali kao što sam jednom rekla, sa ovog ću svijeta otići sa osmijehom zbog uspomena, ne zbog posjedovanja. 




Thursday, June 13, 2019

Čekaj, vrisak bi da virsne



Čekaj da vrisak se odlomi sa usana. Da ga pustim kao ukletu zver sa lanca. Predugo je čuvana u dubinama snova. Predugo već odlažem oluje sa istoka srca. Predugo sam pustila da se katran prošlih dana skuplja u šupljinama osmijeha. Zaboravila sam da sanjam. Zaboravila sam da dišem. Vezala sam se u strune očekivanja da sam propustila neke obične zore, filigranske ruke, osmijehe od meda i želja satkane. Predugo sam sebe zarobil u memoarima i prašnjavim koricama sjećanja da sam zaboravila da prolijem riječi sa usana, da još jednu želju ispunim, još jednu zvijezdu da poljubim. Kako sam prestala da sanjam? 

Čovjek je previše posesivno biće. Želimo da zadržimo za sebe sve što pronađemo, svakog koga okrznemo pogledom. Ako nam se ruke dotaknu još je snažnije. Ako se srca usklade tad nastaje borba, lavlja rika i krvavo otimanje. A ne možemo posjedovati ništa osim sebe. Previše sam godina izgubila da bih naučila tu lekciju i nekako sam je usput zaboravila. Previše sam dugo moru na leđima, previše sam sebe zaboravila da nisam ni primjetila da su na usnama zamrle lađe. Da su me laste poljubile prošlog proljeća. 

Svijet te prmijeni nekako. Kad se udaljiš od svega i isključiš iz života koji si znao godinama, progledaju neke nepoznate dubine iz tebe. I ako ne naučiš da gledaš u zvijezde i ako samo brojiš korake nećeš primjetiti kad se ljubav ušunja u tebe i zamiriše kao savršena krempita u predvečerje. Nećeš primjetiti ukus vina ojesvake večeri proliješ po usnama. Dovraga, gdje sam seizgubila? 

Pogled mi luta preko okeana koji mi ljubi korake svakog dana. Ne znam kako da prihvatim zore bez mirisa kože, bez dodira ruke, ne znam kako da dan provedem bez smijeha koji mi je sačuvao razum u ovoj školjki bez srca. Ne znam, ali znam da sam propustila toliko radosti i vriskovi zbog straha da se sramim svog srca ponekad. Jer ljubav koja se nastanila u meni je sve što sam željela a zaboravila sam da je osjetim, da je doživim. I sad na pragu nedostajanja grčevito se držim za zagrljaj da zaboravljam da oslušnem smijeh. Zaboravljam biti svoja. 

Svijet te promijeni.

Odavno nema rijeci za slova...



Prošlo je dosta vremena otkako nisam ni jedno slovo napisala. Ne zato jer nemam šta reći. Gomilaju se riječi u meni kao orkani ali naprosto nemam snage da ih napišem. Bojim se raspašću se u komade i neću se sastaviti do kraja života. Bojim se da će se razliti krv iz mene kao nabujala rijeka i ostaću uveli korov pored puta kojim sam gazila. Bojim se da me svijet promijenio. Ili je možda ova Ja čučala u meni čekajući priliku da se nastani. 

Odrasla sam. Ne znam kako se dovraga to desilo, ali odrasla sam. Bar neki dijelovi mene jesu. Pokidale su se niti sa ljudima koje sam poznavala, sa kojima sam rado pila kafu svaki put kad bi se sreli. Podigli su se zidovi između nekih ljudi i mog svijeta, ne zato jer sam drugačija već jednostavno smo potrošili sve riječi. Izgubio se osjećaj pripadanja u meni. Negdje su umrle i laste. I mačke su zaspale. Ostali su vukovi gladni divljine da zavijaju u meni u svakoj noći punog mjeseca kad ostanem sama sa čašom vina u ruci. Bez Njega. Bez sebe. 

Promijenio me okean. Propustila sam sve događaje, propustila sam sve praznike, vjenčanje bivše ljubavi, sve niti su se okrunile i u meni je ostala samo so. Pustinja od soli da me zapeče svaki put kad pomislim. Ostala je jedina oaza u njegovim očima u koju bih da se nastanim ako me život ne razočara. Ostali su snovi i uspomene na svijet koji mi je pružio. Ne može više život biti isti. Ostao je sat na ruci da odbrojava sekunde života koji sam voljela. I miris parfema. To je sve. 

Odavno nisam pisala jer nemam snage da uobličim ovu oluju od osjećaja u riječi jer ponestaje mi onih pravih, ai svakako ne bi bile dovoljne da me objasne ljudima koji su me prestali razumjeti. Koji me sigurno nikad nisu ni razumjeli. Koji su me primorali da se odreknem svega što sam željela. Polomilo se tako u meni svako sklonište u koje sam bježala kad naiđu tmurni dani. I zato sad više nemam riječi. Ponor je ostao da odjekuje i ja da pričam u snu. Da dozivam. 

Svijet je opasno mjesto za sanjare.

To se prosto desi tako



To se prosto desi tako. Konstrukcije oslabe, negdje se u tebi slomi parče tla na kom si postavio temelje, erozija počne da kola krvotokom i u tebi ne ostane ništa osim neispisanih snova, onih istih koje si tako strpljivo spuštao pod jastuk da ti oboje puteve i želje, da se jednom ostvare. Kad erozija nastupi i snovi nestanu poput pergamenta starog stotinama godin, ne ostaje ti ništa osim da se prepustiš vremen. Proći će. Sve je prošlo do sada. Odabrao si loše tlo za buđavu berbu. 

To se prosto desi tako. Očekuješ da ti se krv zarai snovima i maštaš, srećan si, oduševiš se svakim zalaskom na periferiji duše ne primjetiš kad počne da se sve oko tebe raspada. Sledeće što znaš – držiš se grčeito za preostale vlati sebe i spajaš se po šavovima. Jer juio si, trčao za pticama, jurio za zmajevima, udisao makove, a sad je oko tebe samo spečeno tloi pustinja razočeranja. Kako se dovraga preko noći razore snovi? Kako se to nebo rasklopi i više nemaš ni vazduha u plićima da se sobom zoveš? U kom to pravcu odlaze snovi kad jednom umru na usnama, neizgovoreni šapatima snotinu godina? 

To se prosto desi tako. Valjda se probudiš, kao posle tužne završnice filma. Ne može da bude isto. Daješ se, krv prolivaš, ne spavaš već budan krojiš zvijezde po mjeri i lijepiš želje po prozorma, po tijelu, tetoviraš se žudnjom. Ma napraviš budalu od sebe. I tek tako, ujutru, probudiš se, oko tebe sve miriše na patnju i tišinu. Probudiš se i u ogledalu vidiš da si svo vrijeme ti bio taj koji trči i i trči i ne vidiš da padaš, da su te okovali lancima, da su te vezali i rekli ti da se probudiš. Desi se. Slomiš se. Moraš. 

I eto tako, prosto se desilo i meni. Samo sam se umorila. Samo sam stala da predahnem. Da krila po mjesecu poravnam. I vidim, koliko da je ljubav, sve iše je strah. Sve jače je bol. I sigurna sam da je do mene, da je u mojoj krvi preiše mraka. Sigurna sam da sam se okovala usput jureći nepostojeće zvijezde, fatamorgane mojih nespretnih želja. Sigurna sam da je u meni ostalo nešto predratnih godina iz nekog prošlog života, neki zaostali krik koji me proganja. Možda su me i misli nagrizle, ali osjećaj koji me naselio je ono što me brine. Jer ako me strah okuje, ako me strah opet zarai, neće proći dugo dok se detonacija ne razbije na leđima. 

I eto, uzdah se desio. I sad stojim opet sama, izolovana sa svojim razglednicama, svuda rasutim po krevetu. Ne smijem plakati jer bi onda i krik krenuo, a to je onda neka druga zora. Plašim se jš jednom da će me strah pobijediti. I mada sam srećna u tim kratkim trenucima vječnosti, mada sam sigurna da sam voljena, ovo je mjesto stvoreno sam za strahove. Mislim da zapravo još uvjek nisam odrasla. Još uvijek nisam srce pobijedila. Koliko će se ratova voditi do tada?

Monday, October 15, 2018

I neću da plačem na rastanku...


I tako dođe dan kad nebo zanijemi i srce progovori. Kad se oči napune suzama i kad od tebe putevi vode samo za nazad. Dođe dan kad se od tebe samo odlazi. Lupio bi pesnicom o zid i razbio bi i zemlju do druge strane strane svijeta svojim padom ali ne vrijedi. Ljudi i dalje odlaze. I ptice se sele na jug. Takav je čudesni koncept života – sve prolazi, svi odlaze, sve se mijenja. Najveća čarolija postojanja – promjena. Nemoj da plačeš. Nemoj da tuguješ. Napij se, opsuj, šutni grumen zemlje koji ti se nađe na putu, ali nemoj da plačeš. Nije da su suze zle, samo nije im mjesto na rastancima. Jer to što neko odlazi od tebe ne znači da ostaješ sam. Ostao je dio Tog Nekog ugraviran u tebi za sva vremena. Ostalo je ime ispisano u krvi, datumi uklesani u kosti. Ostale su uspomene koje će ti davati snagu, uspomene koje će ti izmamiti osmijeh na lice. Ostaće i tuga i nedostajanje ali odmahni rukom kao kad otresaš prvu pahulju sa ramena. Odmahni rukom i nasmij se jer ipak – moglo je da se nikad ne sretnete.

Od mene se uvijek odlazilo. Naučila sam da živim sa tim. Uzdahnem svaki put i nikad ne postaje lakše. Dođu ti Poslednji Dani istiha i neosjetno. Dok trepnem a ono već je Taj Dan Za Oprostiti se. Dan za zagrljaje, za reći „Čuvaj se, javi se, volim te...“, za ono izlizano „Nedostajaćeš mi...“ a kroz misli mi prolaze svi trenuci koje smo proveli zajedno i srce stane, kao da se hladan nož zarije u kost – zaboli tu nešto po sredini grudi i raspala bi se od bola. Ipak, graciozno se nasmijem, kažem „Ne brini za mene“, i kao da ćemo se već za koji sat opet sresti – odem. Takvi su ti Poslednji Dani. Naučila sam ih. Kolaju mi kroz kožu kao da sam se pretplatila na njih.

I odlazili su od mene a da se nismo poslednji put ni zagrlili. Da se nismo ni u oči pogledali. Odlazili su oni koji su me voljeli najviše. Odlazili su ka svojoj radosti noseći me u krvi, voljeli su me kao da sam najsjajnija zvijezda na nebu. Ali nekad ljubav sama po sebi nije dovoljna. Ipak su odlazili. Naučila sam i takve odlaske da preživim. Da pustim neku dobru stvar na najjače, da otvorim teglicu sa suzama i prolijem samo neku kap. Sjetim se svega lijepog, budem zahvalna jer sam ipak bila voljena, dignem čašu i pustim želju u etar „Želim ti sve najdivnije i sreće moje dio. Da te neko još voli kao ja“. Zagrlim se, udahnem i preživim. Jer voljela sam i ja njih. Laže ko kaže da se samo jednom voli!

I ja sam odlazila. I meni su mahali na rastancima. I znaš, lakše je biti onaj koji odlazi. Ne osjećaš se posrano jer si ostavljen, već si ti taj koji ide u neku svoju budućnost. Ti si onaj kojeg čeka nepoznato, raduješ se promjenama. Prosto – odlaziš bezbolno. Mi ostavljeni smo uvijek nekako kao štenad pored puta koje niko neće. Pomiluju te i kažu da si sladak, ali te ne zadrže. Al znaš, svaki rastanak je kao mala smrt. Uvijek sa rastankom umre jedan dio mene. Uvijek sa onim „Čuvaj se“ izdahnem dio sebe.

Ne volim rastanke. Ne volim onaj tužni odraz očajanja u očima. Ni mahanje za autobusima. Izmišljenu prašinu u očima od koje ti se plače. Drhtaj u koljenima od kojeg bi se sručio na zemlju u momentu kad Taj Neko okrene leđa i odšeta iz tvog života kao da izlazi iz supermarketa. Ali na kraju krajeva, to je život. Neko novi će ušetati, isto tako nonšalantno. Neko se samo zadrži duže nego obično. I to je sve. Niko ne ostaje zauvijek i zato sam naučila da živim trenutke koje imam, jer na kraju, nikad ne znaš kad će taj Usrani Poslednji Dan pokucati na tvoja vrata. Ne možeš ga izbjeći. Ne trudi se. Prigrli ono što imaš sad, danas, reci ono što osjećaš i nemoj isliti da nikad više nećeš biti živ. Jer hoćeš. Onaj koji dođe na to prazno mjesto u tvojoj vitrini nosi sa sobom potpuno novi život. Samo vjeruj. 


Dovraga, opet me čeka rastanak! Danas od mene odlaze, a već za koji dan ja ću biti ona koja ostavlja. I uvijek je tako. Jer to je život.