Friday, September 6, 2019

I opet sve je u redu



I ponovo biću u redu. Još jednom ću otresti prašinu sa koljena, oprati stopala i udahnuti. Ponovo ću disati. Biću u redu. Oduvijek sam znala da su bitke surove, da su ratovi krvavi i da je u redu pasti. I biću opet ja. 

Obišla sam dio svijeta za koji nikad nisam mislila da ću ga vidjeti. Doživjela sam ljudsku nepravdu, bila sam diskriminisana na osnovu svega što jesam i nisam, stekla sam prijatelje za cijeli život i porodicu. Iskonsku, prastaru porodicu. Mrzili su me, i voljela sam. Zaljubila sam se i bila sam srećna. I znam, biću opet u redu kad jednom se slomim na pogrešnom koraku ovih dana. Znam da će biti pogrešan. Jer odabrala sam ga. Ali disaću. 

Prošla sam životne oluje. Utabala sam put do pakla i nazad. Znam i kako nebo gori, i kako mjesec miriše. Znam zvuk suza i ukus smijeha. Ali neizbježno je. Mora da se slomi da bi se sastavilo. Da bi zaraslo bolje. Mora da se prekalemi. Psujem naglas, i udarila bih pesnicom u zid da se slomi. Da ga ne sastave više ni svi zidari svijeta. Ali sa zidom slomljenim možeš svuda. Sa srcem nikud. Pripremam se na još jedan lom. Ponekad su oluje najbolje kroz šta možeš da prođeš. One te čine jačim. One te uče kako da opstaneš u ovom suludom svijetu koji se sve više pretvara u beznađe. Ali nije mi žao. Nikad neće biti. Jer sve te oluje pokazale su mi šta je život. Pokazale su mi koliko je divno buđenje kad sunce zaiskri nakon kiše. Pokazale su mi koliko divnih ljudi ima koji te zagrle da ne padneš u oluji. Da se ne slomiš. I koliko je onih koji bi i zemlju utabali nad tobom. Nije mi žao.

Znam da je cijeli moj život bio uvezan u čvorove i da sam uvijek birala stranputice koje bi me vodile tamo gdje su ležali oji nedostaci. Godinama su me strahovi posjedovali i vodili nemogućim ulicama. Bože koliko sam samo posrtala. Koliko je bilo teško koračati, voljeti, pustiti da te vole. Ali pobijedila sam. Pobijedila sam strahove, oprostila sam ljudima. I sebi ću uskoro. Pobijedila sam u mnogim bitkama protis sopstvenih nemira. I evo me.

Prešla sam dio svijeta, uzdigla sam se iznad sopstvenih očekivanja, voljela sam kao što se u bajkama voljelo, i nije mi žao. Spremna sam. Spremna sam još jednom poginuti za sostveno dobro, da bih mogla ustati kao bolja žena, snažniji čovjek i možda veće srce. Bol će proći. Uvijek nekako prođe. Naučila sam da se ne okrećem. Naučila sam da vjerujem. I znam da će jednom biti taj osmijeh na licu i da ću biti sretna zbog života koji sam vodila. Možda neću biti ponosna na sve odluke, ali biću sretna. I biću u redu.

No comments:

Post a Comment