Sunday, August 25, 2019

Stvorena za ljubav



Kako da ti objasnim da život nije uvijek bajka krojena po mjerama kao savršena haljina. Kako da ti objasnim ko sam, a da ti ne ispričam ko sam bila prije tebe i kako su me životne oluje klesale kao da sam savršeni kamen za umjetnost. Kako da ti nacrtam svoje srce a da mu ne prišijem sve zakrpe i da ga ne uvežem kao mornarski čvor spreman za oluje. Kako da te volim bez tog mornarskog čvora? 

Čudiš se ponekad koliko dijelova nedostaje u meni da budem žena. Ponekad se i ja pogledam u ogledalo i pomislim da me zver posmatra. Vuk. Pomislim da je sve moglo biti drugačije da sam samo odrasla kao princeza, kao djevojčica sa cvijećem u kosi i crnim cipelicama za snove. Pomislim da je sve možda moglo biti drugačije da se u meni nije budio revolt, da u meni nije klijala ljubav. Ponekad samo pomislim da bi sve bilo drugačije da nisam čitala te ruske bajke. 

Ta žena koju ti toliko želiš je sakrivena daleko od svih. Predaleko čak i od mene. Morala sam da je sačuvam. Morala sam da sakrijem te krhke niti koje su me činile ranjivom, koje su vodile do mornarskog čvora u grudima. Morala sam jer toliko puta je ta žena umrla. Postala je uplašena od života, od ljudi, od bilo kog čovjeka koji bi pokušao da joj priđe. I sve ono što me činlo ženom kakvu želiš je sakriveno. Ponešto sam sama razbila. Ponešto sam zaboravila. 

Moraš da shvatiš. Ako je pronađem u sebi, i ako opet jednom posrnem, o sopstvene snove zapnem i srušim ideale, plašim se. Neću ustati. Plašim se, nestaću. 

Život je bio divan prema meni uprkos olujama. Jer kako drugačije rasti ako nema kiše, ako nema oluja u kojima ćeš naučiti šta je snaga. Voljela sam neke ljude i oni su pokušali voljeti mene. A to nije ni malo lako, znaš i sam. Pokušali su, ali ja sam bila oduvijek oluja koju nisu umjeli sputati u staklenu bočicu za otrovne biljke. Pokušali su ali ja sam nenavikla na snove. I svi su odustajali. Možda sam zaista previše za voljeti. Možda je čovjek u meni nadvladao ženu. Možda su me iskvarile i ruske zore. 

Iskrzana sam i nedostaje mi toliko niti da pohvatam zalutale i odbjegle komade duše. Mnoge od njih sam ja minirala, mnogi su se rasuli tokom erozija godina. Neke sam zaturila u lutanjima. Ostala sam okrnjena i nepotpuna. I sve ono što me činilo ženom sam sakrila u tajni gaz. 

Jednom, kada mi snovi dojade i kad se umorim od revolta i borbi, kad u meni izdahne prošlost, ponovo cu je pronaći. Dovoljna će biti jedna riječ. Jedan san. Jedan stisak ruke. Dovoljno će biti da ti vjerujem da je nećeš ubiti. 

Jednom, kad me prođu sjete otvoriću se i prihvatiti da sam konačno pronašla mir. 

Jednom kad naučiš da me voliš ovakvu, zauvijek oštećenu i umanjenu za srce. Tada ću ponovo moći da se rodim u snovima. Da ponovo budem žena za ljubav.

No comments:

Post a Comment