Sunday, July 21, 2019

Jer kladim se uvijek na loše karte



Plašim se gubitaka, ne volim ih. Ko ih pa voli? Ostave taj užegli trag praznine za sobom, rupu posred grudi da zjapi kao nezakrpljena pukotina na cesti. Kao krofna sa rupom u sredini bez čokoladnih mrvica. I boli. Dovraga, gubici bole. Mogu svi gurui pričati da treba vjerovati u bolje, u ono „jedan se oteg'o, drugi se proteg'o“ ali dovraga s tim. Boli. Kida ponekad. I plašim ih se. Jer previše dobro znam taj osjećaj praznine i kako je kad ti se otkine dio tijela. Znam kako je i srce kad ti se iščupa kao nepotrebno stablo, kao korov u bašti. Ne volim da čupam cvijeće, pa makar to bio i čičak. Boli. Lobotomija duše. 

Nije samo bol to što me plaši. Tu je i nesanica, košmari. Inkvizicija. Preispitivanje koje je zaista nepotrebno. Ta praznina se nekako nastani u grudima, zjapi kao kad djetetu ispade prvi mljiečni zub pa se krezubo nasmiješi. Tako i ja krezubo izgledam. I nemam sa čim popuniti prazninu. Nemam novi jastuk za snove. Toliko sam već umorna od gubljenja i od pravljenja zakrpa. Duvaju vjetrovi kroz moje poderane džepove i zakrpljene cipele. Protapaju kiše kroz dušu i kao u bunar bez dna padaju u tu rupu u grudima. I dalje je ostala samo praznina. 

Izgubila sam dovoljno ljudi za dva života, i kućnih ljubimaca, i izgubila sam sebe toliko puta da svaki put kad se pronađem shvatim da još nešto nedostaje. Posebno sada, nakon ovog velikog brodolomničkog iskustva. Ne znam hoću li ikad više umjeti da se sastavim i da pripadam kao što sam se predala tom Čovjeku zbog kojeg sad pišem o gubicima. Jer plašim se, možda ću i njega izgubiti. Možda ću se opet naći u onoj samici iz koje sam pobjegla toliko puta. Možda ću se ovaj put zazidati sa sve četiri strane. 

Otuđile su me ove krive linije talasa, i nebo me osamilo. Postala sam poput mjeseca, prepuna kratera u duši, i nekako drugačija. Svrbe me putevi, daljine me zovu, a opet samo bih da se smirim u jednom kutku, u nekoj kolibi, da pijem vino, čitam knjige i mazim mačku u krilu. I da Ga gledam, Njega, od mojih pjesama krojenog. Da mu čujem smijeh, da mu vidim oči kad se probudim i da znam da je sve na svom mjestu tada. Da ne osjećam rupu u grudima. Plaši me gubitak i još jedno sakaćenje. 

Točak života neće stati samo zato jer ja to poželim. Moram ići dalje, baš kao i ti, baš kao i svako biće. Moram koračati naprijed i ipak, odabrati ono što je najbolje za mene. Pa čak i ako to znači miniranje sopstvene duše. Jer nekad je to potrebno. 

Jer nekad ljubav nije dovoljna. Potrebno je hrabrosti. 

No comments:

Post a Comment