Sunday, February 23, 2020

Kad još jednom odem sa koferom, pamti me...




Odlazim opet. Pomislim na sve odlaske do sad i dođe mi da se nasmijem. Koliko sam se samo puta spakovala i otišla, zalutala u sopstvene radosti, u traženja, u lutanja, a nekad nisam ni imala izbora. Ili sam bar mislila da nemam. Pripremam se, pakujem knjige u Kindle, pakujem misli i želim da vjerujem da ću biti jaka, jača nego ranijih puta.

A, vjeruj mi, bilo je toliko dana kad ne znam kako sam opstala. Kako sam izrasla uopšte u ono što sam danas. Kako sam ustala sa te hladne zemlje na koju me život oborio toliko puta. Kažem da je život, jer surovo je reći da sam uvijek ja bila u drugom uglu ringa i da sam birala loše borbe. Unaprijed izgubljene. Neke su se naprosto desile ali sam znala da ih ja moram vojevati. Morala sam jer nije imao ko drugi. Jer sam željela poštediti neke ljude od bola, neki su se sami sklonili, i uvijek sam ostajala ja.

Nije mi žao, da budemo jasni. Danas sam general u životnim bitkama, i vjerujem da će ih biti još, samo me sad nije strah. Ne kažem da se neću plašiti kasnije. Ali danas, samo me ljudi plaše. Oni koji se zovu ljudima. Sa zverima je nekako uvijek bilo lako znati šta da očekuješ. Sa ljudima ide sve teže.

Preturala sam po blogu, po tekstovima, po odjecima, i bio je tu jedan tekst koji sam zaboravila da sam pisala. Ali me podsjetio na drame, na samostalno preživljene momente, na olujne vjetrove u kojima sam bila čamac od papira. I evo, nisam potonula. Naprotiv. Izrasla sam, možda i nasilno, ali morala sam ponekad odložiti bajke na poslenju policu i biti racionalno čovjekoliko biće, neko ko nema srce i ko mora da bude pobjednik na kraju. Neko ko mora da preživi.

Nekad mi je trebalo duže da se oporavim, kao sada. Sad kad opet pakujem kofer, pripremam pasoš, a znam da ovde iza sebe zemlju ostavljam, i pola sebe u toj zemlji. Možda ću se nakalemiti negdje opet po svijetu. Možda će me okean sastaviti od školjki i bisera. Možda ću naučiti opet duboko disati a ne ovako plitko, plašeći se da će mi i ovo srca što je ostalo ispasti iz grudi ako samo malo jače zakuca.

Tamo gdje idem nema one ljubavi koju sam pronašla prvi put. Te ljubavi odavno nema. Ne znam kako se to izgubi, ne znam kako se to promijeni, možda ljubav to i nije bila. Možda je bila moja iluzija ali bila je divna. Bila je. Ostala su samo ćutanja sad kad me pozove telefonom sa nekog kraja svijeta kojem ne znam ime. I veliki jaz u očima. I neka lijepa sjećanja na plesove i smijanja. Na planove koji se ne mogu ostvariti jer nije ljubav kad ti neko pusti ruku onda kad je trebaš. Naučila sam to i ranije, ali takva sam, borim se do zadnjeg izdisaja.

I izdahnula sam sinoć. Nema tu ljubavi, nema ni osmijeha, ni razgovora, samo bijes, i neiživljena patnja i nedostajanje. Gomila nedostajanja sa kojim ne znam štd a radim, a ne umijem da živim sa tim. Ne umijem da živim ni sa pola srca, a ne sa pola čovjeka.

Izdahnula sam. Zver je izašla iz ringa.

Još jedna nedelja je, i vrijeme mi izmiče. Još jednom ću otići i usuditi se slijepiti ove polupane misli. Znam, možda bi trebalo da ostanem. Da budem kao i svi iz moje školske generacije sa kojima nemam ništa zajedničko. Da ispoštujem ovaj sat koji otkucava mojim jajnim ćelijama kao što mi svi govore da treba, da je vrijeme.

A meni još nije vrijeme. Mene još plaše zidovi. I plaši me da ostanem pored nekog sa kim neću imati o čemu da pričam osim o kući, i sa kim se neću smijati, ni plesati, i kome neću biti najljepša. Ne želim još jedan ring u kom ću da izdahnem dok će druga strana ponosno da odšeta i kaže da je sve ok.

Zato se pakujem. Jer sam još uvijek živa, iako pola sahranjena, ali još uvijek živa. I ne želim da iza mene ostanu stvari, gomila garderobe koju nisam stigla da nosim, i gomila cipela koje nemaju ni jednog pređenog kilometra.
Želim mnogo više od keramičkih figurina u vitrini.
Želim sebe, onu koja se usudila biti sve od čega su se plašili.


No comments:

Post a Comment