Sunday, July 21, 2019

Da li mi je dozvoljeno da plačem



Da li mi je dozvoljeno da plačem? Da vrisnem jednom jako, bez uzdaha. Da li mi je dozvoljeno da pogledam u nebo i da opsujem, da udarim pesnicama u zid i da kažem da mi nedostaješ više nego što mi je išta nedostajalo? Čak i ono moje malo zrno sreće koje sam utopila u krvi. Znaš, meni je uvijek bilo lako voljeti. Uvijek mi je bilo lako vjerovati u ljubav, vjerovati u ljude da su kao ja, da su stvoreni za ljubav. Uvijek mi je bilo lako vjerovati u želje i snove. Dok nisam ubila sebe. Čak i tada sam željela da vjerujem. Da dotknem zvijezde mrtva sam disala. Dok te nisam vidjela. Dok nisam dotakla tvoj dlan. Dok mi tvoja koža nije ožarila usne. Dok mi tvoj nos nije obrisao tugu. I one noći kad si prvi put otključao vrata moje sobe, kad si prvi put došao meni, znala sam da ćeš biti moj ponor u kojem nikad neću dotaknuti dno. 

Nedostaješ mi. Nedotsješ mi više nego što sam vjerovala da mi neko može nedostajati. Vidiš, ljubavi moja, voljela sam prije tebe. Postojao je život prije tebe. Postojale su veze i neke sitne smrti. Ostala sam željna nekih ljudi, nekih trenutaka, ostala sam neodvršena i uskraćena za mnoge stvari, ali si me ti naveo da vjerujem da možda ipak mogu da otkrijem ljepotu života. Tvoj zagrljaj je bio dom, tvoje usne su postale radost a tvoje oči cijeli svijet. I neodstaješ mi. Nedostaje mi sve ono što smo imali, a opet je sve to tako malo naspram vječnosti. 

Oprosti mi, sumnjam ponekad. Zategnem sve strune i samo bih da vrištim. Da plačem sve neisplakane boli koje nikom nikad nisam rekla a tebi bih. Posebno sad kad nisi tu da me zagrliš, da me opsuješ, da mi kažeš da idem dođavola. Posebno sad kad nisi tu da mi kažeš da me voliš, da sam ljubav tvog života. Neodstaješ mi. Kao onaj jedan dio slagalice koji te uporno nervira jer ne možeš da ga nađeš. 

Da li mi je dozvoljeno da plačem večeras kad se cijepaju oblaci i kad se snovi rasipaju po okeanu u kom nema tvojih tragova? Baš sad kad sam usamljena do srži i prepuna soli neisplakane, kad sam prepuna vriskova koji bi da se otmu poput ludaka iz mene. Ja, koja sam se ljubavi odrekla one noći decembra, ja koja sam sebi presudila i obećala da ću ostati santa leda, jer nije imalo smisla. Hoće li imati smisla ako jednom ostanem bez tebe? Ako mi te vrijeme preuzme ili ako mi te daljine prožderu i zavboraviš zvuk mog smijeha i talase moje kose. Hoću li biti živa posle nas? Vjerovatno hoću. I živa i srećna. Ali osakaćena doživotno za ljubav. U to sam sigurna. Jer vidiš, sve te ljubavi prije nas bile su prave, samo sam ja bila pogrešna. Po prvi put sam ja prava, iako ljubav zuči pogrešno. 

Jer možda nije ljubav. 

Opsesija. 

Obožavanje. 

Ideal. 

Sve što može biti jače od ljubavi ako tako nešto postoji. 

Smijem li plakati večeras? Smijem li reći da si poslednja ljubav mog utrnulog života? Da si moje utočište i jedina radost koju nosim u sebi. Smijem li reći da te volim a da ne osjetiš, da me ne poželiš. Smijem li vjerovati da si ostvarenje a ja samo utrnuli san na ivici jastuka koji je zalutao u tvoje ruke? 

Neodostaješ mi. 

Kako mi samo neodstaješ. 

No comments:

Post a Comment