Wednesday, June 19, 2019

Nasukana na brodolom



Već je neka noć, ovde na drugom kraju svijeta. Noć kad mi nepodnoljivo nedostaje taj Čovjek koji mi je so u suze pretvorio i umjesto zupčanika u grudima srce napravio. Jedna od onih nepodnošljivih noći kad se sa sobom obračunavam da ne posustanem. Da ne otjeram sve do vraga, kupim prvu avionsku kartu za Nigdje i odem. Da budem nasamo sa Sobom. Da se obračunam. Vjeruj mi, nije ovo ni malo jednostavan život. 

Znam, mnogi će reći da sam srećnica. Putujem po svijetu, i još me plaćaju za to. Pa, ako posmatraš stvari samo iz jednog ugla, da, i jesam srećnica. Bila sam na Karibima, kupala se u azurnoj vodi, šetala po bijelim plažama, upijala izlaske i zalaske Sunca, pila mohito na Bahamima, doživjela sam bijele noći Rusije, vodila sam ljubav u Majamiju, ručala u Švedskoj, pila sam pivo u Kanadi... Da, jesam srećnica. Nisam pravila milion fotografija i nisam često bila prisutna na društvenim mrežama da sve to digitalno obilježim, ali ostale su uspomene na Barbados, i Halifax, na Key West i Nassau. Ostaće beskrajno ucrtana u meni Antigua. Miris kiše i ukus vina u Talinu. Smijeh u Lenjingradu. Da, to su uspomene koje će me pratiti ma gdje otišla nakon ovog. 

A tako jako želim otići. Tako jako želim napustiti ovaj kavez u kojem možeš opstati samo ako si mlad i lud i nemaš baš nikakve ambicije, ako imaš plan da kupiš stan, i zaradiš lovu i ni do čega ti više nije stalo. Ako možeš da podneseš hladne glave da ti neko ko nema osnovno vaspitanje daje naredbe i zove ti se šefom. Neko ko je do juče prao noge u lokvi na putu. Ako možeš da radiš duge sate i da si nakon svega nasmijan, i da uvijek odgovaraš sa Da. Da, možeš opstati. Ja, koja znam ko sam, i donekle šta želim, borim se sa sobom svakog dana. Jer našla sam Ljubav. Dešava se i to. Dešava se da od hiljadu ljudi i gomilu onih pogrešnih kod kuće ovde sretneš nekog ko te u potpunosti razumije i prihavata, i ko dijeli tvoju sumanutu želju za ludilom i našpuštenom kolibom u šumi. Dešava se da se zaljubiš i da izgubiš glavu. Da budeš srećan i nakon napornog dana jer znaš da te u toj kutiji za cipele od kreveta na kraju čeka neko pored kog možeš da zaspiš mirno, bez straha. Dešava se po neki grumen sreće ovde. 

Mnogo sam naučila. Srela sam toliko divnih ljudi sa kojima sam još uvijek u kontaktu. Mnogi od njih su postali moja usvojena porodica. I voljela bih da ih mogu sresti ponovo. Život je čudan. Možda se i ponovo ukrste naša stopala. Možda se opet budemo smijali zajedno. Odrasla sam mnogo. Primjetila sam promjene u borama oko očiju i nove sijede vlasi u kosi. Primjetila sam neki prigušeni sjaj u očima. Ponekad sam malo više tužna. Ponekad mi nedostaje onaj stabilan život koji sam imala, uredna plata, stan, mir, jutarnja kafa, knjige. Ahhh, knjige mi jako nedostaju. Ovde, u svijetu mora, soli i čelika naučila sam neke druge snove da sanjam. Nedostaju mi neki ljudi koje sam imala tamo, kod kuće. Nedostaje mi ponekad miris moje sobe. Veliki krevet. Ali ovde sam naučila da budem zadovoljna sa mnogo manje. 

Nikad mi nije bilo važno šta će drugi ljudi misliti o meni, a ovde sam postala još odlučnija u tome. Svi oni ljudi koje sam imala na kopnu su nastavili svoje živote, i nekako vremenom prestali slati poruke, brinuti kako sam, dijeliti tuge i radosti sa mnom. Ne zato jer su me zaboravili već prosto život nas je okrenuo različitim smjerovima. Odluke i izbori koje smo donijeli su nas udaljili u vremenu i u prostoru, ispustili smo neke niti i evo me večeras, nasukana na brodolom, pokušavam udahnuti, ovde, sama u svijetu. U cijeloj borbi sa sobom i sa pokušajima da preguram dan, zaboravila sam na riječi, na sve ono što sam voljela. Na sebe koju sam voljela. Zaboravila sam da pričam, i riječi nikako ne mogu da iskoče iz grudi. Natrpala sam toliko toga u grudi da se bojim nekad da ću se rasprsnuti u knjigu koja će da plače mastilom. Plaši me ponekad ova samoća. Plaši me ponekad ovo što vidim u ogledalu. 

Znam da nikad više neću uspjeti da pohvatam niti sa ljudima kao nekad. Nikad više neće mi ni kopno izgledati isto. Sigurna sam da se ni sa svojim srcem neću moći sporazumjeti kad za to dođe vrijeme. Uvijek će me proganjati miris Indije, proganjaće me ukus vina, svijet mi nikad više neće biti isti. Biću nasukana na samoću, snove i poeziju, i sigurna sam jednom će možda neka sjajna knjiga iskočiti iz mene poput vrapca. Jer ovaj život nije za ljude kao što sam ja. Ovaj život nije za snove, za sanje ispod trepavica, i neodvršene jelke. Nije za ljude koji su bili polomljeni i razbacani svuda , koji su se lijepili i koji su imali svoje smrtovnice. Ali izabrala sam ga, i danas, nasukana ćutim pod zvijezdama. Nepodnošljivo nedostajanje me nagriza i sigurna sam, nikad više neću biti ista tršava glava. Možda je sreća, možda je tuga, ali je svakako moj izbor. Osjećam miris Bahama u vazduhu. Spremna sam za još jednu luku. 

No comments:

Post a Comment

Put kojim se sve rijeđe ide

  Septembar je gotovo zagazio na polovinu svog postojanja. I dok mi se Miholjsko ljeto upliće u kosu, u meni je nemir, kao da sam progutala ...