Monday, June 17, 2019

Sa druge strane okeana



Koliko te samo život promijeni kad se otisneš od obale i pustiš sigurne niti iz ruku. Koliko ti se samo oči izbistre kad otvoriš srce za ljubav i kad prigrliš ljude zbog onoga što jesu. Prestaneš se plašiti svijeta, neba, sopstvenih odluka. Prestaneš se plašiti disanja i otkucaja u grudima. Promijeni te prašnjavi drum i so u okeanu. Promijene te noći i vremenske zone i svi ti ljudi koje sretneš zalijepe jedan komadić sebe na tvoje pohabane rite duše. Nekako se sastaviš, i ne primjetiš kad počneš da vjeruješ. Ne primjetiš kad počneš da živiš opet.

Još uvijek ne znam gdje će me odvesti drumovi. Ni gdje ću zaspati, gdje se probuditi, ni koliko dugo će trajati ova moja borba sa olujama. Ne znam kad ću poželjeti da izujem cipele i kažem da je bilo dosta. Lažem. Poželim to svakog dana. Poželim biti dvoje, biti troje, poželim sve sitnice i buđenja, i jutarnju kafu i dosadu, ali onda mi drumovi prolete ispod tabana i osjetim poznato peckanje u očima. Jer još želim da vidim svijet. Jer još želm da nahranim oči. Hoću li zakasniti? Hoće li biti kasno da se osvrnem kad jednom budem imala kuću. Kažem kuću jer nije svaka kuća dom. Baš kao što svako srce nije ljubav. 

I ostalo je samo prazno mjesto u mraku iza mene, i prazan otisak na jastuku. Ostale su prazne ruke i tuga kao dželat da visi u vazduhu očekujući svakog trena da spusti svoju sjekiru i presječe mi srce na pola. Ostale su neizgovorene riječi da lebde u vazduhu kao čestice prašine. Samo su strahovi pošli za mnom kao vjerni psi da me prate u stopu, da mi mira ne daju, da me rastrgnu iza prvog ugla kad skrenem dalje od očiju. Uplašile su me daljine i neodsanjani sni. Bajke koje sam pronašla i koje sad služe samo za ukras, za nepopločane manire i keramičke figurine. Šta mogu drugo da ponesem sa sobom osim pregršt mirisa, pune džepove uzdaha i sjećanje na beskrajne zore, na ljubav koja se odmotala u meni i zamrsila se kao krvožedna zvijer u lancima. Ostale su neke stare drangulije pobacane usput po morima, da više ista ne dođem tamo odakle su mi koraci se ukrstili sa lutanjem. Nikad više ne mogu biti ista. 

Daljine su zavrištale I razgrebale mi stopala. Oči su mi pune magle i ne mogu prestati da sanjam. I vidim sebe svuda osim u zidovima kuće. Vidim sebe svuda osim na jednom mjestu cijeli život obavijena svakodnevnicom koja je svima normalna. Meni nije. U meni je uvijek vrištala neobičnost i u meni su uvijek vrištale vatre. Stopala su me uvijek svrbila u potrazi za novim putevima, u potrazi za slobodom. Mislila sam da bih mogla da sastružem perje sa krila, da ih odložim u neku pretposlednju fioku ormara koji ću zaboraviti da postoji. Mislila sam da ću moći da skinem so sa kože i da budem divno dosadna kao ostale djevojčice. Mislila sam da ću umjeti da nosim sve te haljinice i dugine boje i da budem tako božanstveno naivna kako da nikad nisam čula nijednu mušku laž. Kao da život nije prozujao kroz mene. Dovraga, ne mogu. Ne želim. 

Oduvijek sam željela više. Željela sam da more stavim na leđa kao barku, da se zagrnem nebom i srce pokrijem travom. Željela sam da budem sve samo ne fina curica iz komšiluka. Cipele za let su našle put do mene, i odvele me. Srce mi je ostalo zaglupljeno bajkama Rusije i danas u toj istoj Rusiji sam živjela svoju bajku, i iscrtala neke svoje snove u pločniku. Danas u toj Rusiji sam napisala pismo koje ću uredno složiti na gomilu i neću ga poslati. Danas u toj Rusiji sam pronašla dio sebe koji sam izgubila u nekoj seobi Mongola i ratnika, u nekoj dvorani kraljeva i balova. 

Jednom mi je srce napuklo na hiljadu dijelova i rasulo se. Zato sam divlja i neukrotiva. I niko me nije uspio sastaviti ni shvatiti. Niko osim tog jednog čovjeka kojeg sam pronašla na dnu okeana. Hoću li umjeti da ukrotim strah?

Podigla sam zid ponovo. Možda bespotrebno. Zid od sjećanja između mene i ostatka ljudi koji su utisnuli svoju krv u moju kožu i koji sebe zovu mojim. Podigla sam zid, ne iz neljubavi ili osuđivanja, (ko sam ja da sudim drugima, ni sebi nisam umjela presuditi). Da sačuvam ono što je lijepo postojalo, da sačuvam one lijepe osmijehe i neke razrijeđene uspomene koje imam, da ih ne zatrujem ljutnjom i bijesom, jer svaki naš susret se svodi danas na to. Na bijes. Jer sam se usudila otići. Jer sam se usudila letjeti. Jer sam oduvijek bila san o slobodi koji je svima bio nemoguć. San kojeg su se svi oni plašili jer su robovali tuđem mišljenju. Pojeli su mi srce, bila sam vudu lutkica njihovih želja, ali nisu se primile magije na mene. Ne mogu ostati. Nije to iz neljubavi. 

Možda ću prokockati mladost na puteve, na riječi i stranice neobjavljenih knjiga. Možda ću potrošiti kožu na dodire koji se neće utisnuti u mene kao u glinu. Možda ću jednom svenuti usamljena, sa nekim mačkama i fotografijama svijeta, i možda ću rezbariti bundeve umjesto kolijevke. Možda ću se kajati, ali to će biti moje kajanje. Moja odluka. A to je sloboda koje ne mogu da se odreknem. To je ono što me vuče naprijed, ka daljinama, ka sebi, tražeći još uvijek dio svijeta u kojem ću moći da dišem a da me ne dave tuđa očekivanja. I zato sam podigla zid. Bičem rascijepana leđa sam pokrila bijelim vezom, oprostila sam ljudima, i odlučila živjeti svoje želje. Srela sam čovjeka koji me zavolio takvu, kao raspolućenu narandžu u zoru. Koji me zavolio takvu, natrulu i ogorčenu, oštećenu i nesposobnu da vjeruje. Srela sam ga, i pratiću ga do neke ulice u svijetu u kojoj ću možda imati dom. Ne kuću, ne krov nad glavom i dva tanjira. Dom. Srce. 

A ako se svijet raspadne i Čovjek nestane, znam da ću i dalje biti živa. Bogatija za ljubav, za sjećanje, bogatija za još jednu priču pred spavanje. Ali meni neće biti kraj. Jer još toliko krvi ima u meni. Jednom možda odustanem od traganja. Jednom možda se pokajem zbg svih zidova i propuštenih prilika. Možda. Ali kao što sam jednom rekla, sa ovog ću svijeta otići sa osmijehom zbog uspomena, ne zbog posjedovanja. 




No comments:

Post a Comment