Sunday, September 1, 2019

Najveće su bitke one na jastuku



Ponovo sam robovala navikama. Ustanem. U(z)dahnem. Mehanički odlazim u toalet, vruća voda, tuširanje, pranje zuba, uvijek prvo lijeva strana pa desna. Kafa, jaka, bez šećera. Voće, u bilo kom obliku. I ćutanje. I tako godinama unazad. Pokušavam pobijediti roba u sebi. Navike razbiti poput bijsnog ogledala. Pokušavam otvoriti oči i nasmijati se životu. Uspjela sam. 

Bar jedan dan sam uspjela. Pokušavam detoksikovati srce, razmaći zavese koje sam nabacila na prozore duše. Pokušavam. Svakog dana. Borim se sa tom zvijeri u sebi koja nosi moje ime i koja mehanički korača kroz život. Borim se svakog dana da pobijedim misli o budućnosti koja se nije još desila. Ali ljudi smo, godinama programirani da balansiramo između želja i realnosti, uvijek naginjući ka ovom drugom. Programirani smo da imamo red u životu, da moramo patiti da bi bili srećni, da su sve velike ljubavi tužne, da je novac zlo svijeta, da su ljudi prevrtljivi, da moraš imati diplomu i kojekakve tričarije da bi bio srećan. Programirani smo da budemo pogrešni i to je ta jebena realnost u koju moram da pogledam. 

U meni je oduvijek postojao neki antivirus koji mi nikad nije dozvolio da povjerujem u te programe koje su mi podvaljivali kao povrće djetetu. Gurali su mi ih niz grlo na silu, ali ja sam uporno povraćala. Nisu se primali programi, nije ovo pogodno tle za njih. I danas mi je drago zbog toga. Drago mi je što sam potpuno drugačija od ljudi moje generacije i mislim da sam ja poslednji promašeni kod koji je pogodio te zalutale osamdesete. Sve ostalo je ispalo po planu. Svi su ispali po planu osim mene. 

Nikad nisam imala taj osjećaj pripadanja, taj osjećaj doma. Možda zbog porodice, možda zbog knjiga, ali nikad nisam imala tu dozu nostalgije u sebi, da kad odem jedva čekam da se vratim. Nekako sam sama uvijek gradila sebi put. Možda je dobro, možda i loše po mene, ali bolje nisam umjela. Jedan program se doduše primio. Da brinem prevše o budućnosti koja se nije desila, da izmišljam scenarije i dramatizujem unaprijed. Evo me sad kako se borim sa baš tim programom. Borim se da pobijedim sva prethodna iskustva koja sam imala koja su me „naučila“ nečemu. Borim se da pobijedim sebe i ne ide mi. Preovladaju strahovi i duhovi koji su me nastanili. Borim se. 

Kako da vjerujem? Poučite me vi koji ste uspjeli, kako da udahnem u zoru i kažem sebi da je baš sve u redu, i da će tako i ostati. Kako kad u meni vrišti zebnja i proganjaju me aveti iz ormara. Kažu mi da se pazim. Zatvaraju mi srce koje ja uporno otvaram. Zašivaju mi usne koje ja uporno u osmijeh širim. Šapuću mi na uho razne „lekcije“ iz prošlosti, podsjećaju me ko sam bila i kažu mi da se pazim. Iskustvo nas je naučilo jel da? I uplašim se. Jer srećna sam. I želim da ostanem srećna jer znam da to mogu, jer znam da ta sreća čuči u meni. Znam da su sve izbori i odluke i zaista želim da vjerujem da je baš sve u redu i da će tako i ostati. Da vjerujem da ću pobijediti staru sebe i da ću odabrati da zažmurim i koračam po toj ivici koja se život zove. Želim da vjerujem. 

Želim da budem srećna uprkos tom nedostajanju koje osjećam kad On nije tu, kad nas milje dijele od pogleda. Želim da i dalje budem srećna kad odabere sve drugo osim mene. Jer nije sreća u jednom čovjeku. Sreća je u meni. Želim...ali ne znam da li umijem. Kako da kažem srcu da ne treba da bude tužno, da osušim trepavice i zagrlim osmijeh kad nikad nisam bila voljena ovako, kad mi niko nije nedostajao ovako još od vremena slamanja. Kako ... dovraga! 

Borim se. I neću odustati. Jer znam da je to ono što mi je potrebno da uklopim svoju slagalicu. Znam da je to djelić koji je nedostajao. Da povjerujem i prestanem strahovati zbog stvari koje se nisu desile. A hoće, desiće se, ali na potpuno drugi način od očekivanog iskustva. Borim se. To je ona najteža bitka. To je ono sa sobom kad se u koštac uhvatiš. I znam pobijediću. Moram. Šta ćeš ti uraditi?

No comments:

Post a Comment