Sunday, July 21, 2019

Gdje je nestala ta žena



Gdje sam to nestala? Gdje je nestala ona žena spremna skočiti sa najvećeg vrha očekivanja i dočekati se na sopstvene noge, bez vriska? Gdje je nestala žena koja je ranjena se smijala i koja je umirući život dozivala, usponene slagala na tanjir umjesto prženica za doručak? Gdje je nestala ona žena u meni, onaj divlji smijeh i želja za životom, za Škotskom, za vatrom? Samo je pepeo ostao. Samo je ostala ona jebena riječ da sam ok. Da je u redu. Gdje sam to zapela, posrnula pa se slomla opet? Nasjela na ljubav još jednom? Na san o njoj? Ili možda jeste ljubav? Još jedna od onih koje će me zatvoriti u ćeliju od suza skorjenu. Još jedna od onih priča u kojoj ja volim do besvijesti i ostanem posrana kao zemljište prije berbe. Nije na meni da se ovako izražavam. Znam, žena sam, dama sam, trebala bih biti barem. Ali dovraga, danas ne brinem za manire. 

Slomili su me ovde u daljini. Slomili su mi srce, zgazili dušu, isprljali su me. Smijala sam se. Možda sam poludjela. Svima sam u lice govorila kakvu sliku imaju u mojim očima. Svima sam govorila koga sam voljela. Bila sam toliko otvorenih i raširenih ruku da su se svi plašili od mene ovde. Mislili su da sam snoviđenje, da sam vila sakrvena iza osmijeha, crvenog karmina i uniforme zaposlene žene. Mislili su da ću posegnuti za svakim zagrljajem utjehe. Smijala sam se. Jer nije vrijedilo drugačije. Nisam imala izbora osim da budem ok. Kako samo prezirem ljude koji su ok. To je kao da nisi ni živ ni mrtav, kao da si avet osuđena da zauvijek lutaš po svijetovima, da se ne smiriš. Kao da si proklet. 

Gledam te žute mrlje ispod očiju, čujem opet vriskove, i noćne more koje me progone jer sam opet nekako sama. Jer sam vjerovala. Jer još uvijek želim da vjerujem toliko da ću zaboraviti na sopstvene snove, na sopstvene želje jer eto, volim. Jer eto vjerujem u ljubav. Dušu ću razderati i srce pojesti ako treba samo da ljubav sačuvam. I svega se odreći, i prokleti sve i svakog, samo da zadržim taj osjećaj koji se rodio, koji me vratio iz davno zaboravljenih. A možda me samo još dublje gurnuo tamo. 

Leže moji snovi uredno spakovani u koferu, neraspakovani, nespretno savijeni na ivicama. Pravim se da ih ne primjećujem ali tu su, štrče i podjsećaju me. Kosti mi odzvanjaaju od njih. Gdje sam dovraga izgubila sebe u ovom lavirintu ostrva i izopačenog svijeta? Gdje sam nestala ja, prepuna snova i života, vrele krvi, gorštak od žene? Šta mi se desilo? Kako odustaneš od sebe zarad nekog kog voliš? Je li to ljubav? Kako zaboraviš sebe? Zbog čega? Zbog koga? U redu je napraviti kompromis, podržati jedno drugo, u redu je rizikovati i ginuti zbog ljudi koje voliš, ali odreći se sebe? Kako sam opet to sebi dozvolila? Ne možeš ni znati šta ti urade ovde. Svjesna lobotomija srca. Eto to je. Dovraga, moram da se pronađem još jednom. Još jednom moram pronaći put do sebe, a to jedino mogu ako se sjetim snova. Ako se usudim sanjati još jednom. 

Umorna sam. 

No comments:

Post a Comment