Friday, October 30, 2020

Kuda odlaze tihi dani jesenji oktobarskim mastilom ispisani


U meni su se nastanili mrtvi pjesnici i naprsli kompozitori soneta i kojekakvh marševa. Nije da nisu imali gdje korijenje pustiti, u meni je toliko praznine da bi i cijela oluja mogla stati i divljati svake večeri prije snova. U meni su se sakrile laste i zaspale su podvijenih repova i zatihle pjesme. Možda po prvi put u životu nisu sačekale proljeće u meni prije snova.

Oćutim neke urlike. U ovoj noći punog mjeseca tri svijeće gore u mom uzglavlju. Palim ih često u večeri, kao simbol nezaborava, vječite ljubavi i neizrecive tuge. Palim ih kao posjetnik sebi na oproštaj. Na život. Jer još nisam odustala. Još se nisam predala.

Negdje sam usput prestala da pišem stihove, da krojim pjesme i kreiram korice knjiga. Potrošila sam se negdje, ugaslo je sunce i ostale su u meni želje za mirom, za tišinom, za bluzom i bijelim vinom da napijem tugu. Ljubav za knjigama me nije nikad ni prošla. Ona je trajno usađena u meni i sigurno je jedna od rijetkih ljubavi koje mi je Tata otkrio. Ali pjesme su utihle kao i laste. Jednom, opet, kad u meni zaiskri proljeće, opet ću pisati i voljeti i sanjati u boji.

Za sada dišem. Pronašla sam jedino osmijeh u boji ove jeseni, dok koračam šumama u kojima krijem uzdahe, da me niko ne čuje. Za sada je dovoljno to što jutro dočekam sanjiva, i što na lišću jesenjem pišem neke tajne poruke i pustim ih po vjetru da prenesu snove. Možda neki od njih zaluta do neslućenih visina, možda ti prošaputa neku uspavanku. Možda ti ispriča priču o jednom uspavanom pjesniku koji čeka neku novu zoru, neki ljepši dan, neki novi početak. Nešto...

Opraštam se sa Oktobrom, na Sve Svete koji mi se svake godine privuku neopaženo i donesu mi mirise nostalgije. Srce preskoči, zapinje, i još uvijek otplačem posjete groblju. Ne nosim nevene, ni ruže. Samo istresem srce poput džepova i oćutim. Ponekad se tuge najljepše oćute. Usidrena sam barka što čeka neki novi let, novu oluju. Ne smetaju mi bore, ni celulit, ni sanjalački pogled. Nedostaje mi crveni karmin, ali nema veze, srce kuca crvenom krvi pa je u redu. I srećna sam na neki tihi način. Naučila sam da se smijem, da dišem, da živim sa vjetrovima u grudima i sa nemanjima. Obično ta nemanja popunim uspomenama, i sjećanjima i kažem da sam ipak bila srećna. I nasmijem se. Zapalim svijeće i šapnem svakoj po nešto.

Volim te.
Nedostaješ mi.
Hvala ti.

Dovoljno je, zar ne?

Monday, October 19, 2020

Treba mi putokaz, il možda dva...

 

Ne znam na šta sam nagazila ovih dana. Kao da su se sve uspavane zvijzde sručile u moje grlo i ne daju mi da dišem, da gledam, da osjećam. Ne daju mi da mislim. Ne daju mi da vjerujem. A moram. Moram sebi da podvalim neku radost jer ako ova godina od mene odlomi još jedno parče, plašim se da neću biti ista, da neću biti ja. 

Možda je samo usamljenost svila gnijezdo u srcu. 

Jer mi, oni što vole bajkovito, i vjeruju u sanje i inje, što još uvijek pamtimo kako je Ljubav izgledala, mi što ne pristajemo na manje, na moranje, na podvale i lažne istine, mi smo uplašeni cijelim položajem planeta u odnosu na ljudska srca.
Mi smo usamljeni u ovom kosmosu maskiranih osmijeha i izvještačenih tuga sa lažnim trepavicama, usnama, pogledima, lažnim rukovanjima i zagrljajima. 

Ja se ne snalazim dobro u ovim izvrnutim uzorima, mnogobrojnim influenserima, i nabildovanim ličnostima bez karaktera. Ne snalazim se u cijelim konturisanim licima, mejkapovima, puderima, bijelim zubima i crnim srcima. Ne ide mi. Treba mi putokaz ka nekim mekanim rukama, običnim zagrljajima kojim nije mjesto na fotografijama, treba mi pasoš koji će da važi, otporan na viruse, treba mi vrisak, debeo i sočan. Trebam si ja. 

Izgubim se iz virtuelnog svijeta i zalutam u carstvo knjiga, bajki, vitezova, zmajeva, heroja, morskih vještica i sirotih djevojaka. Izgubim se u beskraju knjiga i svega sam se odrekla ove godine. Novih patika, putovanja, susreta, razglednica, geografskih karata. Svega osim knjiga. To je još jedino što imam na kraju ovih lutanja i na kraju sumiranja svih gubitaka ove godine. 

Možda sam samo melanholična, možda me ova stagnacija života ulovila u mrežu, možda sam samo negdje zapela. Koliko je prošlo otkako nisam voljela? Ne znam. Predugo sigurno. Jer, u ovom naopakom svjetu koji je otišao bestraga ne želim voljeti Instagram profile već stvarne ljude. Ne želim slati dm-ove i crtati smajlije, i lajkati one što još uvijek pišu "bijo radijo" i nisu pročitali "Orlovi rano lete" i ne znaju gdje sanja Tom Sojer. Ne mogu. 

Ne snalazim se se baš najbolje u tim i takvim životima, i možda sam zato ostala usamljena. Možda zato danas nemam kome ispričati uzdah. Možda zato sam zaglavila u knjigama i umjesto kupovine poslednjeg krika Insta mode ja biram serijal Hari Potera, i maštam.
Da jednom će postojati neko ko razumije ćutanje. Jednom...

Tuesday, October 13, 2020

Otkrit ću ti tajnu šta se klanja kad se ljudi umore od bježanja

 


Ponekad se pitam, Ljubavi, hoćeš li umjeti ponovo, jednom, pronaći put do mene dok se krijem u ovom predgrađu izgubljenih snova i prokockanih šansi, ispijam ko zna koju šolju čaja od sleza, i tražim pobjegle zvijezde sa okrilja.
Ponekad, osjećam se kao da mi je cijeli nervni sistem nakaradno iščupan iz tiela, kao da ni iznutrice nemam.
Samo srce.
Kuca.
Lupa.
Udara.
Struji krv kroz njega, istače kroz mnogobrojne naprsline i rupe, i poneka kost zazvecka umjesto odjeka.
Ponekad tako, osjećam se kao da mi nedostaješ, Ljubavi, kao da je prošao cijeli vijek otkako nisam nekog voljela, osim sebe i Tate, i...
Ne mogu ponovo ići tom ulicom, ne muči me sjećanjem.
Prva ljubav je prva, i poslednja te vrste.
Takva se više ponoviti neće.

Ali nisam na to mislila, Ljubavi.
Mislila sam na one sirove emocije kad nekog voliš, zbog onog što jeste, zbog onog ko jeste.
Zbog svega što nije.
Onaj osjećaj koji se genetski prenosio generacijama žena prije mene koje su mi bile majke, i koje su me ljubavlju zadojile, od gorštaka do vještica i ratnica preko čarobnica i posrnulih princeza.
Ponekad, tako, vlažnim decembrom, srce mi zastane na neki sat, u nekom danu.
Baš onda kad je jedno, mnogo manje od mog prestalo da kuca.
Čekaj, Ljubavi, nisam ni tom alejom htjela ići.
Nisam o tome htjela da pričam iako sam ostala neispričana i zamrznuta u vremenu o toj emociji.
To nije priča za ovako kasni sat. 

Dok pišem, Ljubavi, kiša neprestana pada nad gradom u kom se krijem poput izbjeglice.
Izbjegla sam, jesam, toliko puta.
Izbjegla od snova, od rastrzanih želja.
Nisam umjela voljeti, znam.
Ni sebe, ni druge.
Ponajmanje one koje je trebalo.
Svoju sam ljubav trošila na muškarce koji su bili nepotpuni kao i ja sama, polupani prošlošću kao i moj lik u ogledalu što je bio, i svi su bili polovični, pravli su zakrpe od moje ljubavi da bi tako uštirkani mogli voljeti nekog sirovo kao ja što sam njih voljela.
A ja sam se krpila lažima koje su ostajale iza koraka u snijegu, pisala sam pjesme, i maštala velike snove.
Znaš, Ljubavi, poslednj put kad su mi lažima prerezali vene, smijala sam se svom liku u ogledalu.
Ličila sam na iskasapljenu bajku, sa tragovima krvi oko noktiju.
Bila sam horor priča sopstvenog nemira.
Ali prošlo je od tada...
Predugo je prošlo, Ljubavi. 

Ponekad, osjećam na leđima, između pleksusa, bol od nepostojećih krila, surovo istrgnutih u nekom od letova do zvijezda.
Skrhana od sunovrata, nisam više pustila perju da korijenje zarije u moje kosti, nisam više letjela, Ljubavi.
Pronašla sam hiljadu načina da prevarim tijelo, da ono što je ostalo od mojih iznurenih ćelija otupi, i izmislila sam motivacijski zid u ovoj ruševini u kojoj se krijem.
Zid koji upija moje nijeme vriskove, užase mojih neispričanih snova, i blijede poglede u kojima odlutam tražeći komade koji su se okrunili od mene.
Ponekad, tako, sva samoća mi se objesi o vrat kao kamen koji me vuče da skočim u dno bunara.
Ponekad se uplašim, Ljubavi, da će kamen prevagnuti, da ću pasti.
Ponekad, plašim se da neću umjeti da balansiram na toj ivici na kojoj plešem sama stoljećima, poput antičke ratnice koja je stala na vrh svog koplja. 

Krijem se još uvijek u ovom uplašenom gradu, Ljubavi, i ne umijem da odem.
Najveći strah mog djetinjstva stoji ispred mene i vrišti mi u lice svakog dana kad otvorim oči.
Mehanički ustanem, i trepnem koji put da razmaknem maglu sa trepavica, i shvatim da je to još jedan dan, Ljubavi, u kojem te neću sresti.
I šta mi ostaje?
Naspem još jednu šolju čaja od sleza, i udahnem.
Ponekad me tijelo zaboli, fizički, jer unutra mene više nema šta da boli.
Samo je školjka ostala.
Bisere su razgrabili.
Samo još zid imam.
I na njemu je uvijek isti odgovor – I ovo će proći.
Ljubavi, sve nek prođe, samo me ti nemoj proći.

Friday, October 9, 2020

Lako je predati se, i odustati. Treba skočiti u život i vjerovati da nećeš pasti

 

Photo by @daisaku.s

Ušuškana sam u svoj oblak od kreveta, i već danima ne idem nigdje. Ne, nije od straha od korone, ne plašim se za sebe; proživjela sam deset života za ovih mojih trideset i nešto, i ne plašim se smrti. Ne plašim se ni života, što je mnogo teže. Tu sam, u svojim nebeskim kočijama, lijepim motivacione poruke po zidovima sobe, čitam, i radim na sebi. Učim da budem svoja, otkrivam dijelove sebe koje nisam znala da imam, slušam bluz, i mada sam nedavno počela da gledam Star wars, ne očajavam. Znam da će se u nekom momentu život nastaviti baš kao i uvijek što jeste.

Jer život je... 

Ah, šta bih ja mogla da ti kažem o tome. Ja sam cijeli život bila buntovnik koji je želio da misli svojim srcem, i da osjeća glavom. Da ide kroz nepostojeće zidove i da vodi ratove za slobodu ljubavi. Neko ko je oduvijek želio da voli koga hoće i kad hoće i kako hoće. Nisam nikad dala da me ukrote, da mi kažu da moram nešto, ali priznajem, mnogo sam puta uradila nešto zbog drugih, ne zbog sebe. Eto, kad okrenem karusel sjećanja, taj fakultet je bio najgora investicija mog života, fnansijski gledano (a i školski), ali te četiri godine su mi donijele najbolju drugaricu, velike i male ljubavi, Deseto nebo, nezaboravne avanture i ljude. Tako divne ljude.
Životna škola nema cijenu. Plaćaš srcem i ožiljke nosiš cijelog života.

Nisu samo loše stvari koje ostavljaju ožiljke. I osmijesi imaju svoje puteve, i pijanke, i ljubavi. A bilo ih je. Neke su me obilježile za cijeli život. Neke su me okrznule svojom zaljubljenošću. Preko nekih sam prelazila kao preko potoka, bosonoga i bezobzirna. I učila sam. Sve ove godine sam učila da budem svoja, da ne odustanem, da ne izdam sebe. Znaš, nije život uvijek srebrna rijeka u kojoj snovi postaju stvarnost. Nekad moraš u trnje da se uvučeš. Nekad moraš u krv da ugaziš. Nekad moraš i košmare da sanjaš. Ali ne odustaješ. Preživjela sam sve. I sve je prošlo.

Bila sam izbačena na ulicu, i bila sam švorc, i gladna, i sve ostalo što ide uz to. Bila sam odbačena, i ostavljana. Nevoljena. Nepotrebna. Pregrmila sam i pljačku (sa pištoljem uperenim u leđa), i pokušaj silovanja, i izdaju prijatelja, i krahove ljubavi, i svađe kod kuće i van kuće, i poniženje, i etikete, i smrti onih koji su mi život bili. Preživjela sam i predivnu ljubav, život i rastavu, i filmski poljubac, i orgazme, i putovanja po svijetu, i nepravde, ali isto tako i smijeh, avanture, radosti, i uvijek sam ustajala. Padala sam, ali nikad nisam ostala da ležim. Ustajala sam. I to je bila najvažnija lekcija od svih.

Kad mi je Tata umro, a nedugo zatim u Ljubav Mog Života, mislila sam da se nikad neću oporaviti. Da se nikad više neću smijati iako sam na slikama bila nasmijana do iznemoglosti. Kad su se ljubavne veze raskinule, i kad sam ostajala povrijeđena i ostavljena, mislila sam da nikad neću više voljeti iako sam se davala bez rezerve. Ne znam gdje mi je srce ostalo u svim usputnim stazama kojim sam koračala. Ne znam hoću li sutra umjeti da volim opet dječije i cmizdravo poput klinke. Mislila sam da mora postojati neko ko će da popuni sve ove praznine koje su ostale nakon silnih gubitaka od kućnih ljubimica, preko prijatelja, djeteta, ljubavi i roditelja. Jer kako neko može da živi tako izbušen, sa rupama po grudima. Kako neko može tako načet da bude cio?

A može.
Jer ne postoji niko ko je tvoja cjelina, niti postoje zakrpe za dušu u nekom dućanu, ili u tuđoj duši.
Ne postoji druga polovina jer nikad nisam ni bila pola čovjeka ni pola žene.

A duša? Tako isparana, i načeta – takva je najljepša.
Jer to je priča života, to su jedine različitosti koje imamo. Iskustvo i razmjena priča pred spavanje o ožiljcima, i borama od smijanja. Jer ne treba neko drugi da me kompletira, treba mi da diše pored mene, da voli te rasparene čarape i izritane osmijehe. Ne treba mi neko da me utješi i da kaže da će biti sve u redu, ni da me čuva jer uvijek je sve u redu, i ne treba uvijek da se čuvaš već da se pustiš. Treba mi neko da zna da sluša, da zna da voli to što vidi u ogledalu.
Neko ko zna da ustane kad padne.
Neko ko zna voljeti, ali i živjeti.

Zato kažem, ne plašim se umrijeti.
Ne plašim se ni žvjeti jer naučila sam da je predah nekad najpotrebniji. Možda su ovi dani bili potrebni da se dese, da pronađem mir u sebi. Jer živjela sam. Voljela sam. Imala i gubila. Padala i ustajala. Voljela i sve što uz to ide. Nisam odrasla, i ne znam da li ću ikad. I ne robujem moranjima.
Znam da postoje tamo neki ljudi koje sam obilježila svojim postojanjem i to je dovoljno da ostavim trag. Znam da bi možda neko i tugovao za mnom. Al sve prolazi.
Zato u svojoj prolaznosti želim da budem divna uspomena.
Sa sobom ću da ponesem pune džepove sjećanja, i tatinu fotografiju.
To je život. Snovi, sjećanja, i uspomene.

Thursday, October 1, 2020

Da li te plaši oktobar i put u središte sebe?




Još jedna je jesen. Još jednom sam "zaglavila" u gradu koji ne volim, i kojem nikad nisam pripadala iako sam tu odrasla, i ozelenila, i imala svoja proljeća i ljeta, ali najviše zime. Iako u ličnoj karti piše da sam tu rođena, a društvo kaže da trebam biti patriota, da treba da je ljubav ovom šupku kosmosa uklesana u mene kao iskonska odbrambena barijera protiv zla svijeta. Žao mi je. Nije se to primilo na mene. Patriotizam i korijeni i te priče. Žao m i je, zaista. Meni je do svijeta a ne do jednog grada. Do života mi je, ne do grupe ljudi. Do ljubavi mi je, ne do materijalizma i ostalih -izama. Žao mi je grade. Pogrešno bi ti srce pjevalo pjesmu. 

Ovog trenutka, posle prethodno napisanog, sigurna sam da će me gomila onih koji potiču odavde procijeniti, iskomentarisati, oblatiti i sve ono što se radi kad neko objavi svoju istinu, ali kao i svaki heroj lične agende, neće mi biti prvi put da podnesem spaljivanje na lomači tuđih ideala. Ali istina je - ne volim ovaj ćošak planete. Nešto me posebno iziritiralo večeras, jer kasni je sat. Prošla je ponoć, i počeo je Oktobar, i biće onaj veliki pun mjesec. MOžda baš zato opet ne mogu da zaspim, jer sjećanja... 

Eto, vidiš, zaglavila sam trenutno tu, u nekom mjestu gdje poznajem više onih pod zemljom nego onih koji hodaju istom. Uplašim se od ovih koje sretnem, nisam sigurna dal' se iza hiruških maski smiju ili samo poziraju za Instagram. Uplašim se jer mnogi nikad nisu ni skidali maske, one lične, one što su im srasle u kožu pa više i ne znaju ko su. Uplaše me svi oni kopirani citati na fejsu po kojima niko ne živi, ali pametni su, treba ih podijeliti između pjesama Sakiba i Cece. Uplaše me svi gurui, i učitelji života i silni kursevi o vezama i odnosima sa ljudima i kursevi kako se pliva, kako se trči, kako se pleše, kako se uči, kako se voli, kako se diše... A kako se postaje čovjek? Ko će to da nas nauči? Kako se bude ljudina? Kako se bude srećan već je napisano. Objašnjeno. Ispričano. Samo se ne treba plašiti toga. 

A onda opet, sjetim se gdje živim i kako me svi gledaju čudno kad kažem da sam vegan, da čitam godišnje oko stotinu knjiga manje-više, pišem neke pjesme, ne marim za stvari i marke, imam samo jedan par patika... Gledaju me kao da sam gora od korone, ureći ću ih, zaraziću ih, preplaše se. Ali sjetim se gdje živim, tu sa ljudima koji dalje od ćevapa i bureka nisu otišli i kojima je sinonim za sreću da komšiji krepa krava, i kojima je važno da imaju masku. Ne hirušku, već ovu za pozornicu svijeta jer šta će ljudi reći, pobogu. 

I uplašim se, onda od silnih instagramskih mudraca, jer eto svi sve znaju bez knjiga i obrazovanja, bez rada na sebi, a srce da im otvoriš iz njega bi crvi izašli, i katran bi provrio mržnjom. Uplaši me ta dvoličnost kod ovih samoproklamovanih mudraca koji su obišli svijet i na koje djeca žele da nam liče. Uplašim se od gluposti u koje bih povjerovala da sam samo malo manje svoja, da sam samo malo manje jaka. Jer velika gomila tih koje smatraš pametnim uzimaju veliku lovu da ti "preporuče" baš taj neki prozivod, marku, brend, cipelu, šta već. Uplašena sam, ozbiljno, jer možda ja ne znam da živim?

Jer, meni je jako važno da budem svoja, iskrena, jedinstvena u toj otvorenosti srca. Zato pišem. I ovde, i na fejsu i na Instagramu. Bez maske. Bez šminke. I kad volim, i kad plačem, i kad sam musava od tuge, i kad lajem na zvijezde i pun mjesec. Jer sve što znam sam isprobala na svojoj koži. Sve te divne padove, i krahove koje kao porcelanske figurnie držim u galeriji sjećanja - sve sam i h doživjela. Sa svim mojim demonima zatvorenim u tamnici duše, okovanim i odrezanih krila - sa svima sam se sama rvala, i borila do pobjede. Jer sve te pročitane knjige o meditaciji, liječenju srca, i tijela, i sve to o dubini ljudskosti, i saznaju ko sam - sve sam to na svojoj koži tetovirala u silnim lutanjima za sobom, za otkrivanjem slojeva sebe. Jer nikad nisam živjela po tuđim pravilima i predlozima. Birala sam sama, sve ono što sam mislila da može biti dobro za mene. Odlazila sam i vraćala se. Putovala sam i otkrivala sebe u tim lukama. Voljela sam i puštala da budem voljena, i povrijeđena jer i tako sam učila. Sva ta minska polja koja sam pregazila - zbog njih znam ko sam, šta želim, i ono najglavnije  - kako da oprostim. 

Zaglavila sam, ovde, u mjestu u kojem su svi pokušavali da me ukalupe, da me isprogramiraju, da me uslove. Tu gdje su mi lijepili etikete na leđima samo zato jer sam se usuđivala da volim, da sanjam, da živim, da budem srećna uprkos svemu. Jer sam željela da budem čovjek. Žena. Duša. Ja sam danas svoje ideale ispunila. Iako sam tu gdje ne volim biti, zaglavljena u predrasudama drugih, zalutala u maskaradu, i dalje sam srećna. I svoja. Odem često da se ispričam sa onima kojih nema jer oni me bar ne osuđuju, oni me saslušaju i ne mare za moje suze. Smijem da im kažem i da ih volim, i da mi nedostaju. Plašim se, ovi koji su ostali da hodaju zemljom uplašili bi se od tih riječi. Pitali bi šta mi treba. Lutam po planinama i oko gorskih jezera, zaronim u more i da sam aktivan vozač, ni kuće ne bih imala. Draže mi je sve to od izlizanih lica, sivih očiju, i sumornih razgovora. Da su granice otvorene, otišla bih da lutam negdje drugo, da otkrivam dijelove sebe koji su još uvijek tajna. Mislim da se ljudi plaše spoznaje sopstvenih dubina. 

Zima dolazi. Kalendarska. Ova ljudska već odavno ne prolazi. Plašim se... Šta ako nikad ne prođe? Šta ako nam ostanu samo Instagram zvijezde a one na našem nebu se ugase? Ja ću svoje braniti, srcem i dušom ako treba. Jer te moje zvijezde - to sam ja. I da mi ništa ne ostane, ono što jesam niko mi ne može oduzeti. A ko su oni bez Instagrama? Bez svoje šarade? Kad mrak te pokrije, i maske se poskidaju - ko si mraku svoje duše?

Wednesday, September 23, 2020

U jednoj sam te noći odvoleo za celi život

 

Prva ljubav

Ponekad mislim da će me januar, septembar, novembar i decembar proganjati cijelog života. Datumi. Godišnjice. Rođendani umrlih. Da ću živjeti od datuma do datuma, iz mjeseca u mjesec i da ću jednom na dlanovima držati svoje srce, sparušeno, u prah pretvoreno i da ću i sama tako jednom nestati u vjetar raznesena. Da li će imati neko da se sjeća mog rođendana nakon života? Da li će se neko sjećati datuma moje razvejanosti ili će na mene pasti zaborav i ostaće samo riječi, digitalni otisci, i neke knjige štampane, a krvlju pisane. Dok sam još krvi imala.

Rođendan mu je. Mojoj Umrloj Prvoj Ljubavi. Kako tužan dan. Kako se proslavljaju rođendani onih kojih nema? Zapališ li svijeću? Nazdraviš? Pošalješ razglednicu za Raj? Pošalješ poruku njegovim roditeljima? Kako? Otplačeš li? Ili pustiš najdražu stvar? Zaplešeš sam. Ili možda pogledaš poslednju sliku na kojoj ste bili srećan par i ispričaš sve vijekove ćutanja.

Voljela sam ga. Pazi mene, naivne lude. Volim ga još uvijek. Plašim se da nikad neću prestati, još od prvog poljupca sa ukusom majoneza i prve bračne noći. Voljela sam ga i kad smo životima branili svoju dječiju naivnu ljubav od odraslih. Voljela sam ga i kad je skočio da me izvuče sa šina dok je voz jurio ka nama. I kad smo se tome smijali kao najvećem nestašluku jer voz nikad nije stao u tunelu, osim tada. Voljela sam ga i kad smo se rastali, i kad smo plakali. I kad smo se svih godina kasnije sretali i koračali zajedno. Voljela sam ga čistoćom svoje uprljane krvi, i nagriženom dušom. I volio je i on mene. Do zadnjeg dana.

Od nas više ništa nije ostalo. Par fotografija na kojima smo sretni. Neke poruke razmijenjene prije nego što će... I narukvica, sa pločicom njegovog imena. To je sve. Uspomene koje mi niko ne može oduzeti. Život koji smo sanjali. Djeca koju smo maštali. I datumi. To je sve. Datumi od kojih se sklanjam kao da su raspeće za moje snove.

Voljela bih da sam imala priliku da mu kažem Zbogom. Da sam imala priliku da mu zadnji put kažem da ga volim. Da ću ga uvijek voljeti. Da će uvijek biti moja Prva Ljubav, Prva i Najveća. Da će biti najsjajnija uspomena i kad me mrak proguta. Voljela bih da mogu da kažem da ću opet jednom tako voljeti nekog, i da će mene možda jednom neko voljeti kao on što je. Čistim srcem i iskrenom dušom. Voljela bih da me niko ne pita zašto nismo ostali zajedno. Možda, da jesmo... Ali nismo. Jer oboje smo željeli više za mene. Jer bio je ponosan na moje pjesme, a ja na njegovo srce koje ga je na kraju izdalo. Ali da je bilo drugačije danas ne bi bili mi. Danas ne bi znali da smo bili prejaka ljubav za ovaj svijet.

Je li dovoljno to da kažem za ovaj dan? Da kažem da ću ga uvijek i zauvijek pamtiti, i da će živjeti dok mene ima. Da nikad neću zaboraviti. Je li dovoljno da podignem čašu i kažem da ga volim kao on što je stotinama puta nazdravljao u moje ime? Ili da oćutim tišinama. Da samo srce i ja znamo. Jer ono što smo mi bili jednom samo postoji.

A samo sam željela da bude srećan.



Sunday, September 20, 2020

HIljadu godina od danas u meni život neće stati

 

Pogled sa Durmitora

Plašila sam se ovog datuma kao da ću biti živa razapeta na sopstvenoj boli. Plašila sam se jer i dalje boli praznina koja je ostala. Možda se malo smanjila, možda učim da koegzistiram sa njom, da naviknem da prosto tu, u meni, postoji jedan krater, bezdan, crna rupa koja se hrani nostalgijom, slikama i sjećanjima. I moram da živim sa njom. 

U nju stanu svi odlasci i rastanci, sve smrti i svi koji su bitno postojali. U početku bijaše samo mala pukotina. Vremenom, i životom, danas na tom mjestu koje sam uporno pepelom zatrpavala leži krater duše i ne pokušavam da ga zatvorim. U njega istresem suze kad treba i nestanu. I tugu u njega sahranim i ovaj osjećaj koji imam danas a koji mi je prvi, i ne znam kako da se nosim sa tim. 

Rođendan mu je.
Tati.
I sama sam poput nekog kalendara sa tim datumima o kojim sam već pisala. Rođendan mu je, a ja imam samo neke fotke od prije pet godina kad sam se pojavila na vratima nenajavljena noseći tortu, i svjećice u obliku brojeva i slavili smo neki broj 59. Prvi i zadnji put smo slavili Njegov rođendan. Prvi i zadnji put smo imali tortu, i da nikad ne zaboravim, njegov trapavi smijeh se istetovirao na meni da me progoni danas. Kako da odem danas i umjesto njega zagrlim mermer a da mi se ne odvali opet neko parče srca? Okruniću se ovako, od mene će se odlamati djelići i kamenčići i ostaću ošukana tako za vijek vijekova i trebaće čudo da se sastavim. Ili Ljubav. Ne znam, nije ni važno. 

Znala sam da će me ovaj dan stići, a onda će opet neki rođendan, i opet sve isto... 

Znala sam.
Zato sam prije par dana sjedila blizu vrha Durmitora. Dovoljno blizu da poljubim nebo, da zagrlim oblake. Dovoljno blizu da vjerujem da su me čuli kad sam im ispričala koliko mi nedostaju. Bila sam na tim stijenama jedini cvijet koji još nije podlegao jesenjoj melodiji. Bila sam tu, blizu svih bogova i bila sam tako mala naspram tih zemaljskih tegova. Pustila sam se vjetru, i suncu, i crnim oblacima koji su nas nadvisili. I korčala sam, i mislila sam da će me ovaj dan natjerati da opet plačem, ali evo me, smijem se i slavim njegov život, ono što mi je bio, i ono što će uvijek biti. Heroj. Ne onaj iz kliše priča koje se pričaju o tatinim princezama i curicama, već ljudina, gromada. Čovjek. 

Ja danas znam odgovore na sve znakove pitanja koje je ostavio u meni tokom djetinjstva i kroz naš turbulentni uragan od života. Nije ni malo bilo lako biti Moj Otac, jer me baš On knjigama hranio i pričama o Indijancima i o mornarici, i baš On me učio da volim životinje i da pomilujem svakog uličnog psa. Nije bilo lako ispustiti moje odrastanje iz ruku. 

Danas mi nije žao ni zbog čega jer poslednje čemu me naučio je bilo da oprostim. Njemu, drugima, i ponajviše sebi. 

Čula sam sve to kroz onaj vjetar planinski i osjetila sam onog leptira koji mi je na ramenu disao. I naučila sam još nešto. Da ukrotim bol koji je ostao za Njim, i za mojom Ljubavi, i za mačkama i za onim komadom srca koji sam odlomila par godina prije. 
Naučila sam da ukrotim bol slaveći život. 
Zato danas neću plakati. Popiću čašu vina, i pojesti parče neke torte, i nemam mnogo šta reći osim „Hvala ti što si bio baš moj Tata. Ponosna sam na tebe.“ 

I nastaviću biti živa, disati bez obzira na okrnjenost.
Jer još uvijek život ima šta da mi da. A i ja životu.