Sunday, September 20, 2020

HIljadu godina od danas u meni život neće stati

 

Pogled sa Durmitora

Plašila sam se ovog datuma kao da ću biti živa razapeta na sopstvenoj boli. Plašila sam se jer i dalje boli praznina koja je ostala. Možda se malo smanjila, možda učim da koegzistiram sa njom, da naviknem da prosto tu, u meni, postoji jedan krater, bezdan, crna rupa koja se hrani nostalgijom, slikama i sjećanjima. I moram da živim sa njom. 

U nju stanu svi odlasci i rastanci, sve smrti i svi koji su bitno postojali. U početku bijaše samo mala pukotina. Vremenom, i životom, danas na tom mjestu koje sam uporno pepelom zatrpavala leži krater duše i ne pokušavam da ga zatvorim. U njega istresem suze kad treba i nestanu. I tugu u njega sahranim i ovaj osjećaj koji imam danas a koji mi je prvi, i ne znam kako da se nosim sa tim. 

Rođendan mu je.
Tati.
I sama sam poput nekog kalendara sa tim datumima o kojim sam već pisala. Rođendan mu je, a ja imam samo neke fotke od prije pet godina kad sam se pojavila na vratima nenajavljena noseći tortu, i svjećice u obliku brojeva i slavili smo neki broj 59. Prvi i zadnji put smo slavili Njegov rođendan. Prvi i zadnji put smo imali tortu, i da nikad ne zaboravim, njegov trapavi smijeh se istetovirao na meni da me progoni danas. Kako da odem danas i umjesto njega zagrlim mermer a da mi se ne odvali opet neko parče srca? Okruniću se ovako, od mene će se odlamati djelići i kamenčići i ostaću ošukana tako za vijek vijekova i trebaće čudo da se sastavim. Ili Ljubav. Ne znam, nije ni važno. 

Znala sam da će me ovaj dan stići, a onda će opet neki rođendan, i opet sve isto... 

Znala sam.
Zato sam prije par dana sjedila blizu vrha Durmitora. Dovoljno blizu da poljubim nebo, da zagrlim oblake. Dovoljno blizu da vjerujem da su me čuli kad sam im ispričala koliko mi nedostaju. Bila sam na tim stijenama jedini cvijet koji još nije podlegao jesenjoj melodiji. Bila sam tu, blizu svih bogova i bila sam tako mala naspram tih zemaljskih tegova. Pustila sam se vjetru, i suncu, i crnim oblacima koji su nas nadvisili. I korčala sam, i mislila sam da će me ovaj dan natjerati da opet plačem, ali evo me, smijem se i slavim njegov život, ono što mi je bio, i ono što će uvijek biti. Heroj. Ne onaj iz kliše priča koje se pričaju o tatinim princezama i curicama, već ljudina, gromada. Čovjek. 

Ja danas znam odgovore na sve znakove pitanja koje je ostavio u meni tokom djetinjstva i kroz naš turbulentni uragan od života. Nije ni malo bilo lako biti Moj Otac, jer me baš On knjigama hranio i pričama o Indijancima i o mornarici, i baš On me učio da volim životinje i da pomilujem svakog uličnog psa. Nije bilo lako ispustiti moje odrastanje iz ruku. 

Danas mi nije žao ni zbog čega jer poslednje čemu me naučio je bilo da oprostim. Njemu, drugima, i ponajviše sebi. 

Čula sam sve to kroz onaj vjetar planinski i osjetila sam onog leptira koji mi je na ramenu disao. I naučila sam još nešto. Da ukrotim bol koji je ostao za Njim, i za mojom Ljubavi, i za mačkama i za onim komadom srca koji sam odlomila par godina prije. 
Naučila sam da ukrotim bol slaveći život. 
Zato danas neću plakati. Popiću čašu vina, i pojesti parče neke torte, i nemam mnogo šta reći osim „Hvala ti što si bio baš moj Tata. Ponosna sam na tebe.“ 

I nastaviću biti živa, disati bez obzira na okrnjenost.
Jer još uvijek život ima šta da mi da. A i ja životu.

No comments:

Post a Comment