Wednesday, September 23, 2020

U jednoj sam te noći odvoleo za celi život

 

Prva ljubav

Ponekad mislim da će me januar, septembar, novembar i decembar proganjati cijelog života. Datumi. Godišnjice. Rođendani umrlih. Da ću živjeti od datuma do datuma, iz mjeseca u mjesec i da ću jednom na dlanovima držati svoje srce, sparušeno, u prah pretvoreno i da ću i sama tako jednom nestati u vjetar raznesena. Da li će imati neko da se sjeća mog rođendana nakon života? Da li će se neko sjećati datuma moje razvejanosti ili će na mene pasti zaborav i ostaće samo riječi, digitalni otisci, i neke knjige štampane, a krvlju pisane. Dok sam još krvi imala.

Rođendan mu je. Mojoj Umrloj Prvoj Ljubavi. Kako tužan dan. Kako se proslavljaju rođendani onih kojih nema? Zapališ li svijeću? Nazdraviš? Pošalješ razglednicu za Raj? Pošalješ poruku njegovim roditeljima? Kako? Otplačeš li? Ili pustiš najdražu stvar? Zaplešeš sam. Ili možda pogledaš poslednju sliku na kojoj ste bili srećan par i ispričaš sve vijekove ćutanja.

Voljela sam ga. Pazi mene, naivne lude. Volim ga još uvijek. Plašim se da nikad neću prestati, još od prvog poljupca sa ukusom majoneza i prve bračne noći. Voljela sam ga i kad smo životima branili svoju dječiju naivnu ljubav od odraslih. Voljela sam ga i kad je skočio da me izvuče sa šina dok je voz jurio ka nama. I kad smo se tome smijali kao najvećem nestašluku jer voz nikad nije stao u tunelu, osim tada. Voljela sam ga i kad smo se rastali, i kad smo plakali. I kad smo se svih godina kasnije sretali i koračali zajedno. Voljela sam ga čistoćom svoje uprljane krvi, i nagriženom dušom. I volio je i on mene. Do zadnjeg dana.

Od nas više ništa nije ostalo. Par fotografija na kojima smo sretni. Neke poruke razmijenjene prije nego što će... I narukvica, sa pločicom njegovog imena. To je sve. Uspomene koje mi niko ne može oduzeti. Život koji smo sanjali. Djeca koju smo maštali. I datumi. To je sve. Datumi od kojih se sklanjam kao da su raspeće za moje snove.

Voljela bih da sam imala priliku da mu kažem Zbogom. Da sam imala priliku da mu zadnji put kažem da ga volim. Da ću ga uvijek voljeti. Da će uvijek biti moja Prva Ljubav, Prva i Najveća. Da će biti najsjajnija uspomena i kad me mrak proguta. Voljela bih da mogu da kažem da ću opet jednom tako voljeti nekog, i da će mene možda jednom neko voljeti kao on što je. Čistim srcem i iskrenom dušom. Voljela bih da me niko ne pita zašto nismo ostali zajedno. Možda, da jesmo... Ali nismo. Jer oboje smo željeli više za mene. Jer bio je ponosan na moje pjesme, a ja na njegovo srce koje ga je na kraju izdalo. Ali da je bilo drugačije danas ne bi bili mi. Danas ne bi znali da smo bili prejaka ljubav za ovaj svijet.

Je li dovoljno to da kažem za ovaj dan? Da kažem da ću ga uvijek i zauvijek pamtiti, i da će živjeti dok mene ima. Da nikad neću zaboraviti. Je li dovoljno da podignem čašu i kažem da ga volim kao on što je stotinama puta nazdravljao u moje ime? Ili da oćutim tišinama. Da samo srce i ja znamo. Jer ono što smo mi bili jednom samo postoji.

A samo sam željela da bude srećan.



No comments:

Post a Comment