Friday, October 30, 2020

Kuda odlaze tihi dani jesenji oktobarskim mastilom ispisani


U meni su se nastanili mrtvi pjesnici i naprsli kompozitori soneta i kojekakvh marševa. Nije da nisu imali gdje korijenje pustiti, u meni je toliko praznine da bi i cijela oluja mogla stati i divljati svake večeri prije snova. U meni su se sakrile laste i zaspale su podvijenih repova i zatihle pjesme. Možda po prvi put u životu nisu sačekale proljeće u meni prije snova.

Oćutim neke urlike. U ovoj noći punog mjeseca tri svijeće gore u mom uzglavlju. Palim ih često u večeri, kao simbol nezaborava, vječite ljubavi i neizrecive tuge. Palim ih kao posjetnik sebi na oproštaj. Na život. Jer još nisam odustala. Još se nisam predala.

Negdje sam usput prestala da pišem stihove, da krojim pjesme i kreiram korice knjiga. Potrošila sam se negdje, ugaslo je sunce i ostale su u meni želje za mirom, za tišinom, za bluzom i bijelim vinom da napijem tugu. Ljubav za knjigama me nije nikad ni prošla. Ona je trajno usađena u meni i sigurno je jedna od rijetkih ljubavi koje mi je Tata otkrio. Ali pjesme su utihle kao i laste. Jednom, opet, kad u meni zaiskri proljeće, opet ću pisati i voljeti i sanjati u boji.

Za sada dišem. Pronašla sam jedino osmijeh u boji ove jeseni, dok koračam šumama u kojima krijem uzdahe, da me niko ne čuje. Za sada je dovoljno to što jutro dočekam sanjiva, i što na lišću jesenjem pišem neke tajne poruke i pustim ih po vjetru da prenesu snove. Možda neki od njih zaluta do neslućenih visina, možda ti prošaputa neku uspavanku. Možda ti ispriča priču o jednom uspavanom pjesniku koji čeka neku novu zoru, neki ljepši dan, neki novi početak. Nešto...

Opraštam se sa Oktobrom, na Sve Svete koji mi se svake godine privuku neopaženo i donesu mi mirise nostalgije. Srce preskoči, zapinje, i još uvijek otplačem posjete groblju. Ne nosim nevene, ni ruže. Samo istresem srce poput džepova i oćutim. Ponekad se tuge najljepše oćute. Usidrena sam barka što čeka neki novi let, novu oluju. Ne smetaju mi bore, ni celulit, ni sanjalački pogled. Nedostaje mi crveni karmin, ali nema veze, srce kuca crvenom krvi pa je u redu. I srećna sam na neki tihi način. Naučila sam da se smijem, da dišem, da živim sa vjetrovima u grudima i sa nemanjima. Obično ta nemanja popunim uspomenama, i sjećanjima i kažem da sam ipak bila srećna. I nasmijem se. Zapalim svijeće i šapnem svakoj po nešto.

Volim te.
Nedostaješ mi.
Hvala ti.

Dovoljno je, zar ne?

No comments:

Post a Comment