Otkrit ću ti tajnu šta se klanja kad se ljudi umore od bježanja

 

Ponekad se pitam, Ljubavi, hoćeš li umjeti ponovo, jednom, pronaći put do mene dok se krijem u ovom predgrađu izgubljenih snova i prokockanih šansi, ispijam ko zna koju šolju čaja od sleza, i tražim pobjegle zvijezde sa okrilja.
Ponekad, osjećam se kao da mi je cijeli nervni sistem nakaradno iščupan iz tiela, kao da ni iznutrice nemam.
Samo srce.
Kuca.
Lupa.
Udara.
Struji krv kroz njega, istače kroz mnogobrojne naprsline i rupe, i poneka kost zazvecka umjesto odjeka.
Ponekad tako, osjećam se kao da mi nedostaješ, Ljubavi, kao da je prošao cijeli vijek otkako nisam nekog voljela, osim sebe i Tate, i...
Ne mogu ponovo ići tom ulicom, ne muči me sjećanjem.
Prva ljubav je prva, i poslednja te vrste.
Takva se više ponoviti neće.

Ali nisam na to mislila, Ljubavi.
Mislila sam na one sirove emocije kad nekog voliš, zbog onog što jeste, zbog onog ko jeste.
Zbog svega što nije.
Onaj osjećaj koji se genetski prenosio generacijama žena prije mene koje su mi bile majke, i koje su me ljubavlju zadojile, od gorštaka do vještica i ratnica preko čarobnica i posrnulih princeza.
Ponekad, tako, vlažnim decembrom, srce mi zastane na neki sat, u nekom danu.
Baš onda kad je jedno, mnogo manje od mog prestalo da kuca.
Čekaj, Ljubavi, nisam ni tom alejom htjela ići.
Nisam o tome htjela da pričam iako sam ostala neispričana i zamrznuta u vremenu o toj emociji.
To nije priča za ovako kasni sat. 

Dok pišem, Ljubavi, kiša neprestana pada nad gradom u kom se krijem poput izbjeglice.
Izbjegla sam, jesam, toliko puta.
Izbjegla od snova, od rastrzanih želja.
Nisam umjela voljeti, znam.
Ni sebe, ni druge.
Ponajmanje one koje je trebalo.
Svoju sam ljubav trošila na muškarce koji su bili nepotpuni kao i ja sama, polupani prošlošću kao i moj lik u ogledalu što je bio, i svi su bili polovični, pravli su zakrpe od moje ljubavi da bi tako uštirkani mogli voljeti nekog sirovo kao ja što sam njih voljela.
A ja sam se krpila lažima koje su ostajale iza koraka u snijegu, pisala sam pjesme, i maštala velike snove.
Znaš, Ljubavi, poslednj put kad su mi lažima prerezali vene, smijala sam se svom liku u ogledalu.
Ličila sam na iskasapljenu bajku, sa tragovima krvi oko noktiju.
Bila sam horor priča sopstvenog nemira.
Ali prošlo je od tada...
Predugo je prošlo, Ljubavi. 

Ponekad, osjećam na leđima, između pleksusa, bol od nepostojećih krila, surovo istrgnutih u nekom od letova do zvijezda.
Skrhana od sunovrata, nisam više pustila perju da korijenje zarije u moje kosti, nisam više letjela, Ljubavi.
Pronašla sam hiljadu načina da prevarim tijelo, da ono što je ostalo od mojih iznurenih ćelija otupi, i izmislila sam motivacijski zid u ovoj ruševini u kojoj se krijem.
Zid koji upija moje nijeme vriskove, užase mojih neispričanih snova, i blijede poglede u kojima odlutam tražeći komade koji su se okrunili od mene.
Ponekad, tako, sva samoća mi se objesi o vrat kao kamen koji me vuče da skočim u dno bunara.
Ponekad se uplašim, Ljubavi, da će kamen prevagnuti, da ću pasti.
Ponekad, plašim se da neću umjeti da balansiram na toj ivici na kojoj plešem sama stoljećima, poput antičke ratnice koja je stala na vrh svog koplja. 

Krijem se još uvijek u ovom uplašenom gradu, Ljubavi, i ne umijem da odem.
Najveći strah mog djetinjstva stoji ispred mene i vrišti mi u lice svakog dana kad otvorim oči.
Mehanički ustanem, i trepnem koji put da razmaknem maglu sa trepavica, i shvatim da je to još jedan dan, Ljubavi, u kojem te neću sresti.
I šta mi ostaje?
Naspem još jednu šolju čaja od sleza, i udahnem.
Ponekad me tijelo zaboli, fizički, jer unutra mene više nema šta da boli.
Samo je školjka ostala.
Bisere su razgrabili.
Samo još zid imam.
I na njemu je uvijek isti odgovor – I ovo će proći.
Ljubavi, sve nek prođe, samo me ti nemoj proći.