Sunday, September 13, 2020

Put kojim se sve rijeđe ide

 
Put ka središtu sebe

Septembar je gotovo zagazio na polovinu svog postojanja. I dok mi se Miholjsko ljeto upliće u kosu, u meni je nemir, kao da sam progutala cijelu jednu košnicu sjećanja. Otvorim kalendar na telefonu, cijeli izbrazdan nekim crvenim tačkicama u znak sjećanja na datume, na rođendane, kao da sam postala vremeplov sopstvenog života. Srce mi izbrazdano sjećanjima. Oči natekle od neisplakanih suza, ne zato jer neću da plačem. Skupljam so još uvijek. Oblijepim misli datumima i ne znam, ima li svrhe sjećati se. 

Evo, Spetembar mi donosi te rođendane Onih Kojih Nema i sigurna sam da ću pisati, da će iz mene nabujati emocije kao iz prepunog bunara, da neću moći da zaustavim grcaje i potrese, i šta ostane nama Živima nakon svega? Datumi? Sjećanje? Uspomene? Ne znam. Valjda ostane i ljubavi. 

Imam ja tako te neke mjesece kad mi datumi šapuću istoriju mog postojanja, kad mi se ne diše jer ti dani su teški i crni i olovni i najradije bih da ih prespavam, da ne postoje. 
Kako se boriti sa datuima? 
Zaboraviti ih? 
Otvoriti neku drugu aplikaciju sa fotografijama koje će te podsjetiti na neke ljepše momente, na neke osmijehe, ljubavi, prijatelje, zemlje... Opet na nešto što nedostaje. Na mačku. Na more. Na Rusiju. Na Promašenu Ljubav? 
Čemu podjsećanje? 
Da se zna da sam bila živa, da sam voljela, da sam putovala, da sam bila živo ljudsko biće, pregršt srca zarobljeno u tijelu...? Ne znam... Ali zbog uspomena se ipak osjećam bolje. 

Ti datumi možda su zapravo spomenici. Planine izgrađene u spomen ljubavi, u spomen ljudima i životinjama i mjestima koja su obilježila ovaj moj kratki život. Kratak ali mudrostima dug. Životima proživljen. To su meni ti datumi. Spomenici pred kojima ponizno spustim glavu, zapalim svijeću kao svjetionik sopstvene ljubavi, i zahvalim se baš na tom danu, na godini, na onome po čemu pamtim taj dan. Jer biće je moje sastavljeno od ljubavi, od sjećanja, od iskustva, od onog što me gradilo, što me isklesalo u ovu gromilu emocija koja sam danas. 

A danas, živim miran život. Odlutam često u nove prostore, zagrlim ponekad sjećanja, udahnem mirise knjiga i novih puteva, novih daljina. Pokušavam sagraditi neki život za sebe, nadajući se da jednom će neko razumjeti i neće pitati "Zašto to tako?". Možda jednom datumi neće boljeti iako su ugravirani u mojoj koži poput tajne mape do srca, do srži moje duše.
Ja možda ne umijem da vodim život kao svi ostali ljudi, ne umijem da dekorišem stan i obučem iste čarape, ali umijem tako divno da napišem put do sebe. Put kojim se rijeđe ide. Eto to su meni datumi. Slikovnica mojih zabiti, moji lični putokazi i sažvežđa ka svijetovima u koje odlutam, samo zato jer još postojim. 

Jer dok ih se sjećam, znam da sam živa.
Sve mi mogu uzeti, osim toga. Jer čovjek prestaje da živi kad prestane da pamti tako neke datume, neke ljubavi, ljude i mjesta. To je svo što samrtna postelja bude. Hrpa sjećanja pohranjena u srcu. I nek budu bar ispunjena ljubavlju, ako se ja nešto pitam. I knjigama, zemljama, dobrim ljudima, avanturama i čudima. O, čuda su najljepša od sveg. 

No comments:

Post a Comment