Friday, September 20, 2019

Kad me sjećanje jednom u zagrljaj uvije



Preturam nešto po fajlovima i otvorim folder sa fotografijama, nešto oko tri hiljade fotograija u poslednjih deset godina. Ne znam šta me navelo da ih otvorim, ali kao da ikad znamo. Prosto se otvorilo na nekoj fotki iz Beograda, nakon prve objavljene knjige i prve promocije, sa njim. Jedan Od Bivših. Jedan Od Posebnih, sad već oženjen, nadam se srećno iako je tvrdio da ne postoji sreća osim mene. Mislim da je i sina dobio, nisam raspitivala, nisam otvarala njegove profile, od one „Želim ti svu sreću, zbogom“ poruke nisam se više javljala jer eto, ja sam pola svijeta negdje daleko od njega i cijeli jedan vjenčani prsten udaljena. 

Bili smo mi sve ove godine sjajni prijatelji, čak i kad smo ušli u taj Klub Bivših Velikih Ljubavi. Ali ne zovemo se više, i ne šaljemo nebulozne poruke, i ne citiramo Balaševića, i sigurna sam da ne čita više ono što pišem jer odavno već nisam pisala o njemu. On je krivac za naziv Desetog neba, on je krivac za mnoge pjesme koje su počele navirati iz mene kad sam ga srela. Možda nije bio Jedan od Najboljih Koje Sam Srela, ali je svakako bio Jedna od Onih Važnih Uloga u Životu. Možda bez njega nikad ne bih nastavila da pišem. (Sjedili smo u njegovom stanu, jeli moje omiljene breskve i nehajno je bacio košticu preko ramena, kroz terasu i prokometarisao „Šta bi bilo kad bi breskve padale sa neba“. Smijali smo se kao šašavi zamišljajući razne situacije i tako, nastala je jedna od pjesma „Kad padaju breskve“). 

Imali smo tu sreću da baš tada u Beogradu budemo prisutni na najdosadnijem Večitom Derbiju u istoriji Večitih Derbija. Ah da, počela sam o fotografijama. Ne znam gdje se baš otvoriše na te datume, ali prelistah ih na brzinu, i baš se ovih dana pripremam na još jednu tranziciju iz Kluba Srećno Zaljubljenih u onaj drugi. Raštimovana i rasparena, osmjehnuh se na sve te uspomene, na ljude koji su se smijali pored mene, koji su putovali sa mnom, koji su dijelili sa mnom mnoge radosti i tuge, ali i prolazne trenutke koje zaboravimo. Nasmijah se svojoj frizuri iz Doba Prenagljenih Odluka (ali dobro mi je stajala). Uzdahnuh za svojim mačkama, i stegnu me nešto u grudima na te neke fotografije Ljudi Koji Se Zovu Mojim. 

I tu negdje opet neke fotografije Bivših Prijatelja i onih Prokockanih Prilika, i planina i rijeka moje male države koja je cijeli svijet u poređenju sa Barbadosom. Koliko sam samo bogata! Koje bogatstvo je tu, u mojim prstima, u sposobnosti da ispričam sve te priče koje su se odvijale iza osmijeha, puteva, lica. Kakva su se samo Iskustva i Talenti naštimovali u meni usled svih tih Životnih Lekcija koje sam pregazila kao da gazim obični planinski potok. Koliko sam samo bogata uspomenama i osmijesima i ljudima. Protka se zahvalnost kroz mene, jer možda nemam svoj stan i još ne posjedujem Minija, ali sam i te kako bogata za osmijehe, avanture, Neprospavane Noći, Poslednje Susrete... Ponosni sam član Kluba Zahvalnih Na Uspomenama. Jesam. I to je ono što nikad ne želim promijeniti. 

Sve te zlatne drangulije, Swarovski, brendovi i trendovi, skupi hoteli, garniture i moda, sve su to trice i kučine naspram ovih Pravih Uspomena koje sam uspjela sakupiti togom godina. I znam da ću sigurno negdje ispričati ponovo priču o ostavljenim rođendanskim kolačima ispred vrata ovom istom Bivšem sa početka, i sigurna sam da je on to zaboravio. I uzdahnuću zbog svih Posebnih Ljudi sa kojima sam propustila napraviti fotografije kao na primer sa Velikom Ljubavi koju sam upoznala stopirajući iz Budve za Podgoricu. Ali uviđam, jedno od Velikih Bogatstava Čovjeka je njegovo sjećanje. Tužni li su ljudi koji ga izgube.

Zapitaš li se nekad šta bi bilo sa tobom da zaboraviš one koji su te voljeli da su i pod voz skakli za tobom kao za mnom, da bi mi život spasili jer sam trapava? Šta bi bilo da zaboraviš one kojima si se nenajavljen pojavljivao na vratima stana? Da zaboraviš one prijatelje sa kojima si plakao i smijao se, sa kojima si garav izlazo iz tunela na magistrali, da zaboraviš one koje si sreo možda jednom u životu ali su ti se prikačili za srce kao Osmi Putnik... Ko bi bio bez sjećanja, bez smijeha, padova i letova? Ko bi bio da izgubiš sebe?

Vrijeme je za moju karmu



Ne zaboravi me. Onog trenuka kad smjestim svoje kofere i okrenem se da te poslednji put pomilujem po obrazu, kažem ti da se čuvaš, i progutam suze, nemoj se smijati. Nemoj mi reći da me voliš, da ću ti nedostajati. Nemoj me grliti najjače. Pusti me kao da sam umorni list koji pada sa uvele grane u opustošenu jesen svog života. Pusti me i ne zaboravi me. 

Sačuvaj moje osmijehe u džepovima koje sam napravila u tvom sjećanju. Sačuvaj moje poglede u zadnjem dijelu misli pred spavanje. Sačuvaj moje trepavice koje sam skuplljala danima i ostavila ti ih u džepu košulje da poneseš moje želje sa sobom. Da ostanem bez njih kao što ću i bez tebe vremenom. Moraće tako. Vrijeme je za moju karmu. Sačuvaj zato moje ugasle zvijezde iz očiju kao uspomenu na tamne noći u kojima nisam spavala, u noćima u kojima sam učila tvoj lik da ga doživotno urežem u svoje zenice. Da te pamtim. Sačuvaj moje mirise koje sam ostavila u tvojoj koži, da jednom kad uzdahneš u snu osjetim da si pomislio na mene. Sačuvaj i ne zaboravi me. 

Ja sam preživjela mnogo gore rastanke dušo moja, i od nekih se još uvijek oporavljam. Preživjela sam i mnogo gora ostavljanja, bezlična i sramna. I mnogo toga o čemu ti nikad nisam pričala jer ti ne bi shvatio. Ti si odrastao u drugačijem svijetu od mog i ne bi shvatio ni djelić onoga što je ugravirano u moju kožu. Ali ostala sam jaka svaki put. Svaki put sam ustala. Ovaj put neću ni pasti. Ostaću uspravna i nasmijana dok te budem gledala sa zadnjeg sjedišta taksija koji će me odvesti nazad svijetu iz kojeg sam zakoračila. Biću zahvalna što si me volio. Jer bila je to nemjerljiva ljubav u kojoj sam se izgubila da bih pronašla sebe. Ne brini se. Samo mi mahni u znak pozdrava i ne zaboravi me. 

Biće mnogo tužnih noći. Biće onih noći kad druge oči neće imati ništa moje, i kad drugi smijeh neće imati ništa tvoje, i ništa od svega toga neće biti naše. Biće možda i psovki. I zamišljenog gledanja u daljinu. Svega će biti, osim nas. Mi ćemo možda prestati da postojimo. Ali i tada me ne zaboravi. Pričaj me kao bajku koja se desila nekom drugom. Spomeni me kao najljepše ime koje si čuo. Otvori neki zaključani folder u telefonu i prelistaj naše slike. Pošalji mi poruku da ti nedostajem ali da si srećan. I ne zaboravi me. 

Doći će dani kad će sve ličiti na nas. Doći će dan kad ću jednom hodati tom zemljom koju voliš i sjetiću se tebe. Možda ćemo i sjesti jedno naspram drugog, ja sa mnogo više bijelih vlasi u kosi nego sad, ti sa istim demonskim sjajem škorpije u očima. Možda ćemo se okrznuti dlanovima. Možda te poželim opet. Možda se Ljubav opet poigra sa nama, ko zna. Možda će do tebe dolaziti poruke koje budem slala po svakom uvelom maslačku. Možda i neke zvijezde padnu u tvoje naručje. Doći će noći kad ću možda grebati noktima po zidu željeći da si tu, da slušam tvoje disanje. Možda ću zatvoriti oči i naučiti da spavam. Možda ćeš i ti jednom sanjati nas. Sanjaj dušo, i ne zaboravi me. 

Jer ako me ti zaboraviš umrijeće u meni sve pjesme i sve laste će izgubiti svoja gnijezda. Sunce će biti za nijansu tamnije i u meni će ostati odjek mjeseca. I ako te više nikad ne sretnem biću u redu. Biću srećna onom srećom koju si ti želio za mene. Za one neodsanjane snove. Biću ono što si maštao o meni, i svakog dana sjetiću se nas. Sjetiću se Bajke i Snova. I svaki dodir vjetra koji osjetiš biće moj uzdah, biće moj šapat da mi nedostaješ. Samo me ne zaboravi.

Tuesday, September 17, 2019

Kad odlučiš nakon svega...



Još jednom mijenjam život. Još jednom ga prekrajam ko dotrajalu haljinu sa mature. Još jednom me očekuje veliko čišćenje, fizičko i emotivno. Čišćenje tog kutka u kom ponekad živim, čišćenje ormara i stvari, emocionalnog smeća i misli. Još jedom se utapam u navike i dekoracije koje meni odgovaraju, moj zen svijet koji volim, moje tople čarape i otrcani plavi džemper koji nikad neću baciti samo zato jer u njemu imam osjećaj kao da sam u zagrljaju. Samo zato jer je toliko šlantav kao i ja. A i slaže mi se sa čarapama. 

Znam da ima tamo u tom kutku gomila stvari koje ne koristim, i one neke stare drangulije koje mi žao da bacim. A već sam to radila ranije i pisala sam o tome. Koliko se mi ljudi vezujemo za trice i kučine. Koliko je u stvari malo potrebno da imamo, a koliko mnogo da osjećamo. I tako sam se ponovo zadubila u ovom mini odmoru u neke knjige i štiva o umjetnosti čišćenja i posjedovanja. Ponovo moram da organizujem život i navike (ma jebeš navike i raspored). Iznajmiti stan, srediti sve one zaostale stvari i dokumenta i fajlove i.. O bože koliko samo toga ima. Stresem se na pomisao od tog „ozbiljnog“ dijela života, ali neophodno je da bh mogla nastaviti da budem svoja. 

Ne pravim planove. Znam samo za želje. Roje se u glavi kao podivljali stršljenovi. Divne moje želje, odavno ih nisam milovala. Ali po prvi put nemam plan i iskreno, malo me to plaši, ali na onaj uzbuđujući način. Drhturim kao dijete kad iščekuje Deda Mraza. Pitaš li se ti ikad kakav bi ti život bio da nemaš plan i čelične navike kojima robuješ jer neko ti je rekao da to tako mora? Ili se plašiš da nešto promijeniš? Gomilaš li i ti stvari i obaveze koje skupljaju prašinu, i nemaš li vremena za sebe i za mir? Za punu kadu pjene i čašu vina? Čuvaš li čaše i šerpe i neke prazne tegle za zimnicu koji nikad nećeš napraviti jer nemaš vremena? 

Nije mi teško da ponovo počnem. Nije mi teško da opet spakujem snove u kartonske kutije i da prigrlim neznanje i zakoračim opet negdje. Ne znam gdje ću, pustiću srce da me vodi. A čak i tu, na jednom mjestu na kom si se zakopao kao da si drvo, i tu možeš da promijeniš sve. Znam da se plašiš. Meni nije prvi put a tebi možda jeste. Ovaj put oko svijeta me naučio da budem hrabra kad je u pitanju nepoznato, da izađem sama u nepoznatu ulicu i krenem u nepoznatom pravcu i pitam nepoznate ljude i sjednem sama, poručim duplu kafu i da dišem. I ne plaši me više okolina. Ne plaše me vukovi. I sama sam jedan od njih. 

Nemoj ni ti da se plašiš. Kad izbaciš smeće iz fizičkog života, vidjećeš kako se i emocije mijenjaju. Poželjećeš da središ i misli, možda i neke raspadnute dijelove života odlučiš da prekrojiš, kao ja. I zvuči užasno, znam. Ali život je previše divan da bi skupljali prašinu i brisali je svakog dana. Previše je važno biti živ sa malo stvari a mnogo više emocija i vremena za one bitne trenutke. Za knjige, za vino, za snove. Za sebe. I ne, nije to sebično. Jer samo najbolji možeš dati najbolje. Al ako ti se takav ustajali život dopada, nemoj da mijenjaš ništa. Navuci svoju pidžamu iz prošlog vijeka sa otpalim dugmetom, i pobrini se za sve drugo i druge osim za sebe. I nemoj da se žališ.

Wednesday, September 11, 2019

Kad jednom pođem a poći ću



Rasparala sam srce po svim šavovima koje sam uspjela da nađem. A mnogo ih je. Rasparala sam i dušu na rite, uklonila zakrpe i istresla suze iz japanki da neka slučajno ne ostane. Počupala sam trepavice da ni jedna više ne može da otpadne sa željom o Tebi. O Nama koji smo to bili u snovima koji su zapeli negdje među moje jastuke. Budalasti snovi, zalutali, pijani. Baš kao i ja. 

Jednom ću ti reći zašto sam glas iskidala na oštricama mačeva koje sam gutala da ne progovrim, da mi ni jedno Volim Te ne pobjegne sa usana, nikad više. Jednom ću ti reći zašto su mi se oči obojile u mutno i gdje je nestao otkucaj srca. Jednom. Ne danas. 

Danas ću te još uvijek zagrliti kao da ćeš zauvijek ostati Moj. Danas ću te poljubiti u čelo, i priviti se uz tebe kao da si i dalje moja ljubav a ne stradanje. Danas ću još pružiti ruku da te nehajno dodirnem, kao da ćeš već sutra nestati. I hoćeš. I tada ću zaćutati. Predaću te vremenu. Predaću te snovima. Položiću oružje, i zaklete straže, i bijelu zastavu uviti u riječi, da se predam. Da odustanem. 

Nikako mi nismo mogli biti više od snova, i nikako ja nisam mogla biti više od želje na tvojim usnama. Zanijemiću i sklopiti oči kad se detonacije oglase. Kad se još jednom svijet sruši jer nije dobro izgledao. Može to bolje. Zaslužujemo bolje. Nije to ni bila zemlja za nas. 

Nemoj da brineš. Ja ću i dalje bti živa. I dalje ću se strpljivo probijati korz namete života, i kasniću na neke Prave Sastanke, i sigurno uvijek pronalaziti Pogrešna Skretanja, ali i dalje ću biti živa. Neću odustati. Ali neću ni zaboraviti kako ti je koža mrisala na kiši, i kako ti je osmijeh blistao u očima, i kako te nerviralo moje veganstvo, i kako si volio moje snove. Neću zaboravti i sigurno ću se napiti toliko puta koliko sam ti rekla da te Volim, i sigurno ću pored nekog zaćutati kad ti osjetim dah na leđima a Taj Jadni Neko neće znati šta se desilo. Neće i niko ne treba da zna koliko sam te samo čekala i koliko si me bolio. Niko neće znati ni koliko si bio lud za mnom a ništa nisi umio da uradiš sa tom ljubavlju osim da me pustiš da se strmoglavim sa svim svojim polupanim maštama u džepovima. Tako je najbolje za nas. 

Možda ću jednom nekad opet izgovoriti Volim te nekom ko će me čuti, ko će željeti da me zagrli kad zaćutim, i ko će čekati da prva zaspim pa da me čuva. Možda ću nekad opet umjeti da zavolim oči i smijeh i možda ću nekad opet plesati. I pomisliću na tebe. Svaki put. Svakog dana. Možda ću te opsovati. Sačuvati tvoju sliku negdje u dnevnicima. Možda ćemo pisati poruke jedno drugom i hvaliti se fotografijama naše nerođene djece. Možda... 

Čuvaću te u sebi za sve dane koji dolaze, i nemoj me kriviti ako jednom utonem u san bez snova i bez putokaza za tebe. Nemoj me kriviti za tišine i ugasle zvijezde. Trebaće mi hrabrosti za novi život, za nove trepavice, za nove šavove. Trebaće mi mnogo više mene nego što ću imati kad jednom opet sa perona odletim prva. Trebaće mi cijeli život da prestanem da sanjam drugačije boje. Srešćemo se, znam. Jednom. Nećeš me prepoznati. A ja ću samo progutati srce i otkoračati. Jer bolje je tako. Za nas. Za djecu nerođenu i snove ugasle. Bolje je. Pust da vjerujem u to.

Sunday, September 8, 2019

Do mene mi je



Okrznula sam život ptičijim letom. Možda nisam ni živjela dovoljno da bih spoznala mnoge istine, ali vjerujem da sam ipak osjetila ljepote i nedivnoće ovog života. Učim da zaboravim ove druge, da samo lijepo postoji i da živim od toga. Okrznula sam patnje krilima i svo perje mijenjala za predah na tlu. O bila sam ja i slomljena, polupana i raskrojena kao stara haljina rašivena. Bila sam i rascvjetala kao polje makova i bila sam zaludjela kao suncokret. Ma sve sam bila. Jedino nikad nisam bila normalna. 

Možda je taj obični život prepun rutina nešto najbolje što sam imala, ali i dalje u meni zastruji krv kad se sjetim. Možda sam i sama kriva jer sam se izopštila od društva i ljudi, jer nisam bila sigurna u sebe. Možda sam i sama kriva što sam zagrizla knjige prerano... Ma dođavola, knjige nikako nisu mogle biti krive. Sve pokušavam da sručim krivicu na njih, da je to razlog što se nisam uklopila u današnje društvo, što ne želim biti prosječna žena, domaćica, majka, ili šta već. Neke stvari nije da ne želim, ali nisam spremna. Možda nikad neću biti. Možda sam prokockala šanse. Možda sam odabrala sunovrat umjesto leta. Možda sam sve bila, ali svakako knjige ne mogu više kriviti. Kriva sam ja. Ja sam odabrala.

Evo me danas, rvem se sa sobom i ponekim zaostalim demonom sebi, negdje na nekom moru svijeta. Rvem se sa običnošću i izolovala sam se da bih bar pokušala da shvatim šta i ko želim biti. Znam šta jesam. Znam ko sam. Ali još uviek ne znam ko ću postati. Jer ako pristanem opet da živim rutinu, bez izleta u snove, u radosti, ako pristanem na prazan život u kom će svi razgovori biti o krečenju kuće, kupovini namještaja, plaćanja računa i polise osiguranja i o tome da li autu trebaju zimske gume; ako pristanem na to da mi život bude samo na brzinu očešljana kosa, ako se uljuljkam u osjećaj lažne sigurnosti i pristanem da živim samo bih radila i plaćala kojekakve kamate i namještaje – proglasite me ludakom i strpajte me u džak i bacite u ovo isto more na kom danas vodim bitke. 

Jer ne mogu. Jesam sve to, sva ta običnost, ali sam i mnogo više. Jer nije mi stalo do lustera i porcelanskih tanjira, do zidova i ugraviranih umjetnosti koje će skupljati prašinu kad mi knjiga ponestane. Jer nije mi stalo do najnovijeg bakrenog lonca sa jastogom i supom od budalaština. Stalo mi je do života, do razmazanih jagoda i preglasnog smijeha, do vriska i plesanja. Stalo mi je do neparnih boja, i do kasnih večernjih šetnji, do jeftinih avio karata i ogrlica za mačke. Stalo mi je do nekih raznobojnih ukrasa u kosi, i rasparenih čarapa, do tople vatre u zimskoj noći i da bar jednom odgledam film do kraja u množini. Stalo mi je do života. Do ćutanja kad treba. Do golotinje tijela i duše. Stalo mi je do mene. 

Znam, kad siđem sa talasa i zagrlim zemlju još jednom će se slomiti arhitekture u duši. Izgubiću znam, boljeće i sigurno će biti pijanih noći i možda iz peta izrovim još poneku zaostalu suzu. Ali biću u redu, i disaću i biću oluja ponovo. I neću odustati od knjiga. Ni od sebe. Ni od sreće. Ne mogu odustati ni od ljubavi. Od uzaludnosti hoću. Prigrliću još jednom ovu svoju ćud koja divlja. I biću zahvalna. Čovjeku koji me volio do srži bića i kojeg ću sigurno voljeti cijelog života. Kao i sve velike ljubavi koje sam imala. Kao i svo trnje koje sam grlila. Biću zahvalna na životu koji sa odabrala jer drugačija ne bih postojala. Drugačija ne bih ni vrijedila.

Friday, September 6, 2019

I opet sve je u redu



I ponovo biću u redu. Još jednom ću otresti prašinu sa koljena, oprati stopala i udahnuti. Ponovo ću disati. Biću u redu. Oduvijek sam znala da su bitke surove, da su ratovi krvavi i da je u redu pasti. I biću opet ja. 

Obišla sam dio svijeta za koji nikad nisam mislila da ću ga vidjeti. Doživjela sam ljudsku nepravdu, bila sam diskriminisana na osnovu svega što jesam i nisam, stekla sam prijatelje za cijeli život i porodicu. Iskonsku, prastaru porodicu. Mrzili su me, i voljela sam. Zaljubila sam se i bila sam srećna. I znam, biću opet u redu kad jednom se slomim na pogrešnom koraku ovih dana. Znam da će biti pogrešan. Jer odabrala sam ga. Ali disaću. 

Prošla sam životne oluje. Utabala sam put do pakla i nazad. Znam i kako nebo gori, i kako mjesec miriše. Znam zvuk suza i ukus smijeha. Ali neizbježno je. Mora da se slomi da bi se sastavilo. Da bi zaraslo bolje. Mora da se prekalemi. Psujem naglas, i udarila bih pesnicom u zid da se slomi. Da ga ne sastave više ni svi zidari svijeta. Ali sa zidom slomljenim možeš svuda. Sa srcem nikud. Pripremam se na još jedan lom. Ponekad su oluje najbolje kroz šta možeš da prođeš. One te čine jačim. One te uče kako da opstaneš u ovom suludom svijetu koji se sve više pretvara u beznađe. Ali nije mi žao. Nikad neće biti. Jer sve te oluje pokazale su mi šta je život. Pokazale su mi koliko je divno buđenje kad sunce zaiskri nakon kiše. Pokazale su mi koliko divnih ljudi ima koji te zagrle da ne padneš u oluji. Da se ne slomiš. I koliko je onih koji bi i zemlju utabali nad tobom. Nije mi žao.

Znam da je cijeli moj život bio uvezan u čvorove i da sam uvijek birala stranputice koje bi me vodile tamo gdje su ležali oji nedostaci. Godinama su me strahovi posjedovali i vodili nemogućim ulicama. Bože koliko sam samo posrtala. Koliko je bilo teško koračati, voljeti, pustiti da te vole. Ali pobijedila sam. Pobijedila sam strahove, oprostila sam ljudima. I sebi ću uskoro. Pobijedila sam u mnogim bitkama protis sopstvenih nemira. I evo me.

Prešla sam dio svijeta, uzdigla sam se iznad sopstvenih očekivanja, voljela sam kao što se u bajkama voljelo, i nije mi žao. Spremna sam. Spremna sam još jednom poginuti za sostveno dobro, da bih mogla ustati kao bolja žena, snažniji čovjek i možda veće srce. Bol će proći. Uvijek nekako prođe. Naučila sam da se ne okrećem. Naučila sam da vjerujem. I znam da će jednom biti taj osmijeh na licu i da ću biti sretna zbog života koji sam vodila. Možda neću biti ponosna na sve odluke, ali biću sretna. I biću u redu.

Monday, September 2, 2019

Kad ljubav nije dovoljna



Volim te. Toliko puta izgovoreno i napisano. Toliko puta odglumljeno i izlizano. A opet najsnažnije što može opisati eho u usamljenoj noći. I sve stane u te dvije riječi. Volim te. Zbog svega što nisi, zbog onog što jesi, zbog onog što ja jesam, i još ponajmanje zbog onog što želim biti. Za tebe. Za nas. Za svoje srce. Za ono koje nemam. A želim. Puno više od onog što sam uradila. I volim te. 

Gledam u mrak i disanje me proganja. Tišina me posjeduje. Misli mi stoje zaleđene u tom jednom trenutku kad izgovoriš te dvije riječi. I smrznem se. Smrzne mi se svaka kap krvi u tijelu. Srce prestane da kuca i znam, u nekj od tih tišina će se sigurno rasprsnuti poput najveće detonacije. Jer Volim te nije dovoljno. Jer ljubav nekad nije dovoljna. Toliko se plašim nve zore u kojoj to mjesto na jastuku neće biti tvoje. Toliko se plašim zore u kojoj mi neće mirisati tvoja koža i znam, zaboraviću ukus usana, i miris vina. I zaboraviću te dvije riječi. I plašim se. 

Znaš, dati srce je lako. Toliko je lako voljeti drugo biće. Toliko je lako otvoriti dušu i vjerovati. Prepustiti se. Željeti veće snove i šire osmijehe. Toliko je lako voljeti da pomisliš da bi zbog ljubavi mogao da uradiš bilo šta. Ja bih mogla. Ne i ti. Jer ljubav nije definicija koju moraš da naučiš i slijepo je slijediš. Ljubav je srce a to je mnogo više od riječi. A ja ne mogu bez srca da te volim. Ne smijem. 

Plaše me usamjene noći. Plaše me dani koji dolaze i oni koji su prošli. Plaše me uspomene. Sve me plaši. Život bol. Radost. Koraci. Disanje. Samo moje postojanje me plaši jer našto svemu to bez ljubavi. Čemu ako su ruke prazne, i ako te na kraju dana ne pomiluju trepavice i zagrle usne. Čemu sve to ako je doručak samo hrana, i ako je nebo samo plavo. Nikad neću biti sa ovog svijeta, i sada to jasno vidim. Jer ljubav više nije samo reći Volim te. Ljubav nije dovoljna. Potrebno je hrabrosti. Potrebno je vjere. Potrebo je života a ja ga nemam. Ubile su me te svije riječi previše puta ponovljene. 

Udahnuću jedne zore. Upaliću svijetlot u očima i prognaću mrak. Jednom ću ponovo biti cijela i neće mi smetati otucaji srca u praznoj krletci. Neće mi smetati tišina i nesnosna praznina u grudima. Jednom ću naučiti kako da budem živa bez straha. I bez riječi Volim te. Neće mi biti potrebne. Jer živjeću život bez riječi. Imaću srce u grudima. I tada će biti dovoljno. Jednom.