Sunday, September 8, 2019

Do mene mi je



Okrznula sam život ptičijim letom. Možda nisam ni živjela dovoljno da bih spoznala mnoge istine, ali vjerujem da sam ipak osjetila ljepote i nedivnoće ovog života. Učim da zaboravim ove druge, da samo lijepo postoji i da živim od toga. Okrznula sam patnje krilima i svo perje mijenjala za predah na tlu. O bila sam ja i slomljena, polupana i raskrojena kao stara haljina rašivena. Bila sam i rascvjetala kao polje makova i bila sam zaludjela kao suncokret. Ma sve sam bila. Jedino nikad nisam bila normalna. 

Možda je taj obični život prepun rutina nešto najbolje što sam imala, ali i dalje u meni zastruji krv kad se sjetim. Možda sam i sama kriva jer sam se izopštila od društva i ljudi, jer nisam bila sigurna u sebe. Možda sam i sama kriva što sam zagrizla knjige prerano... Ma dođavola, knjige nikako nisu mogle biti krive. Sve pokušavam da sručim krivicu na njih, da je to razlog što se nisam uklopila u današnje društvo, što ne želim biti prosječna žena, domaćica, majka, ili šta već. Neke stvari nije da ne želim, ali nisam spremna. Možda nikad neću biti. Možda sam prokockala šanse. Možda sam odabrala sunovrat umjesto leta. Možda sam sve bila, ali svakako knjige ne mogu više kriviti. Kriva sam ja. Ja sam odabrala.

Evo me danas, rvem se sa sobom i ponekim zaostalim demonom sebi, negdje na nekom moru svijeta. Rvem se sa običnošću i izolovala sam se da bih bar pokušala da shvatim šta i ko želim biti. Znam šta jesam. Znam ko sam. Ali još uviek ne znam ko ću postati. Jer ako pristanem opet da živim rutinu, bez izleta u snove, u radosti, ako pristanem na prazan život u kom će svi razgovori biti o krečenju kuće, kupovini namještaja, plaćanja računa i polise osiguranja i o tome da li autu trebaju zimske gume; ako pristanem na to da mi život bude samo na brzinu očešljana kosa, ako se uljuljkam u osjećaj lažne sigurnosti i pristanem da živim samo bih radila i plaćala kojekakve kamate i namještaje – proglasite me ludakom i strpajte me u džak i bacite u ovo isto more na kom danas vodim bitke. 

Jer ne mogu. Jesam sve to, sva ta običnost, ali sam i mnogo više. Jer nije mi stalo do lustera i porcelanskih tanjira, do zidova i ugraviranih umjetnosti koje će skupljati prašinu kad mi knjiga ponestane. Jer nije mi stalo do najnovijeg bakrenog lonca sa jastogom i supom od budalaština. Stalo mi je do života, do razmazanih jagoda i preglasnog smijeha, do vriska i plesanja. Stalo mi je do neparnih boja, i do kasnih večernjih šetnji, do jeftinih avio karata i ogrlica za mačke. Stalo mi je do nekih raznobojnih ukrasa u kosi, i rasparenih čarapa, do tople vatre u zimskoj noći i da bar jednom odgledam film do kraja u množini. Stalo mi je do života. Do ćutanja kad treba. Do golotinje tijela i duše. Stalo mi je do mene. 

Znam, kad siđem sa talasa i zagrlim zemlju još jednom će se slomiti arhitekture u duši. Izgubiću znam, boljeće i sigurno će biti pijanih noći i možda iz peta izrovim još poneku zaostalu suzu. Ali biću u redu, i disaću i biću oluja ponovo. I neću odustati od knjiga. Ni od sebe. Ni od sreće. Ne mogu odustati ni od ljubavi. Od uzaludnosti hoću. Prigrliću još jednom ovu svoju ćud koja divlja. I biću zahvalna. Čovjeku koji me volio do srži bića i kojeg ću sigurno voljeti cijelog života. Kao i sve velike ljubavi koje sam imala. Kao i svo trnje koje sam grlila. Biću zahvalna na životu koji sa odabrala jer drugačija ne bih postojala. Drugačija ne bih ni vrijedila.

No comments:

Post a Comment