Čudo je navike moć...

Kad snovi dostignu vrhunce planina i počnu se sa oblacima družiti... I kad ti sunce bije direktno u oči, lukavo i inadžijski, kao malo dijete... I vjetrovi te golicaju pa misliš imaš krila, kao zmaj od papira želiš slobodu... Stani... Sačekaj... Ostani čvrsto na zemlji. Nije lako biti ptica, i nije lako sačuvati sebe u svakom trenutku. Dozvolila bih i ja luksuz da budem zvijezda, ali kad te ljdui surovo sunovrate u svakom letu, shvatiš - bolje je i po zemlji koračati sa očima dignutih put neba... Napraviti sopstveni svemir u srcu, naseliti ga dušom i biti nepopravljivo zaljubljen u život i ljubav... U sunce... Možda zato na proljeće sadim suncokrete...

Bilo je toliko trenutaka u prethodnim godinama kad sam mislila da ništa više ne može boljeti od raskomadanog srca i izgrižene duše...
Ali rane zacijele... Ožiljci ostanu kao uspomena, ali rane zacijele... Bol nestane...

Bilo je trenutaka kad sam mislila da je najteže kad spoznaš izdaju dragih ljudi...
Ali vrijeme te prelije, bol izblijedi... I nadaš se da ćeš nekad oprostiti...

Bilo je trenutaka kad sam mislila da ništa više ne može da boli od samoće, napuštenosti..,
Ali zbog toga ojačaš i izrasteš u nekog ko zna da voli... I bol popusti...

Bilo je trenutaka kad sam mislila da su suze izvor bola, da niko ne treba da ih vidi, da niko ne smije da zna...
Ali sve suze svijeta kad isplačeš, ostane samo so... Bol presuši...

Bilo je trenutaka, i možda su to danas za mene najteži trenuci... Kad si srećan... Kad bi da poletiš do zvijezda... Okreneš se oko sebe, i jedino što možeš je da okreneš broj telefona, i niko se s druge strane ne javi... I ta bol prođe, možda brže nego i jedna druga, ali je najoštrija. Najsurovija... Jer znaš da ne smiješ da letiš. Znaš da moraš ostati prikovan za zemlju, i baš kao suncokret, vječno gledati ka nebu a nikad ne poljubiti sunce...