Friday, August 8, 2014

...jedne noci ko ova znace Bog, doslikacu portret zivota svog...

Nije mi baš biilo svejedno sresti MrRight posle pet mjeseci izolacije...Izbjegavanja... I to baš na isti dan kao i prije godinu, kako i prvi put... Slučajnost... Da... Vjerovatno...

I odjednom sve slike pred očima, svi susreti, sve filmski nestvarne stvari i sve ono što sam osjećala i što sam željela... I osjetih tugu u srcu, žal za nečim što je moglo biti svo bogatstvo svijeta i više... Žal što nije uspjelo i po prvi put znam da nisam kriva, da sam dala sve od sebe, da sam bila najbolja što sam mogla biti... Ali jednostavno nekim ljudima nije dovoljno ni da im pružiš svijet na dlanu.

Osjetila sam drhtaj ruke u zagrljaju, i vidjela sam taj uzdah koji se oteo, i sjaj u očima, i opet osjetih sve ono što tako vješto skriva pod maskama svoje svakodnevnosti... Osjetih opet onog čovjeka u kojeg sam bila zaljubljena, onu dušu koja me vezala... Srce se ritnu kao divlji vranac, pojuri opet galopom, ali već trenutak kasnije sjetih se i onog dana kad sam saznala koliko nisko čovjek može pasti i koliko prašine može progutati i vrano moje stade... Opet ista bol preko srca presječe, i osmijeh se zaledi na usnama. Ostao je i dalje moja velika tuga, jer znam ...svijet je mogao biti mali za nas...

Ja sam izgradila opet svoj mir, posle njega sam konačno shvatila šta želim, uz njega sam naučila šta neću i ne pristajem na manje... Posle njega, po prvi put u mom životu me niko ne boli... Po prvi put u grudima kuca jedno zdravo srce, zaliječeno i bez posjekotina... Po prvi put znam ko sam... I ponosna sam na to!!! Voljela bih da je srećan, da ima sve ono što potajno želi a što ne smije naglas da izgovorii... Voljela bih da ponovo vidim onaj život u njegovim očima i onaj žarjer uprkos svemu on to zaslužuje... On koji mi je krila dao i pokazao mi kakvog je dodira sreća... On, veselo majmunče mojih dana...

Nadam se da ću ubrzo moći sa njim sjesti za isti sto, pogledati ga u oči i pričati o nekim običnim stvarima, bez drhtaja u stomaku, bez klecanja u koljenima... Nadam se da ipak, posle svega mogu da mu budem prijatelj jer šta bih ja bila ako mu ne bih željela sreću... Tom čovjeku kojeg sam mogla voljeti više nego što će ga ikad iko voljeti... U to sam ubijeđena... On,koji je bio MrRight u svemu, osim u srcu... On koji je prepun straha i ja ga razumijem... Ili sam bar pokušala...

No comments:

Post a Comment

Note: Only a member of this blog may post a comment.