Saturday, December 6, 2014

...al' uspevam da jos jednom odolim da prosapucem da te nocas ruski volim...

Izgoriš na zgarištu svojih nadanja... Napraviš prekrivač od pepela i jastuk od žara, udahneš sivilo i nastaviš dalje otrovan do korijena... Crne krvi i crvenih usana, izgriženih do krvi... Samo nastaviš, koračaš po  staklu, ne osjećaš ništa, utrneš od krvi i stegneš srce. Ono ostane zgrčeno, neodraslo, kao suva pomorandža... Bez ukusa...

I ponovo... Ostane negdje žar... Negdje na samom dnu... Jedno zrnce... I nađeš se opet u požaru strasti, u požaru iz kojeg još nosiš ožiljke svud po tijelu. Svud po srcu... Dišeš... Ne osjećaš da si živ, ali dišeš... I raduješ se... Ne osjetiš kako počneš... Ozdraviš... Osjetiš... Želiš... I voliš... Život je opet šaren... Smiješan... Koračaš... I opet se nađeš u istom zagrljaju lijane, bršljan ti oko vrata, i ruke svuda po koži... I sve peče od ludila... Od otrova... Istog crnog mastila od kojeg si se jedva oporavio prvi put...

I tada si znao da je to jastuk za tvoje uglavlje, al crne leptire je teško sačuvati na dlanu... Teško im je čuvati bezbojna krila prepuna mraka... Al pustiš ga... nek leti, nek traži... Možda, ali samo možda se nekad opet vrati na tvoj dlan... I kad se vrati znaćeš kako da čuvaš svilu pod prstima... Znaćeš kako da napraviš porcelansku suzu na obrazu i da je sačuvaš kao unikat za sve slomljene... Znaćeš da je možda tvoj dlan siguran... Oživiš... Srce neko novo izraste u grudima... Ćutiš... Čekaš... Dišeš...

Nisu sve smrti teške i crne... Iz nekih se moraš opet roditi... Naučiti kako da drugi put ne udahneš previše... Da nekad ne zagrliš prejako... Da ne zaspiš prerano... Naučićeš da voliš, i da gledaš u svoj jastuk sa očima punim ljubavi a da se ništa osim mraka ne vidi... Da se ništa osim mirisa kože ne osjeti... Samo pusti, upleti se u bršljan svojih oluja, pusti da mrak odjekuje tvojim kricima, i voli... Voli i čekaj... Jer nećeš svaki put u zoru umrijeti...


No comments:

Post a Comment

Note: Only a member of this blog may post a comment.