uz tvoj korak okretni taj karneval pokretni citav svet je mazoret....

- Kako si?
- Svejedno sam....
- Pa sta ti je?
- Svejedno mi je...

I tako dođu dani... Sjetim se sebe od neku godinu ranije kad su crne horde Mordora pustošile moje zemlje, moju dušu... Kad se crna rupa u mojim grudima širila kao naftna mrlja i ubijala sve što je lijepo, uništavala moj sjaj, gasila moje zvijezde... Sjećam se tog tužnog osjećaja - kad ne osjećaš ništa... A ne možeš da ne osjećaš... Osjeća ti se nešto, a mrtav si... Dišeš, a vazduh samo prolazi...

Znam ja dobro kako je to kad ti je svejedno gdje si, i sa kim, kad te nije briga dal nosiš glavu na ramenima, ili u torbi... Da li ti je svanuo dan, ili se prethodni nije nikako završio. Znam kako to ide, kad ti nije stalo, kad si okovan i ne možeš da isplivaš iz okeana, daviš se a ne osjećaš... Ne, jer već si mrtav.

Pamtim sebe od neku godinu ranije, iz vremena mračnih sila... Iz vremena kad sam zaboravila ko sam, kad nisam imala sa čim da osjećam. I samo pamtim... Ne želim nikad više ponovo da pustim da se moja crna rupa u grudima ponovo raširi toliko da me proguta. Sreću tražim u malim stvarima, u dječijim osmijesima... Krpim i stavljam zakrpe psvuda po mojim bušotinama, prespajam neke pokidane konce i rite koje se otcijepe od trošnih jedara moje duše. Ponovo osjećam... Možda ne kao nekad, možda ne cijelim srcem, ali osjećam... Dišem i živa sam... I nije mi svejedno. Ne više...

Svejedno mi je možda hoćeš i me ujesti za ruku, ili mi otkinuti nogu, možeš i vid da mi oduzmeš, ali samo mi nemoj srce amputirati, jer bez njega, bez emocija - umirem. Meni se osjeća, meni se voli, meni se daje, diše i trči... Život mi je u krvotoku, sreća na usnama... Nekad bez razloga. To me pokreće, to me gura naprijed... Rupa se smanjila, još je ima, još ima vjetrova koji biju i odnose, ali ne dam se... Liječim svoje demone, i nije mi svejedno... Jer laže ko kaže da jeste. To su tužni usamljeni ljudi. To su plašljivi ljudi, koji su se zatvorili u svoje školjke čekajući neku novu zoru, a tako zatvoreni ne znaju da je ta zora davno došla. Boje se, razumijem ih. Sigurni su u svom mraku. Ali još je ljepše biti na suncu u zoru, gutati sunčeve zrake, disati morsku pjenu... Još je ljepše biti živ.

I nemoj, ne može da ti bude svejedno. Otvori se... Otvori srce... Osjećaj... Pa bar i bol, plači, pogledaj kako život može biti jednostavan u svojoj ljepoti. Pa na kraju krajeva ako se i bojiš ljubavi - rizikuj. Zaljubi se. Osjeti život.

..