Wednesday, August 1, 2018

Kad jednom zagrizeš u zvijezde...


Šetam se poljem makova sopstvenih snova i gledam u bijelo nebo, poput mlijeka rasutog. Bezbojnog. Ni mraka, ni zvijezda, ni mjeseca. Prazno nebo, poput ogledala za moju dušu. Rusija će me progoniti kao gladna zvijer divljač. U njoj sam otkrila prazninu i sopstvene pukotine. Koliko ti treba da prezdraviš životne udarce kad svi zidovi oko tebe naprsnu i prijete da se survaju preko tvojih snova?

Osjećam da me ovo putovanje mijenja. Osjećam da u meni cvjeta trnje neniklo. Raste u meni cijeli svijet zaražen ludilom i beskrajnim lutanjem. Vjetrovi me miluju i uspavanke nema. Ostavila sam kući veliku ljubav i ostavila sam sve što sam poznavala, a nisam imala, i sve snove koje sam mislila da sam sanjala. Ostavila sam groblje i zaklane snove i ostavila sam svoje srce tamo negdje u travi, raskomadano i oplakano toliko puta. Jesam li tog dana zaista i sama umrla? Jesam li tada prestala da vjerujem u jutra? Jesam li tada zaista i sama postala zvijer?

Otkrila sam komadiće radosti ovde. Otkrila sam plave zvijezde i tamne puteve do osmijeha. Navikla na ćutanja i tišinu otkrila sam eho koji je ostao od nekadašnjih otkucaja. Spakovala sam nostalgiju i nedostajanje i uronila ih u mrak kojeg ovde nema. Ne bih mogla da preživim ovde niti jedan dan ako bi me nedostajanje grizlo kao prvih dana. Morala sam da oćutim jer su mi samo tišine stizale. Zagrlila sam mrak koji je ostao u meni i sliku mjeseca u očima. Zarazilo me ludilo i bijele noći i u stranim ulicama sam otkrila svoje nmadske tragove. A nisam mislila da ću ikad više disati slobodno.

Postoji toliko toga što još nisam stigla u životu. Nisam stigla da se držim za ruke, da šetam zagrljena po plaži u neki smiraj sunca i da se jurim po talasima. Nisam nikad naučila da vozim bicikl, nisam obišla Rim, ni Škotsku, nisam nikad probala papaju, i možda zvuči sulud ali još niko nije uspio da shvati mje ludilo , nemire i tišine. Možda sam i ja kriva jer nikom nisam dušu otvorila onako kako sam željela. Uvijek su me sputavale tmine i strahovi. Posmatram sebe u ogledalu i iza trepavica ne vidim ništa. U cijelom ovom ludilo strahovi su se negdje preplašili i ostala je golotinja u meni. Da li bi mogla da otvorim grudi i ponovo posadim srce? Da li ikad možeš biti isti kad se toliko puta prekrojiš?

Ostaćeš jednom nasukan na hridi svojih nemira. Možda kao i ja kreneš u potragu za snovima. Možda pronađeš nemani. Možda zvijezde izgubiš. Možda te razočaraju ljudi. Možda se pronađeš u sebi. Možda svijet postane tek mali kamenčić u tvom džepu. Ovdje gdje sam svoju dušu pronašla, ovde je sve moguće. Zauvijek će u meni ostati vrisak onog dana kad sa srce ubila. Još uvijek svakog dana u sebi vrištim pred snove. Ostao je eho a ovde sam otkrila i nadu da možda jednom opet srce novo pronađem. Do tada ću nositi ovo papirno u džepu sakoa. Do tada ću čuvati ove zvijezde i krišku mjeseca u šeširu.

Ali znaš, mislim da i papirno srce može da voli, jer uvijek voliš cijelim bićem, ne samo jednim dijelom tijela.

Ne možeš savladati neukrotivo...


Zagrizla sam žilete i spustila ih niz grlo do pluća. Do srca. Do srži sebe. Pokušala sam da se uklopim u neki drugačji svijet, pokušala sam da se prilagodim ljudima iz berbe kad je grožđe bilo natrulo i crvavo. Pokušala sam, ali ne vrijedi. Prosto nisam od te sorte. 

Raskrvarila sam zube, i usne, i pojavile su se neke sijede vlasi u kosi, i koža mi je postala poput ispucale suve zemlje. Raskrvarila sam dušu i polomila nokte, i izgrebala sve svoje zidove u očajnom pokušaju da se natjeram da budem dio svijeta u kom sam znala da nikad neću pripadati. Pijem neko uskislo vino ponekad i zubi mi trnu od želje da vrisnem, da ih zarijem u neko meso, da kidam i vrištim i udaram i da raskopam zemlju ispod tabana, da nebo razlomim pesnicom. Toliko nekog bijesa ima u meni ovih dana, toliko kiše i oluja sam progutala samo da ugasim ovu divljaštinu u sebi ali ne ide. Ne mogu. 

Nemogu protiv sebe. Ne mogu protiv onog što jesam. A sve sam osim zvijeri. Sve sam osim žene. Dijete sam ponekad. Čovjek sam. Ali žena nisam. Držala sam nož u ruci, oštricom okrenut ka dlanovima. Držala sam se za oštricu i pokidala dlanove samo da ga u srce ne zarijem, da ne rasporim grudi i pokidam sve unutra. Jer tako jedino možeš u ovom svijetu lima i vode. Jer ovde su rijetki pogledi, još rijeđi zagrljaji. Rijetki su ljudi. 

Potonem nekad, umirim se u dubinama, zauzadam srce, ali bijes još ne mogu. I nije to samo bijes. To vatre se pale, gromovi divljaju, i plakala bih. O i te kako bih plakala. Jecala bih da potresem tlo, ali nema ni suza ni glasa. Led mi kola venama. Za grane se hvatam, za lišće se držim, vjetru se puštam, samo da ne potonem. Držim se za sunce i dišem. Dišem svakog dana samo da preživim u ovom ratu koji sam podigla. Jednom, vratiću se na svoje obale, i zagrliću sebe od prije. Onu ranjivu srnu koja bi plakala danas. Jer prosto nisam mogla da prelomim da postanem samo jedna recka u hipnotisanoj gomili svijeta. I zato što znam da nisam za uštavljene mase, zato se ne mogu uklopiti. Zato što nisam ni rođena da se uklapam, niti da budem dio tuđeg svijeta. 

Rođena sam da stvorim svoj svijet, da budem ono što jesam pa makar bila i drugačija. Zagrizla sam žilete i rasporila jezik da iz mene istoče riječi, da pustim da me oblije krv prepuna života, da u meni ne proključa pjesma. Nije mi bilo svejedno opaliti šamar nebu, i nije mi bilo svejedno svoj lik u ogledalu nazvati strancem, ali nikad ne mogu dozvoliti da mi srce slome, da me promjene. Da odustanem od sebe. Nikad više. Obećala sam onog dana kad sam stajala na mostu zaleđenih suza i umrlog vriska na usnama. Obećala sam da nikad više neću odustati od sebe. Da nikad više neću posustati zbog onih koji me ne prepoznaju. 


Voljela bih da juče nije bilo danas...


Znam da ne možeš da razumiješ moje nabrekle oblake ni moje sasušene trepavice koje čuvam u kutiji od šibica za neke dane kad mi želja nestane. Znam da ne možeš da razumiješ moje prazne poglede koji liče na napuštene kuće posle pustošenja. Znam da će me jednom moje ćutanje detonirati. Znam da će me jednom moje emocije raskomadati. Jednom, ali ne danas.

Voljela bih da imam hrabrosti da se napijem i prostrem dušu pred tvoje osmijehe kao staru mapu na kojoj su iscrtani sv moji koraci i koja je upila sve moje suze pa ih danas nemam. Voljela bih da imam hrabrosti da zaplačem, da pustim ovaj vrisak iz grudi koji čuvam kao pticu u zarobljeništvu. Voljela ih da imam hrabrosti da ti ispričam koliko su boljele noći i koliko su me liječili tvoji osmijesi. Voljela bih da smijem da se nadam da ću te pamtiti, kao što pamtim sve one koji su dodavali svoje otiske prstiju na mojim znakovima pored puta kreirajući moje stranputice, letove i sunovrate. Voljela bih da sam imala hrabrosti da kažem Ne kao što danas mogu, i da sam se više borila za snove koji su me nijemo preklinjali da ne odustajem. Popuštala sam, odustajala, dizala bijele zastave predaje i puštala se hordama da me rastrgnu.

Voljela bih da mogu da ponesem tvoj zagrljaj sa sobom kad jednom zakoračim u život. Da bar nekad se uvučem u sjećanje na njega i da zaspim kao što sam sanjala s tobom. Voljela bih da mogu da zažarim opet zvijezde u očima kao što mi se koža zažari od tvojih dlanova. Voljela bih da mogu da vjerujem u život i sreću posle brodoloma. Ali negdje je u meni jednom umrlo proljeće. I ma koliko cvjetalo trnje u meni, ipak ostaje trnje. Prošlo je par godina a ja još uvijek nisam ozdravila od smrti. Još uvijek palim svijeće u duši i čujem krike. Grabim život rukama i dišem ga, i smijem se ponovo, ali u meni je ostalo toliko tišine koju ne znam kako da istjeram. Egzorcizam nad mrtvom dušom. Možda jednom pronađem način. Možda bi pomoglo ako bih te pustila da me čuvaš. Možda ako pustim ovaj vrisak da poleti iz grudi poput pjanog papirnog zmaja. Možda jednog dana. Ne danas.

Voljela bih da zaustavim vrijeme na dan kad sam te srela i očešala nosom tvoje oblake. Da te sačuvam u izmaglici snova kad mi jednom opet ponestane snage. Možda bih voljela da ne moram da ti pustim dlan kao da je rastanak zauvijek. Možda bih voljela da imam hrabrosti da te pratim, da pokušam da zamislim da negdje pod oblacima postoji maslačak kojem nisam šapnula želju. Voljela bih da je jednostvno disati tvoje mirise, a ne napiti se željom. I da je lako ljubiti ti usne a ne poželjeti krv na jeziku. Meni nikad nije bilo jednostavno koračati, a još manje mi je jednostavno bilo dozvoliti da me vodiš kroz ples i muziku i kroz mrak. Jer iako na nebu nije bilo zvijezda, ti si bio svjetlost koja me mamila kao crnog leptira. Znam da će mi krila ostati spržena kad nas more razdvoji. Znam da ću tada poželjeti da sam isplakala ovo malo suza što štedim i pažljivo čuvam. Vooljela bih da mogu da razbijem svijet onog trenutka kad mi od tebe ostane samo fotografija.

Odzvanjaće eho tvojih riječi u meni još dugo nakon oluje u kojoj će mi srce ostati samo gomila soli nakupljene ispod rebara. Odzvanjaće tvoje smijeh, i voljela bih da mogu da obećam sebi da ću te opet jednom vidjeti. Možda ću... Danas neću misliti na to. Danas ću ostati nijema, i utonuti u svetilište tvog zagrljaja. Hram u kom sam pronašla sebe.


Monday, July 2, 2018

Zagrli me oko vrata oluja se diže....

Rastope se noći kao mastlo u vodi i ostane samo trag na nebu da je mrak nekad postojao. Rastope se dani u šoljici čaja i na kraju se ne sjećaš ni šta si sanjao. OStanu odjeci da mašu rukama kao krilima sa željom da jednom poletiš. Rasopili su se moji uzdasi i oji nemiri. Ostao je kalup mog tijela, i obris srca koje je postojalo. Ne znam šta se desilo sa njim.

Postoje ljudi koji te zauvijek promijene. I oni koje pamtiš. Po dobru ili po zlu, po poljupcima, vriskovima, slomljenom namještau ili zagrljajima. Ima onihkoji su te znali slušati i koji nisu prestajali rasipati riječi kao da su zrna od soli ispala ispod grudi odnekud. Od svega sam uvijek pamila zagrljaje. Neke na početku, neke na kraju. 

Kd se život prokrene i kad se još samo za tragove oblaka držiš, kad balansiraš između stvarnosti i snova, i kad nisi siguran kolko još možeš da dišeš, sjeti se zagrljaja koji te možda jednom držao na okupu da se ne raspadneš. Kao što ja pamtim ruke koje su me držale uz sebe, privijale me uz kožu kao da ću istog trena nestati ako me samo pusti da udahnem. Jer neki zagrljaji pričaju ono što usne ne znaju. Tad srce prošapuće ono što dodiri ćute. Kad se ruke ispletu pod leđima i kao proliveno mastilo s početka te upiju u sebe i nestaneš. Prepustiš se i još jače se priviješ uz snagu i umjesto za nebo držiš se za ruke. Za sigurnost. Utočište od oluja. 

Možda je taj zagrljaj jedino što ću pamtiti i što ću sačuvati u džepu od paukove mreže kad jednom ogrnem na sebe mrak i zaboravim na snove. Možda će u nekim noćima kao što je ova sjećanje na taj zagrljaj biti jedino što će mi razum sačuvati. Možda će mi nedostajati mada to nikad neću priznati. Možda će mi usnula ruka preko struka biti jedina uspavanka  koju ću ponijeti u džepu kad jednom mi vene presuše i srce me zaboli zbog neostvarneih želja. Možda ću sačuvati sliku pod jastukom i uzdahnuti u noćima bez mjeseca. Možda ću zaboraviti i samo ponekad se sjetiti da je postojao čovjek koji me znao grliti kao da sam stvorena za naručje njegovih nemira. 

U meni je usahlo proljeće i neke noći su ostale nijeme jer sam vječitobila stražar u predvorju snova. Ja sam bila ona koja nije sanjala i koja je čuvala svoje posmrtne sjene i tuđe snovwe. Samome zagrljaj držao na površini da ne potonem u sopstveni mrak. Jer htjela sam. Usahle su sve rijeke želja i izgubila sam nit koju sam ostavila iza sebe u nekoj prevejanoj nadi da se jednom pronađem ako krenem nazad, ali nazad nikad ne treba ići, sebe ne možeš pronaći kad jednom u tebi zalede pore i vene popucaju od nepodnošljive tuge. Jer zato sam i otišla. 

Ima tako ljudi koji ti život obasjaju purpurom i milin zvijezda se upali na tvojoj strani neba. I srce ti preskoči i nedostaju ti. Ali od svega najviše će mi uvijek nedostajati zagrljaj kao da sutra ne postoji. Zagrljaj u kom nije postojalo ništa osim vatre i leda, i ništa osim bedema pod koje sam mogla da se raspadnem i budem žena. Mogla sa da sam znala kako. Jednom, kad usidrim svoje nemiree i snovima okačim lance oko vrata, uzdahnuću i obgrliti se kao što sam jednom bila zagrljena. Kao što sigurno više nikad neću biti.

Sunday, July 1, 2018

Snovi i iluzije jednog brodolomnika


Bakarne noći i osmijeh sa marigina bajke. Možda sam sanjala, možda su mi ruke ostale raširene u bijesnoj noći, naslonjene na uzdah koji sam u džep sakrilakao najdragocjeniji staklenac iz djetinjstva. Nikom neću pričati o snovima. Čuvaću ih za sebe i plesti vijenac oko njih i niko neće znati da su se to snovi ispisali na mojim zglobovima, kao da sam bila u konopce vezana. Kao da su me termiti cijelu pojeli. Sanjala sam čovjeka, i sanjala sam oči.

Negdje u meni zapelo je jutro, kao da je ribarska mreža bačena preko mojih zenica i sve želje ostaju zarobljene kao tužni delfini, tužno umirući. Negdje je jednom u meni zatočena zima. Negdje sam ostala ja, izrezana kao fini duborez u umrlom drvetu. Negdje, nisam još pronašla tajni gaz. Možda samo nisam željela da i možda sam se krila iza cijele te farse o slobodi strahujući da jednom, kad ostvarim svoj san, da će se desiti neka kataklizma i da će se sve rasprsnuti u djeliće kao toliko puta ranije. Možda jednostavno nisam više spremna za detonacije. Lakše je uvijek biti slobodno pero na oblaku snova. Lakše je biti svoj nego nečiji. Ali sanjala sam čovjeka i zagrljaj koji me vukao iz dubina, nazadka svjetlosti. Kao da sam brodolomac. Sanjala sam ruke i crtala sam oči.

Okitila sam kišu suzama, i nanizala je oko vrata kao najdragocjenije perle koje sam iskopala negdje iz dubine okeana. Prelazila sam preko njega kao da prelazim preko ulice u gluvo doba noći, dok samo nijemi psi zavijaju na duhove koji se vucaraju po ćoškovima. Možda sam i ja bila jedna od njih, gladna mraka koji se nastanio u meni kao da mu je to prirodno prenoćište. Ostavljala sam upaljene svijeće kao putokaz za umorne snove, i čekala sam čovjeka kao spas posle oluje. Posle brodoloma. I dolazio je. Sanjala sam skrovište i gnijezdo ispod ramena, na lijevoj strani, tik povrh srca koje me održavalo na površini. Vezao me u konopce ruku da ne potonem, ali svaki put kad bih se našla sama kao nasukani jedrenjak puštala bih se zovu dubina i nestajala ispod talasa. Tako sam dobro naučila da dišem i hodam ispod vode, željna sunca i neba. I onda opet bih sanjala, i opet bi me grabio rukama, i čuvao uz sebe, taj čovjek od snova, čuvao bi me kao da sutra nikad neće svanuti, a opet... Sutra je uvijek dolazilo, i od snova bi samo ostao miris na koži i odjek noći u grudima.

Ispila sam čašu soli koju sam isplakala sakrivena ispod pokrivača. Udavila me i poput virusa se razlila kroz moju krv i od mene su ostali samo prigušeni vrisak i jecaj zarobljen u grudima kao galijat u srcu broda, okovan do smrnog časa. Sanjala sam upletene prste i kožu vrelu kao da je iz samog srca ispletena. Gorela sam i bila živa spaljena, i snovi su mi bili užareni, i dah mi je bio vreliji od ljeta. Sanjala sam ljubav koja to nije bila, a opet, drugačijeg imena nije imala. Već odavno sam bila samo mrtvo lišće na jesenjem olujnom vjetru, a opet, ne sjećam se da sam ljepše cvjetala nego tih usahlih noći kad sam sanjala usne i nježnost kože. Od snova će ostati inje, i plave niti razvučene u kosi. Ostaće riječi upletene u vjetar da mi naprave vijenac u kosi kad jednom opet zalutam. Ostaće uzdah, i možda neću opet umjeti da ga sanjam. Možda ću ga zaboraviti ili ću misliti da sam izmislila i sopstvene snove. Proglasiće me ludom i zavoriće me u iluziju i ostaće samo san u džepu skriven. San da sam jednom bila sigurna. Da sam bila voljena bez riječi.



Wednesday, April 4, 2018

XIX




Nedostaješ mi. 
Ponekad izbezumljeno i očajnički 
Ležim u košulji od mraka 
Pokušavajući da te prizovem u snove. 
Nekad uspjem al poželim da nisam 
Jer onda mi tuga zarije zube u vrat i krv poteče. 
Krv koja vrišti za tobom. 
Zatamne mi zenice i u svakom treptaju te osjetim. 
Dozivam te. 

Kroz mrak odzvanja tvoje ime 
Kao neumoljiva oluja kroz koju prolazim svakog dana
Ovako udaljen od tebe stotinu miliona godina. 
Poželim da odustanem 
Od ovog besmislenog traženja zvijezda iza sebe, 
Poželim da ponovo jednu bar zoru dočekam 
Usnuo pored tebe, 
Kao da nikad nisam slušao u snu kako dišeš. 
Poželim svakog dana da posustanem, 
Al iz vena mi izrone tvoje oči 
I novi talas snage me prelije, 
I nekako isplivam držeći se za usnuli mjesečev zrak. 
Koliko je samo prošlo otkako nisam mjesec vidio? 
Koliko već otkako nisam udahnuo? 

Znaš ljubavi moja, 
Ovde i zidovi imaju trnje 
I ljudi su oholi i grizu, 
A moje pjesničko srce je jedva oživjelo 
Pod tvojim trepavicama. 
Da me samo nisi tako voljela 
Mogao sam ostati kamen 
I mogao sam ovaj život živjeti 
Kao da nije ništa drugo do puko postojanje 
I robovanje u galiji od prije neki vijek. 
Da samo nisam poželio snove s tobom 
I da mi na usnama nisu počela da se nižu 
Imena neke zamišljene djece koja na nas čekaju. 
Da samo nisam počeo da živim tebe 
Mogao sam ostati ona pustinja 
Kojoj je svejedno kako se zove dan 
U kom nema sunca i tijelo u kom nema srca. 

Zaplačem ponekad ljubavi. 
Kao sad. 
Samo pustim da teku suze 
Kao da je to potpuno prirodna bol. 
Kao da je to samo od nedostajanja. 
Nije od straha. 
Od strepnje. 
Pustim ih kao gladne pse 
Jer nedostajanje me peče svud po tijelu 
I nisam siguran da znam kako da se odbranim. 
Jer toliko te volim da me to ponekad plaši 
I zagrebem kožu da te nađem. 
A htio sam samo još jednom da te vidim 
Prije nego odem da umrem u ovom svijetu. 
Samo još jednom da te zagrlim 
Prije nego sebe osudim na život bez života. 
I evo me sad, na sopstvenom odsluženju, 
Potpuno i šizofrenično zaljubljen u tebe 
Dok zvijezdama šapućem ludosti 
I prepričavam naše noći. 
Izgleda da si za život samo trebala ti 
Kao tajna formula srećnih krajeva. 

Ponekad, prije nego utonem u san,
Osjetim ti ruku na stomaku, 
I zagolicaš me ispod kože. 
Pogledam ispod jastuka da vidim šta me žulja, 
I jedino što čujem je tvoj zagrljaj. 
Stavim ruku na grudi i ne čujem srce. 
Koliko je prošlo otkad sam ga čuo zadnji put da kuca? 

Ovde ljubavi, 
ovde opet ratujem sa sobom.
Jak sam zbog tebe, 
Jer znam da vjeruješ u ovo moje iskomadano srce. 
Odzvanja mi tvoj glas u glavi kao eho prohujalih snova 
I ponovo se sastavljam iz djelića u kojim sam se rasuo. 
Ne želim da mi ikad više nedostaješ 
Ovako tupo i otežalo kao ovih ukletih dana 
Dok se jurim sa sopstvenim avetima. 
Ne želim da ikad više uzdahe rasipam za nama 
Kao što to radim ovih dana 
Dok pišem neka pisma uz Bajagu i Balaševića. 
I onda šapnem da te volim, 
Da te živim, 
Da nas dišem... 
Kao kad snijeg zatreperi pod prstima, 
I oćutim vrisak. 

Mila moja... 

Izvučem ponekad tvoje poljupce 
Koje sam natrpao u džepove
Kao dijete kad punu šaku bombona zavuče u džep. 
Izvučem ih iz najdubljih sjećanja 
I pitam se da li ću morati još jedan život 
Bez tebe da potrošim kad se jednom vratim. 

Sjećaš se - rekao sam ti 
Sve ove godine tražio sam nešto 
Da popuni prazninu koja je ostala posle nas 
Onih godina kad nismo znali šta ljubav jeste a patnja nije. 
I kad je ličilo na sreću 
I kad je bila sreća, 
Uvijek je nešto nedostajalo. 
One noći dok je snijeg padao, 
I dok me tvoja bijela košulja grlila 
Prvi put posle toliko godina izgnanstva - znao sam. 
Uvijek si ti nedostajala. 
Uvijek smo mi falili.

Monday, February 26, 2018

Neki zapisi pučine... vol.1

Dok ovo pišem u nekoj drugoj vremenskoj zoni i gledam oko što liči na sreću drugima, srce mi kuca tiše i tiše. Možda će stati. Možda ponovo popucaju šavovi jedva napravljeni tamo gdje me tuga ujedala. Možda i suze davno potrošene vaskrsnu. Dok ovo pišem u nekoj drugoj zemlji, Onaj Koji je Sve misli na mene i nedostajanje nas zarazilo pa ni nebo ne vidimo. Znala sam da će to biti ona Jednom u Životu priča koja ostavlja trag ispod kože da više nikad ništa ne može da se uporedi s njom. Ali nisam znala da je biti sam toliko bolno ponekad da ti i koža vrišti. A tek je počelo vrijeme da curi.
Vremena nemam. Laže svako ko kaže da je toliko jednostavno otići negdje sam. Lako je otići, al teško je zgužvati srce. Mislila sam da ću moći pisati i da će tuga tako lakše nestati ali na kraju dana i trepavice me bole toliko da nemam snage da sanjam. I već sam naučila najvažnije. Zaista je potrebno da se izgubiš u životu da bi se pronašao. Potrebno je da budeš surovo do suza sam da bi shvatio šta je to što želiš da budeš. Zaista je bilo potrebno da odem da bi shvatila da mi je lutanje pojelo pola života i da sad samo još više želim svoj mir, kolibu u nekoj šumi i Njega.
Možda ću do kraja ovog lutanja se zaljubiti u okean i nebo, možda ću biti sjajan timski igrač, možda i poželim ići dalje. Možda mi srce istrune i pojedu ga zveri nedoatajanja i možda od mene ne ostane ni traga. Ni ljudi ovde nisu kao na zemlji. Sivi su. Ujedaju. Čak i oni koje svojim jatom možeš zvati, i oni su se u vrane pretvorili i žedni su svačije krvi. Ovde zaboraviš ko si, i zaboraviš na nebo. Na travu. Nedostaje mi trava i zemlja pod nogama. Da bosa gazim po njoj. Da se napijem snage iz zemljinog jezgra.
Ne mogu da tvrdim da se neću prilagoditi. Ja, koja sam navikla sama, i koja je uvijek bila sposobna da se izmigolji iz kandži svakodnevnice, kameleon u pustinji, ovde se osjećam bespomoćno. Kao zver zatvorena u kavezu. Ovde vidim predstavu iza predstave. Maske iza hiljadu maski.
Možda na kraju budem tugovala što napuštam ove bezdušne ljude. Možda kažem da i nije bilo loše. Na kraju... Al početak je tmuran za nas koji dođemo sa srcem i samo u blato upadnemo. Za nas koji smo odbacili maske. Za nas koji smo svoji i volimo. I dok mi more priča beskrajne uspavanke a srce veze snove po nebesima ne mogu a da svakog trena ne pomislim na Njega, koji neke svoje bitke mora da prođe bez mene. Jer čemu onda sve ovo ako sutra ne postoji.