Sunday, July 1, 2018

Snovi i iluzije jednog brodolomnika


Bakarne noći i osmijeh sa marigina bajke. Možda sam sanjala, možda su mi ruke ostale raširene u bijesnoj noći, naslonjene na uzdah koji sam u džep sakrilakao najdragocjeniji staklenac iz djetinjstva. Nikom neću pričati o snovima. Čuvaću ih za sebe i plesti vijenac oko njih i niko neće znati da su se to snovi ispisali na mojim zglobovima, kao da sam bila u konopce vezana. Kao da su me termiti cijelu pojeli. Sanjala sam čovjeka, i sanjala sam oči.

Negdje u meni zapelo je jutro, kao da je ribarska mreža bačena preko mojih zenica i sve želje ostaju zarobljene kao tužni delfini, tužno umirući. Negdje je jednom u meni zatočena zima. Negdje sam ostala ja, izrezana kao fini duborez u umrlom drvetu. Negdje, nisam još pronašla tajni gaz. Možda samo nisam željela da i možda sam se krila iza cijele te farse o slobodi strahujući da jednom, kad ostvarim svoj san, da će se desiti neka kataklizma i da će se sve rasprsnuti u djeliće kao toliko puta ranije. Možda jednostavno nisam više spremna za detonacije. Lakše je uvijek biti slobodno pero na oblaku snova. Lakše je biti svoj nego nečiji. Ali sanjala sam čovjeka i zagrljaj koji me vukao iz dubina, nazadka svjetlosti. Kao da sam brodolomac. Sanjala sam ruke i crtala sam oči.

Okitila sam kišu suzama, i nanizala je oko vrata kao najdragocjenije perle koje sam iskopala negdje iz dubine okeana. Prelazila sam preko njega kao da prelazim preko ulice u gluvo doba noći, dok samo nijemi psi zavijaju na duhove koji se vucaraju po ćoškovima. Možda sam i ja bila jedna od njih, gladna mraka koji se nastanio u meni kao da mu je to prirodno prenoćište. Ostavljala sam upaljene svijeće kao putokaz za umorne snove, i čekala sam čovjeka kao spas posle oluje. Posle brodoloma. I dolazio je. Sanjala sam skrovište i gnijezdo ispod ramena, na lijevoj strani, tik povrh srca koje me održavalo na površini. Vezao me u konopce ruku da ne potonem, ali svaki put kad bih se našla sama kao nasukani jedrenjak puštala bih se zovu dubina i nestajala ispod talasa. Tako sam dobro naučila da dišem i hodam ispod vode, željna sunca i neba. I onda opet bih sanjala, i opet bi me grabio rukama, i čuvao uz sebe, taj čovjek od snova, čuvao bi me kao da sutra nikad neće svanuti, a opet... Sutra je uvijek dolazilo, i od snova bi samo ostao miris na koži i odjek noći u grudima.

Ispila sam čašu soli koju sam isplakala sakrivena ispod pokrivača. Udavila me i poput virusa se razlila kroz moju krv i od mene su ostali samo prigušeni vrisak i jecaj zarobljen u grudima kao galijat u srcu broda, okovan do smrnog časa. Sanjala sam upletene prste i kožu vrelu kao da je iz samog srca ispletena. Gorela sam i bila živa spaljena, i snovi su mi bili užareni, i dah mi je bio vreliji od ljeta. Sanjala sam ljubav koja to nije bila, a opet, drugačijeg imena nije imala. Već odavno sam bila samo mrtvo lišće na jesenjem olujnom vjetru, a opet, ne sjećam se da sam ljepše cvjetala nego tih usahlih noći kad sam sanjala usne i nježnost kože. Od snova će ostati inje, i plave niti razvučene u kosi. Ostaće riječi upletene u vjetar da mi naprave vijenac u kosi kad jednom opet zalutam. Ostaće uzdah, i možda neću opet umjeti da ga sanjam. Možda ću ga zaboraviti ili ću misliti da sam izmislila i sopstvene snove. Proglasiće me ludom i zavoriće me u iluziju i ostaće samo san u džepu skriven. San da sam jednom bila sigurna. Da sam bila voljena bez riječi.



No comments:

Post a Comment