Sunday, January 7, 2018

Još danas želim da te volim!


Kasno je podne i pola dana je izgubljeno. Ležim u krevetu, pokrivena preko glave i nastojim da dišem. Da udahnem ovaj miris koji je ostao od nas. Od Tebe. Tonem dublje u sebe, i sopstveni krevet želeći da tako zadržim vrijeme, da se što duže zadržim u ovom oblaku na koji sam se nasukala. I po prvi put u životu želim da izmislim neki način da zaustavim taj nekontrolisani tok sekundi jer me svaka odvodi dalje. Za jedan korak dalje od nas. Dok tako ležim, izolovana od svijeta koji se odvija van mojih prozora, na tren mi se učini kao da sam uspjela. Nepomična arhitektura mojih snova koju sam tu izgradila. I čim otvorim oči, i pogledam u nebo, i znam da moram da ustanem, da se suočim sa još jednim danom, i životom koji se nastavlja. Dođavola!

Naučila sam da živim bez tebe, sa nekim fotografijama i uspomenama, sa tragovima ispod kože, sa pjesmama. Naučila sam da živim kao da te nikad više neću vidjeti. Kao da te nikad više neću osjetiti. Kao da smo bili san. Naučila sam da se radujem, i svih ovih godina da se sama brinem o sebi. Da sama držim ruku na stomaku, i da se sama uvijem u noć. Naučila sam da sve ono što je ličilo na sreću nije bilo ni početno slovo od Sreće koju smo mi imali, ali sam prihvatila da je to dovoljno, sačuvala sam te u svojim snovima i vremenom, sva ljubav pretvorila se u uzdah na kraju dana. Ipak, nisam žalila. Naučila sam da volim tvoje postojanje, i bilo je dovoljno. Dovraga je bilo dovoljno!

Danas, kad još mirišem na tvoje poglede, znam da ništa u ovom predivnom životu nije bilo dovoljno bez tebe. Dok posmatram vrijeme na tvom licu, uhvatim sebe kako zaćutim, i zaboravim da dišem, i pomislim da sam ponovo zalutala u neko od sjećanja. A opet si tu. Ti koji si mi nedostajao svih ovih godina života. I pogledam na sat, i znam da vrijeme opet protiče neprimjetno, i ne znam kako ponovo jednom da se vratim životu bez tebe, sreći bez nas, kako da opet sebe ubijedim da je jednostavan život bez tebe sasvim dovoljan za sreću. Ne znam kako da opet podvalim srcu razblaženu ljubav, kako da opet pristanem na manje od nas. Samo zato što sam to naučila jednom ne znači da želim tako živjeti. Dođavola!

Ustajem i gledam na sat, i znam prolazi još jedan dan u kojem nemam želju za vazduhom, ali me preplavi tvoj miris i htjela to ili ne, dišem, i vrijeme prolazi. Još jedan dan odlazi. Još jedan dan sam bliže spakovanim snovima. Još jedan dan sam bliže onom životu u kom će opet pola mene biti detonirano, a druga polovina nagrižena, i opet ću ostati uskraćena za radost. I opet ću naučiti da dišem, i da budem, i da se radujem, i opet sve to bez tebe. A meni je mao, malo mi je vječnost da te volim. Malo mi je vječnost da te dišem. Zaćutim jer mi je malo da te gledam, da se uvjerim da ne sanjam, da nisam zalutala, da te ne haluciniram. Ne plaše me spakovani snovi. Plaši me ostatak života. Plaši me da ostanem ponovo uskraćena za život bez tebe. Dovraga i s tim!

Zvoni telefon. Poruka od tebe. Razvlačim osmijeh i puštam srce da kuca. Da bude živo. A o svemu ću misliti sutra. Danas još želim da te volim!

Friday, January 5, 2018

Ako ikad pronađem riječi...


Ako ikad pronađem drugu riječ za Voljeti, Tebi ću je napisati. Krvlju pod prozore ako treba. Jer danas, kad imam još jednu šansu u životu, šansu da te ponovo volim, riječi "Volim te" zvuče beznačajno. Zvuče obično. 

Ustajem i prilazim prozoru, uvijena u tvoje mirise koji su se raspršili svuda po sobi. Nosim izlizani džemper koji sam natopila tobom, i malo mi je da se uvijem kao gusjenica u tvoju kožu, malo mi je da te udahnem, malo mi je i u krv da te pretočim. Malo mi je da te volim. Zamislim te i preslikam te u riječi, mirišem dlanove, i zaljubljeno gledam u prolaznike. Vratim se na krevet, i dišem, obavijem se u rukave, pokrijem se preko glave i utonem u kožu. I šapnem "Volim te".

Godine su prošle između nas, propuštene, iscijepane, istrošene. Prošle su bespovratno dok smo oboje pokušavali da se utopimo u običan život, nas dvoje neobičnih ljubavnika. Nas dvoje, dijelovi jednog, uzalud potrošeni sa ko zna kojim ljudima, uzalud okrnjeni. Svih ovih godina sam pokušavala nositi cipele naopako, i gledati u leđa. Pokušavala sam ćutati, i biti nijema. I kad se život urušavao pod nogama, i kad sam više tražila put za nebo umjesto put do sebe, i kad sam bila potpuno izgubljena u ovom svijetu - ti si bio prisutan u svakoj poslednjoj misli. I kad nisam željela tvoji su dlanovi gorjeli na koži, i tvoji su prsti ponovo ispisivali tajne poruke na leđima. Ta je strast ostala zauvijek zatočena u meni, da je niko nikad više ne pronađe. Jer za to je potrebno srce, a ja ga nisam imala. Još manje drugi. Imala sam ruševine, i imala sam bezdan, i imala sam Tugu, i sve te blijede kopije sreće dok nisam odustala od traženja i prepustila se. Sebi, životu, moru. Svemu osim ljubavi. 

Ako ikad pronađem drugu riječ za Voljeti, Tebi ću je šapnuti. Vrisnuću je ako treba. Ne plašim se više. Ne plašim se biti bez tebe. Ne plašim se nedostajanja. Ali plaši me da nikad više neću biti srećna kao kad sam pored tebe, u tišini, prislonjena uz tvoje srce. Naučila sam živjeti sa sjećanjem na nas, ali ne želim živjeti tako. Naučila sam sve bez tebe, ali ne želim da mi ponovo prođu neke godine bez srca. Jer to onda nije sreća. Jer to ne bi bila ljubav. Jer to ne bi bilo ni više od ljubavi. Jer to ne bi bio smisao. 

Zaćutim. Zaćutim i poželim vrištati sve tuge koje su se desile i sve radosti koje sam pronašla, i poželim da mogu mjesec skinuti sa neba i u more ga položiti i na njemu sagraditi raj koji bi bar djelimično ličio na nas. Jer to smo mi. Jer to smo oduvijek i bili, od prvog pogleda prije deceniju, i to ćemo biti i u zadnjem treptaju. Zaćutim jer ne umijem da ti kažem koliko je mala riječ "Volim te" i koliko mi nedostaje krvi za neku novu. Zaćutim jer desio se cijeli jedan život bez tebe, i nisam sigurna da želim još jedan takav. Nisam sigurna da želim da se vratim ovde jednom a da to ne bude povratak tebi. Jer s tobom, i ja jesam. 

Ako ikad pronađem drugu riječ za Voljeti Tebi ću je obećati. U kožu je utisnuti. U tebe se okovati. Jednom, kad fotografije izblijede, i kad me sjećanje izda, želim reći da mi je malo bio ovaj život sa tobom. Želim reći da mi je malo bilo vazduha sa tobom. Da je i ljubav bila malo s tobom. Jer jeste malo. Uvijek je malo. Jednom, ako nikad ne ostanem uvijena u tvoju kožu, ako zaboravim boju tamnog meda u očima, ako budem živjela iluziju, i budem nepotpuno srećna, znaću da si ti ono što je bilo potrebno da budem živa. Jer ti si me spasio na milion načina u samo jednom zagrljaju. 

Na kraju, nama riječi nikad nisu ni bile potrebne. 

Wednesday, January 3, 2018

Nikad te više neću voljeti

Nikad te više neću voljeti. Sada znam.
Obožavaću te, opsesivno i manijakalno, i bićeš uvijek smisao i radosno svitanje.
Jer voljeti te - malo je. Reći da te volim - malo je. 

Život rijetko daje druge šanse, i to sam naučila na teži način. Ja sam ih davala, meni su ih uskraćivali, ali nemoj misliti da mi je žao. Žao mi je što su prošle godine bez tebe, godine bez nas, ali možda je to moralo tako. Možda smo oboje trebali da prokockamo ponešto da bi shvatili da se ljubav u svom najčistokrvnijem obliku samo jednom dešava. Možda je trebalo da izdahnemo da bi opet mogli da dišemo. Možda je trebalo da se slomimo da bi se zajedno sastavili. Možda je cijeli život malo za nas. Meni bi sigurno bilo. 

Nikad pored tebe nije bilo lako disati. Možda nikad neće ni biti. Ali bilo te je tako lako voljeti. Tako jednostavno. Kao da ništa na svijetu nije prirodnije od moje ljubavi prema tebi. Znala sam da je taj osmijeh zamrznut na fotografijama bio nešto što se nikad više neće ponoviti. I nikad nije. A evo me sad, dok se pospano gledam u ogledalo, sa raščupanim krajevima dronjave kose, smijem se još luđe nego tada. Jer život ne daje druge šanse. Mi smo našu stvorili sami. Pitam se samo šta ćemo uraditi sa njom? Predati je iluzijama, zaboravu, ili je pustiti da protrči pored nas kao da je nikad nismo ni imali. Da ostanu opet samo neke uspomene za koje ću se grčevito držati kao na rubu provalije, da ne skliznem u ono crnilo koje me tako dugo nagrizalo; kojem sam se predala bez imalo borbe za dan.

Sad kad su od prošlosti ostale hartije, zapisi po nekim dnevnicima, i izritana sjećanja, i kad je bol konačno utihnula, sad shvatam - nikad te više neću voljeti. Možda nikad neću moći da ti objasnim ovo osjećanje i nikad neću moći da ti ispričam bajku o nedostajanju, i svim smrtima koje su me ubijale u ovom vremenu između Nas. Možda ti nikad neću umjeti objasniti kako zvuči kidanje lanaca i kakvog su ukusa bili zidovi u koje sam se sakrila od svijeta. Ni kako je bilo kad sam bila bez doma, bez srca, i kako me ratište sopstvene duše zamalo progutalo. I kako je zvučao pad i kako sam iz kostiju krvarila kad sam se raspala na skvašenoj zemlji.

Pokušala sam živjeti, jesam. Znaš da jesam. Voljela sam te, ali ukopala sam taj osjećaj duboko ispod stopala i posadila najgore trnje tuđih dlanova. I probala sam te iskidati, i ćutala sam, i bila daleka i mrtva poput zvijezda repatica. I probala sam, i uvijek sam ti se vraćala kao tihi ubica. Nijemo prolazila ispod prozora i nijemo lutala obalom mora znajući da su tvoji tragovi tu ostali. I živjela sam bez tebe kao bez sebe što sam bila. Dok nisi prestao da boliš. Dok nisi prestao da budeš kamen u mojim cipelama, i dok nisu vene zarasle od ugriza. I opet sam se vraćala. Postoje u nama neke tame kojim nekad nećemo moći odoljeti. Ti si moj mrak. I moja zora.

Svanuće jutro kojeg se plašim, sad kad sam dom pronašla. Svanuće i znam, živjeću opet posle tebe. Nas nikad neće nestati. Neću te nikad više voljeti. Obožavaću te sa nekog kraja svijeta, i živjeću za snove, i vrijeme će proći pored nas i osmijeha neće biti. Skupljaću školjke da ti ih poklonim, i tražiću zvijezde za tvoje oči, i kriti te ispod kože. Ako se ikad vratim posle tog jutra, vratila bih se nama. Jer znaš, cijeli svijet ne može imati ono što ti imaš na dlanu. A tu sam pronašla dom. U tebi sam pronašla izgubljeni mir. Možda će život bez nas imati smisla, možda pronađem gnijezdo bez krova, ili krov bez zida, možda negdje u svijetu još mogu biti srećna. Možda i ti bez mene možeš biti živ. Ipak, sigruna sam, nikad te više neću samo voljeti!

Sigruna sam, i posle stotina godina i ko zna koliko života, ti ćeš biti poslednja misao u noći, i prvi udah u zori. Sigurna sam da si i unazad ko zna koliko smrti bio zadnji udah života. I ako te promašim opet u ovom, srešću te i tražiću te kroz sve naredne ere čovječanstva jer uvijek ćeš biti Ljubav Mog Života. Trebalo je da prođe vječnost bez nas, da bih shvatila da si ti onaj Jednom u Životu trenutak. Onaj zbog kog se svaki put rađam, nadajući se, vjerujući da će postati više od trentuka. Više od ljubavi. Više od života i smrti.

Jer, više te nikad neću voljeti. Disaću te, živjeću te. Obožavaću te! Jer voljeti je tako mala riječ za nas.



Monday, December 25, 2017

Jedna mangupska za kraj


Pet dana da se utopim u zaboravu. Pet dana da se poklonim i pomolim i nastavim živjeti kao što nikad živa nisam bila. Pet dana da se potpišem, podvučem crtu i kažem "Sutra će biti bolje". Jedan kraj je uvijek jedan početak. Iza svake suze stoji sakriven i osmijeh i ne plašim se. 

Spakovaću decembar i ovu godinu u još jedan rokovnik, u još jedan dnevnik, u papirne uspomene i digitalne tragove. Uspavaću ga u krilu kao majka čedo na umiranju, i poslaću ga tamo gdje su mi zaledili prsti, i duša ispisala poslednje riječi. Jedan Decembar na samrti, i novi mjesec na rođenju. I tako u krug, i tako sa svakom godinom, i svakim danom. Jer onda kad se tama spusti, svjetlo zamre i ostanu samo moje oči da sijaju u mraku. Još jedino tu svjetlost u sebi imam. 

Ne volim se osvrtati poput izgubljenog mačeta, i ne želim svoditi račune sa ovom godinom, baš kao što ih nikad nisam svodila ni sa sobom. Godine su tu da bi prolazile, ili su možda samo iluzija u ovom nekotrolisanom rolerkosteru života. Jer šta imam od toga ako kažem da je ova godina bila jedna od najusamljenijih, a ujedno i jedna od divnih, i ako kažem da je nije ništa obilježilo, a opet odnekud istetovirane ostadoše brojke po mojim leđima.

Nije Decembar više znak kraja. Taj jedan broj koji se mijenja na kalendaru ne znači da se moje srce odavno nije promijenilo i proširilo za ko zna koju veličinu i u njega sad staje svijet i još jedno srce. Jer u njemu sad stoji vaskrsla želja i osmijeh, i nadgrobni spomen za jednu davnu bol. I molim se da bol ostane pod zemljom, i da osmijeh nikad više ne izblijedi. Jer kad ponnovo pronađeš komad sebe - čvrsto ga zagrliš. Na samom kraju rodio se opet neki početak, i kad decembar bude izdisao jedna ljubav će udahnuti. 

Negdje, u tami decembra, na samom izdisaju ponovo su se rodile zvijezde padalice i ponovo pomislim da možda nisu bile uzaludne one trepavice koje su mi otpale sa suzama jer je u svakoj od njih bio nacrtan baš taj trenutak u kom se smijem budalasto i u kom je bezdan zatvoren. Taj momenat cjelosti koji je ravan ekstazi.

Ako bih morala reći šta sam ove godine pronašla u sebi a šta u svijetu, onda bi moje stranice ostale prazne. Al ako bih morala reći šta sam sve izgubila i koliko je ukrala ova godina od mene onda bih mogla da pišem, i plačem, i da vrištim dok cijelo nebo ne poplavi suzama. Ali neću uraditi ništa od toga, već kao i prethodne noći, zahvaliću se na izuzetnoj snazi kojoj me ta bol naučila. Zahvaliću se na izuzetnoj mudrosti kojoj me sve izgubljeno naučilo. Jednom, sve to će biti djelići moje slagalice i neću zaplakati. Jednom, neće mi nedostajati. 

A do tada, draga godino, jebi se! 

Thursday, December 21, 2017

Ako si i ti imala nekad onu Veliku Ljubav...


Krv zaleđena. Osmijeh isprekidan, rasparan poput olinjalog džempera. Zenice mutne i trepavice slomljene. I ona crna rupa u grudima, prepuna oluja i orkana s ko zna kakvih visova. Rupa za drugi svijet. Vrata za bol. Poput kamenoloma izmrvljena i razrušena. rasparčana. 

Sve te ljubavi koje te razore i ostave poput neuparenih čarapa i godinama kasnije pitaš se šta ti fali, koji djelić si ispustila kad si se lijepila i prekrajala, gdje su nestali filigrinski ukrasi duše i fina prašina iz zenica. Sve te ljubavi koje su se desile i koje su te vajale u najljepše umjetničko djelo. Oni koje si voljela i koji će uvijek da nedostaju jer nije to prokleto pravo vrijeme. I uopšte, jesu li bile ljubavi ili samo prolazna strast, želja za vazduhom, za postojanjem. Pokušaj da popuniš taj prolaz u podzemni svijet sebe. Pokušaj da nasložiš kamenčiće i od njih napraviš stijenu kojom ćeš zatrpati sve što je boljelo i sve što te detoniralo i ljude koji su te grizli i šutali poput stare lopte krpenjače. Pokušaj da ozdraviš od svih nemanja i odustajanja i od svih lažnih ljudi i preživljavanja. Od borbe za kost. 

I sretneš onda nekog za kog si mislio da je bio tvoje najveće stradanje, najveća bol i uplašena tuga. Sretneš nekog kog si voljela i zbog kog ti je ispod kože ostalo more ožiljaka i ogrebotina i izvrneš kožu naopako i počneš da grebuckaš da ih raskrvariš opet, da bar osjetiš nešto što nema veze sa crnilom u grudima. Sretneš nekog ko je bio i uzdah i suza i osmijeh i sve i ništa, kog si voljela bolom i mrzila ljubavlju i zbog kog su koljena klecala i dolazilo je do gušenja. Onog s kim si grcala do suza od bola i s kim si se smijala kao da sutra nikad neće svanuti. Sretneš tog nekog ko je u stvari bio Ona Velika Ljubav iz nastanka svijeta. 

Prošle su godine. Godine uspjeha i krvavih tabana, razbijenog srca i propalih nadanja. Prošle su godine od cjeline i onda u jednom zagrljaju u bijeloj košulji oživiš kao da si stotinama života ranije bila mrtva kao ugasla zvijezda baš u praznim grudima. U jednom zagrljaju zaboraviš na bol i na suze i ostane samo čistokrvna ljubav koja ni posle toliko godina nije nestala iako si mislila da je već odavno stavljena tačka na kraju bajke. Kao da su sve bajke već ispričane i za tebe nije ostala nijedna. 

Izgubiš dah i vrijeme nestane i ona gomila kamnečića izgleda kao dječija igrarija u pijesku jer crnia nema, ouja nema, praznine nema. Odjednom samo čuješ oči i vidiš srce i ne drži te gravitacija. Odjednom nisi više izloženi živac ni slomljeni zub ni ogoljela duša... Odjednom si cjelina. 

I vidiš da je svih tih godina praznovanja i samostalnosti falila ta ista ljubav koja te otrovala jednom poput finog bršljana. Falio je jedan dan ruke i na njemu svijet, i miris kože i unjoj fini prah narkomanske krize, i osmijeh vukanski i falile su oči u kojima se možeš izgubiti tako da godine postani minuti a svi ti sati provedeni zajedno samo su treptaj oka. Sve ove godine dok su te voljeli i dok si voljela, dok si ginula za sopstvene ideale i bila nekome strah u koži, nekom kost u grlu, nekom ljubva; sve te godine falila je jeza u kostima i najfiniji pamuk dodira. Da li te ljubavi ikad mogu proći, i životima kasnije? 

Kao da nikad nisi ni prestala voljeti to biće i kao da nikad i nećeš. Voljela bih da sam godinama ranije umjela da mu ispričam ko sam, da predahnem na njegovim grudima, da mu otvorim školjku duše koju tako brižljivo čuvam. Sumnjam da sam ikad ikom dozvolila da zaviri tu onako iskreno i potpuno kao što sam željela njemu da se rastvorim posle toliko godina, da se isplačem kao dijete posle košmara, da jecam od propuštenih godina i da budem ponovo njegova Velika Ljubav. 

Bola odavno nema. Nedostajanje je ostalo da me progoni poput gladnog vuka, i opet se crnilo pojavilo i bezdan se otvorio kao da je on jedino što može da me drži u cjelini. Peku me svuda po koži poljupci, i u grlu mi čuči uzdah. Voljela bih da imam dovoljno života da mogu da mu ispričam baš sve, ali više nismo isti ljudi iako su srca ostala ista. Možda bi sve bilo previše i možda je ovo sad sasvim dovoljno za raj ovde gdje raja odavno nema. Za snove. Za još jedan kamenčić na gomilici. 

Wednesday, December 20, 2017

Ako te nikad više ne sretnem...


Ne znam šta mi je večeras, pa opet preturam po mislima tražeći tebe da izroniš odnekud. I ne znam otkud to da mi opet nedostaješ a prošlo je... koliko već? Koliko od poslednjeg zagrljaja? Koliko od pogleda? Prošlo je i trebalo je da ozdravim od tebe, ali ponegdje su još zaostali tvoji tragovi poput katrana, i ne mogu im ništa. Ne mogu da se odbranim. 

Dobro, i neću. 

Nedostaješ mi ponovo, kao da već nisam postala najdosadnija bajka zimske idile. Ali, jebi ga, decembar je i ne mogu da se ne sjetim, ne mogu da ne čujem taktove tvoje pjesme, i one suze koje mi cijepaju haljinu. Ponekad, kad me nostalgični inkvizitor počne mučiti izvlačeći srećne slike naše priče koja je bila prekratka da bih je pamtila kao predivnu, a jeste bila... Ponekad, ne mogu a da se ne zapitam da li sam previše tražila od tebe izmučenog, ili si ti premalo očekivao od mene zaljubljene. Ponekad, kad su noći hladne, zapitam se da li ti nedostaje trnje mojih zagrljaja, i zubi. Trnu li ti trepavice decembrom? 

Ja nikad nisam bila jaka kad je ljubav u pitanju. Uvijek sam se kao žigosana zver borila do zadnjeg obrisa uzaludnog nadanja, i toliko puta su mi kosti popucale od borbe, od zagrljaja, od uzaludnog voljenja. Nekim ljudima ni ljubav nije dovoljna za spas. Nekim ljudima ništa nije dovoljno za život. Ti, sa druge strane, ti si samo bio uplašen. I ja, zajedno s tobom. I tako, preplašenima nije mjesto u Bajci. 

Dovraga, opet me grebu trepavice, poispadale bi pune želja, i rasule bi se venama sa bojom tvojih zenica. Možda zato što nismo imali priliku da kažemo Zbogom jedno drugom, Zbogom snovima koje nećemo nikad odsanjati, zbogom svemu onome što smo potajno maštali, možda zato večeras me svrbi koža, kao da će mi svakog trena krila nići i kao da ću opet sve tvoje ogrebotine nanovo osjetiti. Kao da ponovo zube zarivaš u moj vrat i srce mi vadiš. Kao da ponovo padam na koljena i ridam, znajući da sam te nepovratno ostavila i izgubila kao i tog jednog decembra. Nikad više ništa nije bilo isto. 

Svrbi me nemir u grudima. Svrbi me ljubav u venama. 

Ako te nikad više ne sretnem... da li smijem da pomislim na to? Da li zaista nikad više neću vidjeti oči koje sam voljela, i zar je moguće da nikad više me nećeš šeretski stegnuti u zagrljaj i poljubiti u rame? Zaista, zar da se rastanemo bez riječi? 

Ako te nikad više ne sretnem... Osim onog što ti nikad nisam rekla, želim da znaš da sam srećna. Onako kako si ti želio da budem. Onako kako si se nadao da ću biti. Bez tebe.

Ako te nikad više ne sretnem... želim da znaš da nikad neću odustati od snova. Ni od sebe. Znam da bi bio ponosan na mene, kao što uvijek i jesi. Znam da ispod kože nosiš moje mirise, i kao što si mi uvijek govorio "Samo zato što ne smijem da ti pišem ne znači da manje mislim na tebe". Ne smijem ni ja da pišem, a evo, ponovo sprovodim reinkarnaciju snova. Sjećam te se, nedostaješ mi i vjerujem da ćeš biti sretan bez nas, kako si i želio. Nekad će te strah napustiti, i sigurna sam, voljeće te neko i kao pola čovjeka. 

Ne mogu da ti obećam da više nikad neću pisati o nama. Ne mogu da ti obećam da mi nećeš nedostajati. Jer hoćeš. Uvijek. 
Ali to je nešto moje. 

Ako te nikad više ne sretnem... obećaj mi samo da ćeš biti srećan. Ma kako sreća izgledala za tebe. 


Tuesday, December 19, 2017

"Demonski ciklus" - Peter V Beret



Decembar sa svojim zimskim predummišljajem je idealno vrijeme za kamin, vino i knjige. Dobro, i ljubav. Al poseban naglasak na knjige. Dok sam na godišnjem odmoru, i uživam u vremenu sa porodicom, i prijateljima, slobodno vrijeme obično provodim uz dobru knjigu (ništa novo) ili dobru seriju. A ove zime sam upravo završila Bretov Demonski ciklus. 

Nije da sam fan epske fantastike, i ne mogu knjige da svrstavam po žanrovima, jer to mi je kao kad ljude dijelim na ove i one, ovakve i onakve. Knjige su knjige i to je to. Dobre ili loše. Tačnnije, pisci su dobri ili loši, knjige su... Pa eto - knjige. Čarobna zemlja magičnih bića, čuda i ljubavi, ratova, zmajeva i snova. Ponekad i život bude nalik tome. 

Sjećam se da, kad sam naučila čitati, i kad su mi konačno dozvolili da se upišem u biblioteku, da sam veliku većinu knjiga pročitala u mom skrovištu ispod trpezarijskog stola. To je bilo moje tajno mjesto i tu sam živjela snove. Knjige su galvni krivci što danas vjerujem u potpuno abnormalne vizije života i "jednom u životu" ljubav. Knjige su moja prva ljubav. I pošto ne umijem pisati recenzije, već osjećaje - Demonski ciklus je takav samo po nazivu. 

Već od prvog dijela sam se naprosto oduševila pričom. Savremeni život smješten u neko izmišljeno vrijeme, ta neprestana borba između dobra i zla, između zemlje i neba, Boga i Đavola. Činjenica je da te ništa neće promijeniti kao gubitak nekog svog, i da ti ništa neće dati hrabrost i snagu kao bol. I to je ono što sam ovde pronašla. Koliko si spreman da izgubiš u tišini, iz straha? Koliko si spreman da izgubiš zato što se boriš za sebe i svoje? Koliko si spreman da se daš drugima a koliko da se zatvoriš u svoju patnju? Sve ovo će ti Arlen najbolje pojasniti. 

Serijal je prebogat opisima Krazije koju ja lično zamišljam kao Persiju i cijela njihova snaga, i borba i poredak opisan u knjizi je naprosto brilijantan. Ali isto tako, činjenica da smo svi sposobni da vodimo bitke, da smo svi rođeni jaki onoliko koliko želimo biti, da smo svi rođeni kao jednaki... I to ćeš shvatiti kroz ovu priču. Borba oko vlasti, borba za novac, borba za one nevažne stvari u životu... Borba za ono što voliš. Prihvatanje od strane društva uprkos različitostima, i osuda istih. Sa svakom stranicom sve više oduševljenja, bez obzira na demone koji ustaju iz zemlje. Ako ih posmatraš kao sopstvene demone i ako ih posmatraš kao sve ono što je loše u svijetu - shvatićeš zašto naziv Demosnki ciklus i nije toliko strašan, ali ni bezazlen. Jer ovo je sve samo ne epska fantastika. Bar meni. 

Al, šta bi knjiga bila bez ljubavi? Baš kao i život. Koliko si spreman da učiniš za ljubav, za onu/onog kojeg/u voliš? Koliko si spreman da žrtvuješ za svoju djecu, za porodicu, za ljude koje voliš? Koliko si spreman da uradiš za sve njih? Da li bi i život dao? Hmmm... Knjige su krive što život posmatram potpuno drugačije od hipnotisane gomile ljudi čiji su mozgovi isprani televizijom i usađenim programima od djetinjstva. Jer život jem nogo više od toga. Kad si spreman da učiš, i kad si spreman da dijeliš i kad želiš da voliš, sebe i one oko sebe - sve postaje drugačije. Znanje se ne čuva u zatvorenoj tegli, ono se dijeli i širi, i baš kao i ljubav - razmnožava se. Uvećava se. Tako je i sa knjigama. Kad pročitaš prvi dio, odmah tražiš i sledeći, pa sledeći...

Jedina mana jeste što su knjige zaista obimne, i za onog ko nema strpljenja - teško da će biti primamljiv. Kad pogledaš kako su dobro "ugojene" zavrti ti se u glavi, ali vrijedi svaka rečenica koja je napisana. Jer meni je jasno - nekad moraš umrijeti za drugog, i moraš ljude pustiti blizu sebe, i moraš otvoriti vrata svog svijeta za sva ta zemaljska čuda, za znanje, prijatelje, porodicu... Ne možeš živjeti sam istetoviran svojim ožiljcima i bolom. Život je previše lijep za samoću. I vjeruj - za ovaj svijet se vrijedi boriti sve dok u njemu ima ljubavi. 

Uživajte u decembru sa Arlenom i Lišom