Sunday, January 7, 2018

Još danas želim da te volim!


Kasno je podne i pola dana je izgubljeno. Ležim u krevetu, pokrivena preko glave i nastojim da dišem. Da udahnem ovaj miris koji je ostao od nas. Od Tebe. Tonem dublje u sebe, i sopstveni krevet želeći da tako zadržim vrijeme, da se što duže zadržim u ovom oblaku na koji sam se nasukala. I po prvi put u životu želim da izmislim neki način da zaustavim taj nekontrolisani tok sekundi jer me svaka odvodi dalje. Za jedan korak dalje od nas. Dok tako ležim, izolovana od svijeta koji se odvija van mojih prozora, na tren mi se učini kao da sam uspjela. Nepomična arhitektura mojih snova koju sam tu izgradila. I čim otvorim oči, i pogledam u nebo, i znam da moram da ustanem, da se suočim sa još jednim danom, i životom koji se nastavlja. Dođavola!

Naučila sam da živim bez tebe, sa nekim fotografijama i uspomenama, sa tragovima ispod kože, sa pjesmama. Naučila sam da živim kao da te nikad više neću vidjeti. Kao da te nikad više neću osjetiti. Kao da smo bili san. Naučila sam da se radujem, i svih ovih godina da se sama brinem o sebi. Da sama držim ruku na stomaku, i da se sama uvijem u noć. Naučila sam da sve ono što je ličilo na sreću nije bilo ni početno slovo od Sreće koju smo mi imali, ali sam prihvatila da je to dovoljno, sačuvala sam te u svojim snovima i vremenom, sva ljubav pretvorila se u uzdah na kraju dana. Ipak, nisam žalila. Naučila sam da volim tvoje postojanje, i bilo je dovoljno. Dovraga je bilo dovoljno!

Danas, kad još mirišem na tvoje poglede, znam da ništa u ovom predivnom životu nije bilo dovoljno bez tebe. Dok posmatram vrijeme na tvom licu, uhvatim sebe kako zaćutim, i zaboravim da dišem, i pomislim da sam ponovo zalutala u neko od sjećanja. A opet si tu. Ti koji si mi nedostajao svih ovih godina života. I pogledam na sat, i znam da vrijeme opet protiče neprimjetno, i ne znam kako ponovo jednom da se vratim životu bez tebe, sreći bez nas, kako da opet sebe ubijedim da je jednostavan život bez tebe sasvim dovoljan za sreću. Ne znam kako da opet podvalim srcu razblaženu ljubav, kako da opet pristanem na manje od nas. Samo zato što sam to naučila jednom ne znači da želim tako živjeti. Dođavola!

Ustajem i gledam na sat, i znam prolazi još jedan dan u kojem nemam želju za vazduhom, ali me preplavi tvoj miris i htjela to ili ne, dišem, i vrijeme prolazi. Još jedan dan odlazi. Još jedan dan sam bliže spakovanim snovima. Još jedan dan sam bliže onom životu u kom će opet pola mene biti detonirano, a druga polovina nagrižena, i opet ću ostati uskraćena za radost. I opet ću naučiti da dišem, i da budem, i da se radujem, i opet sve to bez tebe. A meni je mao, malo mi je vječnost da te volim. Malo mi je vječnost da te dišem. Zaćutim jer mi je malo da te gledam, da se uvjerim da ne sanjam, da nisam zalutala, da te ne haluciniram. Ne plaše me spakovani snovi. Plaši me ostatak života. Plaši me da ostanem ponovo uskraćena za život bez tebe. Dovraga i s tim!

Zvoni telefon. Poruka od tebe. Razvlačim osmijeh i puštam srce da kuca. Da bude živo. A o svemu ću misliti sutra. Danas još želim da te volim!

No comments:

Post a Comment