Tuesday, December 11, 2018

Nerođena ljubavi...


Dvoje nas je na fotografiji. Ja i ti, zamišljen u mom srcu, iscrtan, onakav kakav bi sad bio. Ovo je poslednji put da pišem o tebi, nerođena ljubavi. Ovo je poslednji jecaj koji mogu da ispustim iz grla. Nosim te u sebi kao zavežljaj sreće, kao klupko neispunjenih želja. Čučiš u meni kao neotvoreni paketić ispod jelke, onaj koji sam zaboravila da otvorim. A nisam zaboravila. Nisam umjela. 

Vidiš, kad jednom opet odlučiš doći u moj život, i kad budeš imao dovoljno godina da razumiješ, priznaću ti da te godine nisam umjela ni sopstveno ime da izgovorim pravilno. Nisam umjela ni trepavice da upletem u želje. Nisam umjela da se borim. Bila sam umorna od ratova, nerođeni, bila sam iscrpljena od života. Nisam ni znala tada šta je život. Vjerovala sam da postoje ljudi koji su pametniji, stariji, iskusniji od mene. Njih sam poslušala. Ali znaj, mudrost života ne leži u godinama. Baš kao što srce ne kuca uvijek u grudima. 

Bila je to poslednja bitka. Bila je to grobnica mojih želja, nadanja, snova. Bila je to najteža odluka mog života i nisam je donijela ja. BIlo je to poslednji put da je neko odlučio šta je dobro za mene. Jednom, kad ponovo budeš moje klupko golotinje i čistote, ako ikad budem smjela da te u zenice pogledam bez srama, priznaću ti gdje mi je srce ostavilo tragove. Naučiću te da pratiš kompas koji sam ti u grudima konstruisala, da ga pratiš kao što meni nisu dali, te poslednje godine mene koja sam bila. Meni su moj istrgli iz tijela, klasičnom amputacijom praistorijskih mučitelja. Meni nisu dali da te volim, nerođeni. Za njih si bio jeres, za njih si bio sram. Za mene ćeš vječno ostati ljubav.

Doći ćeš opet jednom u moje krilo, i nećeš biti san. Nećeš biti samo zamišljena bajka sa fotografije. Još uvijek si moje klupko želja. Još uvijek si moja misao svakog dana. Al ovo je poslednji put da pišem o tebi. Jednom u godini samo izvući ću tvoju fotografiju iz dnevnika, to zrno sreće na koje si ličio, nasmijaću se i neću zaplakati kao sad. A ni sad nije zbog tuge. Jer konačno mogu da oprostim sebi. Mogao je da prođe cijeli vijek postojanja a da nikad ne osjetim tvoje prisustvo. Ne volim decembar. Ali ove decembarske noći mogu sebi da oprostim neznanje i slabost. Nije bilo naše vrijeme nerođeni. 

Jednom, neki životni vijek od sada, kad budem držala tvoju ruku u svojoj, kad budem te srela opet, utisnuću poljubac u tvoje čelo, i šapnuću ti da si svih ovih usamljenih dana bio moj svetionik. Moja snaga. Ti si bio moj putokaz. Oprostićeš mi što nikom ne pričam o tebi. Jednom u godini, tog decembra napišem pismo, stavim ruku tamo gdje si poslednji put spavao, i udahnem te. Zamislim te. Smjeh ti čujem. 

Ustajem i gasim svijeću. Znaš ti put do mene. 
Znam, srešćemo se opet, blentuško. 

Thursday, December 6, 2018

A svijet je ostao isti. Ili sam ja drugačja?



- Možeš da mi čuješ srce? 
- Uvijek.

I tu je stalo vrijeme. I tu sam stala ja. U jednoj rečenici pročitanoj u knjizi. U jednom običnom dijalogu, onako usputno napisanom. Zatvorila sam oči i zaronila u krv. U ključanje i rijeku koja se pokreće u  meni svakog trena, neprekidno prenoseći moje želje i snove, moje strahove i sumnje. Rijeka koja se nikad ne umara, koja nikad ne odustaje. Zaronila sam u sebe i čula otkucaje srca koje mi nedostaje. Srca na koje jedva čekam da se opet sjedini sa mojim. Svašta, i ime mu znači Život. 

Bože, evo upravo crvenim kao klinka kojoj je neki mangup spustio prvi poljubac na dlan. Valjda bi rekli ljudi da je to ljubav. A ja ne znam kako da nazovem to što je stalo u njegovo ime, u oči, u osmijeh. Ne znam kako da nazovem to što čujem otkucaje njegovog srca u mom. Nije to da mi je potreban da me učini srećnom ženom. Ni voljenom. Nije to da mi je potreban da bih bila cijela ličnost. Sve sam to ja i bez njega, samo sa njim ima poseban smisao. Poseban miris. Kao da je on taj začin koji je nedostajao. Kao da je on ta esencija. 

Jel tako izgleda ljubav? Jesu li oni prije njega bili ljubavi ili sijenke, obrisi ili zvijezde? Jesu li bili odraz mene i mojih polupanih želja, odraz mojih kompleksa? Hoće li i on postati samo uspomena? Ne znam. Nije me briga. Nije mi važno, jer znam da on nije uslov za sreću ali jeste njen dio. Čujem opet srce koje kuca, i znam da me stare boli ne peku, i znam da mi se osmijeh razvlači licem, i znam da je svijet bolje mjesto jer on korača tim svijetom, a on... Divno stvorenje. Divna duša. Divan čovjek. 

Možda smo se tražili i sretali u životima ranije. Možda smo se obećavali i jurili poput gorštaka, možda smo se sretali u nekim snovima. I možda smo se našli. Nije mi ni važno ko smo bili. Važan je bio onaj trenutak kad sam ga prvi put ugledala. Prvo sam ostala bez daha, zatim bez vida, pa bez sluha. I sve što sam disala je bio miris njegove kože, i sve što sam vidjela su bile njegove oči, sve što sam čula bio je njegov smijeh. I istog trenutka sam znala da će on biti vazduh, i vid i sluh. Znala sam da ću izgubiti dušu ako mu srce otvorim. Fer trampa. 

Ne razmišljam o sutra jer ono ne postoji. Postoji samo sadašnji trenutak u kojem čujem otkucaje srca u svom, i ovaj trenutak u kom pišem o bezvremenskoj ljubavi koja se desila u ovom suldom svijetu. Ne znam hoćemo li živjeti bajku, i nije me ni briga. Sve dok smo jedno, dok smo ludi i dok živimo u sada, znam da smo srećni. A to je jedino što je važno. Da smo srećni. Voljela sam ga, sigurna sam i u nekom prethodnom životu. U starom vijeku. U vremenu kad se vrijeme nije mjerilo sekundama već osmijesima. Sigurna sam da ćemo se sresti u još nekom od narednih vijekova. Ali volim ga i sada. U ovom trenutku dok čujem udare srca i dok mi ponovo miriše koža i dok u krvi oživljavam sve one trenutke zbog kojih sam danas besciljno zaljubljena u život, u sreću, u njega, u ljubav. I sve dok je sreća - bićemo. 

Vidjela sam razne dimenzije ljubavi prije njega. I voljeli su me ti muškarci kojima sam davala sve osim sebe. Jer nisam imala šta da im dam. Jer nisam ni znala ko sam. A oni su me voljeli i ja sam voljela ono što su oni bili. Samo želja i iluzija, odraz moje sjenke koju sam ogrnula na sebe jer sam se plašila života. Jer sam se plašila sebe. Jer sam ja bila najveći i najstrašniji demon u mojoj kolekciji strahova. Nije me plašilo sjećanje na djetinjstvo, na usamljenost, na odbačenost, ni bol od ljudi koje sam izgubila, ni nesposobnost drugih da me vole potpuno drugačiju od svega što su ljudi bili. Nije me plašilo ni ostavljanje, ni prijateljstva ni izgubljeni muškarci, prevare i laži. Danas znam, sama sam sebe plašila. Danas znam, sama sam sebe stvorila. 

Zatvaram oči, i opet neke suze, i opet neki osmijeh. Plašila me ova ljubav na početku. Plašila sam se rastanka, i odsutnosti i daljine. Plašila sam se još jedne detonacije, i ko zna, možda će me boljeti, možda će mi neodostajati toliko da ću kosti skrcati bolom u prah, da će mi krv proključati i izliti se iz kože. Možda će od nas ostati samo priča, ili zbirka poezije, i fotografija iz Rusije. Možda, nije me briga. Sve dok smo sada, to je jedino važno. Sve dok smo ljubav. 

Tuesday, December 4, 2018

Snovi su ti čudesni rezervoari naših budućnosti...



Još uvijek sam u režimu odmora. Još uvijek sam na oblaku od kreveta, u svojoj biblioteci, sa mislima usmjerenim ka svome sutra. Sa mislima usmjerenim ka svom srcu. Željama. Snovima. Jer ne tako davno nisam imala ništa od toga. Ne tako davno bila sam veliki emotivni krš koji je trebalo pospremiti. Bila sam... 

Vjerovala sam da treba neko sa umjećem dobrog mehaničara za život da me sastavi. Neko i sam polupan vjerovatno, ko bi petljao oko mog srca i njegovih dijelova. Vjerovala sam da ću znati kad vidim Tog Nekog Popravljača Srca i da će se savršeno uklopiti u moje nedostajuće dijelove i da će me zaljubljeno gledati i ja ću znati. To je on. To je Taj Koji Se Čeka Cijelog Života. Tako su sve bajke za djecu govorile. Ali bajke postoje upravo zbog jednog drugog razloga - da te nauče kako da vjeruješ i kako da ne odustaneš. Da nam nije potreban par cipelica da bi ostvarili snove. 

Danas sam velika curica. I dalje čitam bajke, ali vjerujem u onu u svojim grudima. Jer nikad mi nije bio potreban neko da me sastavi. Nije mi potreban neko da se uklopi jer nema tu mjesta za uklapanje, samo za zajedničko postojanje. Za zajednički svijet. Za slobodna krila i vjerovanje u let. Ovih dana sam provela toliko vremena u knjigama, u sopstvenom biću, u svijetu koji sama kreiram. Toliko sam se puta zaplakala jer bi me preplavile emocije iako su rekli da nemam suza, ali izgleda ako dozvoliš sebi da osjećaš možeš da pronađeš u sebi i ono za šta si mislio da ne postoji. Ljubav, sreću, oproštaj, mir, pa eto čak i suze. Razbile su se neke prašnjave teglice uspomena, iscurile su svuda po podu, začuo se smjeh koji sam čuvala kao jedina sjećanja na neka prijateljstva kojih danas nema. Želim vjerovati da su sve to danas srećni ljudi. 

Koliko je samo ta prošlost boljela a vidi me danas - ozdravila sam! Toliko uspomena imam na sve one pokušaje popravljanja mog srca. I shvatila sam da jesu to bile ljubavi. One koje su oslikavale moju dušu i moje biće - nepotpuno i slomljeno. Nedostupno i osakaćeno za ljubav. Ova ljubav koju danas živim možda je samo Još Jedna u Nizu, ali je najzdravija koju sam imala. Možda će trajati, možda smo tu da naučimo biti srećni. Nije mi ni važno zašto, ni koliko. Važno je ovo što osjećam i to šro sam naučila sa njim. Važna je ljubav.  

Nju ne treba tražiti, čak ni tamo gdje misliš da ti zakonski i nagonski pripada jer ne znači da ćeš je dobiti. Ljubav je u tebi, oduvijek je bila tu. Od prvog momenta kad udahneš svijet. To što mnogi ljudi oko nas ne umiju da je pruže nije njihova krivica. Ni njih niko nije volio. Ili su i njih voljeli polovično tamo neki mehaničari koji ne znaju popraviti srca. 

Još malo vremena mi je ostalo prije nego se ponovo upustim u avanturu plovidbe. Ponovo pratim srce, jurim snove, ali ovaj put čistije duše i bez tereta sjećanja. Bez tereta brige o ljudima koje ostavljam jer žive oni savršeno dobro i bez mene. Važno mi je da su srećni, na svoj polovičan način ali ako je to za njih sreća onda je u redu. Mnogi od njih nisu spremni za ovaj nalet emotivnosti i slobode. 
Jesi li ti?

Monday, December 3, 2018

"Hipi", Paulo Koeljo


Decembar. Dani prolaze nevjerovatnom brzinom. Prosto ne znam ni sama kako mi je prošao mjesec dana odmora. Imam svega par fotografija iza sebe koje svedoče o tome da sam bila na morskoj obali, i ni na jednoj od njih nisam ja. Nekako, prestala sam sebe gledati kroz bjektiv. Prestala sam i život gledati tako. Mnogo više udišem direktno život u sebe. Živim ga. Svakog dana. 

Otkako sam došla najviše svog vremena sam posvetila osobi koju najviše volim. Sebi. Znam kako zvuči u tuđoj glavi, ali u mojoj je sasvim logično. U mojoj je to ono najvažnije. Jer ako ja nisam potpuna, ako ja nisam srećna, ako ja nisam ispunjena, kako mogu drugima biti dobra, kako mogu drugima darovati sreću. Ako ja ne razumijem sebe kako mogu očekivati od drugih da me razumiju. I zato sam posvetila vrijeme sebi na putovanju kroz vou čaroliju zvanu sadašnjost. 

Tamo gdje sam bila, putujući i radeći, najviše su mi nedostajale knjige. Moje šarene police prepune raznih života, lekcija, sudbina. Nije da tamo nisam imala gdje dakupim knjige. Imala sam Amazon, mašla sam čak i predivnu knjižaru u Helsinkiju, ali nisam imala vremena. Zato sam uglavnm čitala u pdf formatu ono što sam spakovala prije polaska. Kad sam došla, pošto u mom gradu nema knjižara (da, nema knjižara), bilo je logično da ću prvu priliku u Podgorici iskoristiti za šoping. Tada je trebalo neko da škljocne kameru. Previše knjiga sam htjela, pa je najlogičnije sačekati Noć knjige i taj ludi popust. Nego... Moje recenzije uopšte nisu recenzije.

Pročitala sam sve od Paola. Poslednje vrijeme njegove knjige nisu ni ličile na njega. Razvodnjene i rastopljene, kao da ih je pisao na silu, ako ih je on pisao uopšte. Nisam očekivala ništa bolje od Hipija, i ne znam zašto sam je kupila. Valjda je to tako, u život ti dolaze stvari koje privučeš, one koje su na tvojoj "vibraciji". A Hipi je definitivno ovih dana bila na mojoj. 
Priča o neshvaćenoj generaciji koju svaki vijek ima. 
Priča o drugačijem i kliko se ljudi plaše drugačijeg. 
Priča o vjerovanju u nešto što nema veze sa religijom a opet ima veze sa svim religijama svijeta. 
Priča o ljubavi prema sebi, i o onoj nesebičnoj ljubavi prema drugima.
Priča o otkrivanju svojih dubina i želja i misli.
Priča o nematerijalnom svijetu i željama koje nemaju mnogo veze sa novcem. 

Svako vrijeme ima svoju Hipi populaciju. Plašimo se tih drugačijih ljudi i ne želimo biti kao oni a u stvari guši nas društvo i norme i pravila koja su postavili neki nepotpuni ljudi sa namjerom da uspostave kontrolu. Ja sam odbacila norme. Reprogramirala sam sebe. Učim se ljubavi sa otvorenim srcem, učim se razumijevanju, i zbog toga dosta vremena na odmoru sam posvetila sebi. Jer od mene sve počinje. Ja sam promjena koju želim vidjeti u svijetu. I ti si. Nemoj misliti da sam ja manje ljudsko biće od tebe. Jednaki smo ti i ja. Odgojeni smo drugačije ali jednaki smo svi na ovoj planeti. 

Više me ne paši moja raznolikost, prigrlila sam svoje čudno Ja koje je zapravo ono što je oduvijek trebalo biti  - čovjek. Srećan čovjek. Plaše me ta ista lica koja srećem svakog dana. Ti ljudi koji žive po unaprijed ucrtanim stazama i ne shvataju evoluciju svijesti, ne shvataju evoluciju čovjeka koji nije više samo fizičko biće, već je cijeli jedan svemir mogućnosti. Samo se treba otvoriti i vjerovati. U sebe prvo. 
Nauči prvo da živiš sa sobom, sa ljudima je lako. 
Zato mi se dopao Hipi. 

Wednesday, November 28, 2018

To su samo momenti lošim vetrom doneti...



Snijeg je. Zima je počela. Novembarsko ludilo jenjava i ostavlja iza sebe ruševine. Ponajviše u srcima ljudi. Mnogi su se životi raspali ovih dana. Mnoge su se ljubavi završile. Mnogi su napustili planetu. Dan mi je ostao obilježen vijestima da je oko 140 kitova ostalo nasukano na obali Novog Zelanda. Da ih više nema. Tek tako. Sto četrdeset. Da pokušam – jedan, dva, tri, četiri, pet, šest... Sto četrdeset. Gorčina u grlu kao da sam pojela cijelu glavicu crnog luka sa biberom. Svijet je otišao dovraga! 

Ko još ovako razmišlja? Svi? Velika većina? Koliko puta tokom dana sebe vratiš u prošlost i analiziraš ljude, muškarce, žene, razgovore, chatove, pijanke... Koliko puta se vratiš mislima u te noći zlostavljanja i pijanog muža, pijanih roditelja? Koliko puta prevrćeš po sjećanjima trenutke sa onima kojih više nema? I sve što vidiš su slike i iznova proživljavaš sve i opet i opet i opet ti se u nekom trenutku života prošlost povampiri u vidu obične poruke i zaptaš se „Pa dovraga, zar opet?“. Koliko si minuta u tom suludom ringišpilu sjećanja pomislio da osjetiš zahvalnost na to što si bio nečije dijete, nečiji rođak, unuče, prijatelj, ljubavnik...? Da li si ikad osjetio zahvalnost za sve te ljude koji su prošli kroz tvoj život i za mudrosti kojim su te naučili? 

Kažem mudosti jer to i jesu. Ma koliko tebi zvučalo kao loša uspomena iz djetinjstva taj alkoholom naliveni roditelj te naučio kako da budeš jak, kako da budeš stabilan, da se brineš o sebi. Oštetio te za ljubav, ali te naučio snazi. Taj partner koji te varao podario ti je mudrost prepoznavanja laži, mudorst da budeš iskren prema sebi i da kažeš da ne želiš takvu osobu pored sebe. Dobio si mudrost da znaš šta želiš. Taj prijatelj koji više nije među živima ti je podario mudrost kakav prijatelj želiš biti, da možeš vjerovati ljudima ma koliko da ti se čini da smo do vraga svi otišli. Možda ti ja mogu podariti mudrost da živiš otvorenog srca. Do vraga i sa oprezom, otvori ga, raširi ga, zavoli se! 

Provela sam dugo vremena lutajući i tu ne mislim na putovanje svijetom. Lutala sam i sama po zabitima svoje duše, pokušavala izgraditi zidove da zadržim prisebnost, da se sačuvam od tuđih radoznalih noseva, da se sačuvam od svih pokvarenih muškaraca, da se sačuvam od boli koju sam proživjela kad sam donijela najtežu odluku – odlomiti parče sebe da nikad više ne budem svoja. Da vječno žalim što nisam pružila šansu da stvorim novi život. Provela sam trideset godina pokušavajući da udovoljim svima igrajući uloge koje su mi dodjeljivali u porodici, u društvu, u poslu. Stidila sam se svojih dostignuća jer nikad nisam dobila potvrdu Ljudi Koji Su Važni da sam uspjela, da su ponosni. Kao da mi je ikad ta potvrda i bila potrebna. 

Učili su me kako da naučim pjesmicu iz čitanke. Učili su me kako nastaju krečnjaci i zvijezde. Učili su me datumima istorije i svim ratovima koji su se desili. Učili su me religiji i kako da stremim ka onim što su oni zvali sigurnost – fakultet, posao, brak, djeca, penzija, grob. Nije važno kojim redosledom. Učili su me svim pogrešnim stvarima. Niko me nije naučio kako da slušam sopstveno srce. Niko me nije učio kako da budem čovjek. Niko me nije naučio kako da budem žena. Umjesto zavesa u stanu ja sam uredno ređala knjige. Umjesto potpisivanja u knjigu vjenčanih ja sam potpisivala sopstvene knjige poezije. Umjesto onog Jednog Za Cijeli Život ja sam voljela muškarce koji su bili nepotpuni kao i onaj jedan koji je trebao svemu da me nauči ali je davno digao ruke od mene. Od onog što je zamišljao da ću da budem. A trudila sam se. Đavolski sam se trudila, išla protiv sebe, protiv srca dok ga nisam raskomadala. Umjesto sebe voljela sam sve druge koji nisu voljeli nikog, koji su svoje komplekse i strahove davali meni na čuvanje jer, eto, ipak nekako, ja sam bila snažnija od njih. 

I bilo je dosta. I sad je dosta. 

Pad neki snijeg napolju. A ja u sebi osjećam cijelo jedno ljeto kako se rađa iz krošanja mog bića, cijeli jedan grumen ljubavi kako se rađa iz moje materice, iz mog srca okrnjenog. Jer danas sam cijela ličnost samo zato jer sam odabrala da kažem Ne ulogama koje mi je društvo pokušalo da nametne. Jer sam prigrlila svoju tršavu glavu prepunu mašte. Jer sam odlučila da volim zbog sebe, zbog ljubavi. Nisam ni prva ni zadnja koja je otišla u svijet raditi. Svi oni su otišli zbog novca. Ja sam jedina otišla zbog sebe. Otišla sam tražeći sopstveno pozorište u kom ću igrati najdivniju moguću ulogu – sebe. Ono što sam oduvijek trebala biti. 

Večeras se ne plašim. Večeras se ne plašim biti sama jer znam da zapravo nikad nisam. Večeras se ne plašim bola jer znam da sam zahvaljujući njemu naučila šta ljubav jeste. Ne plašim se više ni voljeti jer svi koje sam voljela u prošlosti su me ostavili, na ovaj ili onaj način. Svi su me se odricali kao da je moj izbor bio jeres, kao da sam time narušavala neku nepisanu zakonsku inicijativu prosječnosti. Večeras se ne plašim jer su odlazili od mene zato što nikako nisu mogli biti ljubav. Jer nisu nikad voljeli. 

Još malo je decembar. Večeras, dok snijeg pada u ove sate iza ponoći, meni se slivaju suze niz lice jer osjećam navalu zahvalnosti za sve što sam naučila u prethodnoj trećini vijeka. Jer sam živa. Jer nisam više slomljena porcelanska figurica u ormaru osvajanja. Jer sam osjetila šta ljubav jeste i koliko je divno voljeti nekog zbog ljubavi, koliko je divno davati ljubav koja nema limita, nema rok trajanja, nema ograničenja. I znam da još uvijek postoje oni ljudi koji ne mogu prepoznati moju ljubav jer nisu nikad ni sami umjeli da je daju. Znam da će me možda uvijek progoniti neke slike djetinjstva ali naučila sam da ih oprostim, naučila sam da razumijem. A praštanje je veliki čin. 

Ne stidim se više svojih pjesama. Ne stidim se svojih knjiga. Ne osjećam se krivom što sebi ispunjavam želje i što svoje snove jurim kao da su zmajevi na vjetru. Ne smeta mi moje drugačije Ja jer za razliku od sivih lica koja posmatram u ovom gradu svakog dana – ja u sebi imam sunce. Ja u sebi nosim ljeto. Nosim ljubav. I ne smeta mi što me gledaju sa čuđenjem i pitaju se u kom sam trenutku zalutala, u kom sam trenutku postala „sebična“. 

Ponovo ću poći na put. Da opet zagrlim ljubav u onom čovjeku, da opet udahnem more, da opet sebe ojačam za cijelu epohu ljubavi u sebi. Sakupljaću se poput tajnih poruka koje sam kao brodolomnik ostavljala svijetom u svm prethodnim životima dok sam bila duša. Jer to smo. Duše smo. 

Saturday, November 24, 2018

Ne zovi me da se vratim, lutalicu zvezdu pratim... I nemam zašto da se kajem



Ovi mi dani drugačije zvuče. Mirišu na more. Na vlažan pijesak. Na so pomiješanu sa onom koju čuvam u sebi toliko dugo. Čuvam je za „crne dane“ da imam šta proliti kad presiječe bol, kad me razreže preko duše kao jedro od papira. Čuvam je i pravim od nje kule u pijesku nemoći, da jednom se imam gdje skariti kad se nadviju oblaci. 

Odabrala sam jednom svoj put. 
Odabrala sam da budem jaka žena koja može sve. 
Odabrala sam da mogu podnijeti oluje. Morala sam. 
Odabrala sam da stojim na ivici provalije i da ne dam da me proguta beskrajna rika talasa. 
Bilo je dana kad sam padala ka usijanom Moru Očaja, kad sam tonula u dubine bezdana ophrvana talasima tuge. Bilo je dana kad su me lanci vukli dnu. Željela sam da se pustim, da se prepustim i da budem samo još jedno zrno pijeska na dnu Okeana Potonulih. Ali u meni su vatre i dalje gorele. Predahnula sam i isplivala, snažnija, odlučnija, prkosnija. Prkosna svima koji su stajali na ivici i gledali me kako tonem poput oronule lađe, što i jesam bila. 

Izabrala sam svoj put. Izabrala sam da se ne predam. Da budem zver u koži žene. Žena u koži djeteta. Izabrala sam da mogu. Na ramenu sam oduvijek nosila savjest, tuđa očekivanja, mišljenja Onih Koji Nisu Važni. Borila sam se sopstvenim licima onoga što sam trebala biti – sestra, ćerka, tetka, djevojka, žena, zavodnica, supruga, možda nekad i majka. Nosila sam se sa svim onim što nisam željala biti. Sve što su svi očekivali od mene da budem bila je prisila. Bila sam silovana tuđim idealima. 

Ja nikad nisam željela ispunjavati tuđe želje i biti ono što su drugi mislili da trebam biti. Nisam željela ali sam se prokleto trudila da budem. Krila sam se od ogledala jer sam se plašila tog stranca sa druge strane. Plašila me tama u zenicama koje su nekad bile boje badema. Plašio me tamni plašt tuge i tuđih razočarenja koji sam ogrnula na sebe jer sam još jednom iznevjerila sve gore navedene uloge. Jer sam izabrala sebe naspram njih. Jesam li pogriješila? 

Jesam li pogriješila što sam prestala da vodim ratove svojih roditelja? 
Što sam odabrala da gradim sebe i da idem po tragovima svojih snova umjesto da budem kao sve prosječne žene koje su odabrale svoju ulogu koju im je istorija nametnula kao jedinu ispravnu? 
Jesam li pogriješila što sam odabrala biti srećna uprkos tuzi i bijedi Balkana? Uprkos svijetu? 
Jesam li pogriješila što sam odabrala prigrliti svoju drugačijost umjesto mlakog muškarca koji od mene očekuje da budem poslušna i uplašena Fabrika Za Proizvodnju Djece, koja će uvijek biti na mjestu na kom je ostavio, čekajući ga i obožavajući ga, njega i sve njegove želje i očekivanja? 
Jesam li pogriješila što sam odabrala da prestanem biti u vječitim finasijskim govnima jer nisam htjela uzeti stambeni kredit i ne želim ulagati novac u stvari, hipoteke, kredite već u sebe i svoje talente? 
Jesam li pogriješila što sam izabrala da moje police umjesto cipela i unikatnih kristalnih čaša Za Specijalnu Priliku Koja Nikad Neće Doći, krase knjige i romani? 
Jesam li pogriješila što sam odabrala ne jesti mrtva bića i što je ljudima danas neprijatno u mom prisustvu kad u restoranu ne poručim obrok? 

Sjedim ovde na obali u koju sam se zaljubila i sva ta pitanja mi se roje u glavi jer se osjećam ovih dana potpuno sluđeno. Osjećam se kao da sve što radim je protiv mog bića, protiv mojih snova, da opet pokušavam biti uzorna ćerka kojoj su svi nedostajali dok je obilazila svijet, koja je svima nedostajala dok je brojala zvijezde iznad Rusije. Opet pokušavam da se uklopim u ljude od kojih sam se davno otklopila, kojima već odavno ne pripadam jer jednom davno su me pustili da izaberem biti stijena. Nisu oni krivi. Ja sam moje izbore napravila, a evo me danas gdje razmišljam da li su to bili ispravni izbori jer eto, nekako uvijek uspijevam da ljude navedem da se osjećaju neprijatno i nekompletno i neostvareno u mom prisustvu. Da se osjećam PREviše. Možda još nisam izabrala prave ljude? 

Zapljuskuju mi talasi misli, osjećam so u vazduhu i čujem vrisak. Negdje duboko u meni čujem vrisak. Biti drugačiji znači biti sam. Biti drugačiji znači biti svoj. Dugo mi je trebalo da prihvatim srce kao saradnika, kao lični kompas i svoj život kao jedinu zemljopisnu kartu koja vrijedi. Dugo mi je trebalo da prihvatim sebe kao samostalnu i jaku ženu koja se borila sa svojim kompleksima, sa svojim strahovima, koja se borila sa sopstvenim odrazom jer jedan dio mene je želio udovoljiti svima, a drugi dio je želio udovoljiti sebi. Neko mora da izgubi. I to nisam htjela biti ja. 

Ostali su oni koji su me osjećali ali ne i razumjeli (što uopšte nije ni bilo važno), koji nisu pitali ptanja „Zašto si to uradila?“ već „Kako si danas?“. Ljudi koji me nisu tapšali po ramenu, već su me grlili bićem. Ostali su ljudi koji su me znali i koji me nisu osuđivali zbog odluka koje sam donijela i koji nisu morali koračati mojim stazama ali su njihova srca navijala za mene jer usudila sam se biti ono što jesam. Ostali su prijatelji i oni koji se nisu plašili mene čak i kad sam se ja plašila. 

Znam, biti svoj znači biti srećan. Kad sam prestala biti svoja? I zašto? Vrišti okean u meni. Sloboda. Ja. Previše mi je opet stalo kako se svi oko mene osjećaju. Previše mi je opet stalo do svega osim do sebe jer tako dugo nisam bila tu. Sebe sam zaboravila ponovo na uglu Nevažnih Nadanja i Nebitnih Mišljenja. Danas se ovde rvem sa Sopstvenim Sumnjama da sam zaboravila da oslušnem Svoj Kompas U Grudima koji mi uporno pokazuje na naj crveni odjeljak „Srećna sam“. Jer jesam, danas jesam mnogo više nego što sam bila prethodnih dana. Jer danas me ne muče obaveze koje su mi okačili oko vrata jer sam opet ušetala u Pozorište Očekivanih Predstava, i očekuju ljudi od mene da opet glumim ulogu koju oni žele. 

Otišla sam obalama u potrazi za sobom. Svi su me pitali „Zašto hoćeš da ideš?“. Niko još nijednom pitao „Kako si?“. E pa srećna sam. I odbijam biti išta manje od toga. Dosta mi je predstava u Pozorištu Izmišljenih Uloga i Tuđih Očekivanja. Dosta mi je uloge dobrog duha koji ispunjava tuđe želje dok moje stoje u fioci i čekaju svoj red. 
Ja dajem otkaz! 

Želim da njegujem svoja osjećanja, svoje želje, svoje snove želim da uzgajam. Ne čini me to sebičnom i ne čini me to egoističnom, niti bezosjećajnom. Biram sreću, sopstvenu prije svega. I zbog toga ne treba da me grize savjest. Zbog toga ne treba da se osjećam loše. Žao mi je. Moja uloga u Vašem pozorištu je gotova. Otvaram svoje sopstveno. Na poljima ličnh snova. Znam da mogu. Sigurna sam da ću opet biti sama u svemu. Sigurna sam da ću morati da srušim mnoge zidove Uplašenih Ljudi. 
Ali ja nikad nisam bila poznata po tome da odustajem.

Thursday, November 22, 2018

Ne plaši me pustinja, ljudi me plaše



Već dugo se u meni roje misli kao gnijezdo poludjelih stršljenova koji jedva čekaju da napadnu, da ih pustim na slobodu. Možda je i to što mi V nedostaje i ta ljubav me nagriza, razara mi vene. Još jedna ljubav. Još jednom sam upala u ludilo. Hoću li se i ovaj put strmoglaviti u tom zanosnom letu koji plešem kao hipnotisani derviš? Pa ako... Neće mi nikad biti žao što sam se davala svakim atomom sebe. Koliko je ko umio toliko me i volio. A bila sam voljena možda kao malo koja žena na ovom Balkanu. Jer voljela sam i ja. Jesam. To što neke ljubavi nisu trajale ne znači da nisu bile prave. Jesu. Bile su prave u pravo vrijeme. Jedna će možda samo trajati duže nego ostale. Tu malu dužinu srca koliko traje život. Ali nek mi oproste svi budući, još uvijek ih sve volim na sebi svojstven način. 

Jednog od ovih dana nedostajanje će me nagristi kao prezrelo voće i ostaće od mene samo trag. Svijet se pretvorio u nemilosrdnu vučju jazbinu i u njoj sam uspjela da pronađem taj jedan komadić ljubavi, jedan osmijeh i zagrljaj, snažniji od svega. Taj zagrljaj koji me hranio, u kom sam bila sigurna. Pronašla sam tog čovjeka koji je možda samo san. Halucinacija zatvorenika željnog da potrči i vrišti. Halucinacija srca. U tom zagrljaju bih mogla da izdahnem. 

Život je oduvijek bio zamršeno klupko stranputica i usputnih oaza. Oduvijek sam tražila utočište koje bi se pod najmanjim vjetrom raspalo i prah bi se razvejao na sve strane svijeta osim na moju. Nisam umjela da vjerujem. Ne znam da li umijem i sad. Ne znam da li sad smijem. Udišem miris zemlje, neba i slobode, zamišljam neke iluzije i na sami otkucaj srca zadrhtim. Preplašim se. Svaki put kad je to srce kucalo, bilo je uništeno do istrebljenja. Svaki put je bilo razorena zemlja mojih nemira. Svaki put sam ostajala ranjena na gubilištu, zamrljana sopstvenim usnama i ugašenih suza. Nije mi strano ratište. 

Naučila sam toliko toga u ovom nepomičnom mučilištu. Ugušla sam iluzije jastukom. Vjerovala sam da sam otišla da pobjegnem od još jednog gubilišta. Previše je oluja u meni bjesnilo i kačila sam želje kao ukrase na jelku, kačila sam ih oko vrata, posebno one neostvarene. Vukle su me. Gušile me. Svijet je ovaj varljiva kolijevka nespokoja. Ljudi su zaboravili biti ljudi. Valjda je prevladao životinjski nagon. Valjda je želja za opstankom. Neznanje. Nemanje ljubavi. Nešto... čemu ja nikako da se priklonim. I pobjegla sam. Od suza, od sjećanja, od mirisa. Pobjegla sam da se pronađem a evo me opet potpuno izgubljena i zaljubljena do iznemoglosti. I opet me čeka ista detonacija nakon koje će samo ljepša pustinja ostati. Pustinja bez ljudi. Samo srce nek mi cijelo ostane. 

U meni čuče neke ptice promrzle na ovom mjestu u koje sam svratila da predahnem. Kao smrznuti vrapci, narogušeni čekaju svoje proljeće, svoju slobodu da opet zaklepeće krilima iznad njihovih glava. Čekaju tu kao olovni vojnici. Čekaju da i ja poletim zajedno sa njima u neko svoje novo proljeće jer nisu ove zime za mene. Godišnja doba mogu da podnesem ali ovu zimu u ljudima ne mogu. Ona mi smeta. Trnu mi prsti na nogama od nje, ne mogu da se prilagodim jer na meni je osmijeh trajno ucrtan i moje su ruke ostale raširene u neki od zagrljaja. Ne umijem ja da me nema. 

Već dugo ćutim i trpam riječi u dno srca kao nepotrebne komade odjeće koji su mi tijesni. Slažem osjećaje ali svaka kutija ima granicu za snove. Dovraga, možda mi samo V nedostaje. možda mi nedostaje ono što ja jesam. Možda mi svi sebi nedostajemo, zalutali u izmaglici preživljavanja. Ne vidimo put koji vodi do sebe jer previše smo zauzeti drugim ljudima. Tuđim životima. Jer plašimo se svog. Zato mi danas mnogo toga nedostaje. Svega mi je malo, a opet najviše vremena provodim sa sobom jer ovde gdje sam zalutala u predahu više nema ničeg. Ni razgovora, ni uzdaha, ni predaha. Znala sam da će neka pustinja da se rodi.