Thursday, December 6, 2018

A svijet je ostao isti. Ili sam ja drugačja?



- Možeš da mi čuješ srce? 
- Uvijek.

I tu je stalo vrijeme. I tu sam stala ja. U jednoj rečenici pročitanoj u knjizi. U jednom običnom dijalogu, onako usputno napisanom. Zatvorila sam oči i zaronila u krv. U ključanje i rijeku koja se pokreće u  meni svakog trena, neprekidno prenoseći moje želje i snove, moje strahove i sumnje. Rijeka koja se nikad ne umara, koja nikad ne odustaje. Zaronila sam u sebe i čula otkucaje srca koje mi nedostaje. Srca na koje jedva čekam da se opet sjedini sa mojim. Svašta, i ime mu znači Život. 

Bože, evo upravo crvenim kao klinka kojoj je neki mangup spustio prvi poljubac na dlan. Valjda bi rekli ljudi da je to ljubav. A ja ne znam kako da nazovem to što je stalo u njegovo ime, u oči, u osmijeh. Ne znam kako da nazovem to što čujem otkucaje njegovog srca u mom. Nije to da mi je potreban da me učini srećnom ženom. Ni voljenom. Nije to da mi je potreban da bih bila cijela ličnost. Sve sam to ja i bez njega, samo sa njim ima poseban smisao. Poseban miris. Kao da je on taj začin koji je nedostajao. Kao da je on ta esencija. 

Jel tako izgleda ljubav? Jesu li oni prije njega bili ljubavi ili sijenke, obrisi ili zvijezde? Jesu li bili odraz mene i mojih polupanih želja, odraz mojih kompleksa? Hoće li i on postati samo uspomena? Ne znam. Nije me briga. Nije mi važno, jer znam da on nije uslov za sreću ali jeste njen dio. Čujem opet srce koje kuca, i znam da me stare boli ne peku, i znam da mi se osmijeh razvlači licem, i znam da je svijet bolje mjesto jer on korača tim svijetom, a on... Divno stvorenje. Divna duša. Divan čovjek. 

Možda smo se tražili i sretali u životima ranije. Možda smo se obećavali i jurili poput gorštaka, možda smo se sretali u nekim snovima. I možda smo se našli. Nije mi ni važno ko smo bili. Važan je bio onaj trenutak kad sam ga prvi put ugledala. Prvo sam ostala bez daha, zatim bez vida, pa bez sluha. I sve što sam disala je bio miris njegove kože, i sve što sam vidjela su bile njegove oči, sve što sam čula bio je njegov smijeh. I istog trenutka sam znala da će on biti vazduh, i vid i sluh. Znala sam da ću izgubiti dušu ako mu srce otvorim. Fer trampa. 

Ne razmišljam o sutra jer ono ne postoji. Postoji samo sadašnji trenutak u kojem čujem otkucaje srca u svom, i ovaj trenutak u kom pišem o bezvremenskoj ljubavi koja se desila u ovom suldom svijetu. Ne znam hoćemo li živjeti bajku, i nije me ni briga. Sve dok smo jedno, dok smo ludi i dok živimo u sada, znam da smo srećni. A to je jedino što je važno. Da smo srećni. Voljela sam ga, sigurna sam i u nekom prethodnom životu. U starom vijeku. U vremenu kad se vrijeme nije mjerilo sekundama već osmijesima. Sigurna sam da ćemo se sresti u još nekom od narednih vijekova. Ali volim ga i sada. U ovom trenutku dok čujem udare srca i dok mi ponovo miriše koža i dok u krvi oživljavam sve one trenutke zbog kojih sam danas besciljno zaljubljena u život, u sreću, u njega, u ljubav. I sve dok je sreća - bićemo. 

Vidjela sam razne dimenzije ljubavi prije njega. I voljeli su me ti muškarci kojima sam davala sve osim sebe. Jer nisam imala šta da im dam. Jer nisam ni znala ko sam. A oni su me voljeli i ja sam voljela ono što su oni bili. Samo želja i iluzija, odraz moje sjenke koju sam ogrnula na sebe jer sam se plašila života. Jer sam se plašila sebe. Jer sam ja bila najveći i najstrašniji demon u mojoj kolekciji strahova. Nije me plašilo sjećanje na djetinjstvo, na usamljenost, na odbačenost, ni bol od ljudi koje sam izgubila, ni nesposobnost drugih da me vole potpuno drugačiju od svega što su ljudi bili. Nije me plašilo ni ostavljanje, ni prijateljstva ni izgubljeni muškarci, prevare i laži. Danas znam, sama sam sebe plašila. Danas znam, sama sam sebe stvorila. 

Zatvaram oči, i opet neke suze, i opet neki osmijeh. Plašila me ova ljubav na početku. Plašila sam se rastanka, i odsutnosti i daljine. Plašila sam se još jedne detonacije, i ko zna, možda će me boljeti, možda će mi neodostajati toliko da ću kosti skrcati bolom u prah, da će mi krv proključati i izliti se iz kože. Možda će od nas ostati samo priča, ili zbirka poezije, i fotografija iz Rusije. Možda, nije me briga. Sve dok smo sada, to je jedino važno. Sve dok smo ljubav. 

No comments:

Post a Comment

Note: Only a member of this blog may post a comment.