Tuesday, December 11, 2018

Nerođena ljubavi...


Dvoje nas je na fotografiji. Ja i ti, zamišljen u mom srcu, iscrtan, onakav kakav bi sad bio. Ovo je poslednji put da pišem o tebi, nerođena ljubavi. Ovo je poslednji jecaj koji mogu da ispustim iz grla. Nosim te u sebi kao zavežljaj sreće, kao klupko neispunjenih želja. Čučiš u meni kao neotvoreni paketić ispod jelke, onaj koji sam zaboravila da otvorim. A nisam zaboravila. Nisam umjela. 

Vidiš, kad jednom opet odlučiš doći u moj život, i kad budeš imao dovoljno godina da razumiješ, priznaću ti da te godine nisam umjela ni sopstveno ime da izgovorim pravilno. Nisam umjela ni trepavice da upletem u želje. Nisam umjela da se borim. Bila sam umorna od ratova, nerođeni, bila sam iscrpljena od života. Nisam ni znala tada šta je život. Vjerovala sam da postoje ljudi koji su pametniji, stariji, iskusniji od mene. Njih sam poslušala. Ali znaj, mudrost života ne leži u godinama. Baš kao što srce ne kuca uvijek u grudima. 

Bila je to poslednja bitka. Bila je to grobnica mojih želja, nadanja, snova. Bila je to najteža odluka mog života i nisam je donijela ja. BIlo je to poslednji put da je neko odlučio šta je dobro za mene. Jednom, kad ponovo budeš moje klupko golotinje i čistote, ako ikad budem smjela da te u zenice pogledam bez srama, priznaću ti gdje mi je srce ostavilo tragove. Naučiću te da pratiš kompas koji sam ti u grudima konstruisala, da ga pratiš kao što meni nisu dali, te poslednje godine mene koja sam bila. Meni su moj istrgli iz tijela, klasičnom amputacijom praistorijskih mučitelja. Meni nisu dali da te volim, nerođeni. Za njih si bio jeres, za njih si bio sram. Za mene ćeš vječno ostati ljubav.

Doći ćeš opet jednom u moje krilo, i nećeš biti san. Nećeš biti samo zamišljena bajka sa fotografije. Još uvijek si moje klupko želja. Još uvijek si moja misao svakog dana. Al ovo je poslednji put da pišem o tebi. Jednom u godini samo izvući ću tvoju fotografiju iz dnevnika, to zrno sreće na koje si ličio, nasmijaću se i neću zaplakati kao sad. A ni sad nije zbog tuge. Jer konačno mogu da oprostim sebi. Mogao je da prođe cijeli vijek postojanja a da nikad ne osjetim tvoje prisustvo. Ne volim decembar. Ali ove decembarske noći mogu sebi da oprostim neznanje i slabost. Nije bilo naše vrijeme nerođeni. 

Jednom, neki životni vijek od sada, kad budem držala tvoju ruku u svojoj, kad budem te srela opet, utisnuću poljubac u tvoje čelo, i šapnuću ti da si svih ovih usamljenih dana bio moj svetionik. Moja snaga. Ti si bio moj putokaz. Oprostićeš mi što nikom ne pričam o tebi. Jednom u godini, tog decembra napišem pismo, stavim ruku tamo gdje si poslednji put spavao, i udahnem te. Zamislim te. Smjeh ti čujem. 

Ustajem i gasim svijeću. Znaš ti put do mene. 
Znam, srešćemo se opet, blentuško. 

No comments:

Post a Comment