Wednesday, November 28, 2018

To su samo momenti lošim vetrom doneti...



Snijeg je. Zima je počela. Novembarsko ludilo jenjava i ostavlja iza sebe ruševine. Ponajviše u srcima ljudi. Mnogi su se životi raspali ovih dana. Mnoge su se ljubavi završile. Mnogi su napustili planetu. Dan mi je ostao obilježen vijestima da je oko 140 kitova ostalo nasukano na obali Novog Zelanda. Da ih više nema. Tek tako. Sto četrdeset. Da pokušam – jedan, dva, tri, četiri, pet, šest... Sto četrdeset. Gorčina u grlu kao da sam pojela cijelu glavicu crnog luka sa biberom. Svijet je otišao dovraga! 

Ko još ovako razmišlja? Svi? Velika većina? Koliko puta tokom dana sebe vratiš u prošlost i analiziraš ljude, muškarce, žene, razgovore, chatove, pijanke... Koliko puta se vratiš mislima u te noći zlostavljanja i pijanog muža, pijanih roditelja? Koliko puta prevrćeš po sjećanjima trenutke sa onima kojih više nema? I sve što vidiš su slike i iznova proživljavaš sve i opet i opet i opet ti se u nekom trenutku života prošlost povampiri u vidu obične poruke i zaptaš se „Pa dovraga, zar opet?“. Koliko si minuta u tom suludom ringišpilu sjećanja pomislio da osjetiš zahvalnost na to što si bio nečije dijete, nečiji rođak, unuče, prijatelj, ljubavnik...? Da li si ikad osjetio zahvalnost za sve te ljude koji su prošli kroz tvoj život i za mudrosti kojim su te naučili? 

Kažem mudosti jer to i jesu. Ma koliko tebi zvučalo kao loša uspomena iz djetinjstva taj alkoholom naliveni roditelj te naučio kako da budeš jak, kako da budeš stabilan, da se brineš o sebi. Oštetio te za ljubav, ali te naučio snazi. Taj partner koji te varao podario ti je mudrost prepoznavanja laži, mudorst da budeš iskren prema sebi i da kažeš da ne želiš takvu osobu pored sebe. Dobio si mudrost da znaš šta želiš. Taj prijatelj koji više nije među živima ti je podario mudrost kakav prijatelj želiš biti, da možeš vjerovati ljudima ma koliko da ti se čini da smo do vraga svi otišli. Možda ti ja mogu podariti mudrost da živiš otvorenog srca. Do vraga i sa oprezom, otvori ga, raširi ga, zavoli se! 

Provela sam dugo vremena lutajući i tu ne mislim na putovanje svijetom. Lutala sam i sama po zabitima svoje duše, pokušavala izgraditi zidove da zadržim prisebnost, da se sačuvam od tuđih radoznalih noseva, da se sačuvam od svih pokvarenih muškaraca, da se sačuvam od boli koju sam proživjela kad sam donijela najtežu odluku – odlomiti parče sebe da nikad više ne budem svoja. Da vječno žalim što nisam pružila šansu da stvorim novi život. Provela sam trideset godina pokušavajući da udovoljim svima igrajući uloge koje su mi dodjeljivali u porodici, u društvu, u poslu. Stidila sam se svojih dostignuća jer nikad nisam dobila potvrdu Ljudi Koji Su Važni da sam uspjela, da su ponosni. Kao da mi je ikad ta potvrda i bila potrebna. 

Učili su me kako da naučim pjesmicu iz čitanke. Učili su me kako nastaju krečnjaci i zvijezde. Učili su me datumima istorije i svim ratovima koji su se desili. Učili su me religiji i kako da stremim ka onim što su oni zvali sigurnost – fakultet, posao, brak, djeca, penzija, grob. Nije važno kojim redosledom. Učili su me svim pogrešnim stvarima. Niko me nije naučio kako da slušam sopstveno srce. Niko me nije učio kako da budem čovjek. Niko me nije naučio kako da budem žena. Umjesto zavesa u stanu ja sam uredno ređala knjige. Umjesto potpisivanja u knjigu vjenčanih ja sam potpisivala sopstvene knjige poezije. Umjesto onog Jednog Za Cijeli Život ja sam voljela muškarce koji su bili nepotpuni kao i onaj jedan koji je trebao svemu da me nauči ali je davno digao ruke od mene. Od onog što je zamišljao da ću da budem. A trudila sam se. Đavolski sam se trudila, išla protiv sebe, protiv srca dok ga nisam raskomadala. Umjesto sebe voljela sam sve druge koji nisu voljeli nikog, koji su svoje komplekse i strahove davali meni na čuvanje jer, eto, ipak nekako, ja sam bila snažnija od njih. 

I bilo je dosta. I sad je dosta. 

Pad neki snijeg napolju. A ja u sebi osjećam cijelo jedno ljeto kako se rađa iz krošanja mog bića, cijeli jedan grumen ljubavi kako se rađa iz moje materice, iz mog srca okrnjenog. Jer danas sam cijela ličnost samo zato jer sam odabrala da kažem Ne ulogama koje mi je društvo pokušalo da nametne. Jer sam prigrlila svoju tršavu glavu prepunu mašte. Jer sam odlučila da volim zbog sebe, zbog ljubavi. Nisam ni prva ni zadnja koja je otišla u svijet raditi. Svi oni su otišli zbog novca. Ja sam jedina otišla zbog sebe. Otišla sam tražeći sopstveno pozorište u kom ću igrati najdivniju moguću ulogu – sebe. Ono što sam oduvijek trebala biti. 

Večeras se ne plašim. Večeras se ne plašim biti sama jer znam da zapravo nikad nisam. Večeras se ne plašim bola jer znam da sam zahvaljujući njemu naučila šta ljubav jeste. Ne plašim se više ni voljeti jer svi koje sam voljela u prošlosti su me ostavili, na ovaj ili onaj način. Svi su me se odricali kao da je moj izbor bio jeres, kao da sam time narušavala neku nepisanu zakonsku inicijativu prosječnosti. Večeras se ne plašim jer su odlazili od mene zato što nikako nisu mogli biti ljubav. Jer nisu nikad voljeli. 

Još malo je decembar. Večeras, dok snijeg pada u ove sate iza ponoći, meni se slivaju suze niz lice jer osjećam navalu zahvalnosti za sve što sam naučila u prethodnoj trećini vijeka. Jer sam živa. Jer nisam više slomljena porcelanska figurica u ormaru osvajanja. Jer sam osjetila šta ljubav jeste i koliko je divno voljeti nekog zbog ljubavi, koliko je divno davati ljubav koja nema limita, nema rok trajanja, nema ograničenja. I znam da još uvijek postoje oni ljudi koji ne mogu prepoznati moju ljubav jer nisu nikad ni sami umjeli da je daju. Znam da će me možda uvijek progoniti neke slike djetinjstva ali naučila sam da ih oprostim, naučila sam da razumijem. A praštanje je veliki čin. 

Ne stidim se više svojih pjesama. Ne stidim se svojih knjiga. Ne osjećam se krivom što sebi ispunjavam želje i što svoje snove jurim kao da su zmajevi na vjetru. Ne smeta mi moje drugačije Ja jer za razliku od sivih lica koja posmatram u ovom gradu svakog dana – ja u sebi imam sunce. Ja u sebi nosim ljeto. Nosim ljubav. I ne smeta mi što me gledaju sa čuđenjem i pitaju se u kom sam trenutku zalutala, u kom sam trenutku postala „sebična“. 

Ponovo ću poći na put. Da opet zagrlim ljubav u onom čovjeku, da opet udahnem more, da opet sebe ojačam za cijelu epohu ljubavi u sebi. Sakupljaću se poput tajnih poruka koje sam kao brodolomnik ostavljala svijetom u svm prethodnim životima dok sam bila duša. Jer to smo. Duše smo. 

No comments:

Post a Comment