Meni već odavno ne smeta što vreme prolazi

Nisam se još udala. Ne mogu. Neću. Rano mi je. Nisam još odrasla. Nisam još prestala da vjerujem u Malog princa. Nisam nikad probala vjenčanicu, ni iz zabave. I svi jedva čekaju da se udam. Ne razumijem zašto? Da bih promijenila prezime? Da bih prestala biti nepar? Da ne bih bila sama? Ko kaže da sam sama? Nisam.

Imam trideset jednu godinu i nisam se udala. Još uvijek. Bio je neki pokušaj, bilo je nešto pred prosidbu, bilo je nekih snova, ali ništa konkretno još uvijek. Pitaju me kad ću da zakoračim u tu neizvjesnost. Kad ću da obučem bijelo. Kad ću da kažem "Da".

Evo, ja kažem "Da". Da životu i osmijehu, i punim plućima radosti. Da ljubavi koja ne poznaje granice ni na papiru, ni u glavi, ni na carini. Da muškarcu koji zna da voli, zagrli, ćuti, poljubi, i još ponešto. Da istini i iskrenosti. Da knjigama i da nebu i da moru. Evo, govorim "Da" i još uvijek ništa. Još ništa se nije promijenilo u mom okruženju, osim u meni. Jer dok me drugi zapitkuju ja dišem, i živim život onako kako mislim da je najbolje za mene. Ja dišem bez stega oko srca. Drugi samo dahću. Nije mi potrebna burma da bih bila srećna. Nije mi potrebno da promijenim prezime da bih imala ličnost. I odbijam život koji svi žive radi reda, jer je to logični sled događaja.

Nisam sigurna da želim imati svadbu. Zapravo, željela bih, ali bez običaja koje su drugi nametnuli. Bez narodnjaka. Ne treba ni vjenčanica, samo da buket bude kombinacija čička, jorgovana i suncokreta. I nemoj da mi sutra neka mlada ukrade ideju, polažem potpuno autorsko pravo na tu kombinaciju nespojivog. Želim jednostavnu bijelu haljinu, sa ljubičastom trakom, sunce, more, i njega. Tog nekog jadnika koji više nikad neće imati normalan obrok, talno vrijeme ručka ili namještaj po poslednjoj modi iz Namosa. Žao mi je, to nisam ja i ne mogu biti ja. Važnije od ugaone garniture je da stvaramo uspomene, da putujemo, čak i u troje. Žao mi je ali ja ne želim čistiti prozore svake nedelje i glancati podove, i polirati čaše. Želim spakovati knjigu, šešir, Balaševića, i držati tog mog budućeg jadnika za ruku, ljutiti se zbog brade od tri dana, i poći u šumu, ili na more, ili jezero, ili na mjesec. Ili ne izlaziti iz kreveta. Izgužvati posteljinu do neprepoznavanja.

Ne znam zašto svi toliko jedva čekaju da se udam. Možda žele da odrastem. Možda žele da mi kažu "Eto vidiš, rekla sam ti da je u braku sve drugačije". Možda misle ako budem imala dijete ili množinu od toga, da ću nešto promijeniti. Postati dio odraslih. Možda ću imati neku zajedničku temu sa svima njima. Možda sam u jednini ali nije da sam toliko glupa. Ja ni tada neću željeti da čistim prozore nedeljom. Možda ću biti kenjavija od bebe zbog buđenja tokom noći, ali i dalje neću da mi se nameće obaveza da mora sve da bude po zadnjoj modi, da kolica moraju da imaju tri točka, da igračke mraju da budu savremene. Ja sam moje lutke pravila od peškira. Imala sam jednu barbiku, i njene krpice. Imala sam knjige i bajke i baštu i sudiće. Imala sam i maštu. To je vjerujem, važnije od smart telefona u rukama djeteta od 2 godine.

Nisam se udala. I ne znam još kad ću. Treba prvo da sretnem ludaka kom neće biti važno šta cijeli svijet misli sve dok ga gledam sa zvijezdama u očima i sve dok mu pišem pjesme. Neće mu biti ni važno što ne znam da dekorišem tortu i što ne stignem da prevrnem čarape, ili pak obučem iste. Nekog ko će da bude lud istim intenzitetom i posle pet godina, ko će uvijek iznova da me oduševljava, da me voli toliko da ne može disati bez mene, i ko će znati da me ostavi i ode sa drugovima na kampovanje, dok ja ćutim u sebi i dišem mir. Ovaj isti mir koji sada imam. Ovu sreću kojom sam sada ispunjena. I nisam se udala. I još neću. I to nema veze sa godinama, reprodukcijom, ili činjenicom da se pitam - da li takav neko kao ja još negdje postoji.  

Život je jednosmjerna cesta...

Život je najveće čudo. Beskrajno i nezamislivo, nedokučivo i nepregledno prostranstvo. Bajka. Moja. I tvoja. Sastavljena od uspona i padova, letova i sunovrata. Možeš da izgubiš volju, možeš da se razočaraš, da potoneš, da isplivaš, i uvijek ideš dalje. Svaka zora je nova. Svaki dan je nov. Nova šansa. Nova radost. Gubiš ljude, gubiš stvari, gubiš dane i trenutke. Boli te, mučiš se, patiš, plačeš. Smiješ se, grliš, voliš, ljubiš. Vidiš kakvo je to čudo. Koliko toga ima spletenog u mrežu postojanja. 

Ljudi su se zgrčili. Sasušili se. Skoreli. Ubuđali se. Znam. Ima takvih više nego onih dobrih i srećnih i pozitivnih, onih koji dajeu i poklanjaju, onih koji vole. Znam. Možda više i ne vjeruješ. Ja vjerujem. Ljudi kao takvi postoje. Ljudi kao srce i duša. Ljudi kao osmijeh i pruženi dlan. Ljudi kao otvoreno srce. Postoje. Pogledaj se u ogledalo i vidjećeš o čemu ti pričam. Zaboravio si, znam. Satrlo te nevrijeme. Ali znaš šta ide posle oluje? Duga. Sunce. Novo bilje. Sveža trava. Novi život. 

Ne oplakuj svoju sudbinu. Ona je odraz tebe i tvojih dijela. Ne oplakuj izbor ljudi u svom životu. Svi te oni nauče nešto. Dobro ili loše, nije važno. Ti si ih birao. Ti si ih pustio u svoj svijet. Ne oplakuj svoja razočarenja, i svoje tuge. Sve je to životna lekcija da bi se mogao još ljepše smijati, da bi mogao još jače voljeti neki drugi put. Voljećeš pogrešne sve dok ne naučiš voljeti na pravi način. Prosta matematička jednačina. Srce puta srce je pregršt ljubavi. Srce puta kamen je dijamant. Srce puta žaba je princ. Srce puta nebo je duša. Vidiš, sa srcem ne možeš da izgubiš nikako. 

Ne oplakuj ne znači da ne treba da plačeš. Plači. Izbaci tugu suzama, isperi dušu. Pa sve što se isprlja mora da se opere. Kako do sad nisi shvatio? Isprljaju te loši ljudi, i moraš se okupati. A to nikako ne može biti loše. Onda si još čistiji, još otvoreniji, još bolji i veći i kad zalivaš travu  ona raste, pa tako i srce... Ono bude veće za još jednu dimenziju. I tako živi, voli, plači, smij se. Sve tako u krug dok ne budeš i od srca veći. Dok se ne pretvoriš u beskonačno, bez dimenzija. 

Živi. Jer pravo je čudo da si tu sada. Ispuni svoju svrhu. Pronađi no što voliš, budi sve ono što želiš da su drugi. Voli. Vjeruj. Nikad ne zatvaraj svoje prozore i svoju dušu. Znam, sve to zvuči lijepo, ali je zaista tako. Nemoj misliti da je meni lako pisati o tome. Nemoj misliti da nisam i ja prošla kroz močvare i kal, da nisam i ja voljela pogrešne. Jesam. I te kako sam ih voljela. I sad ih volim jer su me naučili. Jer ću znati da volim prave potpuno čisto i iskreno. Jer ću znati da volim zbog ljubavi. 

Voljela bih da mogu da zavirim u tvoje srce i da ti pokažem sve te divne stvari koje si propustio, koje ne vidiš od prašine koju uzgajaš poput pamuka. Da vidiš koliko si divno biće, koliko je jednostavno živjeti i biti svoj i srećan. A ti to sve znaš, samo si zaboravio da se pogledaš u ogledalo. zaboravio si biti dijete. Zaboravio si da grliš cijelim bićem a ne samo rukama, da gledaš dušom a ne samo očima. Zaboravio si da se voli cijelim postojanjem, ne samo usnama i tijelom. 

Al još se ne dam i još me ima

Vec odavno želim da napišem ovaj post, da malo skrenem sa teme ljubavi. Svi koji čitaju moj blog i koji me prate preko Fb već odavno znaju moje sklonosti ka pisanoj riječi, i neiscrpnim izvorima emotivnosti. Takva sam. PREosjećajna za današnji svijet. I bilo je jako teško uklopiti se u isti. Preboljeti prošlost. Olizati rane. Prihvatiti ljude onakve kakvi jesu. Mogu svi "životni učitelji" da pričaju bajke i dijele afirmacije ali zaista - životni put nije ni malo jednostavan. Posebno kad spavaš na trnovitim snovima, i kad te muči sve loše. A svi imamo takve trenutke. Bili smo ostavljeni, razočarani, izdali su nas, i mi smo sve to uradili nekom. Možemo se samo zavaravati da nismo. I ja sam nečija bol. 

Bliži se moj rođendan. I nije mi baš jednostavno prihvatiti sve što se dešavao prethodnih godina na taj dan. Ali učim da živim sa tim. Preboljela sam toliko toga, i nije bilo lako. Mučili su me snovi, uzdasi, vriskovi, mučile su me suze, mučile su me izdaje. Bilo je toliko neprospavanih noći. Dok se nije prelomilo negdje u meni. Tako dalje ne ide. Potisnute emocije, zatrpane suze, neizgovorene riječi. Bila sam stroga, prema sebi, prema drugima. Hranila sam se mrakom. Ma sve što ste ikad pročitali na mojim stranicama, između redova, sav taj mrak i demoni o kojima sam pisala - sve je istina. Nije samo izmišljena bajka ni inspiracija. Ali tako nije išlo više. 

Znam tačno trenutak kad sam odlučila promijeniti svoj život, i prošlo je od tada dvije godine, koji mjesec preko, nije važno. Važno je da sam odlučila. I nije bilo ni malo jednostavno reći onima koji su te povrijedili da su to uradili. Nije bilo lako otvoriti srce, prekinuti prijateljstva, okrenuti leđa ljudima koji nisu bili tu za tebe. Nije bilo lako priznati da si oštećen, emotivno uskraćen, i da te tijelo boli od samoće. Nije i nikad neće biti lako pogledati sebe u ogledalu i priznati istinu. Izgleda i zvuči strašno, i jeste tako. Nakon određenog vremena bude lakše. Dani postaju svjetliji, i manje je trnja pod kožom. Sve postaje drugačije. Osjeti se promjena, a i vidljjiva je na licu. Jer kad odstraniš sve te vampire iz svog života, kad oprostiš sebi, i shvatiš da si u svakoj situaciji reagovao najbolje što si znao - procvjetaš. Vidi se to u očima. 

I ne treba se tu zaustaviti. Život je svakodnevna borba. Konstantno ludilo. Iskušenja. I nikad nije lako. Tu su emocije, tu su odluke, preokreti, tu su promjene. Uvijek moraš biti iskren prema sebi i svojim željama da bi mogao da odlučiš. A odluči se uvijek za ono što te čini srećnim. Ja sam prestala da sreću gledam kroz materijalne stvari. Nije mi važno koliko imam već šta i koga. Važni su mi prijatelji, i važno mi je da imam unutrašnji mir. Uslijedile su i druge promjene. Počela sam intenzivno da treniram, promijenila sam način ishrane, način ophođenja prema ljudima, prema roiteljima, i mogu reći sa sigurnošću da nisam nikog povrijedila namjerno. Jednostavno, samo nisam željela da radim ono što me ne ispunjava. Ne želim da slušam ljude koji su negativni, i sve manje vremena provodim sa takvima. Slobodno vrijeme koristim za odlazak na more, za čitanje dobre knjige i za pisanje, za dobre ljude, za smijeh i radost. 

Jedna od velikih promjena koje sam napravila bila je da pređem na vegeterijansku ishranu. Već odavno ne koristim industrijsku hranu i slatkiše, prerađenu hranu, i grickalice. Mislila sam da će moj organizam patiti, ali ja se naprosto odavno nisam osjećala bolje. Pijem što više čajeva i vode, trudim se da moja ishrana bude što sirovija i sa što manje žitarica. Upravo ovih dana istražujem jogu, i pripremam se da počnem da je praktikujem. Meditaciju već odavno sprovodim i to je jedan od velikih bonusa u mom životu. 

Znam, sve ovo što sam napisala možda zvući radikalno, možda i previše optimistički za današnje vrijeme ludih provoda, sjajnih ukusa, i razuzdane mladosti. Ali sve to je prolazno. I kad za neku godinu budeš u nezdravoj vezi, nesrećnom braku, ili nesrećan na poslu kojim se baviš, vidjećeš - te sitne promjene kao što je disanje duboko i zdravija ishrana neće zvučati toliko strašno. Ako ništa drugo - bar sam iskrena sa sobom, znam šta želim i znam da je svaki slobodan trenutak vrijedan mog osmijeha. Možda ne mogu da putujem koliko bih željela, i možda ne mogu da naučim sve što bih htjela, ali mogu dovoljno da bih bila srećna. I to se broji. Nauči da cijeniš sebe više od te šminkom zamaskirane djevojke. Nauči da vjeruješ u sebe jer tvoja vrijednost nije u tome koliko si djevojaka imao, već koliko si srca usrećio. Nauči da je život kratak da bi ga bacali u nepovrat, i da je tvoje tijelo tvoj hram u kom ćeš da živiš cijeli život. Nauči da kažeš ne, i nauči da vjeruješ u svoje odluke. 

Toliko toga sam naučila u prethodne dvije godine, da mi je jako teško da ponekad pretočim to sve u riječi. Uspjela sam pobijediti mrak, prošlost, i uspjela sam biti svoja. Još uvijek čekam da mi izraste srce, posle svega, i još uvijek želim onu svoju bajkovitu ljubav. Još uvijek sanjam i još uvijek zvijezdama dajem imena po laticama. Još me ima. 

Divno je biti nekome nešto...

Ponosna sam na sebe. Na sve što sam postigla u životu, svojim rukama i zaslugom mojih roditelja. Ponosna sam jer sam samostalna i jer sam borac. Jesam. Ne moram da se dokazujem i da objašnjavam zašto. Borila sam se kao ris, kao najkrvoločnija zver. I jesam, uspjela sam na neki način. Još uviek tražim posao svojih snova, od kojeg mogu da živim, ali i ovo sad je solidno. Nije odlično, nije sjajno, ali dobro je. Živim već. Pokušavam razraditi neku svoju strategiju i pokušavam iskopati svoju rupu za korijene i nije ni malo jednostavno, ali bar pokušavam. Trudim se. Ne odustajem.

I to, sav taj rad i trud, sva ta sloboda - ima cijenu. Ljudi me se plaše. Osjećaju se uskraćeno pored mene. Osjećaju se manje ljudski. Trebam neke nove ljude. Ovi su se svi potrošili, svi su osakaćeni. Neko za dušu, neko za srce, neko za cijeli grumen života. I nije da mi smeta. Ali ponekad, kad se spusti zavesa mraka nad pozornicom grada, kad prestanu zvukovi, i kad ostanem u svojim zidovima - osjetim teret koji nosi sa sobom sva ta sloboda. Svo to bogatstvo slobodnog izbora, i samostalnog života.

Da, sjajno je. Ne polažeš račune nikom, niko te ne pita kad si stigao kući, možeš da se šetaš u donjem vešu, hej, možeš čak i go da piješ prvu kafu. Sam odlučuješ gdje ćeš da ideš, ko će ti doći u goste i šta ćeš da spremiš da jedeš. Sjajno je. Disati punim plućima i biti slobodan da sam donosiš svoje odluke. Ali biti samostalan i biti slobodan je u stvari totalno drugačije.

Znaš, obruše se planine na tebe svaki dan. I mrziš što treba da platiš račune i stanarinu. I što moraš da ideš u nabavku. I što moraš da opereš tu gomil suđa i gomilu veša da ubaciš u mašinu. I to što moraš da spremiš klopu onda kad bi ostao u krevetu. I moraš da ustaneš da doneseš sebi čašu vode, i kafu u krevet. I da, moraš da očistiš prašinu, i prozore. I budeš sam. Tako često budeš prokleto j****o sam da bi poželio da možeš kožu sa sebe da svučeš. Jer teško je. Teško je biti sam svoj. Jer imaš uvijek drugačije viđenje svijeta, i imaš drugačije stavove, i jednostavno te život obradi drugačije i budeš izuzetak iz ovog svijeta. I uporno tražiš mjesto da iskopaš rupu za svoje korijene, i ne nalaziš je. Jer si toliko toga prošao sam, jer si toliko očvrsnuo da nisi siguran da možeš da imaš korijene. I zaboraviš kako je biti nečiji, kako je kad se neko brine o tebi kad imaš temperaturu, i kako je razgovarati sa nekim, i zaboraviš kako da sebe podijeliš sa nekim, jer navikao si da se boriš sam. Za sebe.

Jesam, ponosna sam na sebe. I na usamljenost koja me ponekad okuje da danima ne mogu izaći iz stana. Ali nisam ponosna na to što svoju slobodu ne mogu da sviijem pod skute, ne mogu da kaput obučem preko nje i da je sputam u džepove. Zbog nje moram kožu širu za broj da tražim. Jer još nisam pronašla oblik u koji bih da stanem. Jer još nisam pronašla svoje snove. Ni svoje zvijezde nisam dotakla. A tako sam mnogo koraka napravila. Bude teško. Sapletem se i padnem. Skotrljam se niz svoje krševe ali opet ustajem. Ne odustajem ni za tren.

Sloboda je teška, i biti svoj i samostalan je još teže. Izgubićeš toliko puta, toliko ljudi, srce će ti se raspasti previše puta. Al ako nisi spreman osjetiti žaoku usamljenosti, onda i ne pokušavaj ići tim putem. Ja sam postigla mnogo. Ponekad se pitam da li je bilo vrijedno. I da li će osjećaj ikad otići.

Svuda promašena vrsta....

Želim da vam ispričam priču.

Ona je žena, djevojka, sestra, ćerka i tetka. I ima trideset godina. Rođena je u maloj varoši, u malom gradu, u radničkoj porodici. Školovana i usmjeravana ka boljem, ka fakultetskom obrazovanju sa željom da sebi izgradi karijeru. Ne da bi zgrnula bogatstvo, ne da bi imala stan u glavnom gradu i vikendicu na moru ili planini. Ne da bi vozila mercedes, i nosila Pradu. Da bi imala dovoljno da živi i pomogne drugima. Da bi imala dovoljno da ljude koje voli može da obaspe poklonima, i da može roditeljima posle toliko žrtvovanja da plati ljetovanje. Skromne su to želje.

Školovala se. Bila najbolji student. Učila je. Radila je. Zarađivala je školarinu. Zarađivala je džeparac. Odricala se hirova koje svi studenti imaju. Nije joj bilo žao. Imala je cilj i san. Iako je živjela u državi koja ne cijeni vrijednosti, iako je znala da postoji mogućnost da ne uspije da se zaposli, ipak je vjerovala, učila je i nije odustala. Završila je fakultet kao najbolji student. Zvanje menadžera. Učila je i dalje. Dobila zvanje diplomiranog inžinjera. Ponosni roditelji. Ponosni prijatelji. Dvije diplome u rukama. Sve suve desetke. Brojevi u indeksu.

I ništa. U svom gradu nije dobila zaposlenje koje je tražila. U jednoj firmi nije bila član prave političke partije. U drugoj firmi nije se molila pravom Bogu. Predsjednik opštine joj je rekao „Seli se odavde, nemaš ovde šta da tražiš“. Da ostavi svoj grad, svoje roditelje, sve što je bila tu, i da ode. Gdje? Sa kojim novcem? Da radi – šta?

Otišla je. Odlomila parče srca od majke, i komadinu duše od oca, spakovala ih u džep i otišla. Radila je, ne ono za šta se školovala ali imala je posao. Neki. Jadno plaćen. Pripravnički. Jedva da pokrije troškove. Sistem joj je to omogućio. Njoj i hiljadama drugih. Ta država u kojoj se broji ko su ti roditelji, ko ti je kum i kom se Bogu moliš. Taj sistem u kom se cijeni partijska knjižica a ne znanje i sposobnosti. Taj sistem u kom se cijeni ko se bolje ulizuje i kome manje smeta smrad nečije guzice. Taj sistem u kom prednost imaju oni koji guraju nos u tuđa posla. Taj sistem u kom ne smiješ da kažeš ono što misliš, u kom ne možeš da dođeš na red da se zaposliš jer okoreli fosili koji su se dofatili stolice neće da ustanu sa nje dok ne umru. Jer neko ima tatu ili kuma koji ima prijatelja ili kuma... Jer u tom sistemu ne možeš da dobiješ razgovor za posao koji vjeruješ da možeš da radiš. U tom sistemu se privatnici iživljavaju na radnoj snazi jer im se može, jer su djeca radničke klase prinuđena da rade za minimalne dnevnice, jer se boje za svoj posao, jer ne mogu od onih sa boljim vezama da dođu na red da se pokažu. U toj državi ona ne može da pokaže ni svoje talente, ni svoju kreativnost, ni želju za radom, ni sposobnost da bude dio tima. Nikog ne interesuje to što je sama naučila sve što zna da radi, to što iza sebe ima 14 godina radnog iskustva, to što nije odustala od ulaganja u sebe i što i dalje to radi.

Promijenila je posao. Zaposlila se u privatnoj firmi i bila je srećna jer ipak, bila je zdrava, imala je posao, toliko njenih prijatelja nije imalo taj luksuz. Sa dvije diplome, dva zvanja, godinama radnog iskustva sjedila je u maloj kancelariji u suterenu, radila na papirima, provodila osam sati odvojena od svijeta, osakaćena za ljudsko prisustvo i postajala siva poput namještaja u prostoriji. Nije odustajala od želje da radi ono za šta se školovala ali niko joj nije pružio šansu jer nije umjela da ćuti, nije željela da laže, da bude jedna od "onih" koje pristaju na protivusluge. Pisala je, slala biografije, pisala firmama, tražila čaroliju zvanu „Šansa“ ali odgovora nigdje nije bilo. U toj jadnoj državi gdje su se sve moralne vrijednosti izgubile, gdje nije važno koliko talenta imaš, koliko vrijedno radiš, koliko ulažeš sebe u posao koji radiš... U toj jadnoj državi gdje je najvažniji san sa kojim se rađaš kako da odeš sa tih ukletih granica... U toj državi nemaš mogućnost da od plate koju primiš platiš stan, i račune, i hranu, i da ti ostane dovoljno da skupiš da kupiš autić, ili možda stan, ili da odeš na ljetovanje, ili da kupiš farmerice i čizme istovremeno... Svjesna je da još uvijek ne može roditelje da pošalje na ljetovanje. Svjesna je da u ovoj državi žive samo sjenke ljudi, isječenog jezika i pognutih glava... Čak ni posle ovoga, „šansu“ neće pronaći jer ljudi se boje ovakvih.

Ona je žena, djevojka, sestra, ćerka i tetka. Ona je ja!

Ovo je moja priča!

mnogi su predstavu shvatili do sad nove pajace ce masa naci lako

NAPOMENA: Ovaj tekst je stvar licnog misljenja. Ne mora niko da se slozi sa njim...

Crna Gora, zemlja festivala, zabave, nerada, korupcije, političkog raja, siromašnog naroda koji to nikad neće priznati... Zemlja ponosa, istorije, i ljepote življenja. Moja zemlja... Moja geografija... Istorija me ne zanima previše. Zemlja mora i kamena, soli i snijega. Zemlja u kojoj je kao i svuda u svijetu moral dotakao neko blago dno... Zemlja u kojoj narod ćuti, guta kamen, trpi i pušta da ga gazi udarnička čizma vlasti.

Ovih dana aktuelni rat u sezonskom zapošljavanju mladih Crne Gore vs. mladih Srbije. Zanimljivo, to nije udarna vijest. Nije glavni problem. Koga još zanima to što imamo nezaposlene ljude, sa porodicama ili bez, sa snovim aili bez... Kga još briga što naše šanse odnose neki drugi, vrijedniji, bolji od nas, poslušniji od nas. Mi smo ponosni, Crnogorci ne ljube lance! Crnogorci ne slušaju nikog i ne spuštaju glavu pred poslodavcima kad počnu da zakeraju od rane zore. Ne čoče...

I možda baš zato ove sezone bukti tihi rat na moru Jadranskom.

Mladi Crne Gore možda jesu razmaženi, možda jesu hiroviti, možda jesu impulsivni, tako su vaspitani. Živi se od kumovih veza i strikovih čarapa... Živi se od preporuka, i živi se od vazduha. Možda jesu neiskusni, ali hajde, daj mu šansu. Jel tebi neko davao šansu kad si imao 16? Zamisli da tvojoj djeci niko ne pruži ruku jer je "neotesani mamin i tatin sin koji ni pertle ne umije svezati"... Zamisli da tamo negdje ima neki otac koji izdržava porodicu od te tvoje šanse... I ti ćeš je dati "tamo nekom strancu" dok ti pred kućnim pragom komšija vapi za vazduhom... Mladi Crne Gore možda sanjaju velike snove, ali do njih se ne dolazi tako lako... Možda im je sramota biti konobar, šanker, čistačica ili sobarica... Možda, ali nisu oni tome krivi već oni koji govore "Neka sine, ja ću... Neka ćero ja ću..." Nisu oni krivi što su vaspitani nesposobni...

Ali svejedno, daj mu šansu ako je traži... Pomozi mu, pomozi svojoj zemlji. Razmisli kakav želiš da budeš... Pa šta ako nemaju iskustva, naučiće... Ali nemoj im davati bijedne nadnice samo zato da bi ti mogao zimi da glumiš bogatog mangupa... nemoj im davati milostinju i crkavicu, nemoj im od rane zore prosipati mozak na aasvaltu... Daj šansu prvo sebi, svojoj zemlji, svojoj omladini, pa onda traži radnu snagu negdje drugo. Ima ih koji žele da rade, kojima treba novi telefon, ljetnji provod, ima ih koji žele da skupe neku kintu za faks, nove patike. Ima ih, samo treba vjerovati u njih, biti bolji od sebe.

A "gospodo" iz hotela što češkate svoje direktorsko dupe u kožnim foteljama od 800e nek vam je na savjesti svako gladno dijete koje u zoru nema šolju mlijeka jer njihovi roditelji "nemaju iskustva" (čitaj:nemaju vezu) u turizmu za ono malo crkavice od 200-300e. Nek je na vašu savjest svako dijete koje gladno ide u krevet jer njiohovi roditelji nisu dovoljno dobri za vase hotele... Sramite se svog naroda, sramite se i sebe onda... A ovu moju Crnu Goru treba da je sramota od vas takvih, sve da vas u sebe proguta od srama.

Ćuti mladost moje zemlje, njima nije ni stalo... Njima je i onako sve oduzeto. Oni ne vjeruju u ljude, naučeni na brzu lovu, petljanje i krpljenje, rate i kamate, ne znaju kako je teško zaraditi prvi euro. Ne znaju jer niko u njih ne vjeruje. Unaprijed im se planiraju kancelarije, zatežu se strune i duguju usluge. A vlast samo gleda i ćuti... I gazi... nemilosrdno gazi... Dok ljudi odlaze... U kolonama...

napuklo srce, na dve pole ljubav je teret, pregolem

Ne znam kako drugi, ali ja nikad nisam znala šta je dobro za mene, ali znala sam šta nije. Uvijek sam znala šta ne želim, ali još nisam baš sasvim sigurna šta želim. Želim mnogo toga. Želim imati ovaj svoj mir kao sada - doživotno. Želim pripadati nekom ko će znati da cijeni to što jesam, moje navike, to što nisam šablon prosječne domaćice... Želim imati dvije mačke, crne, ali znam da sada to ne mogu... Želim pisati, i tada ne volim kad mi neko smeta. To je moj raj... Nikad nisam umjela da odbijem da pomognem, ma koliko druga strana da nije zaslužila. Jedino sam naučila da postavim prioritete, među ljudima i željama.

Ne znam kako drugi, ali ja imam granice. Granice preko kojih ne umijem da pređem, jer se to kosi sa mojim stavovima, sa mojim željama, sa onim "JA"... Ne umijem, jednostavno... Rekla bih da se to zove karakter. I dok svi čekaju moju udaju, ja nisam sigurna više da će se to ikad desiti. Jer nisam sigurna da mogu s nekim živjeti, da postoji neko ko će shvatiti i prihvatiti ono što jesam. Iako je moj centar misli oko MrRight-a, svjesna sam njegovih mogućnosti i žao mi je što je emotivno hendikepiran, za sada. Prihvatila sam ga takvog, znam mu navike, znam mu želje iako mi ih nije rekao... To što ga ja zovem MrRight ne znači da on jeste baš TAJ...

Ima muškaraca koji tvrde da si mu nešto posebno, da želi da te upozna bolje, da želi biti sa tobom, i pomisliš... "Hmm, možda mogu dati šansu, pokušaj..." I misliš da možda vrijedi, jer on te sluša, jer on je sasvim sjajan muškarac čak iako ne živite u istom gradu. Sve dok ne dođe da te vidi. I vrijeme koje ima provodi sa drugovima u gradu, u klubovima, umjesto sa tobom. I dođe iza ponoći očekujući nježnost, ne razmišljajući ni o čemu više... Jedino što takav muškarac dobije je ledeni tuš, i rano buđenje... Ima znate, takvih muškaraca. Zato kažem, nisam sasvim sigurna šta želim, ali znam šta neću.

A hoću da neko pomijera planine zbog mene kao što bih ja okeane. Da ne moram da budem klasična žena koja se uda, sprema kuću, kuva sarmu jednake dužine, dočekuje i ispraća goste po tradiciji uz meze i lažni osmijeh... Nisam žena kojoj sve mora da bude "po vojnički", gdje sve mora biti kao u apoteci, ne volim pasulj i ne znam da ga spremam, i ne želim da znam. Eto, ja tačno znam šta neću.

I sigurno je da ovkava nisam dobra za nekog ko želi porodicu, a ne može da se odrekne momačkog života. Sigurno nisam ovkva dobra za nekog ko umjesto krvi ima živu u venama, i ko umjesto srca ima afrički sef za dijamante. Ne umijem, ne mogu, neću... Ja ni sa prijateljima ne umijem po šablonu da postupam. Šta ću, nisam pravljena po mjeri, negdje je nešto prelilo, puklo, nisam ispala kako je svijet očekivao. Ali i takva umijem voljeti, i znam, jednog dana će neko umjeti da zavrti moj svijet unazad. Tad ću biti sigurna da nešto želim...

O daj okreni, taj ringišpil u mojoj glavi...

Ne znam u kom trenutku sam prestala u izlogu da gledam stiklice i haljine, a kad sam počela da uzdišem za najkicama jarkih boja i adidaskama... Ali jesam. Taj prelazni trenutak nisam ni osjetila al vec se mnogo seksipilnije osjecam u dobroj trenerci i udobnim patikama. Čini mi se da bih i na mjesec mogla pjeske krenuti po zvjezdanim stazama, samo meni poznatim. Takvi su trenuci promjene, ne osjetiš ih kad ti se prikradu, ali promjene te.

Ne treba se plašiti. Kažem to jer sam i sama bila malo preplašeno štene kada su u pitanju promjene, posebno one velike i značajne. Na mnoge nisam mogla da utičem, dešavale su se zato jer su drugi birali umjesto mene, ili sam bila nemoćna da preuzmem svoj život u svoje ruke. Bila sam dijete. Sad već odavno zrela, skoro pola života samostalna, uvijek strašljiva kad su odluke bile u pitanju, i nikad nisam voljela promjene. Nisam ni umjela da ih volim. Nisam ih razumjela.

Da li se čovjek ikad navikne na njih? Možda, ako nauči da im raširi ruke, da otvori srce, da rizikuje, da se bori... Ako nauči da živi. Nije jednostavno, posebno ne u današnje vrijeme lažnih vrijednosti, političkih previranja, ubistava, prevara... Nije jednostavno jer si rođen na Balkanu. Treba imati puno više hrabrsti nego u drugom dijelu svijeta. Treba imati i malo sreće, a naše zvijezde su nekako potamnile, Od malih nogu nas uče da se plašimo, da samo idemo na sigurno kao da takvo nešto postoji u ovim kršima... Sve dok sam ne shvatiš, dok ne naučiš da se ne bojiš guštera ako te zmija ujede, već na zmajeve da jurišaš, da se ne bojiš, da nikad ne odustaneš, i da se nikad ne predaš. Da budeš lud u svom sjaju, da budeš samo svoj, od granita isklesan, da te ne mogu vajati drugi kao glinenog goluba... Da budeš spreman na sve, uvijek, svuda...

Tek tada ti promjene neće biti problem, tek tada ih nećeš osjećati kao teret, već kao izazov. A šta je čovjek koji ne rizikuje već samo kukavica u očima zečeva. Ne slušaj predrasude svijeta već onaj svoj životinjski osjećaj negdje u zadnjem dijelu kičme. Slušaj svoje snove šta ti šapuću. svoje zvijezde prati, i nikad, ali nikad nemoj srce da zatvoriš, ma koliko te ljudi pokušavali slomiti. Nikad se nemoj odreći ljubavi, jer to bi bilo odricanje od samog sebe.

...ljubav ne pobedjuje ni jedna od stotine, to su samo zablude, ciste izmisljotine...

Vjerujem da postoji ljubav. Možda ne ona iz bajke, ali prava, snažna, vrtoglava, bespovratna, nenormalna, ona od koje ti se vrti u glavi, zbog koje ne možeš da dišeš, da misliš, od koje zapinješ za sopstevan stopala... Da, to je baš takva vrsta ljubavi. Ona bez koje ne bi mogao da zamisliš život. I ne zamišljaš ga. Vjerujem da je danas samo izrazito teško pronaći takvu ljubav. Pronaći partnera/ku koji/a će pristati na kompromis tvoje slobode i tvoje ljubavi.

Svijet je postao vrtoglavi tobogan sa naglim padovima i prokleto teškim usponima. Svijet, i ljudi u njemu... Ljudi koji njeguju tijelo, imidž, koji se uljepšavaju fizički, zanemaruju ono osnovno - da za ljubav treba imati dušu, i parče herca u grudima. Nisu muškarci zaljubljeni u manekenke sa naslovnice, svaka žena to može biti, niti su žene zaljubeljene u muškarca koji podsjeća na filmskog glumca (koji je, info radi, takođe samo čovjek, ljudsko biće od krvi i mesa, sa aknama i peruti i svim ostalim manama tvog prvog komšije, samo bez konta u banci). Zaljubljeni su u tu ideju o savršenstvu koju nam plasiraju mediji, filmska industrija i napredna tehnologija. Zaljubljeni su u viziju kojom društvene mreže svakodnevno ispiraju već sasvim ispran mozak. Zaboravili su ljudi kako je u stvari voljeti nekog zbog njegovih mana; čak šta više, na mane danas niko ne pristaje.

Ljubav je danas postala klasična trgovina. Što „proizvod“ ljepše i tanje izgleda to mu je vrijednost veća, a one sitne mane niko ne vidi. Pronaći „srodnu dušu“ postalo je kao klasična šetnja tržnim centrom, gledajući izloge i tražeći šta ti najbolje „paše“... Labele, marke, tikete, cijene... Što zvučnije to ti je primamljivije. I ne vidiš one skromne radnjice u kojima čuče prave male dragocjenosti ali one ne koštaju mnogo... Njih ćeš kupiti pogledom, osmijehom, možda čak i čokoladnom bananicom. Danas jednostavno, sve mora biti u trendu. E pa jebeš trend.

Mene to nikad nije zanimalo. Mišljenja sam da je ono vidljivo u stvari samo maska, folija, ukrasni papir... Mišljenja sam da se prave vrijednosti kriju na drugom mjestu, ne u banci, ne u sefu, ne u kinder jajetu. U srcu bre, u toj staroj izlizanoj, otrcanoj škrinji svih tvojih tajni... Tu, u grudima. Tu je ono najvažnije što jedan čovjek/žena može posjedovati. Džaba se kvarcaš, džaba ti Armani, džaba ti 500 konja ispod haube, silikonske usne i crveni ruž... Džaba, kad nemaš herca, kad nemaš krvi, kad ne znaš plakati, kad ne znaš biti zahvalan... Džaba... Ljubav traži mnogo više od silikona... Mnogo više od vještačkih noktiju s kojima ne možeš napraviti kiflice s cimetom. Ma nema šanse...

A vidiš, to je za mene ljubav, baš te kiflice. To je za mene vrijednost. Ja ne kupujem ništa sa reklame, takav sam tip. Ne privlači me sjaj neonskih reklama u buticima, već sjaj zvijezda u očima. Ne privlači me ni viski na stolu, ni ključevi od mečkice... Bitno je koliku ergelu imaš u grudima... Nije važno koliko dižeš iz bendža, već kojom snagom možeš da me zagrliš da nikad ne odem...

Pogrešno je da ti prioriteti budu novac, i posao, i uspjeh, karijera, brza kola, velik’ stan... Prioritet u životu je ljubav. I to nije nešto što treba olako shvatiti. Treba umjeti voljeti. Treba umjeti održati strast, svaki dan se iznova zaljubljivati u tog nekog, i svaki dan učiti kako se voli taj neko, bez rezerve, bez milosti, bez zaliha, bez straha. Možda za ljubav ne možeš kupiti jahtu, ali možeš mir u srcu, možeš sebi kupiti krila za raj, snagu za sve ostalo u životu. U takvu ljubav ja vjerujem. Takvu ljubav sebi priželjkujem. I još sto puta veću ljubav dajem.

Ne želim odustati od ljubavi ma koliko mi pričali drugi da je to prolazna stvar. Ne želim pristati da budem sa nekim samo zato jer sam na pragu tridesetih, zato jer rodbina čeka da se još ja udam, zato jer komšiluk očekuje da dovedem konačno zeta u kuću... Ne želim pristati da budem sa nekim samo zato da bih imala nekog. To je gore nego biti sam. Želim biti pored onog zbog kojeg će mi srce preskakati svaki put kad ga pogledam, pored onog kojem ću biti lijepa i sa ravnim stomakom i sa strijama, i sa borama, i sa masnom kosom, pocjepanim čarapama... Želim biti pored onog koji će me voljeti upola manje nego što ja volim njega, moju ljubav je teško nadmašiti. Samo na takvu ljubav pristajem, i u takvu vjerujem. Jer ljubav nije trgovina, ljubav nije ono što vidiš. To ili znaš ili naučiš... Sa srcem se svako rađa, samo što neko nauči da ga koristi, a nekom služi samo kao mišić u grudima. Ne možemo svi biti isti, ali možemo voljeti. To je već stvar izbora.

Ja biram ljubav, i uvijek ću.

Život baš i nije bog zna šta, al za svaki slučaj navek uzmem šta mi da....

NAPOMENA: Tekst je subjektivan... u svim nijansama subjektivnosti... Sve kritike i neslaganja okačite prvoj mački na rep.

Svako jutro na poslu, nakon završenih obavezica, navika mi je da prelistam stranice koje volim na fb, da pronjuskam po mailu, i malo po forumu koji pratim. I svako jutro vidim, osim par zaista zanimljivih članaka, i gomilu (čitaj Mt.Everest) sranja. Od nebuloznih fotografija koje meni lično nemaju smisla, preko savjeta za "zdravlje iz prirode", gomile "zdravih recepata za kućnu upotrebu", "čudesnih" dijeta za mršavljenje i još toliko citata o srećnom životu... I sve to, a opet smo nekako najbolesniji... Opet nikako da smršamo... Opet smo najnesrećniji... Opet više gledamo tuđa posla nego svoja... Opet više kritikujemo nego što nasmijavamo... I opet sam izgubila 2,5h svog života u nepovrat.

Šta bi se desilo kad bi sve te savjete sa Fb, koji je očigledno postao svjetski psihijatar i još uz to besplatan, primjenili u stvarnom životu? Da li bi zaista bili srećniji kad bi izvukli nos iz tuđe guzice, i posvetili vrijeme svojoj porodici, baštovanstvu, ili čak treningu? Da, gospođe sa viškom kilograma koje konzumirate neku od kratkotrajnih dijeta za ljenčuge... Da li bi zaista bili srećniji kad bi voljeli sebe i druge, i kad bi svima željeli samo najbolje, kad nas ne bi zanimala politika, i kad bi zaista svaki dan popili čašu mlake limunade, i pred spavanje šolju sode bikarbone (uz obavezno podrigivanje)...

Moja interesovanja su poput mozaika... Od zaista zdrave ishrane koju praktikujem, preko zaista efektivnih treninga kojima održavam svoju liniju na koju sam svakog dana ponosna jer znam koliko sam znoja prolila zbog nje, preko zaista dobrih kolumnista koje sa uživanjem čitam, preko zaista sjajnih knjiga koje mene lično oduševljavaju, i dobrih filmova koje volim da odgledam... Usavršavam svoje skromne vještine u kuhinji i ponosna sam i na to. Ne pratim tuđe statuse, ali zaista nemam vremena za to. Ne lakiram nokte i ne idem kod manikira jer mislim da nema tog gela ili laka koji se ne bi izlizao nakon dva dana koja ja provedem u pranju posuđa... Dobro je da još imam bilo kakve nokte. Ono što pročitam o životu a što je napisao neko sigurno pametniji od mene, zaista i primjenjujem. Ne zanima me komšijina krava, ni ljubavnica, ne zanima me zašto neko nosi roze košulje, firmirane cipele ili je neko bio u Hard Rock Cafe pa hamburger platio 9e (Fb je strašna mahaluša, neke stvari je nemoguće da ne saznaš). Zanimaju me srećni momenti mojih prijatelja pa da mogu tu njihovu radost da osjetim... Zanimaju me njihovi uspjesi pa da uz njih i ja budem uspješnija... Zanimaju me oni kojima nije žao da se odreknu jedne dojč kafe zarad pomoći bolesnom djetetu...

Mislim da nikad nije bilo više sranja na internetu kao danas, a sigrno ih ima manje nego sutra. Zabavni su mi sklopovi koji citiraju pisce koji nisu napisali citirano, koji su od svih knjiga pročitali samo onu "Copy-paste uputstvo" i poseban krug pakla postoji za one koji nemaju pametnija posla nego vise na chatu i smaraju ljude koji su zauzeti možda nekim drugim stvarima. Šta bi se desilo kad bi Facebook "otišao na bolovanje"? Da li bi nastala opšta svjetska katastrofa? Ili bi se možda ljudi vratili jedni drugima...? Naravno, ima on svoju dobru stranu, nije sve 50 nijansi sjebano, ali šta bi ljudi danas radili kad ga ne bi bilo?

Priznajem, internet koristim više kao neophodnu literaturu za sva moja interesovanja, ali i to samo kad nisam zauzeta stvarnim ljudima, pisanjem, treningom ili kuhinjom (što mi zaista uzima dosta vremena)... Naučila sam mnogo, upoznala zaista divnih ljudi, ali ne gubim vrijeme na nebulozne viceve, fotografije kafe i crtaća, maca i kuca, ne gubim vrijeme na čarobne dijete od kojih samo možeš da se razboliš, i definitivno ne slušam savjete o "zdravom" psihičkom životu. Sve savjete koje sam prihvatila bili su od moje mame i mog psihologa, i to mi je sasvim dovoljno za srećan život. Mnogo toga sam naučila sama živeći stvarni život, stvarajući uspomene i prijatelje umjesto još jednog nepotrebnog para cipela, ili nove torbe po zadnjoj podgoričkoj modi. Možda nisam u trendu jer se ne čekiram u Brajeru i Velvetu, ali zato nemam celulut, grip ni višak kilograma, a u svakom gradu imam nekog kome se mogu javiti da popijemo kaficu i ispričamo se van chata... Ne zavisim od roditelja, svoje račune i stan plaćam od svoje plate, istina, mnogo puta prekrajam mjesec, i možda jedino što  mi ponekad nedostaje u odnosu na ove lakirane princeze sa Fb jeste da nekad dođem s posla a da ne moram da spremam klopu... :) Što je još jedan od razloga zašto nemam vremena da se dopisujem, da "visim" na fb i što me apsolutno ne zanima koliko je Marović sklonio miliona na račun svoje supruge.

Suština svega... Vjerujem da bi Fb i internet bili zaista sjajna stvar kad bi ih koristili u prave svrhe. Jer stvarni život je neprocjenjiv. Zagrljaj i poljubac nemaju binarni kod niti će nekad moći da se dočaraju riječima ma koliko stihoklepaca postojalo... Život i ljubav se osjećaju, doživljavaju... Ne kucaju se na tastaturi...

Otišla sam da radim sad...

Da su se žene više dogovarale, možda danas u ovoj zemlji ne bi svaki drugi-treći most pretendovao da bude granica....

Nikako ne znam kako da počnem ovaj post. Želim ga posvetiti današnjem prazniku, ali ne smatram sebe feministkinjom. Jer mene jesu izgradile jake žene - moja mama, i moja baka, i moja tetka, moja sestra, ali isto tako su me izgradili i dobri i loši muškarci. Ne znam ni da li želim da čestitam 8.Mart svim ženama... Iskreno, ne zaslužuju ga sve žene. 

Istorija je čudna, i možda po malo okrutna prema ženama. Žena je uvijek djelovala iz sjenke, ona je bila ta koja je mogla da utiče na muškarca, koja je donosila novi život na svijet, žene su bile vladarke, bile su vještice, bile su kraljice, bile su kurve, bile su majke, bile su supruge, bile su partizanke, špijuni, bile su voljene i bile su kažnjavane, bile su sluškinje i bile su gospodarice. Imale su one svoja prava još od Eve... Možda ne ista kao muškarci, ali iskreno... Žena ne može da može da bude ravnopravna sa muškarcem. Nikada!

I dok mi muškarci kliču, a žene me psuju, moram stati iza svojih riječi. Žena i muškarac nisu nikad ni bili ravnopravni. Žena je, moramo priznati, superiornija. Ona je ta koja devet mjeseci nosi novi život ispod svog srca, i dok joj se tijelo razdvaja u nemogućim bolovima, ona je ta koja donosi taj život na svijet. Ona je ta koja ustaje noću i brine o tom malom životu, ona je ta koja razmišlja o hrani, ona je ta koja danas trči na posao, i sve postiže. Ženama su danas nametnute super moći, ona je uvijek uspješna majka, žena, poslovni partner, supruga, ljubavnica... Ona za sve ima vremena, i ona sve može. Ma malo sutra može. To što se žena danas idealizuje to je samo dobar marketing. Žena je krhko biće, staklenog srca, i lako je može razbiti najmanji ton. Ali ona to neće pokazati. I to je ono što je čini super ženom. 

Složiću se sa današnjim stavovima svih feministkinja, složiću se da muškarac i žena trebaju biti jednako tretirani na poslu, da trebaju imati mogućnost jednake zarade, da trebaju imati jednako radno vrijeme, jednake uslove, jednake šanse, da trebaju imati mogućnost da oboje bez stida ispolje svoje emocije i stavove. Borba za rodnu ravnopravnost nikad nije bila jača, ali nisam sigurna koliko je ispravna. Kad sam vidjela MrRight-a da plače, on koji je u mojim očima bio do tog trena stijena, oličenje muškosti i snage, odjednom je postao ranjivi dječak, neko jednak meni, neko sasvim normalan, i običan, čovjek sa dušom. I zbog toga je porastao u mojim očima još više, a u srcu... Bio je na tronu. Nije to za mene trenutak slabosti, nije bio manje muškarac u mojim očima. Tu vrstu ravnopravnosti, emotivnu jednakost među ta dva svijeta svim srcem ću da podržim, jer mi nismo skrojeni od kamena i blata, već od srca i emocija. Ali nisam za ravnopravnost kad su u pitanju mnoge stvari. Žena je zbog jurnjave za karijerom, zbog opravdane borbe za opstanak u ovom ludom svijetu izgubila niti sa tradicionalnom ženom koja je imala najteži posao, a to je biti majka, biti žena, biti ljubavnica, biti ona spona što drži porodicu na okupu. 

Svako vrijeme ima svoje prednosti i mane. Za mene ovaj praznik ne pripada meni, ni djevojčicama koje se trude biti odrasle, ni djevojkama kojima je glavni problem u  životu šta će kupiti, gdje izaći, i koliko novca na računu ima novi dečko. Ne! Ovo je praznik za sve one žene heroje koje su samohrane majke i koje znaju šta je borba. Ovo je praznik za sve one žene koje su bile žrtve nasilja i koje su imale hrabrosti da progovore i da se izbore sa tim. Ovo je praznik za sve one žene koje su pobijedile svoje demone, i koje su se izvukle iz tabu tema o kojima svi pričaju po ćosškovima. Ovo je praznik za one žene koje su se nekad porađale u njivama, i odmah potom nastavljale da rade, koje su rublje prale u hladnim rijekama a ipak su bile uspješne majke i poštovane žene. Takve žene, i priče o njima su mene gradile. Te žene, tihi borci i veliki heroji... Za njih je ovaj praznik. Za one koje se svakodnevno bore za bolji položaj žene u društvu, koje se bore za školovanje djevojčica u Africi, za svih onih 280 djevojčica koje su otete u Nigeriji i za njihove majke... Za takve je ovaj praznik, za te žene heroje... Njima ga čestitam. Jer takve žene su oličenje onih istih koje su i stvorile ovaj dan. 

A za svet ko te pita....

Otvorila sam srce... Konačno, potpuno, cijelo... Raširila mu zgrčena krila koja već danima pokušava da ispravi... Paperje ispeglala na vjetru, posula ga mirisom života i pustila ga... Više se ne budim u zoru sa pitanjem "Koju masku danas da uzmem?"... Koju nijansu crvenog karmina da stavim a da oslika boju moje krvi...? Koju notu parfema a da zaudara na bol...? Nema više...

Više ne moram da se pretvaram da sam neko ko nisam, ne moram da budem dio vječite slagalice ljudi koji se samo pokušavaju uklopiti. Ne želim se uklopiti... Ne želim biti dio svijeta sa atrofijom duše, cerebralno paralisanih emocija, sa kancerom na duši... Ne!!!!! Sad konačno znam šta sam, znam koliko želim, i možda važnije - znam šta želim! A želim sve jer to zaslužujem. I ne prihvatam svačije ništa!

Tokom svojih dvadesetih dok sam bila još uvijek nesigurno mače koje je koračalo kroz svijet bijesnih pasa pokušavala sam na razne načine otkriti samu sebe, pokušavala sam ići u korak sa svijetom, sa zaostalom državom, trčala pod budnim okom modne diktature noseći štikle i diveći se mojim pravim nogama, JLo zadnjici, i mojim divnim blistavim osmijehom punim jeze i neisplakanih suza. Jer to svijet ne dozvoljava. Oko srca opsada, i Trnova ružica bi mi pozavidjela na bodljikavoj smrti na koju sam se osudila. Samo da bih bila dio društva koje nikad nije bilo dio mene!

I prije nego sam izdahnula, prije nego sam se iz svog pepela izdigla morala sam naučiti da zavolim svoje čudne osobine... Čudne svima osim meni. Morala sam naučiti da zavolim sebe, da otkrijem šta volim, kako volim, da uopšte naučim da volim! A to ne da je teško, nego je jebeno prokleto teško. Nije se lako suočiti sa sobom, nije lako sebi opaliti par šamara pravo preko srca, nit je jednostavno shvatiti zašto cipele sa visokom petom i tanga gaćice nisu važne; zašto nije bitno dal si debeo ili mršav... Bitno je ono u tebi, bitno je da li si srćan, bitno je da li si zdrav, bitno je ko si ti sam sebi. Jebeš svijet i dal se uklapaš u njega!!!!!

Napredovala sam. Izdigla se iznad svojih krhotina, polupanih lončića i pohabanih prostirki kojima sam pokrivala svoje izmučeno tijelo pokušavajući da srce oslobodim živice koju sam sama posadila. Trebalo mi je vremena da razumijem zašto nisam kao sav ostali "normalan" svijet... Trebalo mi je vremena da shvatim da ja jesam normalna, da moje vrijednosti nisu nikad mogle biti moje salonke koje sam poklonila... Da moj talenat nisu minice zbog kojih sam se osjećala manje ženstveno, ali više kao zupčanik u sistemu današnjih poremećnih vrijednosti. Shvatila sam da mi trčanje i trening ispunjavaju krvotok, a prava hrana stomak, ali da mi knjige ispunjavaju srce... Da mi dobri ljudi pune dušu i liječe moje rane koje sam ranije sama lizala kao ranjena mačka.

Danas, na pragu svojih tridesetih, kad se moji snovi polako ostvaruju, kad upoznajem toliko divnih ljudi koji su u stvari jednako "čudni" kao ja... Danas shvatam da sam u mnogome iznad lijepih djevojaka koje hodaju ulicama ovog grada očajnički pokušavajuči da se uklope u modne trnedove i najnovije stilove krečenja... Zašto sam iznad? Zato jer letim svojim krilima, zato jer mi je važnije da odem na trčanje nego u klub... Zato jer se ne trudim da se nametnem društvu kao identična kopija, već imam svoj ritam u kojem obaram oblake sa neba... Zato što sam možda već dugi niz godina potpuno samostalna, ne živim sa roditeljima i sama plaćam svoje račune, ali novac ne trošim na kupovinu stvari, već na trenutke u kojima stvaram uspomene, u kojima se smijem sa prijateljima koji nisu virtuelni i koji nisu samo imenica... Zato što mi nije važno da nosim štikle već mi trenerka apsolutno odgovara... Zato što punog srca izvadim knjigu iz torbe u lokalu dok pijem limunadu i odmaram se sama za svojim stolom dok me svi zabezeknuto gledaju... Zbog knjige ili zbog prazne 3 stolice... Nije me ni briga! A ne bi trebalo ni tebe biti! Da, tebe koji čitaš ovo...

Jer svrha života je upravo u trenucima u kojima je tebi lijepo, u kojima ne moraš biti ono što nisi... Do đavola, nikad ne trebaš biti ono što drugi hoće, već samo ono što ti osjećaš... Ne ispunjavaj hirove društva već svoje... I voli... Uvijek voli, cijelim srcem nikako na pola... Uvijek voli, vjeruj u ljubav, ispuni sebe tom esencijom života i raširi svoja krila, poleti ka suncu bez brige da li će te zapalliti njegova ljepota... Usmjeri svoj let ka zvijezdama...

Sad mogu konačno biti ja... Moj najdraži nakit - knjiga u rukama. Najdraži parfem - miris ljubavi...

Sretni su ljudi ratari, njima su neki atari nebo i svet...

Kad shvatiš da moraš da promijeniš svoj način "modernog" samoubilačkog života? Kad ti se naruši zdravlje? Kad primjetiš promjene na tijelu i u ponašanju? Kako uopšte promijeniti sve loše navike koje imaš? 

Živiš u modernom dobu... Savremenom... Punom novih dostignuća, tehnologije, lakšeg života... Imamo manje finansija, ali srećni smo... Jesmo li? 

Imamo manje ljubavi ali ispunjeni smo... Čime?

Pored prijatelja u hiljadama, samo smo... Često i više nego što bi priznali. 

Zatvoreni u svoje prostore, trepćemo ka ekranu, čekamo neko čudo da se desi, čekamo nove ljude, slike, komentare... Prolaze dani, noći... I pretvaramo se u prašinu...

Nemamo naviku da živimo zdravo, padamo često u depresiju, razdražljivi smo, ne dozvoljavamo nikom da nam "soli pamet", mi smo jaki, snažni, savremeni ljudi, pametni, samostalni... Jadni... Mali... Manji od makovog zrna... Sve znaš, a u stvari samo na ramenima nosiš praznu školjku... I onda kad ti se zdravlje naruši, kad vidiš koliko u stvari papir u novčaniku ne znači ništa... 

Ja sam svoje navike promijenila... Cijele godine sam radila hrabro na sebi, mmijenjala sve što sam primjetila da ne valja... Nadograđivala i ulagala koliko sam imala... nekad i više od toga... Pametna stvar kod današnje tehnologije - možeš svašta da naučiš ako umiješ... I tako se lako moj život okrenuo za cijelih 180°, do 360 nisam jos stigla... Moj projekat zahvalnosti je skoro pri kraju, al vec planiram neki novi, jer to predstavlja izazov... 

Kad sam shvatila da je moje zdravlje i pored zdravog nacina zivota i dosta sna i dalje ugroženo, da još uvijek nisam uspjela da se izborim sa greškama ljekara, neznanjem i možda i pogrešnim načinom života shvatila sam da i dalje moram da učim, da i dalje moram da ulažem u promjene svoje ličnosti.. Zrelija sam, zdravija nego prošle godine (ove god sam samo jednom imala napad bubrega što je sjajno u odnosu na nekadasnjih 5+), ali nije dovoljno... Neko će reći da previše čitam o zdravom načinu života i da sam možda "opterećena" sa tim... Moja tetka kaže da ne treba da namećem drugima takve stavove... moj način života i moju "opsednutost" hranom koju jedem... Pa dobro, ako je hrana koja se ne bazira na ulju, hljebu, tjestenini i domacoj piti losa, onda da, jesam opsednuta... Čokoholičar sam, zavisnik od slatkiša i kolača.. Ali, došlo je vrijeme da se i sa tim izborim... Jer moje zdravlje e može da podnese više ni to... 

Vagam na tasovima - slatkiši ili zdravlje... Red crne čokolade ili zdravlje... Banane ili zdravlje... Jer nikakva vrsta šećera više ne dolazi u obzir... Znam da će moje zdravlje da prevagne, znam da ću i to malo loših navika iskorijeniti tokom godine... Znam da ću moći da pobijedim sve jer svjesna sam svoje snage... I pitam se često - kada nas je savremeni život toliko zarazio da više ne vodimo računa šta jedemo? Šta udišemo? Šta pijemo? Da li je vrijedno? Znam da se mnogi neće složiti sa mnom, znam da je mnogima draža pizza od brokolija i pomfrit od spanaća... I možda zato ne umijem pričati o noćnim klubovima, i o najnovijoj modi... Ali znaću da sam uložila u sebe, u svoje zdravlje, u svoju malu organsku baštu koju planiram na proljeće... Jer ipak... Meni je stalo...

Kako dosad nisi naučila da sam ja momak kog svako može lagati, ali ga niko ne može slagati?

Život je veliki blef. Igraonica za djecu. Partija pokera. Kako god...
Kažu mi da imam tople oči i osmijeh djeteta. Smijem se srcem, onako cijelim usnama... I glasno... Oduvijek je moj smijeh bio najglasnija muzika...
Ponekad ličim na dijete. Ostalo je toliko toga dječijeg u meni, neodraslog, minijaturnog... Neće musavica da odraste.
O sebi ne pričam, o onom što sam prošla. To zna mali broj ljudi, a ni oni ne znaju baš sve. To je lična agenda.
Ne znam mnoge stvari u životu kako izgledaju, kako mirišu, zvuče... Ali znam ukus laži.
Znam i te kako dobro.

Možda zbog mog naivnog dječijeg lica, ili sanjalačke prirode... Oduzeto mi je najljepše vrijeme zbog laži. Neka propala ljubav zbog istog. Prijateljstva srušena...
Neću reći da je bilo lako, nije. Nema toga što može da boli kao što je saznanje da te neko laže, neko koga znaš cijeli život, pola života, ili dva dana. Nema toga što može da nadomijesti istinu...
Istina - to je sloboda srca!

Ja i dalje vjerujem ljudima. Vjerujem u ljude. U ljubav. Vjerujem da ima iskrenih bar djelimično kao što sam ja. Vjerujem da ima onih koji su sposobni da vole van četiri zida. Vjerujem da ima tamo negdje neko čiji je dlan stvoren za mene. Ako i nema, pa šta da se radi... A šta tjera ljude u laž? Nesigurnost u sebe? Nesigurnost u svoje emocije? Ljubomora? Zavist? Đavo? Dobro, hajde, okriviću ovo zadnje...

Laž - mnogo zajebana stvar. Mač sa tri oštrice. Bumerang koji će se uvijek vratiti i tresnuti te pravo u glavu. Znam. Nisam ni ja bez grijeha. Znam kako je slagati, i znam kako je to nositi na savjesti i - ja ipak volim mirno da spavam. Svoje sam priznala, kaznu odlsužila i sa te droge se skinula. I nikad više. Ali toliko je zavisnika oko mene, toliko je onih koji mi pokušavaju servirati taj slatki okus otrova... I da sam još samo za nijansu djetinjastija možda bih i progutala. Već odavno me ne mogu slagati. Na njihovu žalost.

Iskren dok se ne dokaže suprotno. I baš uvijek nekako meni pred očima zasija hiljadu zvijezda istine, optužnicu srce digne istog trena, i uvijek ista reakcija. Još nisam naučila da ne zaboli taj rez preko srca, trenutna paraliza i nedostatak kiseonika. Svaki put isto... Ali, udahnem silom, prelijepim flaster preko reza, nasmijem se malo sebi malo izdaji, i nastavim dalje sa svojim djetetom da se radujem lijepim stvarima. Odahnem jer znam da jedino mogu vjerovati sebi i već dokazanim ljudima, nebu i mojim psima.

Odahnem jer znam da će istina uvijek naći put do mene, do mojih zenica. I zato se nemoj čuditi ako ti nekad, jednom okrenem leđa, ili osjetiš Sibir među mojim riječima. Ti možda nećeš ni znati da je tvoja laž otkrivena. Ja neću galamiti ni histerisati, niti ću te optužiti. Jer moje srce te već ampturialo i na prognantvo osudilo.

Biti isti, slobodan, biti samo svoj...

Kad u stoplaima imaš koraka koliko ja, i kad ti zvijezde na nebu izgledaju smiješno shvatićeš... Shvatićeš da u životu  postoje prioriteti, trenuci kad moraš da kažeš NE, trenuci kad moraš da priznaš grešku, i oni trenuci kad moraš biti iskren prema sebi. Ovo poslednje je najteže. U raznim situacijama pokušavaš ubijediti ljude oko sebe da si dobro, pokušavaš odglumiti da ti je dan dobar, brak savršen, glumiš sreću i prijateljstvo, orgazme i strast, odglumiš i uvjeravaš sve oko sebe da si zadovoljan svojim životom. Sve osim sebe... Lažeš svoju ličnost konstantno, samo da ne bi priznao da si u stvari nezadovoljan, da nisi srećan, da ti nedostaje nešto/neko... I proći će godine prije nego shvatiš da si u stvari rob svoje zablude, da si glumacu sopstvenoj tragediji, lažirana predstava za narodne mase...

Dugo mi je trebalo da razumijem, i još duže da prihvatim... Teško mi je i sad da priznam sebi svoje strahove, znajući da nikad u potpunosti neću moći da ih pobijedim. Ukroijenili su se duboko, pustili korijenje i ne umijem ga sasjeći. Ponekad se ne umijem odbraniti. Možda ću jednom samo povećati vojsku protiv njih, možda će nekad neko uspjeti da razumije... Da mi bude snaga... Da bude moja potpora... Možda tad neću osjećati sve ono što lijepim po zidovima ovog surovog grada prepunog primitivizma, zabluda i tuge. Nikad ovaj grad neće biti  moj sjaj. Jer ja ne umijem biti lažna zvijezda.

Odavno već stoji pedometar mog srca, ne broji korake jer nema te ulice kojom nisam prošla. Kad te ostave važni ljudi, i odgurnu oni još bitniji, kad nema radosti tamo gdje je oduvijek trebala biti, ni jedne kapi želje i nostalgije tamo gdje su ti prve suze pale... Tada ćeš znati... Ja ti želim da nikad ne osjetiš sumornu stranu samostalnosti i da nikad ne kreneš u potragu za svojim parčetom neba znajući da ga tu gdje tražiš - nećeš naći. Nije taj dio horizonta za tebe, znaš to, i ipak i dalje tražiš... Vjeruješ i nadaš se.

Ja sam stvorila svoj mir. Trčim da sačuvam zdrav razum, da ne utonem u ove jednolične ljude, da se ne povežu moji atomi sa njihovim zlobnim dušama. Jer danas nikom ništa nije sveto... Ni prijateljstvo, ni ljubav, ni porodica... Sve se svodi na trku za vremenom, dokazivanjem, jurnjavu da ti godine ne izmaknu... A u svemu tome jedino ti nestaješ... Rastapaš se kao karamela na prejakom suncu...

Jedina razlika između mene i ostatka ovog sumornog neba jeste što ja znam da priznam sebi da moje mjesto nije ovde... Znam da prigrlim svoju raznolikost i da je nosim kao najveći prden za hrabrost. Znam da biti sam ije slabost, i znam priznati sebi kad sam umorna... Kad me snaga izdaje... Lijek? Ono malo prijatelja koje čuvam kao bisere na dnu okeana, moje more široko, trening koji je nezaobilazni dio mog dana i očuvanja zdravog razuma... I onaj Neko... kog još nisam srela a u kog vjerujem... Al o Njemu neki drugi put...

Ljubav ne pobeđuje, al je zato nepobediva....

Godišnji odmor je prošao brzinom svjetlosti. Neko u Pariz, neko na sjever, neko nigdje...
S godinama sam naučila... ma nema to veze sa godinama, tačnije. Iskustvo i život te uče mnogo čemu, i najvažnije lekcije se obično kriju u nekim sitnim stvarima. Za 10 dana odmora sam naučila dovoljno... I desilo se možda nekih sitnih stvari ali opet krupnih...
To su one lekcije koje naučiš u poslednjim dvadesetim godinama, prije nego zakoračiš u tridesete i počnu ti tražiti muža po proslavama maturskih večeri...

Lekcija br. 1
Ono što ti porodica može biti niko ne može. Ma koliko bila loša, ili dobra, puna trnja i zlata, svejedno, opet je to tvoj kutak neba, to je nešto tvoje što voliš i za koje gineš ako treba. Moja politika je "svakom po zasluzi"... čak i kad su u pitanju neki mnogo bliski i dragi ljudi. jer postoje one kočnice u nama, one granice koje postaviš kad prođeš neke stvari koje sam ja prošla rano. Krv nije nikad bila voda, niti može ma koliko da je razrijediš, uvijek će ti ostati genetska struktura i od tebe zavisi način n akoji ćeš se izboriti sa tim. Možeš da prihvatiš gene i budeš kopija svojih roditeolja, ili da iskoristiš najbolje od svega toga i stvoriš neku svoju ličnost. Ono što je jako važno, bar meni jeste, da ne smiješ da se bojiš da kažeš ono što osjećaš, ma koliko to ponekad bilo teško, ma koliko to znalo da povrijedi, i posebno kad su roditelji u pitanju - uvijek im reci kako se sodjećaš zbog onog što (ni)su učinili. Nikad nemoj da nosiš teret prećutanog na leđima jer to zna da slomi kad tad... kao čačkalica se prelomiš... i to ona Samurai, japanska...

Lekcija br 2.
Bila sam par puta u situaciji tokom godina da sa najboljim drugom kojeg znam 15 godina i koji mi je spasio život, da ne razgovaramo zbog mog momka... Tačnije dva puta mi se to desilo i rekla sam da se to više nikad ne smije dogoditi. Onaj sa kim trebaš da budeš mora da te prihvati takvu... Ovo se posebno odnosi na nas žene, jer mi smo mnogo više sklone zanemarivanju prijatelja zbog momaka. Ljudi sa kojima si prijatelj su ono što jesi, zbog njih si to što jesi, zbog onog što ste prošli zajedno si se izgradila u takvu osobu, i nije u redu da ti prihvatiš njegove prijatelje, a da on ne želi biti u društvu tvojih. Tvoji prijatelji su ti... i nikad ne treba pristati na manje, na odlamanje srca zbog nekog muškog ega, ili neke nebulozne ljubomore, nesigurnosti... Dragi moj, ako budeš siguran u moju ljubav vjeruj mi, neće ti smetati moji prijatelji, kad u mojim zenicama možeš samo sebe da vidiš.

Lekcija br 3.
Nemoj da odustaješ od ljubavi... nemoj da budeš sa nekim zato jer te komšiluk i rodbina pitaju kad ćeš se udati/oženiti (jer vrijeme ti je, jel, ulaziš u te trideseste)... Lijepo i kulturno im odgovoriš nešto onako sočno, i detaljno i malo iritirajuće, dvosmisleno... Ma pusti ih, nije te majka rodila za njih, već za onog nekog posebnog. Onog koji će znati da te cijeni takvu, da te želi u svakom trenutku, da mu nikad nije dosta tebe... za onog koji će te gledati kao cijeli svijet, i zbog kog će ti srce silaziti u pete svaki put kad te pogleda... Vrijedi ga čekati. Na kraju, ako ne nađeš takvu ljubav, ako se odrekneš ljubavi bar danas nije sramota roditi dijete, ili pak usvojiti... Zašto da ne? Zar samo zbog komšiluka, ili nekog reda, radi jednog komada mesa da trpiš nekog ko te ne poštuje i ko neće razumjeti ni djelić tvoje ličnosti? Ma zajebi bre... Neću, ne mogu da se udam bez ljubavi, ne zato jer se to očekuje od mene, ne mogu... Ja sam neko ko diše za ljubav... I vrijedi je čekati, vrijedi čekati taj zagrljaj moje rijeke snova...

Lekcija br 4.
Nemoj da odustaješ nikad, ni u kojim snovima, ni pod kakavim uslovima, ne odustaj,.. Nikad ne odustaj od sebe i svojih želja... Onog što želiš da budeš... Profesije će se mijenjati, ljudi u tvom životu, ali ne odustaj od svoje ličnosti... Jer važno je da budeš svoj, jak i samostalan... da znaš ustati, da znaš pasti, da znaš za šta se vrijedi boriti... A to se uči cijeli život, ali nemoj da se plašiš... U svakom danu izvuci nešto pametno, nešto lijepo, neku sitnicu i neki razlog... Vidjećeš, sve će dobiti smisao jednom i biće ti drago zbog toga...

Eto, ja sam opet na pragu nekih promjena, i još uvijek učim da ostanem dosledna sebi, i da gradim svoj živit na najbolji mogući način, neki svoj mir u kojem mogu da uživam, ali ipak da unjemu zadržim one ljude koji su vrijedni mog vremena i mog žrtvovanja. Znam da će mem oja ljubav čekati, znam da će mi srce tada biti potpuno, osjetiću to... To prirastanje i spajanje kao kad sklapaš lego kockice... Jednostavno će to biti baš TO... Ne želim prestati da vjerujem da t aljubav postoji... Ta ljubav koja ruši prepreke i koja je nepobjediva, ona zbog koje se i okeani preplivaju na samo jednom uzdahu...

....i kleće se u pretpostavke kljuckajući kao čavke moje loše prepričane reči...

Na svu sreću  ja nisam neko ko voli da kritkuje i ko voli da osuđuje. Ja sam neko ko svoje mišljenje i svoje stavove bazira na sopstvenom iskustvu, nikako na govorkanjima, pričama i zabludama. Tako i ovaj tekst - stvar ličnog mišljenja. I ne mora niko da se složi sa mnom, ja ću idalje da stojim ispred ovog teksta...

Voljela bih da se i profesionalno bavim pisanjem... Voljela bih da od te profesije živim, da tobudem oj životni poziv... To su vrata koja se za mene još uvijek nisu otvorila, eto tek se malo otškrinula i ja tako kao miš virkam sa druge strane. I pokušavam da pronađem malecnu rupicu, da nađem način da progrizem zid, ili da otvorim ta vrata. To jako teško ide, priznajem, ali ne odustajem.
Razgovarala sam sa direktorom/urednikom naših dnevnih novina... Hajd da ne navodim ko je on, ni koje su novine u pitanju. Jasno mi je da je politika aktuelna, ali mislim da se nigdje u svijetu ne piše o tome kao kod nas. Mediji su napravili od naših političara zvijezdde i previše poznate ličnosti. Iskreno, bojim se da ako otvorim frižider tammo ne nađem Ranka i Mićka. Toltalno ludilo, ako mene pitate. Ta prepucavanja ko je s kim, zašto sporazumi nisu postignuti, priča o izborima, ko je koga podmitiko, ko koga izj****ao, ko je koga ubio, koji vuk je zaklao koju ovcu... Da li imaju išta ljepše da pišu???? Da li postoji nešto drugačije što može da se napiše... Zašto se ne piše o onima koji jedva žive?? Zašto, kao pokojni čika Dragan Radulović ne pišete o djeci koja su ostavljena? Zašto ne podstičete hraniteljstvo i kulturu, i umjetnost??? Zašto ne pišete stvarne priče iz stvarnog života? Zašto se nigdje ne pojavi kolumna iz stvarnog života, sa stvarnim temama i poteškoćama????

Dnevne novine - sredstvo za zaglupljivanje većih narodnih masa!!!! Da, jasno mi je... Ispirate već ionako ispran mozak i stomak izgladnjelom narodu... jasno mi je....

Da se vratim na direktora/urednika... U mom mailu je lijepo s poštovanjem pisalo da želim da pišem kolumnu iz stvarnog života... Da tražim šansu, da želim da pokušam, da se ne bojim kritike ili neuspjeha, da se ne bojim reakcija... Da želim da jednom nedeljno možda nekom uljepšam dan ili ga nasmijem, da izazovem neku reakciju... Dotični gdin. kaže da su moji tekstovi jako dobri, vidi se da imam talenta (?) ali da su oni moj lični stav i mišljenje i da kao takvi nisu za dnevnu štampu. WTF??? A čije stavove i mišljenja trebam da opisujem? Komšijine? Njegove? Tvoje? Nije mi jasan... Ja ostajem uporna, pokušavam mu objasniti da kolumna u stvari znači lični stav, ali on eto kaže da ne odustajem, jako lijepo pišem, ali nisam za njih... I dan danas mi nije jasno ko je njemu dao da uređuje novine... Ne osuđujem ga i ne kritikujem. Nije on kriv što mu niko nije objasnio šta znači kolumna...

Ja neću pisati političke tekstove, i neću pisati ekonomske tekstove i neću pisati o crnoj hronici... Ja mogu prozvati cijeli sistem, i mogu rafal ispaliti riječima na sve one koji svojim zmijskim jezicima zavađaju i diejle ovaj jadni narod... Ja ću pisati i dalje o ljubavi, o životnim situacijama, osudiću javno svaku nepravdu, svaku nerealnost, podržaću svakog kome to treba i uvijek ću biti na strani slabijih... Moje srce nosiću i dalje na dlanu, otvoreno i puno ljubavi... Neću da odustanem jer šta bih bila ja ako bih odustala od sebe, od svojih snova... Od onog što jesam... Bila bih kao i velika većina naroda Crne Gore - marioneta u rukama političara, prazna školjka bez ičeg svog.

A to nikako ne mogu! Jer moje srce je ono što sam ja.... Jer moje srce će biti i na tvojoj strani... Jer ono ne umije da ćuti!!!!

Al se nekad dobro jelo... baš...

NAPOMENA: Ovaj post je nastao iz ličnog iskustva i interesovanja, svakodnevnog istraživanja i ličnih stavova.

Nikad nisam bila pretjerano sportski tip... ali sam oduvijek voljela vidjeti "isklesane" muškarce i "vajane" djevojke... Oduvijek sam se divila njihovoj istrajnosti i trudu koji ulažu da bi tako izgledli. Ja sam čokoholičar... Evo priznajem... Ne želim na odvikavanje. Pokušala sam. Ne ide... Slaba sam na čokoladne bananice... I Najljepše želje mlječnu čokoladu... I 7 days kroasane...

Imala sam perioda kad sam trenirala, kad sam išla na trčanje, i bilo je to super, ali sam isto tako lijena pa ako preskočim trening par dana zbog obaveza, ulijenim se i ne mogu da nastavim...
Zašto ovakav uvod?
Život je jedno veliko čudo, možda čak i jedino koje postoji. I tužno je kako ga olako shvatamo. Kako malo pažnje posvećujemo sebi i tek onda kad nas nešto zaboli, kad postane kasno, počnemo sa morem pitanja u glavi... Svi imamo sopstvenu istoriju, neko manje burnu, neko više... Ja sam neko ko voli da posmatra ljude, ponašanje, oblačenje, hodanje... I prizori koje vidim već odavno nisu prijatni... Gojazna djeca, djevojke koje se očigledno hrane kvascem, otvaraju se Pizzerije na svakom uglu, brza hrana, sendviči...zapuštene žene koje muževi varaju... kancerogena oboljenja, respiratorni problemi... holesterol i tako dalje dalje dalje deblje deblje...

U jednom trenutku moj život se promijenio... U tom jednom trenutku je sve postalo drugačije... Moj način borbe sa promjenama - trening... Od januara 2014. jedna od novogodišnjih odluka bila je i da ponovo počnem trenirati... I tako, dan po dan, 2 dana odmora, 5 dana laganog treninga, i ono što je neophodno - izmjena ishrane. Uvođenje tih promjena nije ni malo jednostavno. Dok navikneš organizam na 5-6 manjih obroka dnevno, na 4-5 litara vode, eliminisanje prerađene hrane i suhomesnatih proizvoda, prerađenih slatkiša, obaveznih 8h sna, woow čovjek može da poludi. Ne, nisam opsednuta brojanjem kalorija, nisam vegeterijanac, nisam na dijeti, neću da smršam...

Sve to i ne možeš sam, moraš da čitaš i čitaš i čitaš i čitaš sve što nađeš o tome. Bar danas je to lako. Moraš da učiš, moraš da se boriš po nekad sa sobom, ali kad primjetiš prve rezultate onda postaneš zadovoljan sobom, postaješ jači psihički, imaš puno više samopouzdanja, mnogo manje nervoze... Drugačije posmatraš svijet, koža ti sija, jednostavno je drugačije...

Ono glavno - kako se odlučiti za pravu dijetu?
Prvo i osnovno - to nije dijeta, to je način života i ishrane.
Drugo i još važnije - ne čitaj ništa o dijetama sa kojima gubiš kilograme za par dana, jer će se oni definitivno vratiti...
Treće i možda najvažnije - ne postoje tablete ni slim čokoladice ni bilo kakvi "prirodni" preparati koji će ti pomoći da izgubiš kilograme na zdrav način, a da se ne vrate, a još ujedno da ti obezbijede energiju za cijeli dan na poslu, i kući za trening... Ne postoje, zaboravi na pilule za lilule...

Reći će neko "Ma ko još ima vremena za teretanu i spremanje te zdrave hrane, ko još ima para prije svega zate gluposti kad hamburger košta 1e..."

Pa nije ni čudo onda što te muž vara, i nije ni čudo što su djeca usporena i lijena i elegantno napredna (čitaj DEBELA). Znam da je teško raditi čučnjeve, sklekove trbušnjake, i one mnogo zahtijevnije vježbe, znam da je naporno ići na trčanje, pa dobiješ upalu mišića, pa se svaki adn vagaš i očekuješ rezultate preko noći. Nema toga... Upornošću daješ primjer drugima oko sebe, svojoj djeci prije svega... Pa kad primjetiš da se celulit povlači, da se stomačić smanjuje, kad primjetiš da ti zapravo farmerice dobro stoje i da te muž drugačije gleda vidjećeš koliko ćeš bolje da se osjećaš u svojoj koži...

Kako da znaš koja ishrana ti odgovara? Nikako... Moraš da probaš... Ali postoje i granice... Hamburger, pizza (pa čak i posna), ćevapi, burek... postaju veliko No-No... Fuj to... Kaka...
Pokušaću da ti skratim pola godine života koje ćeš izgubiti na čitanje i prevod s engleskog... Eto biću dobra... Dakle...
- Trening je obavezan, bilo koji vid vježbanja... Šetanje u kolimetrima, brzi hod, trčanje, čučnjevi (zakon), milion vježbi postoji koje ne moraš da radiš u teretani, za koje ti ne trebaju tegovi već sopstvena težina (a ima je ne brini)... Ukucaš na google ili pinterest "workout" i sve je slikovno prikazano, samo glup ne bi razumio... Radi sve grupe mišića (o tome moraš ipak malo da čitaš)...
- Ma koliko da je stresan dan ne preskači trening... Trčanje u mjestu, preskakanje konopca... Bole te mišići, ne odustaj, proći će... (Nemoj da serviraš sebi izgovore za večeru, znam kako je teško početi i naći vremena, ali možeš... 10minuta sad, 10minuta kasnije...možeš...)
- Spavanje - minimum 7h, obavezno jer tijelu treba vremena da se odmori i oporavi... Lezi ranije, nemoj da blejiš do sitnih sati, popiješ čaj od lavande pred spavanje i ima da spavaš ko beba...
- 5-6-7-8 obroka - zvuči teško opšto nekad ne možeš da smisliš ni šta ćeš za onaj jedan... Ako si sam lako je, ugađaš sebi i glupiraš se... Ako je u pitanju porodica, onda je već nešto drugačije... Navikni djecu na zdravo grickanje voća i povrća, sjemenki i zdravih kolača, ukini čips (jedva sam se odvikla)...
- Pravi domaće džemove, namaze, puter od kikirikija, nutelu, bademovo mlijeko... Čitaj (ipak moraš po malo)... Uči o hrani...
- Jedi voće i povrće u izvornom obliku što više, kuvaj na pari ili maslinovom ulju, ako jedeš meso prebaci se na bijelo meso i ribu... Gomila salate, brokolija, banana, jagoda... lubenice, krastavca, limuna... Zobena kaša za doručak, ulje crnog kima, pij mnoooogo vode i čajeva... Uvijek sa sobom ponesi vodu ili ledeni čaj iz domaće radinosti...
- Jogurt probiotik, nauči kako se pravi grčki jogurt, pravi voćne jogurte sam, voćne sladolede, šejkove (popularno smoothie)...
Jednom kad se navučeš na takav stil života nećeš htjeti da prekineš... jer nisam se odrekla crne čokolade, ni bananice, ni kolača - ali ne onih sa margarinom, i secerom... Ne želim odužiti još više ovaj post da bih pisala o tome (možda počnem još jedan blog?)

I eto... U suštini to je to. To su osnove, razrade ima još mnogo ali o tome neki drugi put. Mišljenja sam da se kancerogena oboljenja mogu smanjiti promjenom ishrane, da se mnoga oboljenja mogu spriječiti na ovaj način, da se poljoprivreda može voljeti i da omiljeni šoping može postati kupovina voća i povrća na pijaci, jer jedino tako možeš kupiti krpice koje će ti dobro stajati.

Ja sam slatkohholičar... Ja sam čokoholičar... I priznajem, živim zdravo...

A kada odu svi, mi ostaćemo sami...

Još dan dva i pun mjesec... Još jedna cjelina zaokružena i potpuna. I kažu biće petak... Ja kao Dijete ljta, znak Vode, i Mjesečeva kći osjećam uvijek te promjene... Osjetim ih u nekim dubinama i nemir me ne pušta... Misli ne umijem da smirim, čak ni povremene drhtaje... Uhvati me sindrom Lutanja i nemam mira.. Nesanica mi pod prozorom izvodi najfinije rime, i Emocije se rasplešu po svakom uglu... Ne mogu da ih smirim, ne umijem da ih ukrotim... Mora da je zbog Mjeseca... 

Rano sam naučila biti jaka... Ljudi koji me poznaju bi rekli čak i prerano. Naučila sam toliko važnih životnih lekcija, toliko ispita položila i još sigurno duplo više puta pala... Neke sam čak i ponavljala valjda da ih dobro memorišem, da nikad ne zaboravim... Ili sam možda mislila da neću napraviti iste greške... A uvijek jesam... I ti si sigurno... 

Danas, na pragu neke nove decenije svog života još uvijek mislim da ne smiješ pokazati slabosti u javnosti... Da taj djelić sebe trebaš zadržati među zidovima svoje sobe. Čak si i pred sobom previše jak, nećeš da dozvoliš ni sebi da vidiš svoje slabosti... Valjda je to stvar samostalnosti. Kad navikneš da se godinama brineš o sebi i da se godinama oslanjaš samo na sebe izgubiš jednu jako važnu osobinu - vjeru u druge. Umoriš li se nekad od konstante jurnjave po bojnom polju Života? Umore li te nekad uzaludne bitke i brojne promjene, želja da svakog razumiješ i svakom udovoljiš a za tebe je lako - ti si jak, i snaći ćeš se, izdržaćeš...? Umore li te svi ti pogrešni ljudi koji su otkinuli po jedno parče tebe i odnijeli ga, rastrgnuvši te tako do iznemoglosti... do nesposobnosti da zaista nekom pripadaš cio... I onda kad sretneš nekog ko te može voljeti tako nepotpunog - ti nemaš snage da se pokazuješ, ne smiješ da se osloniš jer su ti toliko puta izvukli tlo pod nogama... 

Danas, na pragu neke decenije ja još uvijek zaboravim da sam žena, da sam dijete, da sam čovjek... Još uvijek mislim da trebam biti stijena od soli, okružena trnjem kao oklopom... Još uvijek zaboravim da nije sramota plakati, da to nije znak slabosti već sposobnost da priznaš da u tvojim grudima kuca živo srce, da te još nisu u potpunosti rastrgli. Znam često da zaćutim i pobjegnem u svoje nemire, osluškujem tišine i traćim izgubljene dijelove slagalice na mjestu gdje mi je diša nekad bila. Sastavljam ih u cjelinu, uklapam ih i osmijehom lijepim... 

I znaš šta sam naučila? Da je od svih osjećaja koje ljudsko biće može da osjeti najteži osjećaj Samoće... Sa Nostalgijom se možeš izboriti iako važi za teškog protivnika, podijeliš je sa nekim ko je uz tebe, nazoveš da čuješ glas, ma nađe se način... Mržnja, ljubav, tuga, sreća, sve je to nekako lakše kad u srcu imaš onaj osjećaj pripadanja, kad znaš da te ipak neko na kraju dana čeka... Ali samoću i usamljenost je najteže pobijediti... Reći će neko "Pa tu su prijatelji, familija, cijeli svijet..." 

Kako na jednoj planeti od 7 milijadi stanovnika možeš biti usamljen? I ne slutiš prijatelju koliko takvih ima... Koliko zaboravljenih ima oko tebe, srećeš ih svaki dan ali ih ne prepoznaješ, jer oni su previše jaki da bi pokazali svoju slabost... 

I eto...

Prvenstvo u fudbalu počinje i žene su konačno dobile vrijeme samo za sebe, nema muvanja i šmekanja, nema sexa i kombinacija... Konačno...

Bliži se petak 13, mada mislim da je na Balkanu svaki dan petak 13... 

Padala je neka kiša u Podgorici, i izgleda da su mnogi samo pokisli, a da ništa nisu osjetili... :) 

Rešilo nebo da potopi svet...

Aprilske kiše... Tople... Sa mirisom proljeća. Nekad su mirisale na jorgovan, a sad...
Negdje sam bulevarom osjetila miris lipe i vratila se na kratko u dane djetinjstva i sjetila se drvoreda u mom gradu... Nostalgija... Odmahnem glavom, trepnem i otjeram sjećanja.

Današnji dan, ni malo poseban, ali svakako dragocjen. Posle fit doručka i kafice sa prijateljem (da,mogu reći da je  prijatelj), krećem u današnji zadatak. Osim što mi je trebala neka robica za trening, odlučim se prošetati kroz užasni tržni centar zvani Delta... I nikako mi nije jasno šta rade ljudi tamo? Šetaju kroz 20 butika koji imaju manje-više sličnu odjeću, sjede u lokalima koji su digli cijene do fensi granice, djevojke paradiraju kao na modnoj pisti, djeca trče kroz radnje umjesto kroz park, a vazduh - prepun parfema, znoja, izduvnih gasova, i ko zna još čega... Ne idem tamo osim ako mi je zaista nešto potrebno da kupim, kao danas. I hajd kad sam tu, da bacim pogled na ponudu. Međutim, ono što me dočekalo je drskost, neljubaznost radnica, ali i drskost kupaca. Gdje sam ja to zalutala?

Zar ljudi koji vode sve te radnje nikad nisu učili šta je uslužna dječatnost? Zar nikad nisu znali da je ljubaznost prema potrošaču osnova za dobar biznis...? Koliko nas ne ide u lokale u kojima su konobari drski i bezobrazni, u kojima te ne ispoštuju bez obzira da li si tu sat ili tri? Koliko vas ne ostavi bakšiš konobaru zato što vas nije dočekao kako treba? Ma razumijem, ne radi ti se, imaš problema, nije ti ni do čega, ali posao je posao, kakav god da je, i ima svoje zahtjeve. I ja sam radila, nemoj mislit da sam mamina princeza i da sam jela iz zlatnih tanjira... Nemoj misliti da sam ja nešto drugačija ili bolja od tebe... Ali ako radiš nešto - radi kako treba! Da, znam da je plata mizerna, znam da ništa bolja neće biti ako se smiješ ili ako si drzak, ali ima nešto što novac ne kupuje, a to je da budeš dobar prema nekom, i da možeš mirno da spavaš jer te niko nij eopsovao pri izlazu, niti te ogovarao, niti ti potajno psovao sve žensko što imaš kući...

I tako....

Kupim što mi treba, neke slatke helankice i topić za trčanje i trening, i pobjegnem... Krenem do centra grada po jednu  maicu koja mi se dopala, uzmem, platim, i pobjegnem od namrgođene kasirke kojoj su svi krivi što radi subotom.

Šetam i dalje, po malo razgledam ljude, svi su nešto depresivni i namrgođeni, i prekomjerno teški...
Svratim da pogledam neku računarsku opremu, a radnica me gleda kao da sam došla da joj u najmnaju ruku glavu skinem sa ramena, i ne zna ni šta joj tražim...

Izađem, pođem po piletinu... I tamo surprise...
"Dobar dan, izvolite... želite još nešto... hvala puno, doviđenja"... :)
Dečko koji radi u mesari ima više kulture i poštovanja prema kupcima nego 90% nalickanih i naprilitanih radnica u buticima kojima je sve čisto i sjajno... Kasirka se ljubazno nasmiješi... Vraća mi kusur uz osmijeh i ono "Hvala, prijatno"... Inverzija totalna... Zato i volim da kupujem tu...

I hajd, pođem dalje, market... Dragi moji, ne mogu vam opisati kako sam jedva čekala da platim i odem.

I pođem kući lagano, počinje kiša s početka teksta da pada, ne marim za to... Idem i kisnem, i srećna sam zbog toga...
Srećna jer osjećam kišu, jer nisam mrgud...
Srećna jer sam tokom više godina rada na raznim poslovima naučila šta je usluga, šta je kultura, šta znači osmijeh...
Srećna što sam drugačija, što mi nije frka hoće li mi se maskara razmazati dok mi se kiša sliva niz lice...
Srećna sam što volim potpuno drugačije stvari od ljudi koji me okružuju...
Srećna sam što mi je trening sastavni dio dana a ne šetnja po zagušljivim tržnim centrima...
Srećna što mogu da idem ulicom, da se smijem jer me ljudi začuđeno gledaju dok žure da se sklone sa kiše... Jer žure da stignu na nevažna mjesta...

Ne znam, ja sam potpuno čudan lik ponekad. Zapravo, nisam uvijek bila takva, i ja sam sebe gradila.. Gradili su me moji promašaji, moji uspjesi... Gradli su me ljudi koji su prošli kroz moj život, i oni koji su tu ostali. Gradile su me veze, i ljubavi, suze i svađe, sitne radosti... I zato danas umijem da propustim nekog u redu za čekanje u marketu, umijem da stanem i pomilujem psa bez brige da li ću isprljati ruke, umijem da idem na trčanje bez šminke i kompleksa...

Jer neko samo pokisne, a neko osjeti kišu...