Riječi bi sve pokvarile...

Opet kiša... Opet tmuran dan. Opet radni dan, što ga čin još tmurnijim... Al hajd...
Iako postoje određene doze nostalgije u grudima, juče je bio dan... Nasmijan u sakom mogućem smislu.
Nakon sjajnog vikenda sa familijom, i nekog neopisivog osjećaja kad sam osjetila lupkanje sestrića u stomaku, i beskrajne radosti dok iščekujem da ga prvi put uzmem u ruke i da potonem u emocijama...
Nakon ogromne doze smijeha sa prijateljima koji su preostali...
Nakon užasno dosadnog puta i konduktera koji je 4h uporno ponavljao pitanje da se vidimo, a ja uporno 4h odgovarala "Neću"...

Uslijedilo je par poruka sa Gospodinom E. - dečko kojeg sam upoznala jednog ludog ljeta na moru, i obećala javiću se... Nikad se nisam javila... Upravo zbog tog atributa "ludog"... Jer, tih godina me nije zanimalo ništa i niko. Bila sam utopljena u nekim svojim talasima, pokušavala isplivati iz ogromneog okeana ličnih strepnji, kompleksa, strahova i želja... Nije mi bilo važno da li neko ima moj br tel, što se mene lično tiče, mogla sam i na bilbord da ga izbacim, nisam se javljala na nepoznate brojeve, privatne, i zaštićene... Ni danas se ne javljam na takve cifre... Zašto bih? Svak ko ima dovoljno kulture i vaspitanja će se potpisati na kraju poruke, i čemu to skrivanje brojeva? Dječije fore, odrastite ljudi...

Al eto, javio se on...
Mislim da je to bilo najbrže farbanje i sušenje moje duge crne kose u istoriji, iako je padala kiša i iako sam bila umorna i samo željela da se spustim u krevet, da prespavam ostatak godine, da udarim još jedan šav na ritama koje su mi ostale nakon razočarenja u ljude... Željela sam samo da opet pod dlanom osjetim puls te mrve zlata koju jedva čekam... Al ipak sam pristala izaći na kišu...

Vrijeme je začas proletjelo... Smijala sam se i brbljala i u jenom trenutku sam primjetila koliko sam se u stvari promijenila... Vidjela sam koliko sam ojačala, koliko sam sazrela... Osjetila sam ideale u sebi, osjetila ponos na to u kakvu sam ženu izrasla... I drago mi je zbog svih mojih greški, zbog mog načina odrastanja, zbog ukradenog djetinjstva... Drago mi je zbog svih mangupa-drugova koji su me školovali, i zbog ulice koja me učila... Ponosna sam što nisam stereotip žene zavisne od šopinga, ogovaranja, prepričavanja i tračarenja... Ponosna što mogu da kažem da sam dovoljno spretna u kuhinji da nikog ne otrujem, da mi nije teško da šetam i po kiši jer ne brinem o frizuri i maskari... Srećna sam jer mogu ljudima da kažem ono što mislim i osjećam. Još uvijek sam bolja u pisanju nego na riječima, ali ponekad zaista riječi nisu potrebne...

Rijetki su ljudi koji spoznaju promjene u sebi. Rijetki su oni koji nakon Životne škole ostanu dosledni poštovanju i nekim vrijednostima koje se nalaze u davanju i istnicama. Ponosna sam na to što mi novac ne znači mnogo, i što radost nalazim u uličnim psima, maloj djeci, sunčanim danima, šumi i rijeci... Raduje me što su sve moje greške iz mladosti od mene stvorile jaku ženu, samostalnu i odlučnu, sa karakterom jačim od kineskog zida, ali sam i pored svih padva zadržala svoje srce , bar neke djeliće, zadržala sam i dalje emociju, vjeru u Boga i ljude, osmijeh...

Srećna sam što sam uspjela da skinem maske sasebe, što ne moram da se krijem iza lažnih osmijeha... Možda nemam mnogo prijatelja, ali oni koji su u uz mene su zlata vrijedni. Otkrila sam neke odgovore na milion pitanja koje sam imala uglavi, i srećna samjer su mi dani mirniji, jer sad umijem da oprostim, jer umijem da pomognem... Nije ovo narcisiodnost, niti umišljenost, niti prepotentnost i arogancija... Želim reći da je moguće ustati iz krša i kala, ustati na svoje noge, imati skroman život dovoljan za sreću... Želim reći da oslušneš sebe, da primjetiš sebe danas i onog sebe od nekugodinu prije... Želim reći da je mouće da si danas već bolji čovjek a da to ne primjećuješ...

I tako... 3.5h u društvu Gospodina E. su prošla začas, i bilo je lijepo biti živ. Vidiš, svaki poraz ti odlomi parče srca, ali ne umreš... Samo padneš u san dok te neko ne probudi. Bol sa vremenom utrne, sjećanje ostane, rane zarastu... I ne primjetiš a ono već se smiješ, učiš da zaboraviš... A ja tako želim srcu amneziju da podvalim...

Za odbačene... Odlomi parče srca...

Obično mi inspiracija za pisanje dođe sama, pomiješaju se emocije, doda se malo dešavanja, začini se muzikom i pufff... I htjela sam jutros pisati o nečem drugom, međutim...

Podijeliše video koji sam radila prije 1,5god... Uspomenu na Lakija o kom se prvi tekst nasao ovde i od kog je krenula akcija spašavanja... Sjetih se osjećaja kad sam ga prvi put vidjela, i kad sam ga uzela u ruke, i kad smo ga poslali u bolje sjutra. Sjetih se suza koje sam prolila tog dana kad su mi javili da ga više nema. SJetih se i svih osjećaja koje je pokrenula ta vijest toliko da mi se tijelo treslo.

I zato ovaj post posvećujem njima. Ratnicima herojskog srca kojima je svaki dan borba za opstanak, borba za život, bitka za gram nježnosti. Njima koji su ostavljeni na milost i nemilost stvorenju koje je priroda nazvala homo sapiens. Ja nemam adekvatnu riječ za tu vrstu... Za taj izrod koji je sposoban ubiti napuštenog psa, koji je sposoban otrovati ostavljenog prijatelja, koji je u stanju naučiti dijete kako se psi biju i gađaju kamenicama. Ja nemam pravu riječ, imate li vi?

Laki je bio nešto jedinstveno i pamtiću ga po tome što je u moj živet doveo ljude koji su mi pokazali kako malo može da znači mnogo, kako se bori za nemoguće, ljude čije je srce veliko i koji će uvijek biti moji heroji zbog svega što rade i koji sa ponosom nose uz svoje ime riječ ČOVJEK. Kod mene je takvih ljudi zaista malo, ili ih ja ne poznajem. Kod mene ima onih koji na svojim rukama nose smrt 8500 napuštenih i ničijih, ima onih koji koriste ranjene pse da sebi kupe auto i odu na odmor, ima onih koji treniraju svoje pse na nemoćnim i ostavljenim njuškicama. Ima više ove druge vrste koja je sposobna samo za uništavanje i ubijanje. Oko mene nigdje Čovjeka...

A oni su i dalje napušteni. Veselo zavrte repom kada ih pomilujem u prolazu, po neku njuškicu obradujem kesicom hrane jer ne mogu ih sve nahraniti. Oni i dalje zahvalno gledaju svojim okicama, tužno mi liznu ruku, isprate me nekoliko metara i ostanu na ulici, na vjetru i kiši, ostanu sa pitanjem "Zašto me niko ne voli"? Oni su i dalje ostavljeni da se bore, da se brane zubima i noktima, da preživljavaju i njuškaju u potrazi za koricom hljeba. A homo sapiens i dalje baca hranu u kontejner, drži kamen u jednoj a pištolj u drugoj ruci i svjesno ih ubija. Homo sapiens ih i dalje zatvara u kaveze nedostojne života, ubija im volju i želju, ubija im radost i sjaj u zenicama, i na kraju povlači okidač i ubija nedužna stvorenja. Takvi rade u azilima, takvi su na ulicama i organizacijama, takvi su i pojedinci...

Nije moje nikom da sudim, nije moje nikog da prozivam. Ja ti želim reći koliko jedna krznena lopta može da nosi ljubavi u sebi, više nego i jedan čovjek u srcu. Ja bih voljela kad bi svi otvorili malo svoje prozore u duši za ničije i svačije pse, za one koji su osuđeni voljom homo sapiensa na ulicu, glad, zimu i smrt. Na svaki gram naše mržnje za njih ide kilogram njihove ljubavi za nas... Ako je moguće tako izraziti ljubav...

Reći će neko "Oni ujedaju, i napadaju, i prljavi su"... Hajde da ja napadnem na tvoju kuću, na tebe, da te gađam kamenjem, a da te prethodno izgladnim do smrti... Hoćeš li se braniti zubima da preživiš? Hajde da te ja svaki dan šutnem nogom, hoćeš li posle određenog vremena napasti i ti mene?

Reći će neko "Toliko ima gladnih ljudi, a ti pričaš o psima..." Za ljude postoje institucije, postoji država, postoje advokati... A psi zavise od nas, od naše milosti, naše ljubavi i naše volje da im pomognemo...

Reći će neko "Toliko bolesne djece..." I duša me boli zbog toga... Ali za njih postoji bolnica, roditelji puni ljubavi, ne mogu se uporediti na kraju krajeva, a ti otimaš male štence od njihove majke i bacaš ih u vreću, u smeće, u rijeku...

Jel vidiš šta želim da ti kažem... Naše mrvice su njihov svijet... Odlomi parče srca i daj ga...

Dzaba vam novi moji sinovci...

Volim filmove... Volimd a pobjegnem u te svijetove mašte, istine, pravde i smijeha, animacije i ludila... Straha i napetosti... Imam svoju kolekciju filmova, rijetko se bavim preporukama na blogu, tačnije nikako, ali evo da naparavim izuzetak.

Upravo sam odgledala film "Her"... Po preporuci... I sad ga preporučujem svima koji nisu odgledali ovu čudnu priču čovjeka koji se zaljubljuje u Operativni sistem. Da dobro ste pročitali... OS sa vještačkom inteligencijom.

I ne mogu da se ne zapitam... Koliko smo se zapravo udaljili jedni od drugih, kao ljudi, kao osobe, kao prijatelji, kao ljubavnici... Sve više vremena provodimo ispred ekrana, svaka druga osoba nosi naočare, konstantno blesimo na društvenim mrežama i portalima, aplikacijama, pričamo na tel.... Izađemo na kafu sa prijateljima i svi u stvari komuniciraju sa Fejsom umjesto jedni sa drugima... Veze počinju na Fejsu, raskidaju se zbog Fejsa, svi varaju i lažu, toliko lažnih profila... Svi citiraju i štancuu te pametne misli kako život treba živjeti a niko ga takone živi... Samo jedna velika fabrika za dobijanje pohvala ikritika, lajkova i komentara, lažnih prijatelja i ljubavi, fotografisanje iz minuta u minut...

Na šta se sveo naš život??? Gdje su putovanja? Gdje su igre djece na ulici? Gdje su šmekanja, i muvanja, i upoznavanja, i pokušaji da se dođe do broja telefona... Gdje su izlasci u šetnje, gdje je smijeh sa prijateljima nestao... U koju mišju rupu su mi otjerali stvarnost? Nosite se bre sa vještačkom inteligencijom i glupim telefonima... Kad odgledate film vidjećete da sve više postajemo zavisnici od tehnologije da ćemo još malo zaista i početi da dejtujemo sa računarima, djeca će se rađati informatičkim putem, čak će i orgazmi biti samo binarni kodovi... Jebes to, ja odbijam da se uklopim u taj novi svijet i poredak.

Ja ću i dalje prelaziti kilometre da vidim one koje volim, nije mi dovoljan Skajp za to. Ja ću i dalje da kupujem knjige zapoklone jer je miris papira nove knjige nezamjenljiv... Ja ću i dalje da se okrećem za zgodnim momcima, kojima neću prilaziti jer jelte, ipak sam žensko, što ne igra neku ulogu ali eto, princip valjda... Ja ću i dalje da na neke rođendane da šaljem poklone poštom, i razglednice sa mora... I dalje ću više voljeti da sjedim sa mojim najboljim drugom jednom mjesečno na obali mora i pijuckam pivo nego da se svaki dan čujem sa njim preko Fejsa... Nema te informatike koja mi može zamijeniti stisak ruke, pogled i zagrljaj, francuski poljubac i strast... Ne postoji taj informatičar i programer i budala koji mogu da izmisle ludilo na mom Desetom nebu... Jok, zalud vam sve to dragi moji Snorkijevci...

Ja moje nebo ne dam...

I sav sam kao ona staklena stvar u kojoj veje kad je pomeriš...

Ne volim kad se strmoglavim sa visine svojih očekivanja... Kao papirni zmaj  na vjetru, vinem se u visine, i onda niotkuda, samo se strmoglaviš u neki ponor... I rasprsneš se kao neka staklena stvar... Ponekad čak i dobro prođeš, okrzneš se na neko drvo, izgrebeš se, i lagano sletiš na zemlju kao list u jesen... Odmoriš se, streseš prašinu i ustaneš...

I uvijek obećam da neću, da ću se samo pustiti struji vjetra, onako malo samo odignut od zemlje... Da će moje boje ostati svijetle, i da neću dati ljudima da me dignu u visine. Neću se izlagati snažnim vjetrovima sopstvenih iluzija, i neću kupiti mirise tuđih emocija... Biću mali zmaj, na morskom vjetru, tu uz obalu... Dovoljno visoko da me obore, a dovoljno nisko da me ipak pad ne zaboli. Nije baš lako održavati taj balans, ali učim.

A naučila sam mnogo, vjeruj mi... Naučila sam da od ljudi ne treba očekivati mnogo, a ni od ljubavi...
Uvijek očekuj da će te ljudi slagati...
da će neko drag zaboraviti tvoj rođendan...
da će ti otkazati izlazak u poslednjem trenutku...
da će te kritikovati za sve što (ne)uradiš...
da će te gađati i tjerati kao uličnog psa ako budeš bolji od njih, i ako im budeš govorio istinu...
Uvijek očekuj da negdje iza nekog ugla vreba vrag, jer danas, u ovo ludo vrijeme gdje je tlo iskvareno ne smiješ ni da pomisliš da možeš da se osloniš na nekog. Eto, takva su vremena došla.

Ja se ne okrećem mnogo na takve stvari. Ja i dalje ljudima kažem ono što mislim... I dalje radim ono što mene čini srećnom... I dalje odolijevam burama u koje me guraju... Ali jedno još nisam naučila...

Ne umijem ograničeno da volim. Ne umijem pola da se dam, a drugu polovinu da čuvam dok zaslužiš. Ne umijem da bacam mrvice srca i postavljam mišolovke na putu do sreće. Ne umijem da ograničim želje, i emocije, i stratst, i da vežem krila da me ne bi vjetar vinuo iznad oblaka... I nije mi žao zbog toga. Pašću još toliko puta jer sam čekala moju zvijezdu repaticu... Jer sam očekivala baš tad da udahnem tu prašinu... Jer sam u mislima proživjela svaki trenutak mojih očekivanja... Nije mi žao, jer sigurno postoji razlog zašto ne mogu iz te oluje da se izdignem... Postoji razlog zašto se tim vjetrovima vraćam, kao da bez njih ne mogu letjeti... Postoji razlog zašto zmajevo gnijezdo gradim u tvojoj prašini pod sjenkama tvojih stijena... A to sigurno nisu visoka očekivanja...

...ma hitni papuče u vis žalosna panonska vilo...

Ovo loše zimsko vrijeme i ove kiše koje neprestano padaju, i ova natmurenost koju mi nebo servira poslednjih dana ima samo jednu dobru stranu... Zatvori te u kući i navede te da se malo preispitaš, da malo sagledaš stvari iz raznih ćoškova... da vidiš svijet malo čistijim zenicama, i posebno ako naiđe neki loš period ili neko jače narušavanje zdravlja... tad tek možeš da vidiš ko je tu uz tebe. 

I nemoj da se plašiš spoznaje stvari... neki ljudi su tu u prolazu, ali mogu da ti dan učine ljepšim mnogo više nego oni koji su tu svakodnevno... Jer svakodnevnica prelazi u naviku, a navika briše osjećaj... Nemoj da se bojiš ljudi koji odlaze od tebe... Oni ionako nisu nikad namjeravali ostati. Kako da znaš kome smiješ vjerovati? Kako da prepoznaš one koji će tu ostati? Nikako...

Moraš da rizikuješ... Možda ćeš se uz neke ljude osjetiti mirnije, možda će neki od njih izazvati neki čudan osjećaj morskih čvorova u stomaku... Neki od njih će te iznenaditi svojom spremnošću da budu tu uz tebe na neki način, neki ljudi za koje si vjerovao da nikad neće nestati iz tvog života - u stvari nikad nisu tu kad su potrebni... Ako te prvi utisak prevari, drugi sigurno neće... Mi ljudi smo čudna bića, ali imamo te životinjske instinkte koji nas upozoravaju, samo što ih rijetko ko od nas koristi. Zanemarimo ih i oslanjamo se na logiku stvari, na razum, na matematiku... A u stvari, mnogo više ima veze sa hemijom...

Bio je ovo jako stresan period.. Šokantan u neku ruku. Mnogi su me iznenadili prijatno, neki su me ljudi možda i na neki način razočarali, ali uvidjela sam da je najbolje kad ne očekuješ mnogo od drugih ljudi, kad si siguran u sebe i kad si dovoljno jak da uvijek možeš da se osloniš na sebe... Super je kad ima neko da ti još pruži podršku, al ako se baš svi razbježe - moraš imati dovoljno snage da zakoračiš sam dalje... 

I onda, kad se na tvom nebu pojavi po neka pukotina, kad zvijezde krenu padati s tvog neba, potrudi se da ostaneš dovoljno jak da možeš da vidiš sjaj novih zvijezda, onih koje možda ranije nisi primjećivao. Jer ljudi će te konstantno iznenađivati ili razočarati...Jedno od to dvoje... ne možeš biti ravnodušan. Ja možda nikad neću reći "Loše mi je, trebaš mi"... Ja ću se truditi da ostanem jaka, ja nemam drugog izbora. A ti - ti možeš da biraš - ostani ili odlazi. Ja uvijek biram da ostanem... Osjećaj je ljepši... Al opet, to sam samo ja... 

Ili jesi...ili nisi... jedno od ta dva

U hladno i kišovito jutro, kad se u asfaltu tope moji tragovi... Pored mene svi namršteni, pospani... Stisli se u neke svoje sanduke, ljuti, bijesni... Poslednja moda "biti mrgud", i svi nose taj kaput... Crveni ruž razbija monotoniju sivila u koju su se svi povukli. Nemaština, mučenje, rastrzanje, borba, vučija ona gladna borba, sirova...za život...

Znaš, nije nikom lako u životu, svakom je svoja nevolja ko planina velika... Nekad čak i veća. Nikom sunce ne radi na baterije. Ne mogu ti reći da je sve u životu lako, da je sve posuto sjajem zvijezda, da se ljubavi dešavaju, da prijatelji postoje, da sve bajke imaju srećan kraj... Mnogi su od nas prošli stvari koje nisu trebali, trebali su biti bezbrižna djeca na polju makova, trčeći za suncem i ljubeći nebo...

Kad odrasteš, shatiš da su tvoji tinejdžerski problemi u stvari samo male boginje naspram leukemije života. Shvatiš da su one Velike Ljubavi u stvari samo pijesak naspram otkucaja srca pored Onog Nekog... Odrasteš i shvatš da su ljudi koji su te donijeli na svijet tvoje najveće bogatstvo, mada, obično to rijetki shvate na vrijeme.I Prozuji život kao treptaj oka. Ostanu ti uspomene, i sjećanja, i miris starenja u nozdrvama. U nekim ladicama pronađeš žute fotografije, neke sitnice s ljetovanja... Pobijediš amneziju...

Najvažniji poklon koji možeš nekom dati jeste svoje srce, ljubav, i pažnja... SVaki dan, onima koji su ti dragi, koji su ti blizu pulsa u grudima, koji te pokreću... Najlepše riječi koje možeš uputiti nekom jesu "Hvala", "Volim te" i "Izvini"... One znaju zavrtjeti svijet u sedmom pravcu snova. One imaju miris tvoje krvi...

I najvažnija lekcija koju u životu možeš da podijeliš sa nekim... Nauči da voliš sebe. NAuči da budeš svoj, samostalan, hrabar... Da se suočiš sa svakom nemani, sa svojim strahovima. Nauči biti iskren sa sobom, lako je posle sa drugima. Nauči da budeš srećan, da radiš ono što te čini srećnim. Pa ako radiš posao koji ne voliš, kad završiš, učini nešto za sebe, nešto što će ti izvući taj osmijeh iz prašine koju godinama skupljaš u duši. POkušaj, nije teško. I ja sam tako učila. Korak po korak, klecala, padala, odustajala... Ali kad počneš da vjeruješ u sebe, da ljudima govoriš ono što osjećaš, pokidaš te maske kupljene u radnji za folirante... Osjetićeš olakšanje i ukus slobode. Ponekad je teško održavati taj balans... Uhvati te neka depresija, umor, pospanost... Ali ni tad ne odustaj... Napravi pauzu, zatvori se u sebe, i odmori dušu na drhtavim prstima...

Ali nikad ne odustaj, jer samo takav možeš biti svoj!

A ja, ja se kockam s prevarantom životom, iz rukava on svakoga dana izvuče nekog keca....

Previše zime... Previše vjetra... Previše hladnih ljudi i srca oko mene... Ili sam se ja možda pretvorila u izmaglicu...

Koliko treba snage da pobijediš prošlost, da staneš čvrsto na noge, ne okreneš se iza sebe i da pogledaš pravo... U neko sjutra... Bolje ili gore nije važno...

Zbog čega uopšte dozvoljavamo da nas prošlost proganja, da nam se kao bumerang vraća i svaki put nas udari jačom snagom... nekad u glavu, nekad u srce, a desi se ponekad i među noge... Pročitali smo svi bar jednu rečenicu, ili knjigu u kojoj se priča o tome ali ni jednom to zaista nisamo primjenili na sebi. Šta raditi kad teret prošlosti postane pretežak, i kad noge izdaju pa se pod svom silinom tog tereta sručiš na zemlju...?

Šta onda raditi?

Kako uzeti ogledalo u ruke, pogledati sebe tamo gdje se duša oslikava i reći priznati sebi da nisi više jak.. Da nisi sam stvoren i da ne prošlost treba sahraniti... Zatrpati je i dobro utabati zemlju, i da se kojim slučajem ne povampiri opet glogov kolac zabiti u zemlju...

U stvari, možeš li to uraditi? Jesi li jak dovoljno za to?

Nismo ni svjesni koliko potiskivanje emocija zbog stvari koje su nas povrijedile može da nanese štete, koliko samo može da boli sakupljanje soli od sasušenih suza... Ja imam cijelu solanu u grudima, i drugu u izgradnji... Moje brane čuvaju okean koji bi i pakao ugasio... Nije poenta izazvati nečije pitanje u glavi zašto je tako, niti da se bilo ko zabrine... Dobro sam, znam da izlizano zvuči, ali jesam.

Ono što želim reći, u stvari je da ne treba glumiti snagu ako si slab... Ne treba kriti osmijeh ako si srećan... I n treba puniti svoje bunare duše suzama... PLači, čovjek si, valjda jesi... Plači ako treba... Raduj se... Obraduj sebe nekom sitnicom...

Ispred mene je dug put... Još teža borba... Kao da ponovo učim da hodam, ali nemam namjeru da se predam. Želim pobijediti ovu neman koja mi je srce na živo pojela.

Suočite se sa svim onim što vas boli, sa svim svojim strahovima, znam da zvuči otrcano i jednostavno kada se ovako otkuca... Teško je prisiliti sebe na stvarno djelo, ali jednog trenutka ćeš to morati da uradiš...  Da zbaciš sve okove sa sebe, da sve boli i patnje koje si kroz život prošao zaključaš u veliki drveni sanduk i baciš u more zaborava...

I još nešto... Recite ljudima kako se osjećate... Recite najmilijima da ih volite... Recite ljudima koji vas iritiraju... Ne brinite se za njihovo shvatanje, samo budite iskreni... Prema sebi prvo, pa prema drugima...
Još nije kasno za novi dan...

"Nek baci kamen onaj ko nije bez grijeha..."

Počinje za koji minut u Crnoj Gori... Ono o čemu svi pričaju... Ono što je tabu tema na Balkanu jer smo mi ponosni narod koji ne trpi raznolikosti među kjudima...
Digla se graja... Linč...Spremaju se neredi, prave se bombe... SREMA SE NASILJE!!!!! I digla se larma oko toga... Oko šačice ljudi koji paradiraju ulicom, koji su različiti po nekom svo opredeljenju, ali su ljudi isto kao ja i ti... I kroz njihove vene teče krv, crvena, sa bijelim i crvenim krvnim zrncima...

Iskreno, nemam ništa protiv različitih ljudi... I svi su danas na ulici, na portalima medija, prate zbivanje u Crnoj Gori, prate huliganstvo koje će se sigiruno desiti...

A niko se ne pita - šta je sa onima koji danas nemaju da kupe hljep da nahrane djecu u istoj ovoj državi?
Šta je sa onima koji danas nemaju da obuku na sebe topliji duks, jer zima dolazi?
Šta je sa onima koji ne moigud a nađu posao?
Šta je sa onima koji nemaju krov nad glavom i osnovne higijenske potrebe ne mogu da zadovolje?
Šta je sa onima koji čekaju svoj eprvo zaposlenje?
Ili onima koji rade i po 16h dnevno za minimalnu dnevnicu?

Digla se graja oko šačice ljudi koji svoju intimu iznose u javnost, a oni koji danas imaju samo parče hljeba i malo soli ćute... Ćute jer se boje...Ili misle da nemaju pravo galasa?

Parada - čega? Šta je toliko ponosno u državi u kojoj je predatorska borba za radno mjesto, za platu od 200e i 8+ radnih sati? Šta je toliko ponosno u državi u kojoj ti sistem ne dozvoljava da napreduješ, u kojoj ma koliko obrazovan bio ne možeš da se zaposliš? SRAMNO je za jednu državu da vrati preko 3500 mladih i školovanih i sposobnih ljudi na biro čekanja, dok drski i bezobrazni i razmaženi klinci i klinceze drže radno mjesto i ne rade ništa...SRAMNO Je dizati buku oko šake ljudi koji šetaju ulicom ističući svoju raznolikost dok se ćuti o onom što je glavni problem na ovim ulicama... TUŽNO je za moju državu gledati kako se lome flaše i razbijaju izlozi zbog tuđe intime, a zbog svoje budućnosti se ćuti....

Eh moja državo... POnosna sam kad kažem da sam iz CRne Gore, jer volim svaki tvoj kamen, jer volim ovo nebo, i volim tvoju geografiju... Ali kad počneš da prezireš stavove ljudi među kojima živiš, kad se počneš pitati "Imam li budućnosti ovde"... Tužno je državo moja... Nisi ti neka zaostala zemlja bez infrastrukture i bez mladosti i bez sposobnih ljudi željnih svog mjesta pod tvojim suncem... Nisi ti toliko siromašna zemlja... ALi bojim se da ćeš za koju godinu biti pusta zemlja... Jer neće imati ko da postoji u ovim vrletima gdje se više brine o pitanju ko s kim spava, nego može li se preživjeti... Jadno je to...

...možda nisam neki biser al sam barem svoj režiser...

Volim ljude bez kompleksa...

Mislim, kakav početak i kako jednostavna rečenica, zar ne? Ne mora uvijek sve da bude komplikovano i poetski (iako, priznaćete, poezija ima neke svoje druge čari)... Nego... 

Dobra stranamog hobija, tačnije posmatranja ljudi kad god imam vremena da podignem glavu sa betona pazeći da ne slomim visoke štikle ili da, ne daj bože, izvrnem nogu na ovim "ravnim" ulicama. Pouzdano znam da gotovo sve žene imaju komplekse... 

Debela sam, premršava sam, ružna sam, 'klempava sam, pogledaj ovo, pogledaj ono, ova boja mi stoji bljak, ovo mi je usko, ovo široko, ovde celulit, ovde strije, ovde kipi... bla bla bla bla BLJAK!

Kao tnejdžerka, i ja sam prošla kroz to... Svi smo, uostalom... Ali najbolja stvar koja može da ti se desi jeste da naučiš da voliš sebe baš takvog kakav jesi. Poneki nedostaci se mogu lako prikriti, ali treba biti HRABAR pa prihvatiti sebe takvu kakva jesi... Nauči da voliš sebe, da ti je udobno u svojoj koži pa makar bila ona i dva broja veća... Teško je, znam, nije lako biti siguran u sebe i imati dovoljno samopouzdanja da se "otkriješ" pred svijetom... Ali, isto tako, nije lako ni kriti se u sopstvenim kritikama, nezadovoljstvu, nervozi ili... To je mnogo teže...

Jakočesto sve te bitke koje bijemo sami sa sobom su naši najveći ratovi. Treba imati snage pobijediti svol alter ego,pokositi sve one loše misli, složiti ih u stog sijena i zapaliti... Jer takva si najljepša, najbolja... Takva si stvorena... Na kraju, džaba ljepota ako nemaš mozga, džaba vitka linija ako nemaš duše i ne znaš za ukus čokolade... SVe ima svoju bijelu i crnu stranu... Znam, lako je sve to pričati... al ja sam moju crnu prekrečila u neku blagu  nijansu sive, pa sad nekako se izborim kad prelije u bijela prostranstva...

A na kraju ove kratke "besjede"... Obuci ono što voliš, vjeruj u sebe jer niko drugi neće...Poštuj sebe i znaj koliko vrijediš... Voli sebe jer samo tako možeš da opstaneš u ovom prevrtljivom vremenu... ŽENO, s razlogom si stvorena kao nježniji pol... Izbori se sa svojim unutrašnjim demonima, lako ćeš sa ovim ostalim...