Želim da vam ispričam priču.
Ona je žena, djevojka, sestra, ćerka i tetka. I ima trideset
godina. Rođena je u maloj varoši, u malom gradu, u radničkoj porodici.
Školovana i usmjeravana ka boljem, ka fakultetskom obrazovanju sa željom da
sebi izgradi karijeru. Ne da bi zgrnula bogatstvo, ne da bi imala stan u
glavnom gradu i vikendicu na moru ili planini. Ne da bi vozila mercedes, i
nosila Pradu. Da bi imala dovoljno da živi i pomogne drugima. Da bi imala
dovoljno da ljude koje voli može da obaspe poklonima, i da može roditeljima posle
toliko žrtvovanja da plati ljetovanje. Skromne su to želje.
Školovala se. Bila najbolji student. Učila je. Radila je.
Zarađivala je školarinu. Zarađivala je džeparac. Odricala se hirova koje svi
studenti imaju. Nije joj bilo žao. Imala je cilj i san. Iako je živjela u
državi koja ne cijeni vrijednosti, iako je znala da postoji mogućnost da ne
uspije da se zaposli, ipak je vjerovala, učila je i nije odustala. Završila je
fakultet kao najbolji student. Zvanje menadžera. Učila je i dalje. Dobila
zvanje diplomiranog inžinjera. Ponosni roditelji. Ponosni prijatelji. Dvije diplome
u rukama. Sve suve desetke. Brojevi u indeksu.
I ništa. U svom gradu nije dobila zaposlenje koje je
tražila. U jednoj firmi nije bila član prave političke partije. U drugoj firmi
nije se molila pravom Bogu. Predsjednik opštine joj je rekao „Seli se odavde,
nemaš ovde šta da tražiš“. Da ostavi svoj grad, svoje roditelje, sve što je
bila tu, i da ode. Gdje? Sa kojim novcem? Da radi – šta?
Otišla je. Odlomila parče srca od majke, i komadinu duše od
oca, spakovala ih u džep i otišla. Radila je, ne ono za šta se školovala ali
imala je posao. Neki. Jadno plaćen. Pripravnički. Jedva da pokrije troškove. Sistem joj je to omogućio. Njoj i hiljadama drugih. Ta država u kojoj se broji ko su ti roditelji, ko ti je
kum i kom se Bogu moliš. Taj sistem u kom se cijeni partijska knjižica a ne
znanje i sposobnosti. Taj sistem u kom se cijeni ko se bolje ulizuje i kome
manje smeta smrad nečije guzice. Taj sistem u kom prednost imaju oni koji
guraju nos u tuđa posla. Taj sistem u kom ne smiješ da kažeš ono što misliš, u
kom ne možeš da dođeš na red da se zaposliš jer okoreli fosili koji su se
dofatili stolice neće da ustanu sa nje dok ne umru. Jer neko ima tatu ili kuma
koji ima prijatelja ili kuma... Jer u tom sistemu ne možeš da dobiješ razgovor
za posao koji vjeruješ da možeš da radiš. U tom sistemu se privatnici
iživljavaju na radnoj snazi jer im se može, jer su djeca radničke klase
prinuđena da rade za minimalne dnevnice, jer se boje za svoj posao, jer ne mogu
od onih sa boljim vezama da dođu na red da se pokažu. U toj državi ona ne može
da pokaže ni svoje talente, ni svoju kreativnost, ni želju za radom, ni
sposobnost da bude dio tima. Nikog ne interesuje to što je sama naučila sve što
zna da radi, to što iza sebe ima 14 godina radnog iskustva, to što nije
odustala od ulaganja u sebe i što i dalje to radi.
Promijenila je posao. Zaposlila se u privatnoj firmi i bila je srećna jer ipak,
bila je zdrava, imala je posao, toliko njenih prijatelja nije imalo taj luksuz.
Sa dvije diplome, dva zvanja, godinama radnog iskustva sjedila je u maloj
kancelariji u suterenu, radila na papirima, provodila osam sati odvojena od svijeta,
osakaćena za ljudsko prisustvo i postajala siva poput namještaja u prostoriji. Nije
odustajala od želje da radi ono za šta se školovala ali niko joj nije pružio šansu jer nije umjela da ćuti, nije željela da laže, da bude jedna od "onih" koje pristaju na protivusluge. Pisala je, slala biografije, pisala firmama, tražila čaroliju
zvanu „Šansa“ ali odgovora nigdje nije bilo. U toj jadnoj državi gdje su se sve
moralne vrijednosti izgubile, gdje nije važno koliko talenta imaš, koliko
vrijedno radiš, koliko ulažeš sebe u posao koji radiš... U toj jadnoj državi
gdje je najvažniji san sa kojim se rađaš kako da odeš sa tih ukletih granica...
U toj državi nemaš mogućnost da od plate koju primiš platiš stan, i račune, i
hranu, i da ti ostane dovoljno da skupiš da kupiš autić, ili možda stan, ili da
odeš na ljetovanje, ili da kupiš farmerice i čizme istovremeno... Svjesna je da
još uvijek ne može roditelje da pošalje na ljetovanje. Svjesna je da u ovoj
državi žive samo sjenke ljudi, isječenog jezika i pognutih glava... Čak ni
posle ovoga, „šansu“ neće pronaći jer ljudi se boje ovakvih.
Ona je žena, djevojka, sestra, ćerka i tetka. Ona je ja!
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.