Saturday, April 18, 2015

napuklo srce, na dve pole ljubav je teret, pregolem




Ne znam kako drugi, ali ja nikad nisam znala šta je dobro za mene, ali znala sam šta nije. Uvijek sam znala šta ne želim, ali još nisam baš sasvim sigurna šta želim. Želim mnogo toga. Želim imati ovaj svoj mir kao sada - doživotno. Želim pripadati nekom ko će znati da cijeni to što jesam, moje navike, to što nisam šablon prosječne domaćice... Želim imati dvije mačke, crne, ali znam da sada to ne mogu... Želim pisati, i tada ne volim kad mi neko smeta. To je moj raj... Nikad nisam umjela da odbijem da pomognem, ma koliko druga strana da nije zaslužila. Jedino sam naučila da postavim prioritete, među ljudima i željama.

Ne znam kako drugi, ali ja imam granice. Granice preko kojih ne umijem da pređem, jer se to kosi sa mojim stavovima, sa mojim željama, sa onim "JA"... Ne umijem, jednostavno... Rekla bih da se to zove karakter. I dok svi čekaju moju udaju, ja nisam sigurna više da će se to ikad desiti. Jer nisam sigurna da mogu s nekim živjeti, da postoji neko ko će shvatiti i prihvatiti ono što jesam. Iako je moj centar misli oko MrRight-a, svjesna sam njegovih mogućnosti i žao mi je što je emotivno hendikepiran, za sada. Prihvatila sam ga takvog, znam mu navike, znam mu želje iako mi ih nije rekao... To što ga ja zovem MrRight ne znači da on jeste baš TAJ...

Ima muškaraca koji tvrde da si mu nešto posebno, da želi da te upozna bolje, da želi biti sa tobom, i pomisliš... "Hmm, možda mogu dati šansu, pokušaj..." I misliš da možda vrijedi, jer on te sluša, jer on je sasvim sjajan muškarac čak iako ne živite u istom gradu. Sve dok ne dođe da te vidi. I vrijeme koje ima provodi sa drugovima u gradu, u klubovima, umjesto sa tobom. I dođe iza ponoći očekujući nježnost, ne razmišljajući ni o čemu više... Jedino što takav muškarac dobije je ledeni tuš, i rano buđenje... Ima znate, takvih muškaraca. Zato kažem, nisam sasvim sigurna šta želim, ali znam šta neću.

A hoću da neko pomijera planine zbog mene kao što bih ja okeane. Da ne moram da budem klasična žena koja se uda, sprema kuću, kuva sarmu jednake dužine, dočekuje i ispraća goste po tradiciji uz meze i lažni osmijeh... Nisam žena kojoj sve mora da bude "po vojnički", gdje sve mora biti kao u apoteci, ne volim pasulj i ne znam da ga spremam, i ne želim da znam. Eto, ja tačno znam šta neću.

I sigurno je da ovkava nisam dobra za nekog ko želi porodicu, a ne može da se odrekne momačkog života. Sigurno nisam ovkva dobra za nekog ko umjesto krvi ima živu u venama, i ko umjesto srca ima afrički sef za dijamante. Ne umijem, ne mogu, neću... Ja ni sa prijateljima ne umijem po šablonu da postupam. Šta ću, nisam pravljena po mjeri, negdje je nešto prelilo, puklo, nisam ispala kako je svijet očekivao. Ali i takva umijem voljeti, i znam, jednog dana će neko umjeti da zavrti moj svijet unazad. Tad ću biti sigurna da nešto želim...

No comments:

Post a Comment

Note: Only a member of this blog may post a comment.