Saturday, October 26, 2019

Čovječe, ja te ipak volim,




Negdje prošle godine dok sam bila na odmoru pročitala sam knjigu "Černobiljska molitva". Pročitala sam je u dahu. Nisam bila šokirana, ali jesam bila pod utiscima danima. Možda zato jer je to svedočenje onih koji su živi, onih koji su bili tamo. Koji su preživjeli, ako je takve strahote moguće preživjeti. Ostala je knjiga da mi lebdi negdje u zabiti misli, potpuno svjesna da na svijetu postoje takve strahote. 

Ove godine uspjela sam pročitati i "Tetovažer iz Aušvica". Još jedna preživjela priča, još jedno svedočenje. Još jedna priča koja me dotakla u venama. 

Juče sam odgledala HBO mini seriju o Černobilu. U mnogome je slična knjizi, nisam primjetila da li je scenario rađen po njoj. Spakovala sam i ostale knjige od iste spisateljice, priče iz drugog svjetskog rata, i priče iz Avganistana. Želim ih pročitati, zajedno sa još 300 drugih knjiga koje strpljivo leže u mom kindle-u i čekaju. Čekaju da im posvetim pažnju koju sam nekad posvećivala knjigama na odmoru. Ali danas ne mogu. 

Ovo nije recenzia knjige, niti serije. Nije čak ni riječ o knjigama. Riječ je o svijetu. Riječ je o svim nesrećama koje su se desile u istoriji čovječanstva. Robovlasništvo, drugi svjetski rat, Hirošima, Aušvic, Černobil, Jugoslavija i Balkan, Sirija, Avganistan... Toliko ratova, toliko smrti, toliko nesreće nastale zbog pojedinaca. Pročitala sam jednom "Nije nikad bio problem što je postojao jedan Hitler, već što su milioni ga sledili". Isto tako, nije problem što se desio jedan rat, već što su milioni ljudi i dalje ostali nesvjesni koliko su ratovi danas nepotrebni. 

Svijet je jedno opasno mjesto. Ali i predivno. Živimo u naprednom svijetu, tehnologija i nauka napreduju, industrija znanja dobija na snazi, postajemo svjesni života i sitnih raodsti, a opet, tamo negdje postoje neki nesvjesni ljudi koji i dalje vjeruju da među nama postoje razlike, da pojedinim rasama treba uskratiti obrazovanje i pravo glasa, da im treba uskratiti pravo na život. I dalje postoje ljudi koji se plaše da novca nema dovoljno za sve, da sreće i ljubavi nema dovoljno za sve, da nam treba farmaceutska industrija da bi se izliječili od svega. Ne shvataju da se jedino ne možemo izliječiti od "Neću". Jer činjenica je da svi možemo da napredujemo, da budemo svjesni, samo se mnogi plaše šta će onda imati od života ako izgube svu tu mržnju, svu zavist, sav strah. Šta će raditi ako shvate da im je prošlo pola života u nesreći a mogli su da budu sretni i bogati, i lijepi i zdravi. Šta će imati od sebe ako prestanu da mrze, ako prestanu da prave razlike, ako prestanu da budu tuđe marionete. I eto danas, mi još uvijek imamo ratove, i izbjeglice, i gladnu djecu, i neškolovane žene, i imamo predrasude i razlike. 

Svijet tehnologije i medija nikad nije bio snažniji. Toliko je toga rečeno o zagađenju i spašavanju planete da je tužno što još uvijek postoje oni koji uništavaju Amazon, što još uvijek postoje oni koji iza sebe ostavljaju smeće, koji ne mare za okolinu i generacije koje dolaze. Još uvijek su to sebične vrste ljudi koji misle da se njihovo jedno Ja ne pita mnogo u lancu života i da njihovo patetično postojanje ne može da igra značajnu ulogu u očuvanju zemlje na kojoj živimo. A kad bi svi ti pojedinci činili 10% onog što je u njihovoj moći planeta bi bila divno mjesto za život. 

Živimo u eri tehnologije u kojoj je plastika još uvijek glavni resurs i glavni zagađivač, i u kojoj ljudi misle da je biti vegan u stvari pripadati nekoj sekti koja ti zabranjuje da jedeš meso. Svaki put kad to čujem posramim se među kakvim glupostima nam djeca odrastaju. Posramim se što je ljudima ovde važnije da znaju ko sa kim spava u nekoj od cirkuskih predstava na malim ekranima, važnije im je voditi tuđi život od sređivanja svog sopstvenog. I vjeruj mi, nije to samo na Balkanu. 

Oduvijek su me fascinirale istorijske katastrofe koje su izazivali pojedinci. Fascinirali su me ljudi koji su preživjeli, koji nisu odustajali. I to kako je uvijek zbog par usijanih glava ispaštala većna ljudskog roda. I onda se sjetim svih nesvjesnih ljudi koji tada nisu znali da postoji bolje, kojima nije bilo dostupno znanje kao danas. Oprostim to nekako u sebi. Ali kako danas u eri interneta, društvenih medija, marketinga, kako danas da oprostiš nekom ko vjeruje da smo rođeni da se dijelimo na ove i one, da rijeka služi za odlaganje smeća, da ne možemo da promijenimo ništa u svijetu, da ne možemo da utičemo... Promjene kreću od sebe, dragi moji ljudi. Iz svoje sobe, svog dvorišta. Promjene ne gledaju na godine, na boju kože i imena. Promjena je jedinstvena za svako živo biće i iskreno, ništa te ne košta da budeš fin. Da budeš bolji čovjek. Zar zaista treba da se desi neka nova apokalipsa? Ili možda opet ništa ne bi naučili. Svi vole istraživati po prošlosti i istoriji ali niko ništa ne želi da nauči iz toga. Kao da se svi plaše da ako budemo bolji ljudi, možemo ne daj Bože, sretnije živjeti. Možemo možda svi biti bogati, zdravi, ono čudo za koje smo rođeni.

Ne znam, mene su eto te knjige malo zamislile. Ako želiš da pročitaš kako je danas u Černobilu, možeš pogledati ovaj tekst sa video zapisom sjajnog bloga "Rio Priče sa putovanja" koji sa uživanjem pratim. Dečko mi je uvijek bio fascinanatan kako u današnjem vremenu zaista postoje oni koji se ne plaše da zgrabe svoje snove. Ako nas istorija ničem ne nauči, čemu onda služi? Ako zbog nesreća iz prošlosti ne postanemo bolji ljudi, čema onda bol i patnja? 

Nekad molitve nisu dovoljne. Nije dovoljno samo prekrstiti se, proučiti El Fatihu, prinijeti žrtvu, zapaliti tamjan ili meditirati u podnožju drveta dok ti korijen ne nikne iz... Nije dovoljno samo željeti. Moraš nešto i uraditi. Iskreno, plaši me ovaj svijet stikera i bezosjećaja. Plaši me jer sutra ću ja roditi još jednog čovjeka. Jer ti ćeš sutra napraviti drugog. Jer smo svi povezani i svi smo jedno. 

I još nešto na kraju. Uprkos svim nesvjestima, svim prkosima, i svim nesrećama, ipak te volim Čovječe. Voliš li ti sebe?

No comments:

Post a Comment