Tuesday, December 1, 2020

Gdje su se tvoja koplja lomila ovih dana?

Šta radiš kad se umoriš od svakodnevnice, od ustajanja, od polupraznog kreveta, od kafe za jedno, od tišine? Šta radiš kad se umoriš od brige za nekog ko to ne vidi, ko to ne priznaje? Kako da nekom objasniš da radiš sve, bukvalno sve za njegovo dobro? Prestaneš li kad vidiš da je uzalud? Uzmeš li slobodan dan od života? 

Jedan takav dan mi treba. Slobodan

Jedan dan da ne razmišljam o svijetu, o ograničenju, o smijehu na rate, o suzama na odloženo. Jedan dan za nebrigu o ničemu. Jedan dan za dušu da se oporavi od kolektivne depresije u koju su svi kao po naredbi zalutali. Jedan dan samo za ljubav. Prema sebi. 

Šta radiš kad u tebi zavrišti svijet zatvoren u kavez obaveze i kad u tebi podivlja svijest, želja da okreneš leđa svemu i svima, opsuješ svijet i odeš za svojim željama? Ugrizeš li se za jezik? Zariješ li zube u krv, pomisliš li proći će? Gdje odeš da se isplačeš? Kome ispričaš sve što te umorilo, i sve što te pobijedilo ovih dana? 

Ponekad imam osjećaj da su se sve bitke svijeta urotile da se vode pred mojim vratima. Otkad sam bila dijete uvijek sam neke bitke vodila.
Protiv roditeljskih svađa.
Protiv čitanja na slogove.
Protiv matematike.
Protiv pravila.
Protiv ukroćenih snova.
Protiv običnog života u provinciji.
Protiv čaršijskih priča.
Protiv tabua. 
Protiv depresije. 
Protiv male plate. 
Protiv sreće na rate. 
Protiv laži koje su mi servirali. 
Protiv kilograma. 
Protiv stereotipa.
Protiv običnosti.
Protiv bolesti. 
Protiv smrti. 

Evo i danas, kad sam mislila da su te bitke iza mene i da ću konačno moći da predahnem, pa makar i u restrikciji, moram da vodim bitku protiv tvrodglavosti ljudi koje volim. Zatičem sebe kako ustajem umorna iz kreveta, i kako se ne radujem danu jer - moram da brinem. Moram da objašnjavam. Da crtam. Da živim život koji nije po mom. I zatičem se kako sam umorna i nemam snage da se makar malo obradujem, da se makar malo smejem. 

Zatičem se kako razmišljam opet o čaši vina, o bluzu, o mraku, o samici koju sam ostavila iza sebe. Mislila sam da nikad neću razumjeti ljude koji pobjegnu u neku drugu stvarnost, u izmišljene boje, ali i sama sam bježala u nerealnosti, samo da se sakrijem od onoga što jeste. Od sebe. I opet razmišljam o tome. 

Jer sam jebeno umorna od borbe. 

Iskreno, plašim se da će me neko pitati kako sam i da će iz mene provaliti brana koju ćutim. Jer umorna sam. Od drame, od brige, od tuge, od nedostajanja, od svih gore pomenutih borbi. Od datuma sam umorna, koji me podsjećaju na završnice borbi, na godišnjice ratova, žrtvi, osakaćenosti, na izgubljeno. Huh, umorna sam. 

Kako se ti odmoriš od života? 

Kako da kažem da mi je dosta svega, kad nije. Nije mi dosta života, ni radosti, ni ljubavi, ni putovanja. Nije mi dosta ljepote, i sunca, i mora, koktela i bluza. Nije mi dosta ni prijatelja koje tako dugo nisam vidjela. Ni osmijeha. Nije mi dosta života, ali bi mi prijao jedan predah. Uzdah. 

Napukla su mi leđa od svih kopalja koja su se lomila na tim bedemima. Izgleda da nisam od kamena isklesana. 

Wednesday, November 11, 2020

Mi smo bar imali neke veze s' planetom i sa ljudima

 
              

Vidim, mnogi žale za ’80im u poslednje vrijeme. Za običnošću života koji je tada postajao i za jednostavnošću voljenja koje nas je tada odlikovalo. Ja sam rođena u tim istim ’80im i ne sjećam se Titove Juge, ali se sjećam svih kasnijih raspada i nemaština. Sjećam se posledica tih ’80ih i njihovog izdisaja pred kraj ’90ih. Bila su to neka pitoma vremena, i ako moram da ih uporedim sa ovim danas – mnogo društvenija.

Previše vremena sam provela u šumi poslednjih mjeseci, šetajući i tražeći sebe, puštajući misli da koračaju ispred mene kao nemirni psi na povodcu od 5m. Previše vremena sam provela u patikama i farkama, zanemarujući omiljeni crven ruž koji miriše na jesen, i cipele od kojih se osjećam kao da je Bajaga pjevao nekad o meni. Valjda je to poenta ovog vijeka i milenijuma – što više „društvenih“ mreža i što drečavija virtuelna stvarnost kako bi se zaboravile baš te godine za kojima svi žalimo. 
Ne prima se to kod mene, izgleda. Meni nedostaju ljudi. 

Ne znam, ali voljela bih kad bih mogla da sve svoje strahove danas otjeram kao nekad upaljenim svjetlom. Kao da je to i tada bilo dovoljno, ali šta smo mi tada znali šta je strah. Danas, strahovi jurišaju na nas svom silinom  u ljudskom obličju i ujedaju gore nego bijesni psi. 

Voljela bih kad bih mogla da se kao nekad ugnijezdim pod tatinim nogama, da zajedno pročitamo još jedan roman o kaubojima i da ga čujem kako mi kaže da odem u sobu i vidim šta ima u zadnjem džepu. I da budem neizrecivo sretna zbog te jedne marke od kusura, jer mogla sam s njom da kupim sve na svijetu.

Za čim najviše žalim tih godina? Ili je možda ispravnije da kažem – koliko je radosti u sjećanjima na te godine rasula pa mi nedostaju?
Ne znam.
Možda mi i komšije nedostaju, kad dođu u predveče, na kafu i kad nisam imala pojma o čemu oni toliko pričaju i kad mi je najveća misterija bila šta se daje na programu posle tog užasno dosadnog Dnevnika.
Možda pamtim i nedelje, kad smo svi zajedno gledali Bolji život, i Porodično blago, i kad smo i sami ličili na porodicu. Zbunjenu i nazubljenu, ali porodicu.
Ponekad pomislim da sam sanjala sve te nedelje jer evo danas, komšije više ne dolaze na kafu, djece nema u sokaku, nema rukovanja, i plašim se, nestaje sve ono što nas čini ljudima. Kad pomislim, radije ću pamtiti te izdisaje prošlog vijeka nego naprednost ove digitalne ere.

Voljela bih da sam tada znala sačuvati momente i da me neko tada mogao naučiti radosti trenutka i onome što danas znam. Potrudila bih se da te trenutke zauvijek ugraviram u sebe, da možda razvijem jedan film sa fotografijama više, da možda sačuvam tu jednu marku iz zadnjeg tatinog džepa da pozlatim uspomenu.
Da naspem pun tanjir šećera, i uzmem parče hljeba i umočim ga u tu slatkoću.
Sve bih saher torte mijenjala za taj jedan trenutak kad smo bili svi zajedno, krajem prošlog vijeka.
Prije nego sam otvorila prvi mail, kupila prvi telefon i postala samo binarni kod. 

Monday, November 9, 2020

Šta tebe drži na okupu ovih dana novembra?

Imam ovu neobuzdanu želju da vrisnem dok se umorno provlačim kroz šumsko lišće zaljubljena do besvijesti u jesenje ljeto. Želju da se zaletim na prvo drvo, da ga zagrlim umjesto ljudskog bića, a potom da ga udarim pesnicom iz sve snage.
Ostalo je tako malo radosti u nama, u ljudima. 

Grčevito se držim za svoje ostatke, proživljavam ovaj identičan dan iznova i iznova kao da je neka otrcana šala za Noć vještica. Držim se za svoje poispadale niti i još uvijek zaljubljeno gledam u sunce. Ne, nije jesen moj problem, ne smeta mi ova uljuljkana šuškavost pod nogama. Ali osjećam da je nestalo radosti oko mene. Jer svi su na ivici sopstvene stvarnosti, svi su na sopstvenim rezervama smijeha, čitajući knjige na temu "Kako se osjećati bolje", ali zalud je tražiti tajnu življenja u knjigama ako je ne pronađeš u sebi. 

Zaječala su jata ptica u mojoj kosi i smijeh mi je zaspao ipod trepavica.
Ponekad tako dok ležim u krevetu pomislim da ću na kraju dana stići do ivice ludila, da ću opet zakoračiti u depresiju sa kojom sam se nekad borila kao sa najvećom aždajom svog postojanja. I mislila sam da ću tada prestati da postojim.
Ali evo me danas, u ovom ludilu od svijeta, još uvijek prisebna i još uvijek neuklopiva. 

Prečesto slušam komentare ljudi i ponekad samo prošetam ovim virtuelnim svijetom, da oslušnem duše koje se tamo kočopere svojim novim ukrasima na vitrini postojanja. I užasnuto shvatim da se ništa nije promijenilo. Još uvijek se živi između dva citata, i još uvijek se nose maske i šminke i lažne trepavice.
Pa kako ćeš zamisliti želju ako ti trepavica nikad do obraza ne došeta?
Kako ćeš naučiti da prepoznaš prave osmijehe od ovih maskiranih, i gdje ćeš pronaći prave radosti kad ti se sve svodi na ono što može da se sruši, zapali, izgrebe i vrati na fabričko podešavanje.
Kako ja dušu ovu moju da vratim? 

U meni samo ljubav tinja, u meni samo ljubav stanuje, i mir, i tople čarape su mi dovoljne i ova jesen. U meni knjige žive, i nemam puder za lice, ni hiljadu kvadrata stambenog prostora. Samo par hektara srca imam, jel dosta?
Ja u kutiju mogu da stanem, samo da u meni ljubav i dalje gori k'o svjetionik u ova suluda vremena. 

Kad malo bolje razmislim, pa imam baš sve što mi treba. 

Još uvijek nisam poklekla kao ono nekad kad su kompleksi i nesigurnosti preuzeli kontrolu nad umom, i još uvijek se iznova zaljubljujem u svoje bore ispod očiju, i gajim ljubav u srcu umjesto začinskog bilja o kojem maštam. Još uvijek nisam pronašla dovoljno dobar izgovor da prestanem da volim. Jednom, kad bude pravo vrijeme ta će ljubav umjeti nekom da dočara svijet u bojama snova.
Jednom, kad ovaj crno bijeli film prestane i dan prestane da se ponavlja.
Šta misliš, koliko je dovoljno za radost? 

Meni eto danas ne treba više od ovog osmijeha koji sam uspjela sačuvati još jedan dan. Dekorisala sam snove, i ne bježim više od sebe. Zagrlim i svoju tugu i svoju radost jer obje su ono što me čini čovjekom. Ne krijem oči kad zasuze i ne stidim se reći da sam put do svog pakla dobro utabala da ga nikad više ne izgubim, da ne zalutam. Da ga prepoznam.
Jer ti putevi i stranputice su me izgradile. 

Danas sjedim pod drvetom zagrljena lišćem i prisjećam se svih savjeta koje su mi davali o životu i kako ni jedan nisam poslušala već sam živjela po svom, išla sam tamo gdje su me noge vodile, i bila sam (možda još uvijek sam) najdosadnije dijete ulice, ali nije mi žao, jer ne možeš znati koliko sam samo naučila o životu dok sam sama spajala oguljene krajeve opstanka i dok sam sve tuge svijeta pokušavala da prezdravim kako me Tata učio, sa čašom u ruci.
Jer nije tuga za svakoga.
Nisam ni ja.
I ako sam se nekad stidila svojih ruševina danas ih sa ponosom obilazim, jer u tim ruševinama sam postala žena i čovjek kakav jesam. 

I još uvijek nisam naučila da dekorišem stan, da kupujem zavjese i tepihe i šoljice za kafu.
Još uvijek mi nije važno što nosim rasparene čarape, sve dok mi snovi nisu raspareni.
Dekorišem svijet osmijehom, poezijom, ljubavlju i željama iz pravih, original trepavica.
To je sve što umijem. 

I mislim se, pa, to je za danas sasvim dovoljno.  

Friday, October 30, 2020

Kuda odlaze tihi dani jesenji oktobarskim mastilom ispisani


U meni su se nastanili mrtvi pjesnici i naprsli kompozitori soneta i kojekakvh marševa. Nije da nisu imali gdje korijenje pustiti, u meni je toliko praznine da bi i cijela oluja mogla stati i divljati svake večeri prije snova. U meni su se sakrile laste i zaspale su podvijenih repova i zatihle pjesme. Možda po prvi put u životu nisu sačekale proljeće u meni prije snova.

Oćutim neke urlike. U ovoj noći punog mjeseca tri svijeće gore u mom uzglavlju. Palim ih često u večeri, kao simbol nezaborava, vječite ljubavi i neizrecive tuge. Palim ih kao posjetnik sebi na oproštaj. Na život. Jer još nisam odustala. Još se nisam predala.

Negdje sam usput prestala da pišem stihove, da krojim pjesme i kreiram korice knjiga. Potrošila sam se negdje, ugaslo je sunce i ostale su u meni želje za mirom, za tišinom, za bluzom i bijelim vinom da napijem tugu. Ljubav za knjigama me nije nikad ni prošla. Ona je trajno usađena u meni i sigurno je jedna od rijetkih ljubavi koje mi je Tata otkrio. Ali pjesme su utihle kao i laste. Jednom, opet, kad u meni zaiskri proljeće, opet ću pisati i voljeti i sanjati u boji.

Za sada dišem. Pronašla sam jedino osmijeh u boji ove jeseni, dok koračam šumama u kojima krijem uzdahe, da me niko ne čuje. Za sada je dovoljno to što jutro dočekam sanjiva, i što na lišću jesenjem pišem neke tajne poruke i pustim ih po vjetru da prenesu snove. Možda neki od njih zaluta do neslućenih visina, možda ti prošaputa neku uspavanku. Možda ti ispriča priču o jednom uspavanom pjesniku koji čeka neku novu zoru, neki ljepši dan, neki novi početak. Nešto...

Opraštam se sa Oktobrom, na Sve Svete koji mi se svake godine privuku neopaženo i donesu mi mirise nostalgije. Srce preskoči, zapinje, i još uvijek otplačem posjete groblju. Ne nosim nevene, ni ruže. Samo istresem srce poput džepova i oćutim. Ponekad se tuge najljepše oćute. Usidrena sam barka što čeka neki novi let, novu oluju. Ne smetaju mi bore, ni celulit, ni sanjalački pogled. Nedostaje mi crveni karmin, ali nema veze, srce kuca crvenom krvi pa je u redu. I srećna sam na neki tihi način. Naučila sam da se smijem, da dišem, da živim sa vjetrovima u grudima i sa nemanjima. Obično ta nemanja popunim uspomenama, i sjećanjima i kažem da sam ipak bila srećna. I nasmijem se. Zapalim svijeće i šapnem svakoj po nešto.

Volim te.
Nedostaješ mi.
Hvala ti.

Dovoljno je, zar ne?

Monday, October 19, 2020

Treba mi putokaz, il možda dva...

 

Ne znam na šta sam nagazila ovih dana. Kao da su se sve uspavane zvijzde sručile u moje grlo i ne daju mi da dišem, da gledam, da osjećam. Ne daju mi da mislim. Ne daju mi da vjerujem. A moram. Moram sebi da podvalim neku radost jer ako ova godina od mene odlomi još jedno parče, plašim se da neću biti ista, da neću biti ja. 

Možda je samo usamljenost svila gnijezdo u srcu. 

Jer mi, oni što vole bajkovito, i vjeruju u sanje i inje, što još uvijek pamtimo kako je Ljubav izgledala, mi što ne pristajemo na manje, na moranje, na podvale i lažne istine, mi smo uplašeni cijelim položajem planeta u odnosu na ljudska srca.
Mi smo usamljeni u ovom kosmosu maskiranih osmijeha i izvještačenih tuga sa lažnim trepavicama, usnama, pogledima, lažnim rukovanjima i zagrljajima. 

Ja se ne snalazim dobro u ovim izvrnutim uzorima, mnogobrojnim influenserima, i nabildovanim ličnostima bez karaktera. Ne snalazim se u cijelim konturisanim licima, mejkapovima, puderima, bijelim zubima i crnim srcima. Ne ide mi. Treba mi putokaz ka nekim mekanim rukama, običnim zagrljajima kojim nije mjesto na fotografijama, treba mi pasoš koji će da važi, otporan na viruse, treba mi vrisak, debeo i sočan. Trebam si ja. 

Izgubim se iz virtuelnog svijeta i zalutam u carstvo knjiga, bajki, vitezova, zmajeva, heroja, morskih vještica i sirotih djevojaka. Izgubim se u beskraju knjiga i svega sam se odrekla ove godine. Novih patika, putovanja, susreta, razglednica, geografskih karata. Svega osim knjiga. To je još jedino što imam na kraju ovih lutanja i na kraju sumiranja svih gubitaka ove godine. 

Možda sam samo melanholična, možda me ova stagnacija života ulovila u mrežu, možda sam samo negdje zapela. Koliko je prošlo otkako nisam voljela? Ne znam. Predugo sigurno. Jer, u ovom naopakom svjetu koji je otišao bestraga ne želim voljeti Instagram profile već stvarne ljude. Ne želim slati dm-ove i crtati smajlije, i lajkati one što još uvijek pišu "bijo radijo" i nisu pročitali "Orlovi rano lete" i ne znaju gdje sanja Tom Sojer. Ne mogu. 

Ne snalazim se se baš najbolje u tim i takvim životima, i možda sam zato ostala usamljena. Možda zato danas nemam kome ispričati uzdah. Možda zato sam zaglavila u knjigama i umjesto kupovine poslednjeg krika Insta mode ja biram serijal Hari Potera, i maštam.
Da jednom će postojati neko ko razumije ćutanje. Jednom...

Tuesday, October 13, 2020

Otkrit ću ti tajnu šta se klanja kad se ljudi umore od bježanja

 


Ponekad se pitam, Ljubavi, hoćeš li umjeti ponovo, jednom, pronaći put do mene dok se krijem u ovom predgrađu izgubljenih snova i prokockanih šansi, ispijam ko zna koju šolju čaja od sleza, i tražim pobjegle zvijezde sa okrilja.
Ponekad, osjećam se kao da mi je cijeli nervni sistem nakaradno iščupan iz tiela, kao da ni iznutrice nemam.
Samo srce.
Kuca.
Lupa.
Udara.
Struji krv kroz njega, istače kroz mnogobrojne naprsline i rupe, i poneka kost zazvecka umjesto odjeka.
Ponekad tako, osjećam se kao da mi nedostaješ, Ljubavi, kao da je prošao cijeli vijek otkako nisam nekog voljela, osim sebe i Tate, i...
Ne mogu ponovo ići tom ulicom, ne muči me sjećanjem.
Prva ljubav je prva, i poslednja te vrste.
Takva se više ponoviti neće.

Ali nisam na to mislila, Ljubavi.
Mislila sam na one sirove emocije kad nekog voliš, zbog onog što jeste, zbog onog ko jeste.
Zbog svega što nije.
Onaj osjećaj koji se genetski prenosio generacijama žena prije mene koje su mi bile majke, i koje su me ljubavlju zadojile, od gorštaka do vještica i ratnica preko čarobnica i posrnulih princeza.
Ponekad, tako, vlažnim decembrom, srce mi zastane na neki sat, u nekom danu.
Baš onda kad je jedno, mnogo manje od mog prestalo da kuca.
Čekaj, Ljubavi, nisam ni tom alejom htjela ići.
Nisam o tome htjela da pričam iako sam ostala neispričana i zamrznuta u vremenu o toj emociji.
To nije priča za ovako kasni sat. 

Dok pišem, Ljubavi, kiša neprestana pada nad gradom u kom se krijem poput izbjeglice.
Izbjegla sam, jesam, toliko puta.
Izbjegla od snova, od rastrzanih želja.
Nisam umjela voljeti, znam.
Ni sebe, ni druge.
Ponajmanje one koje je trebalo.
Svoju sam ljubav trošila na muškarce koji su bili nepotpuni kao i ja sama, polupani prošlošću kao i moj lik u ogledalu što je bio, i svi su bili polovični, pravli su zakrpe od moje ljubavi da bi tako uštirkani mogli voljeti nekog sirovo kao ja što sam njih voljela.
A ja sam se krpila lažima koje su ostajale iza koraka u snijegu, pisala sam pjesme, i maštala velike snove.
Znaš, Ljubavi, poslednj put kad su mi lažima prerezali vene, smijala sam se svom liku u ogledalu.
Ličila sam na iskasapljenu bajku, sa tragovima krvi oko noktiju.
Bila sam horor priča sopstvenog nemira.
Ali prošlo je od tada...
Predugo je prošlo, Ljubavi. 

Ponekad, osjećam na leđima, između pleksusa, bol od nepostojećih krila, surovo istrgnutih u nekom od letova do zvijezda.
Skrhana od sunovrata, nisam više pustila perju da korijenje zarije u moje kosti, nisam više letjela, Ljubavi.
Pronašla sam hiljadu načina da prevarim tijelo, da ono što je ostalo od mojih iznurenih ćelija otupi, i izmislila sam motivacijski zid u ovoj ruševini u kojoj se krijem.
Zid koji upija moje nijeme vriskove, užase mojih neispričanih snova, i blijede poglede u kojima odlutam tražeći komade koji su se okrunili od mene.
Ponekad, tako, sva samoća mi se objesi o vrat kao kamen koji me vuče da skočim u dno bunara.
Ponekad se uplašim, Ljubavi, da će kamen prevagnuti, da ću pasti.
Ponekad, plašim se da neću umjeti da balansiram na toj ivici na kojoj plešem sama stoljećima, poput antičke ratnice koja je stala na vrh svog koplja. 

Krijem se još uvijek u ovom uplašenom gradu, Ljubavi, i ne umijem da odem.
Najveći strah mog djetinjstva stoji ispred mene i vrišti mi u lice svakog dana kad otvorim oči.
Mehanički ustanem, i trepnem koji put da razmaknem maglu sa trepavica, i shvatim da je to još jedan dan, Ljubavi, u kojem te neću sresti.
I šta mi ostaje?
Naspem još jednu šolju čaja od sleza, i udahnem.
Ponekad me tijelo zaboli, fizički, jer unutra mene više nema šta da boli.
Samo je školjka ostala.
Bisere su razgrabili.
Samo još zid imam.
I na njemu je uvijek isti odgovor – I ovo će proći.
Ljubavi, sve nek prođe, samo me ti nemoj proći.

Friday, October 9, 2020

Lako je predati se, i odustati. Treba skočiti u život i vjerovati da nećeš pasti

 

Photo by @daisaku.s

Ušuškana sam u svoj oblak od kreveta, i već danima ne idem nigdje. Ne, nije od straha od korone, ne plašim se za sebe; proživjela sam deset života za ovih mojih trideset i nešto, i ne plašim se smrti. Ne plašim se ni života, što je mnogo teže. Tu sam, u svojim nebeskim kočijama, lijepim motivacione poruke po zidovima sobe, čitam, i radim na sebi. Učim da budem svoja, otkrivam dijelove sebe koje nisam znala da imam, slušam bluz, i mada sam nedavno počela da gledam Star wars, ne očajavam. Znam da će se u nekom momentu život nastaviti baš kao i uvijek što jeste.

Jer život je... 

Ah, šta bih ja mogla da ti kažem o tome. Ja sam cijeli život bila buntovnik koji je želio da misli svojim srcem, i da osjeća glavom. Da ide kroz nepostojeće zidove i da vodi ratove za slobodu ljubavi. Neko ko je oduvijek želio da voli koga hoće i kad hoće i kako hoće. Nisam nikad dala da me ukrote, da mi kažu da moram nešto, ali priznajem, mnogo sam puta uradila nešto zbog drugih, ne zbog sebe. Eto, kad okrenem karusel sjećanja, taj fakultet je bio najgora investicija mog života, fnansijski gledano (a i školski), ali te četiri godine su mi donijele najbolju drugaricu, velike i male ljubavi, Deseto nebo, nezaboravne avanture i ljude. Tako divne ljude.
Životna škola nema cijenu. Plaćaš srcem i ožiljke nosiš cijelog života.

Nisu samo loše stvari koje ostavljaju ožiljke. I osmijesi imaju svoje puteve, i pijanke, i ljubavi. A bilo ih je. Neke su me obilježile za cijeli život. Neke su me okrznule svojom zaljubljenošću. Preko nekih sam prelazila kao preko potoka, bosonoga i bezobzirna. I učila sam. Sve ove godine sam učila da budem svoja, da ne odustanem, da ne izdam sebe. Znaš, nije život uvijek srebrna rijeka u kojoj snovi postaju stvarnost. Nekad moraš u trnje da se uvučeš. Nekad moraš u krv da ugaziš. Nekad moraš i košmare da sanjaš. Ali ne odustaješ. Preživjela sam sve. I sve je prošlo.

Bila sam izbačena na ulicu, i bila sam švorc, i gladna, i sve ostalo što ide uz to. Bila sam odbačena, i ostavljana. Nevoljena. Nepotrebna. Pregrmila sam i pljačku (sa pištoljem uperenim u leđa), i pokušaj silovanja, i izdaju prijatelja, i krahove ljubavi, i svađe kod kuće i van kuće, i poniženje, i etikete, i smrti onih koji su mi život bili. Preživjela sam i predivnu ljubav, život i rastavu, i filmski poljubac, i orgazme, i putovanja po svijetu, i nepravde, ali isto tako i smijeh, avanture, radosti, i uvijek sam ustajala. Padala sam, ali nikad nisam ostala da ležim. Ustajala sam. I to je bila najvažnija lekcija od svih.

Kad mi je Tata umro, a nedugo zatim u Ljubav Mog Života, mislila sam da se nikad neću oporaviti. Da se nikad više neću smijati iako sam na slikama bila nasmijana do iznemoglosti. Kad su se ljubavne veze raskinule, i kad sam ostajala povrijeđena i ostavljena, mislila sam da nikad neću više voljeti iako sam se davala bez rezerve. Ne znam gdje mi je srce ostalo u svim usputnim stazama kojim sam koračala. Ne znam hoću li sutra umjeti da volim opet dječije i cmizdravo poput klinke. Mislila sam da mora postojati neko ko će da popuni sve ove praznine koje su ostale nakon silnih gubitaka od kućnih ljubimica, preko prijatelja, djeteta, ljubavi i roditelja. Jer kako neko može da živi tako izbušen, sa rupama po grudima. Kako neko može tako načet da bude cio?

A može.
Jer ne postoji niko ko je tvoja cjelina, niti postoje zakrpe za dušu u nekom dućanu, ili u tuđoj duši.
Ne postoji druga polovina jer nikad nisam ni bila pola čovjeka ni pola žene.

A duša? Tako isparana, i načeta – takva je najljepša.
Jer to je priča života, to su jedine različitosti koje imamo. Iskustvo i razmjena priča pred spavanje o ožiljcima, i borama od smijanja. Jer ne treba neko drugi da me kompletira, treba mi da diše pored mene, da voli te rasparene čarape i izritane osmijehe. Ne treba mi neko da me utješi i da kaže da će biti sve u redu, ni da me čuva jer uvijek je sve u redu, i ne treba uvijek da se čuvaš već da se pustiš. Treba mi neko da zna da sluša, da zna da voli to što vidi u ogledalu.
Neko ko zna da ustane kad padne.
Neko ko zna voljeti, ali i živjeti.

Zato kažem, ne plašim se umrijeti.
Ne plašim se ni žvjeti jer naučila sam da je predah nekad najpotrebniji. Možda su ovi dani bili potrebni da se dese, da pronađem mir u sebi. Jer živjela sam. Voljela sam. Imala i gubila. Padala i ustajala. Voljela i sve što uz to ide. Nisam odrasla, i ne znam da li ću ikad. I ne robujem moranjima.
Znam da postoje tamo neki ljudi koje sam obilježila svojim postojanjem i to je dovoljno da ostavim trag. Znam da bi možda neko i tugovao za mnom. Al sve prolazi.
Zato u svojoj prolaznosti želim da budem divna uspomena.
Sa sobom ću da ponesem pune džepove sjećanja, i tatinu fotografiju.
To je život. Snovi, sjećanja, i uspomene.