Zaviri u moj život ako smiješ

Jesen je na izmaku. Moje omiljeno godišnje doba i ne znam ni sama kada se desio takav prelaz. Bilo je to oduvijek ljeto i sunce i more i sloboda, pijesak na ramenima i so u kosi. Možda me okean zaista promijenio, možda mi je Karipsko more zauvijek zarobilo ljubav. Ne znam. Možda sam odrasla? Jesam li? 

Vatra pucketa, na stolu je šolja čaja i James Arthur na Winampu. Jeste, još uvijek koristim winamp za muziku. Šta mogu, vjerna sam svom stilu i robujem još uvijek nekim starim navikama. Otkud ovaj tekst večeras i zašto? Kako se to otvaranje vrata mog života uklapa u sve ono o čemu već godinama pišem, u emociju, čistokrvne otkucaje srca, lomljavinu duše? Ne znam, ali vjerujem da ćemo do kraja ove priče saznati i ti i ja. 

Možda i sama činjenica da sam milion puta pala i pogriješila a da nije bilo nikog da mi kaže riječ ohrabrenja. Možda upravo statistika da već sedam godina pišem blog, a da u njemu samo krv teče i srce vibrira snagom emocije kroz moje riječi koje se otkidaju sa usana. Vrijeme je da te pustim da upoznaš više od krvi, i možda, samo možda, pronađeš sigurno rame, sigurnu podršku, a možda ideju, inspiraciju, savjet. Možda poželiš da znaš kako sam ja uspjela, jer jesam. Svaki novi dan je uspjeh. 

U mom blogu je moje srce. Moj cijeli život je satkan tu u riječima, ono što me lomilo, što me hrabrilo, ljudi koje sam izgubila i oni koji su otišli, sretan im put. Svaka moja misao, moja suština, ono što jesam, to je tu. A vidim opet, najmanje me poznaješ. Najmanje sam pisala o sebi. 

Nisam oduvijek znala ono što znam danas. Učila sam svakondevno, nekad kroz knjige, nekad kroz sopstveno iskustvo a nekad i kroz tuđe priče. 

Tako sam naučila psihologiju života, procjenu ljudi i da se uvijek oslanjam na svoj kompas. I ti ga imaš, samo ga ne slušaš. 

Naučila sam marketing, i nije mi bilo teško da provodim dane i noći vježbajući i istražjući. Nisam nikad u potpunosti savladala dizajn, jer mi apsolutno to ne leži i važno je da znaš u životu šta je za tebe a šta ne, šta možeš a šta treba da prepustiš drugima. Vjeruj mi, odrekla sam se toliko toga da bih naučila sve što znam danas i o blogu i o radu, i o sebi najviše, i vrijedilo je svakog propuštenog izlaska, i šopinga i svake neprospavane noći. 

Ovo sigurno nije poznato o meni, ali otvaram ti vrata svog života jer želim da mi vjeruješ. Želim da znaš da nije sramota. Želim da znaš da sam tu. Dijelilo me godinu dana od dijalize. I onda sam dobila još jednu dijagnozu, HS, i do sada sam trebala da ličim na Fredi Krugera. Da, da. Međutim, postala sam vegan, i naučila sam toliko toga o nutricionizmu, koji nije samo brojanje kalorija, držanje dijete, liječenje biljem i sva ta ostala moderna sranja. Danas vodim holistički stil života, trudim se da živim minimalizmom, i naučila sam biti iskrena prema sebi i svom tijelu. Pet godina kasnije, nijednom nisam otišla kod ljekara osim na redovnu provjeru kod zubara i ginekologa. Nisam se ni prehladila. 

Izbrusila sam svoj stil pisanja i trebalo mi je jako mnogo vremena za to. Mnogi mi pišu i pitaju kako da prebace svoje emocije na papir i kako da uopšte napišu bilo šta. Moj savjet – samo otvori srce. Nije važno kako će te riječi biti složene, padeži i gramatika su nebitni kad srce govori. Ali moraš da se otvoriš. Biser ne vrijedi ničem ako školjka ostane zatvorena. 

Znaš, prošla sam ja i rastanke, i kućne ljubimce, i bila švorc, i na ulici, i gladna, i naučila sam putovati svijetom, cijeniti sebe, uzdignuti se iznad lošeg, bila sam pokradena, diskriminsana, ali sam bila i voljena, i nezaposlena, i još toliko toga. Ali sam uvijek ostajala svoja. 

Ovo su samo mali detalji kojima želim da me malo bolje upoznaš. Možda poželiš da naučiš nešto od mene, i tu sam. Ja svoje znanje ne krijem u sefu banke i voljela bih kad bi svi radili posao koji vole, onako kako vole. Ali postoji način i da to što radiš zavoliš i radiš bolje. Znam, učenje je tabu, učenje je smor, gubljenje vremena, nije trend, nema se vremena i hiljadu drugih izgovora. Ali na kraju, ipak, ja znam napisati čestitku za rođendan, i pjesmu za tebe, i poslovni blog za kompaniju. Znam ti napraviti lifestyle plan, pomoći da središ i stan i život, uvesti te u zdraviji izbor hrane koji nije nužno veganski, znam ti čak napraviti i plan basic treninga za neprofesionalne ciljeve. Znam ti srediti marketing plan, naučiti te digitalnom oglašavanju, pisanju bloga, čak i zaradi od istog. Naučila sam sve, ali baš sve muške i ženske laži, izgovore i fazone, ali i trikove za jeftinija putovanja, kao i kako možeš zaraditi dok putuješ. 

I još mnogo toga sam naučila u ovom svom kratkom životu. Sad kad pročitam sve ovo gore, pa mogu ti reći da jesam ponosna na sebe. A znam da i ti to možeš. Bar dio onoga što sam ja uspjela. Moj stil života je lud, šaren, ali iskren i zaista u njemu nema mjesta za laži. Sve što zaista želim je biti srećna, uživati u sadašnjosti i pomoći tebi da živiš isto. 

Ako ti je nešto od svega ovog zanimljivo, piši mi, pisaću o tome. Pisaću ja svakako, ali želim da mi pomogneš da to bude baš namijenjeno tebi, krojeno za tebe. Želiš naučiti kreativno pisanje? Uskoro ću napraviti mini priručnik za to koji će ti pomoći. Želiš da se baviš blogovanjem? Pa biće i to zastupljeno. Želiš da središ svoj život po holističkom principu a ne znaš ni šta je to ni odakle da kreneš? Samo mi reci, i o tome ću ti pričati. Ja sam neko ko ima mnogo interesovanja, i ne vezujem se za stvari i mjesta, povezujem se sa prirodom koliko je god moguće, i pripremam se za novi redizajn života, i grada ali i bloga. Odlučila sam se za avanturu i briga me da li će komšije to da odobre. 

Možeš i da ostaviš svoju email adresu, ako želiš da primaš tekstove koji neće biti na blogu i neće biti dostupni na društvenim mrežama. Nadam se da ti je bilo zanimljivo da malo provedeš vremena sa mnom. A sad je red na tebe. Ne stidi se riječi, slobodno mi piši. 

Jer eto ipak, desio mi se život

Ne pišem ovih dana. Klizi mi oktobar kroz kosu i ne osjećam kako izmiče a već su neki dani došli da se grizem sa sjećanjima i da se rvem sa nemanima. Dođu tako neki dani, jesenji, olinjali, mirišu na trulež i lišće, na kiše u stomaku i zaćutim. Nestanem u sivilu. Nestanem u sebi. Meni je uvijek to vrijeme za odluke, uvijek mi je za odlaske, uvijek mi je za ono Ispočetka. Možda sam zaista kosmički predodređena da budem poput oluje. Možda je neka karma se prikačila na mene i zatrovala me životom. I trebale su mi godine da to shvatim, da to otkrijem, da prihvatim ovu moju krv uzburkalu i poljubim dlanove. Trebale su mi godine da prihvatim sebe.

Znaš, stalno ti pišem o tom obaranju ruke sa samom sobom. O uklesanim danima tuge kad su se lomili odjeci na mojim leđima. Trebale su mi godine da razumijem promašeno djetinjstvo, i još toliko da shvatim izgubljene tinejdžerske dane. Trebalo mi je vrijeme da razumijem ovu moju divlju krv i to što me jednostavno niko nije razumio. Mislila sam da je u meni kvar. Oduvijek sam mislila da sam rođena sa nekom fabričkom greškom, da se tu nešto nije primilo. O i te kako se nije primilo. Nije ni trebalo. 

Danas sam na nekim novim skretnicama, Vozim se u tom zarđalom vagonu života i uprkos tome što mi je bankovni račun hakovan, i što mi je djetinjstvo ispalo iz ruku, i što sam se borila sa depresijom, i uprkos najvećim gubicima ličnosti... Ma uprkos svemu što sam prošla, danas sam sebe zatekla nasmijanu, i rasterećenu životom. Zatekla sam sebe kako mirišem na najbolje drugarice, na velike odluke, još mi karipsko more sija u očima, još postoje Oni Neki Posebni Muškarci koje volim, i postoje oni koji vole mene cijelom svojom dušom. 

Odabrala sam jednom da budem srećna. Odabrala sam da vjerujem da je taj čičak netrpeljivosti koji mi se zakačio na rođenju zapravo nešto najdragocjenije što imam. Ta drugačijost, ta štrčavost. To sam što jesam i takva sam najbolja. Put sam birala onako kako sam umjela i svi moji nervni slomovi su moja snaga sa kojom sam danas poput planine nesalomiva. Odabrala sam biti to što jesam. Odabrala sam da me ne boli samoća jer nisam usamljena, da me ne muči sjeta jer nisam tužna i možda najbitnije, da me ne muče uspomene jer to su samo sjećanja. To je ono što je bilo. To nije ono što ću biti. 

Loše stvari se moraju dešavati kao protivteža ljepoti i onim sretnim momentima. Loši ljudi će postojati čak i na najsretijim događajima. Ali ja im više ne dam moć. Oprostila sam sjećanja na izvađeno srce iz grudi i na nikad postavljeno pitanje "Kako si?". Oprostila sam uvrede i bičevanje riječima. Oprostila sam i svoje suze i osjećaj krivice, i ono kad sam vjerovala da nisam vrijedna. Oprostila sam ostavljanja i prigrlila sam sebe kao ženu i kao čovjeka koji je učio život onako kako je znao. 

Nekad puzeći, nekad na koljenima, ali uvijek sam ustajala. I uvijek ću. 

I idu sad neki datumi, rođendani, sjećanja na koja nisam ni malo ponosna. Idu neki dani kad bih da se zatvorim u četiri zida i pokrijem po srcu i ne ustanem iz kreveta. Da otplačem još malo i predahnem. Idu u koloni sa neisplakanim snovima i zamrlim pjesmama. Idu - dođavola!
Nasmijaću se prvi put na to parče fotografije na kojem je nacrtano srce i reći ću molitvu u kojoj će biti samo jedna riječ. Hvala!

Hvala što sam danas to što jesam, srećna iako iskrzana, potpuna iako polupana, ničija i potpuno svoja. Ponosna sam na svoje sunovrate jer sam ipak doticala visine. I nasmijaću se opet uprkos kamenju za koje zapnem i trnju na koje se ogrebem.

Jer znaš, potpuno je u redu što mi se desio život. 

I tebi je.

Pokloniću ti stih, i srce, i komad duše i knjigu

Dugo sam razmišljala o svojim riječima. Uklopim se uknjige koje volim, gledaju me svakog jutra tu sa police iznad glave. Volim njihove boje, i mir koji pružaju stranice i hiljade života koji tiho vrište tu sa stranica. Od svih dragocjenosti koje imam one su mi najdraže. One i album sa fotografijama. I pisma. Sve ostalo gotovo da može da stane paket, dva. 

Svega sam se odrekla. Ne volim stvari. Pokušavam da ih što manje imam, a da gomilam uspomene i osmijehe. U poslednje vrijeme otkad sam kupila Kindle gomilam elektronske knjige. NIsam odustala od pravih, štampanih, iako se to kosi sa mojim uvjernejima o čuvanju prirode, ali svi imamo neke slabosti. Nismo savršeni. Ima tako nekih serijala koje ne želim da čitam na Kindle, želim ih imapti, želim ih voljeti i čuvati na polici za... Ne znam za šta ni za koga, ali eto. 

Imam tri svoje knjige. Tri ljubimca svoje duše. I svaku pjesmu znam zašto je napisana i kada. Ne znam ih napamet. Ali pamtim. Još jedna se sprema, čim pronađem dovoljno vremena da se organizujem posle toliko mjeseci odsustva. Imam mnogo želja, ideja, ali najmanje organiyacije i izgubim se tako u mislima, i sve bih da uradim odjednom. Znam, nije baš ovo zanimljivo, ali garant, mnogi od vas su takvi. 

Riječi nisu dovoljne ako ostanu u glavi. Ni knjige nisu sretne ako ostanu samo otkucani listovi hartije. Treba ih čitati. Voljeti. Treba ih i poklanjati. Pa zato... Poklanjam svoju prvu zbirku. Deseto nebo. Moje najprvo i najteže stečeno bogatstvo. Jedna velika ljubav je upakovana tu. Ljubav i san. Od svega su ostale samo pjesme. I neke fotke, i moja sjećanja. Dovoljno zar ne?

Eto... 

Uputstva za preuzimanje knjige možeš vidjeti OVDE

Nadam se da ćeš uživati. U mnogo čemu se moj stil pisanja promijenio, ali nekako taj početak je ipak poseban. Možda baš zbog te ljubavi. Ako želiš možeš ostaviti svoju ocjenu na Goodreads, ako ga koristiš. Ili mi uvijek možeš pisati. Ili... Samo je važno da si srećan :)

<a href="https://www.bloglovin.com/blog/20144437/?claim=27cgem8xwxz">Follow my blog with Bloglovin</a>

Jednog od tih dana sam skočila u nebo

Eto, opet sam juče naišla na trn kao nekad. Opet sam se ogrebala i očekivala sam da mi vrisak potrči ka grlu. Očekivala sam opet da ću slomiti jedan dio sebe, jer to trnje je uvijek bilo otrovno. To me trnje koštalo radosti života. Potekla je krv i nije mirisala na sram. Potekla je i bila je to samo krv. Nekoliko kapi. I nije boljelo. Riječi su pronašle put do mog grla i nisu zapele u koščatoj ekstazi. Kad sam se to ponovo rodila a da nisam ni primjetila? 

Ne volim gnijezda da pravim. Ne volim, otkad sam svako koje sam počela graditi napustila i otišla. Jer takva sam rođena. Sa vjetrom u tabanima i vatrom u kosi, sa vodom u venama i maglom u očima. Ne bih mogla biti drugačija. Ne volim da puštam korijenje iako sam ponekad toliko umorna od snova o toj jednoj kolibi negdje usred šume, sa baštom, mačkama, knjgama i mirom. Možda jednog dana pronađem to skrovište od svijeta. Za sad će i ovo poslužiti. Ovaj ćošak planete u koji se uvijek nekako vratim da predahnem. I umrem. Uvijek sam ovde umirala i odavde odlazila ranjena, polupana, osakaćena. Bila sam uvijek zgažena, odbačena, bila sam tužna i sve je boljelo. 

Eto juče, opet sam nagazila na neviđeno i nije bilo eksplozije. Nije bilo moje krvi raznijete. Udahnula sam i pogledala u svoje oči i tamo je i dalje kucao život. Jesam li to odrasla? Ili sam izgubila sve one mačje živote i sad, kad nemam šta izgubiti, sad sam rekla da je u redu. U redu je što ste me gurnuli ka minskom polju mojih nadanja, u redu je i što ste zažmurili. Evo me, živa sam. I ne bolite me više. Ne bole me više tuge, ne bole me više riječi ni prećutani zagrljaji. Utihnule su buntovničke oluje i ostala je samo mirna površina moje rijeke, i moja rakovska kućica prazna. Da se u nju povučem samo pred snove. 

Odrasla sam, djelimično. I sakrila sam se u svoje oblake, tražila sam grešku koja se sigurno potkrala. Zašto dovraga nisam raznešena opet? Zavirila sam u sve knjige koje su ostavile tragove, liznula sam krv koja se skorela ali nije bila otrovna. I u jednom trenutku tog ćutanja shvatila sam da sam ne tako davno, na nekom svjetskom moru, sjedila sa sjećanjem u rukama i uradila nezamislivo. Oprostila sam. 

Oprostila sam svima i oprostila sam sve. I nepitanja i nepozive i nemanje i neznanje. Oprostila sam suze i psovke i svađe i tuge. Oprostila sam i sebi cijelu tu bukinju emocija i svo trnje koje sam spalila i posijala iza sebe svaki put kad sam odlazila. I tada su negdje potekle suze kojih tako dugo nisam imala. Zato sad nisam umrla. Jer i taj trn na koji sam nagazila juče samo je bio neznanje. Oprostila sam a nisam im rekla. Možda i ne moram. Možda je dovoljno da ipak ponekad svratim ovde na predah. Možda isto toliko često koliko sam ranije odlazila. 

Kome ćeš ti oprostiti danas?

Kako si ustao ako si ikad pao?

Ne tako davno, moj život je bio mirna oaza skladnih obaveza, dobro planiran, organizovan i nekako "naštelovan" moglo bi se reći. Držala sam se rutina koje sam sebi nametnula, i prošle su godine. Bilo je iskakanja "iz šina", ali uvijek sam se vraćala sa osmijehom i govorila sebi "Ma možeš ti to curo, gazi naprijed".

I gubila sam. Sve što je imalo smisla, sve što sam željela, u mnogim sam situacijama izgubila i sebe i nisam se umjela pronaći ni uz pomoć svih tragača i kompasa. Prosto, mislim, nisam htjela da se nađem. Odlazila sam uvijek u takvim prilikama. Okretala leđa i započinjala nešto sasvim drugo. Zaboravljala sam na izgubljenu sebe i otkrivala neku novu ličnost. I sve sam bila ja. Samo nisam znala. Nekad nisam umjela sama da se podignem. I ne, nisu me prijatelji pomagali. Bilo je tu i suza, i depresije, i psihoterapije, (ponekad i alkohola), ali nisam se stidila da tražim pomoć kad je bila potrebna.

Danas, nakon godina iskustava i godina strpljenja, danas mogu reći da sam zaista odolijevala svemu. Šta bi ti uradio da izgubiš sve što imaš danas, sada u ovom trenutku? Da sutra otvoriš oči i shvatiš da je sve nestalo? Koliko dugo bi bio ljut i tužan, depresivan i destruktivan? Koliko bi ti trebalo da se oporaviš od šoka, otreseš prašinu i ustaneš, da udahneš i kažeš sebi "Ma ok si, možeš ti to"?
Da li su te razočarenja naučila nečemu i koliko je trebalo?
E, to se zove, prijatelju, otpornost na život. 

Trebalo mi je dosta samodiscipline i pozitivne energije, ali i snage da razgovaram sa sobom. Trebalo mi je da se pogledam u ogledalo bez stida. Mnogo snage da se suočim sa ljudima koji su i dalje bili negativni i bacali mi moje promašaje pod nos. Morala sam toliko puta pobijediti strah, ali ako sam mogla jednom - mogu opet. Loše stvari u životu nekad zavise od tebe, nekad ne, ali ono što je sigurno to je da tvoja budućnost zavisi isključivo od tebe. Ono što se desilo - desilo se. Jednostavno moraš da ideš dalje. To je izdržljivost. Ta vjera u sebe i svoje sposobnosti, ta sopstvena snaga bića da svaki put nastavi dalje, jače i sigurnije. Trebalo je mnogo krvi da to naučim. Jesi li ti naučio?

Ovo su bile moje lekcije o izdržljivosti i snazi:

1. Moraš da budeš hrabar da postaviš sebi teška pitanja, ali još važnije je da na njih odgovoriš iskreno. Važno je da preuzmeš odgovornost za svoje postupke. Ne vrijedi lagati, ni sebe ni druge. 

2. Uvijek se moraš oslanjati na sebe. Niko te neće gurnuti nazad na životnu stazu, i niko ti neće reći najbolji način, svi smo drugačiji, ali u mnogo situacija gotovo da nema nikoga oko nas kad padamo. Zato je uvijek najvažnije da naučiš da se oslanjaš na to svoje malo srce, i na svoje umjeće preživljavanja. 

3. Što jači razlog imaš za uspjeh, to je snažnija akcija koju ćeš preduzeti da svoje ideje i planove sprovedeš u djelo. Primjer su samohrani roditelji koji uvijek opstaju jer imaju ono malo čudo koje zavisi od njih, za koje su odgovorni. Ako misliš da nisi odgovoran ni za koga, ni za kuče ni mače, razmisli još jednom - odgovoran si za sebe.

4. Nekad je potrebno da uradiš i nemoguće da bi uspio da kreneš ispočetka. Ali ako si svjestan sebe, svojih kvaliteta, i još važnije, ako vjeruješ u sebe, onda ćeš u tome i uspjeti. Ustaćeš kao da se ništa loše nije ni desilo. 

5. Niko nije među nama rođen sa super moćima, ali vjerujem da je jedna od najboljih karakteristika svakog pojedinca upravo ta izdržljivost kad smo pritjerani u ćošak. Tada nastaju najkreativnije ideje i načini za opstanak, za ustajanje, za ponovni početak. Tada se usuđujemo. Tada najviše vjerujemo. 

6. Ne znam dal ti se ikad desilo da plačeš dok ne počneš da se smiješ, ali nemoj nikad da zaboraviš da je smijeh izuzetno važan kad ti se život okreće naopačke. Shvati svoje ciljeve ozbiljno, ali s vremena na vrijeme nemoj da zaboraviš da se nasmiješ sebi i situaciji, jer na kraju sve će to biti samo jedna dobra kosmička šala. 

7. Za kraj, najbitnija stvar - šta god radio da ustaneš i da uzmeš život u svoje ruke, zapitaj se da li je moralno to što radiš. Nemoj da gaziš preko mrtvih da bi uspio. Što više prepreka savladaš, češće ćeš se vratiti na pravi put kojim želiš ići, i što više teškoća pobijediš postaješ otporniji na nedaće. Ali nikad ne zaboravi, svi smo povezani na planeti, i što daješ to i primaš. 

Kad me sjećanje jednom u zagrljaj uvije

Preturam nešto po fajlovima i otvorim folder sa fotografijama, nešto oko tri hiljade fotograija u poslednjih deset godina. Ne znam šta me navelo da ih otvorim, ali kao da ikad znamo. Prosto se otvorilo na nekoj fotki iz Beograda, nakon prve objavljene knjige i prve promocije, sa njim. Jedan Od Bivših. Jedan Od Posebnih, sad već oženjen, nadam se srećno iako je tvrdio da ne postoji sreća osim mene. Mislim da je i sina dobio, nisam raspitivala, nisam otvarala njegove profile, od one „Želim ti svu sreću, zbogom“ poruke nisam se više javljala jer eto, ja sam pola svijeta negdje daleko od njega i cijeli jedan vjenčani prsten udaljena. 

Bili smo mi sve ove godine sjajni prijatelji, čak i kad smo ušli u taj Klub Bivših Velikih Ljubavi. Ali ne zovemo se više, i ne šaljemo nebulozne poruke, i ne citiramo Balaševića, i sigurna sam da ne čita više ono što pišem jer odavno već nisam pisala o njemu. On je krivac za naziv Desetog neba, on je krivac za mnoge pjesme koje su počele navirati iz mene kad sam ga srela. Možda nije bio Jedan od Najboljih Koje Sam Srela, ali je svakako bio Jedna od Onih Važnih Uloga u Životu. Možda bez njega nikad ne bih nastavila da pišem. (Sjedili smo u njegovom stanu, jeli moje omiljene breskve i nehajno je bacio košticu preko ramena, kroz terasu i prokometarisao „Šta bi bilo kad bi breskve padale sa neba“. Smijali smo se kao šašavi zamišljajući razne situacije i tako, nastala je jedna od pjesma „Kad padaju breskve“). 

Imali smo tu sreću da baš tada u Beogradu budemo prisutni na najdosadnijem Večitom Derbiju u istoriji Večitih Derbija. Ah da, počela sam o fotografijama. Ne znam gdje se baš otvoriše na te datume, ali prelistah ih na brzinu, i baš se ovih dana pripremam na još jednu tranziciju iz Kluba Srećno Zaljubljenih u onaj drugi. Raštimovana i rasparena, osmjehnuh se na sve te uspomene, na ljude koji su se smijali pored mene, koji su putovali sa mnom, koji su dijelili sa mnom mnoge radosti i tuge, ali i prolazne trenutke koje zaboravimo. Nasmijah se svojoj frizuri iz Doba Prenagljenih Odluka (ali dobro mi je stajala). Uzdahnuh za svojim mačkama, i stegnu me nešto u grudima na te neke fotografije Ljudi Koji Se Zovu Mojim. 

I tu negdje opet neke fotografije Bivših Prijatelja i onih Prokockanih Prilika, i planina i rijeka moje male države koja je cijeli svijet u poređenju sa Barbadosom. Koliko sam samo bogata! Koje bogatstvo je tu, u mojim prstima, u sposobnosti da ispričam sve te priče koje su se odvijale iza osmijeha, puteva, lica. Kakva su se samo Iskustva i Talenti naštimovali u meni usled svih tih Životnih Lekcija koje sam pregazila kao da gazim obični planinski potok. Koliko sam samo bogata uspomenama i osmijesima i ljudima. Protka se zahvalnost kroz mene, jer možda nemam svoj stan i još ne posjedujem Minija, ali sam i te kako bogata za osmijehe, avanture, Neprospavane Noći, Poslednje Susrete... Ponosni sam član Kluba Zahvalnih Na Uspomenama. Jesam. I to je ono što nikad ne želim promijeniti. 

Sve te zlatne drangulije, Swarovski, brendovi i trendovi, skupi hoteli, garniture i moda, sve su to trice i kučine naspram ovih Pravih Uspomena koje sam uspjela sakupiti togom godina. I znam da ću sigurno negdje ispričati ponovo priču o ostavljenim rođendanskim kolačima ispred vrata ovom istom Bivšem sa početka, i sigurna sam da je on to zaboravio. I uzdahnuću zbog svih Posebnih Ljudi sa kojima sam propustila napraviti fotografije kao na primer sa Velikom Ljubavi koju sam upoznala stopirajući iz Budve za Podgoricu. Ali uviđam, jedno od Velikih Bogatstava Čovjeka je njegovo sjećanje. Tužni li su ljudi koji ga izgube.

Zapitaš li se nekad šta bi bilo sa tobom da zaboraviš one koji su te voljeli da su i pod voz skakli za tobom kao za mnom, da bi mi život spasili jer sam trapava? Šta bi bilo da zaboraviš one kojima si se nenajavljen pojavljivao na vratima stana? Da zaboraviš one prijatelje sa kojima si plakao i smijao se, sa kojima si garav izlazo iz tunela na magistrali, da zaboraviš one koje si sreo možda jednom u životu ali su ti se prikačili za srce kao Osmi Putnik... Ko bi bio bez sjećanja, bez smijeha, padova i letova? Ko bi bio da izgubiš sebe?

Vrijeme je za moju karmu

Ne zaboravi me. Onog trenuka kad smjestim svoje kofere i okrenem se da te poslednji put pomilujem po obrazu, kažem ti da se čuvaš, i progutam suze, nemoj se smijati. Nemoj mi reći da me voliš, da ću ti nedostajati. Nemoj me grliti najjače. Pusti me kao da sam umorni list koji pada sa uvele grane u opustošenu jesen svog života. Pusti me i ne zaboravi me. 

Sačuvaj moje osmijehe u džepovima koje sam napravila u tvom sjećanju. Sačuvaj moje poglede u zadnjem dijelu misli pred spavanje. Sačuvaj moje trepavice koje sam skuplljala danima i ostavila ti ih u džepu košulje da poneseš moje želje sa sobom. Da ostanem bez njih kao što ću i bez tebe vremenom. Moraće tako. Vrijeme je za moju karmu. Sačuvaj zato moje ugasle zvijezde iz očiju kao uspomenu na tamne noći u kojima nisam spavala, u noćima u kojima sam učila tvoj lik da ga doživotno urežem u svoje zenice. Da te pamtim. Sačuvaj moje mirise koje sam ostavila u tvojoj koži, da jednom kad uzdahneš u snu osjetim da si pomislio na mene. Sačuvaj i ne zaboravi me. 

Ja sam preživjela mnogo gore rastanke dušo moja, i od nekih se još uvijek oporavljam. Preživjela sam i mnogo gora ostavljanja, bezlična i sramna. I mnogo toga o čemu ti nikad nisam pričala jer ti ne bi shvatio. Ti si odrastao u drugačijem svijetu od mog i ne bi shvatio ni djelić onoga što je ugravirano u moju kožu. Ali ostala sam jaka svaki put. Svaki put sam ustala. Ovaj put neću ni pasti. Ostaću uspravna i nasmijana dok te budem gledala sa zadnjeg sjedišta taksija koji će me odvesti nazad svijetu iz kojeg sam zakoračila. Biću zahvalna što si me volio. Jer bila je to nemjerljiva ljubav u kojoj sam se izgubila da bih pronašla sebe. Ne brini se. Samo mi mahni u znak pozdrava i ne zaboravi me. 

Biće mnogo tužnih noći. Biće onih noći kad druge oči neće imati ništa moje, i kad drugi smijeh neće imati ništa tvoje, i ništa od svega toga neće biti naše. Biće možda i psovki. I zamišljenog gledanja u daljinu. Svega će biti, osim nas. Mi ćemo možda prestati da postojimo. Ali i tada me ne zaboravi. Pričaj me kao bajku koja se desila nekom drugom. Spomeni me kao najljepše ime koje si čuo. Otvori neki zaključani folder u telefonu i prelistaj naše slike. Pošalji mi poruku da ti nedostajem ali da si srećan. I ne zaboravi me. 

Doći će dani kad će sve ličiti na nas. Doći će dan kad ću jednom hodati tom zemljom koju voliš i sjetiću se tebe. Možda ćemo i sjesti jedno naspram drugog, ja sa mnogo više bijelih vlasi u kosi nego sad, ti sa istim demonskim sjajem škorpije u očima. Možda ćemo se okrznuti dlanovima. Možda te poželim opet. Možda se Ljubav opet poigra sa nama, ko zna. Možda će do tebe dolaziti poruke koje budem slala po svakom uvelom maslačku. Možda i neke zvijezde padnu u tvoje naručje. Doći će noći kad ću možda grebati noktima po zidu željeći da si tu, da slušam tvoje disanje. Možda ću zatvoriti oči i naučiti da spavam. Možda ćeš i ti jednom sanjati nas. Sanjaj dušo, i ne zaboravi me. 

Jer ako me ti zaboraviš umrijeće u meni sve pjesme i sve laste će izgubiti svoja gnijezda. Sunce će biti za nijansu tamnije i u meni će ostati odjek mjeseca. I ako te više nikad ne sretnem biću u redu. Biću srećna onom srećom koju si ti želio za mene. Za one neodsanjane snove. Biću ono što si maštao o meni, i svakog dana sjetiću se nas. Sjetiću se Bajke i Snova. I svaki dodir vjetra koji osjetiš biće moj uzdah, biće moj šapat da mi nedostaješ. Samo me ne zaboravi.